Dalibor Matanić

26.11.2008. Print | Pošalji link

Redatelj za kojega zaista vrijedi ‘kako ga ne treba posebno predstavljati’ u posljednje je vrijeme viđeno ime u rubrikama ‘prigovori, zamjerke, prepiske’ i svoju knjigu žalbi puni osebujnim prigovaračima.

Dalibora Matanića do toga nisu doveli njegovi prijašnji filmovi - od ‘Blagajnice koja hoće ići na more’, preko ‘Finih mrtvih djevojaka’, ‘Sto minuta slave’ i ‘Volim te’, iako gluhonijeme slikarice, lezbijski parovi i AIDS nisu u Hrvatskoj domaće teme - nego najsvježiji ‘Kino Lika’, koji još uvijek izaziva bijesne reakcije branitelja ćudoređa, ali i ne samo njih.

Prije nego se bacimo u središte stvari, malo laganiji uvod: što se zaista dogodilo sa svinjicom koja je mazeći se s Aretom Ćurković digla toliko prašine?

Planirao sam nabaviti jednu svinju i pustiti je subotom na zagrebačku špicu, da hoda kao reklama. Bubi, kako je na odjavnoj špici navedeno, je zaklan od strane lokalnog stanovništva. Mi kao filmska ekipa ne smijemo nauditi životinji.

Druga šaljiva stvar spomenuta je na internetskim forumima gdje su bistre oči primjetile da svinjica uopće nije prasac, nego krmača. Jesi li varao?

Mi smo se isto začudili da mala muška prasad - to su nam rekli veterinari - tako izgleda kad je mala. Znači, imaju te neke sisice. Nakon nekog vremena i oni se profiliraju u krmke, kao svaki muškarac.

I prije nego je ‘Kino Lika’ dospjelo u kina, pokrenuta je vrlo zanimljiva reklamna kampanja u središtu koje je slogan ‘Oš me jebat?’. Prvo objašnjenje bilo je da tako u Lici ljudi jedni drugima kažu ‘volim te’. Je li to cinična šala?

Uvijek kažem da je ovaj dio Europe masno tkivo, ne zna se je li to Balkan ili Austro-Ugarska, i da treba napadati Hrvatsku žešće da bi se uopće pokrenula. Znate dobro o čemu pričam. ‘Oš me jebat’ u početku je bio slogan koji je išao na to da bude atraktivan i da šokira. Ono što je bitna stvar, shvatili su oni koji su gledali film, a to je da se radi o krucijalnoj rečenici u filmu nakon koje sve kreće po zlu, gdje glavna junakinja gubi nadu u mogućnost ljubavi i na neki način se prepušta. I sam Damir Karakaš ima jako simpatično objašnjenje, jer zna koliko je grozan i asketski život za žene u zabačenim krajevima, i jednostavno se nema vremena za romantiku. Doslovno se skrati uvod od ‘volim te’ pa do ‘ajmo u krevet’.

Slogan direktno gađa onu staru marketinšku kako su seks i golotinja, dakle već spomenuto jebanje, najveći mamac za publiku. Jesu li u ovom slučaju, posebno nakon nekih tvrdnji da je slogan neukusan i nizak, stvari pogođene ili promašene?

Iskreno, mislim da je apsolutno smiješno ako se za išta u današnje vrijeme što ide iz kulture tvrdi da je šokantno i neukusno, s obzirom na realnost u kojoj živimo. Volim razdrmati što je više moguće ove naše čimbenike društva u rukavicama, jer to je baš klasična zagrebačka prijetvornost, ali i šire, gdje je sve fino i blještavo, svi smo nalickani, a iza, u sobama, u dvorištima, se dosta toga gadnog dešava. Po meni, u kulturi i filmu nema svetih. Jedino mi je žao ljudi koji su to morali objašnjavati djeci, što se ispričavam, jer nemam nikakvo objašnjenje za to. Ali odrasle osobe koje se žale na taj slogan, koji se šokiraju... mislim, molim vas...

Budući da si i sam duboko u hrvatskoj marketinškoj industriji kao autor spotova, što struka kaže o ‘oš me jebat’?

Postoji samo jedno pravilo koje se potvrdilo i u ovom slučaju, a to je da plakat koji se primjeti je dobar plakat. Na početku sam išao tim principom, ali kako su ljudi stizali u kino i gledali film, srećom u većem broju, sami su se javljali da shvaćaju što smo htjeli: da nije to samo provokacija, samo šok, samo marketing, nego da zaista ima veze sa filmom. Nismo našli ni jednu drugu rečenicu, ne toliko atraktivnu, koja bi imala toliki značaj.

Strukom, onom moralnom pa i filmskom, sam se proglasio don Anđelko Kaćunko, redikul kojega mediji iz nekog razloga stalno citiraju, dok on nudi mišljenje o svemu. ‘Kino Lika’ mu je izazvao mučninu i odvratnost, a kako je i on sam dio ličkog inventara, je li njegov komentar vrijedan uzimanja u obzir?

Moram priznati da sam se spustio na razinu obraćanja s takvim likovima, nemam nikakve pohvalnije riječi za takve spodobe, zato što mi je bilo žao ljudi kojima je on došao dolje u crkvu. Da je izgnan u gospićku biskupiju za vrijeme premijere u Gospiću, bilo bi dolje puno problema, općenito s ljudima da ih uvjerimo kako treba ići vidjeti film jer bi se vjerojatno na misama galamilo još više. Mislim da smo prvi film koji je završio na misi, što mi je jako drago. Svećenik je nekada valjda bio sveti čovjek, duhovan, sa puno moralnih i etičkih kodova koje bi pokušavao prenijeti ljudima. Ovo što se dešava sada s takvim likovima, nadam se da to nije dio kompletne Crkve. Riječ je o liku s kojim više uopće ne želim komunicirati, u nekom trenutku sam krenuo pomirljivo, ali to mi se više ne da.

Iz tvog tabora na svaki Kaćunkov ispad stizali su promptni odgovori i priopćenja. Zbog čega si Kaćunku samim činom odgovaranja dao toliku vjerodostojnost?

Znao sam da će tako biti do neke mjere i upustio sam se u taj rizik. Ta luda gospićka premijera ima čak i pomalo filmološku vrijednost jer su se ljudi prvi put suočili s filmom koji je ogledalo, koji analizira modernu Liku, i nije turistički film. Kultura više nije tamburica, nisu narodni običaji, i nije nešto što je prihvatljivo svima. Zato je meni ‘Lika’ bitna stvar kao film, možda je to početak napokon nekog javnog priznanja kulture koja nije pasivna, koja je aktivna i ne poštuje nikoga, ni Crkvu, ni politiku, ni Predsjednika, nego samo zadire u neke humanističke vrijednosti. Kada nastupe takvi likovi, mislim da se donekle mora komunicirati s njima.

Postoje mišljenja da si Kaćunka, potpuno nesvjesnog svoje gluposti, zapravo iskoristio za promociju svog filma.

Kaćunko je u svakom slučaju pomogao gledanosti filma, što je super i na tome mu zahvaljujemo. Nećemo mu davati nikakav honorar, jer je rekao da su to sotonski novci, sve ljude koji idu u kino proglasio je sotonskim đacima. Ne želim to analizirati dublje. Grozna je situacija kada izađeš s filmom bez novaca za dodatnu reklamu, treba dobro izvagati, jer svaki takav redikul, a bilo ih je još kasnije, pomažu da ljudi percipiraju film i da se pokrenu. Karta je skupa, ljude treba motivirati da to bude taj jedan film kojega pogledaju u mjesec dana u kinu. Svako čudo je dobrodošlo, svaki redikul je dobrodošao.   

Na istoj fronti koju je zastupao zadrti katolički redikul pojavilo se i nekoliko opskurnih udruga za zaštitu ljudskih prava, te posebno, prava žena. Koliko je tada priča postala ozbiljna i jesi li se barem na trenutak bojao da ti bijesni ljudi imaju snage zabraniti film, što su uostalom i htjeli?

Samo u jednom trenutku kada sam shvatio da su uz te čudake u nekoj udruzi i neki renomirani hrvatski odvjetnici, nebitno koji. I onda sam dobio neke dojave da se stvarno u Ministarstvu gospodarstva traži moja radna dozvola, koju svaki čovjek kod nas ima automatski, nisam uopće čuo to. I onda saznate za tu neku istu gospođu, za koju sam došao do nekih podataka da je radila u Fini, pa dobila otkaz zbog malverzacija. Tako da čekam i samo šutim. To su ljudi koji traže medijski prostor. Ono što je mene zasmetalo u tom trenutku, je neukusni način na koji je ta osoba povrijedila drugu ženu, a to je bila Areta Ćurković koja glumi Olgu. Jako mi je bilo drago kako se cijeli Osijek digao u obranu Arete, nažalost, dolazimo do toga da toliko ženu može povrijediti samo druga žena. Ta niska razina napada je bila preuvredljiva. Ali kad smo vidjeli kako ta osoba izgleda, svi smo umrli od smijeha i sve je bilo puno lakše. Bojao sam se neke pristojne dame iz grada, neke konzervativne osobe koja ima jake veze, sve to. Ali kad smo vidjeli taj lik, htjeli smo je pozvati u sljedeći film.  

Sama Areta Ćurković prokomentirala je kratko kako brigu za svoja ženska i ljudska prava tumači osobnom uvredom. Jesi li ti kao redatelj shvatio svojom dužnošću odgovarati na napade i tako štititi svoju ekipu, i što bi se dogodilo da uopće nisi reagirao?

Premala je ovo sredina da se ne uzvrati, nažalost. Volio bih funkcionirati po kodovima i to općenito radim: ne reagiram, ne komuniciram, ne dolazim na premijere, mičem se iz cijelog tog društva. Ali ovako, kad netko povrijedi ženu... I ne biste vjerovali, ima ljudi koji kada vide takve napise, počnu tome vjerovati, imati dvojbe. To je suludo kako ljudi vrlo površno analiziraju stvari, percipiraju neki negativan nastup i kažu ‘pa vidiš ti..’. To je suludo!  

Zašto javnost reagira kad se glumica mazi sa svinjom, čime podrazumijeva da ona to zaista čini, a ne reagira kad netko glumi serijskog ubojicu? Zanimljivo je da će se uloga serijskog ubojice pohvaliti kao vrstan glumački rad, dok u maženju sa svinjom nitko neće primjetiti i da je to glumački posao, a ne ponižavanje glumca. Otkud taj licemjerni sustav vrijednosti, čak i u kulturi?

Zato što je društvo licemjerno. Taj Aretin čin, što je ona napravila u filmu… svatko tko ga vidi, izvan granica, a i ovdje, trči da se upozna s njom. Kolege idu vidjeti tko je ta žena, jer tu se treba cijeniti hrabrost, trebaju se cijeniti neke druge stvari. Uostalom, ta je scena metafora nečeg trećeg, što očito ljudi kod nas ne mogu shvatiti. Najbolja mi je varijanta jedne udruge koja je rekla da film nije gledala, niti neće, a svejedno film napada i priča o nekom seksu, čega u filmu uopće nema. Suludo. To je ta varijanta, mi smo svi veliki vjernici, a kad nam neki svećenik pipa dječačiće po crkvama, onda se roditelji podijele na one ’za’ i one ‘protiv’ svećenika. Umjesto da ga iste sekunde bace dolje niz Šestine. Grozno. 

Kakav je to uopće novi konzervativizam u Hrvatskoj koji se konstantno zgraža, čija granica tolerancije umjesto da raste, konstantno pada? ‘Kino Lika’ taj je konzervativizam, čini se, jako isprovocirao, više nego prethodni tvoji filmovi. Je li danas opasnije govoriti o Ličanima i svinjicama, nego o lezbijkama i AIDS-u?

Da, umjesto da se dogodi neka evolucija društva, da odlazimo naprijed... Valjda su to neki mehanizmi obrane budala, tako bih se to usudio nazvati. To je neko civilno društvo koje propada svakim danom, kao što i Zagreb gubi identitet grada. Bit će toga sve više, a vjerojatno će početi i pucati po nama na ulici. Ono što je sigurno, svaki moj idući film će sve žešće i žešće rezati ovo društvo. Užasno mi je drago da živim ovdje, jer ima problema svugdje oko nas. Ali ova vrsta - na tako malom prostoru toliko licemjerja - dosta je izazovno.

Hrvatski film trenutno je u fazi samohvale i samoljublja. Stalno čitamo kako je bolji nego ikad i kako je kvalitativno pokorio susjede. Slažeš li se s tom tvrdnjom i kako se osjećaš kao pripadnik pobjedničke filmske nacije?

Bilo da je riječ o kulturi, ili čak sportu, uvijek bježim od euforije kao takve, to mi je nešto najgore. Realno je da sada više nitko nema pravo na grešku, to je dobra stvar, taj filmski software se popravlja svake godine, i stvarno, postoji percepcija u regiji da se čeka što će napraviti Hrvatska. Možda filmovi ne iskaču toliko, ali imaju visoki nivo, taj nivo se diže svake godine, to je sigurno. Postavlja se drugi problem, općenito pasivnost ljudi prema kinima. Nama je gledanost ‘Like’ jako bitna stvar, jer slično je postalo i sa američkim i europskim filmom. Meni je draga stvar što u toj situaciji s kvalitetom više nema one priče iz devedesetih, gdje su se događale razne gluposti, kojih se sjećamo ili ne. Sada treba vidjeti kakve filmove raditi. Na neke stvari ne pristajem, i u slučaju ‘Kino Like’ neke sam i odbio. Moja producentica Ankica Tilić i ja, bili smo na seminarima i workshopovima u Sarajevu, imali smo neke ponude i mogućnosti koprodukcije s Nijemcima, Francuzima i drugima, ali koji su direktno htjeli promijeniti film, staviti veći happy-end, počeli su mijenjati strukturu filma i misao filma, što je meni nepodnošljivo. Bosna nam je super uletila, nije tražila nikakvu izmjenu. To je bila vrlo dobra koprodukcija, koja nema te euro-puding obrise. Euro-puding je nešto najgore, ima toliko filmova koji krenu bizarno, iz Slovenije, pa lagano kroz Češku, pa u Belgiju, pa odu na Siciliju da se ekipa malo okupa. Suludi filmovi. Mislim da se toga treba paziti, neki moji kolege baš pikiraju na takve spojeve, meni se osobno to ne sviđa, volim ovu autohtonost ovdje, kakva god da je. Koliko kod da je ovdje loše, barem je filmično.    

‘Kino Lika’ jedini je od novije produkcije koji se može okvirno staviti u novije trendove, i to pod labavu sintagmu ‘istočnoeuropski radikalni film’. Unatoč zaista odmjerenom radikalizmu, naletio si na zid morala i ćudoređa. Što bi Hrvati da im se dogodi jedna mađarska ‘Taxidermia’ ili bugarski ‘Zift’?

To će se dogoditi sigurno, svi prema tome idemo. Volio bih da se Hrvatskoj dogodi i nešto poput Lazarescua, ako govorimo o Rumunjskoj, ili nešto poput ‘Sotonskog tanga’. Tome idemo sigurno, to su dva puta: ili populizam, koji mene apsolutno ne zanima, u smislu da se sve podređuje triviji da se privuče veći broj ljudi, koji je na kraju isti. Ono što je meni drago kod ‘Like’ i zašto je ljudi idu u kino gledati – je zato što se ne radi o populističkom filmu, to nije film koji je lagan. Uvijek vjerujem u publiku, bez obzira na sve, u tih deset, dvadeset ili pedeset tisuća vjerujem da će reagirati na nešto, samo je pitanje kako ljude dići iz fotelje i kako im dati za kartu. Nije loš taj naziv, ‘istočnoeuropski radikalizam’, zvuči kao neki RAF, kao nešto što u mračnoj ulici napada Sarkozyja. 

Podrazumijeva li snimanje filmova za društveni novac, kao što se većinom kod nas još uvijek radi, i svojevrsnu društvenu odgovornost. I znači li ta odgovornost da Hrvati moraju snimati filmove koji o Hrvatima govore najbolje?

Imate ljudi koji bi htjeli gledati turističke filmove. Da bude fino i lijepo, kako mi imamo lijepe Plitvice, imamo lijep Velebit, da se lijepo i pohvalno priča o karakterima, što je apsolutna glupost. Najljepša stvar kod Hrvata, što se može napraviti prema van, je da budemo iskreni. I ta iskrenost je lijepa. Govorio sam to dolje u Lici, što su ljudi na kraju prihvatili, jer normalni ljudi to prihvate. Bez obzira na svećenike i ostale koji su dolje urlali, normalni ljudi imaju stav prema filmu ‘tako je to, znamo kakav je život kod nas’. Skrivanje ne može dugo opstati, najveća vrijednost je iskrenost prema samome sebi, takozvano ogledalo. Jedva čekam dan da dobijem poriv raditi komediju, ja sam tip koji ima preloše šale, svi me znaju po lošim šalama, ali iako jedva čekam da uđem u žanr komedije, to ne bi bilo iskreno. Sada raditi komedije, dječje filmove, populističke filmove - to je apsolutno mimo realnog društva, onoga što se događa kod nas. Bilo da je riječ o filmu, bilo da se radi o nekoj drugoj umjetnosti. Što se tiče ‘Like’, imali smo potporu države, HAVC-a, Ministarstva kulture, svi su stali uz taj film. To je to o čemu pričam, to je film koji govori o modernim nama, o ljudima koji žive u Lici, a da ne žive u Lici, ista im je intima kao da žive u nekom velikom gradu; pričamo sliku koja je danas. Hrvatska ima tu varijantu da se tješi, svjesna je svoje pozicije, svjesna je koliko je mala, pa onda mi imamo najbolje nogometaše, najbolje skijaše, najbolje pjevače, najbolje glumce. Ponekad imamo, a najčešće ne. Isto kao i Mađarska, isto kao i Belgija. Brutalna istina, ali tom iskrenošću zapravo se dobiva smisao. I naročito u filmskom smislu mislim da se dobiva autentičnost, što je meni najbitnija stvar na svijetu.     

Druga vrsta reakcija došla je ovaj put zaista iz redova struke. Branko Lustig, producent i Oskarovac, koji inače nikada nije komentirao čak ni zaista loše naslove, odjednom se obrušio na tvoj film. Kaže, ‘kako će ga shvatiti u inozemstvu, kad ga ni Hrvati ne razumiju’. Kako objašnjavaš tu reakciju, od čovjeka koji inače ništa ne komentira?

Kad sam bio na festivalu u Montpellieru, lokalne novine za film su napisale da je ‘superb’. Toliko o neprihvaćanju u inozemstvu. Ražalostila me Lustigova reakcija. Za navedenog gospodina sam mislio da je stara škola filmskih šljakera, koji rade ali ne pričaju puno i ne komentiraju druge stvari, nego jednostavno znaju koliko je kvačica kupljeno na setu, znaju sve u detalj i rade svoj posao. Već mi je to postalo malo sumnjivo nakon one lude, bizarne Pule prije četiri godine, s tim žiriranjem, to su bile neke čudne nagrade... Mislim da je ‘Gladijator’ glupost od filma, iskreno, mislim da to nije ništa bitno, mada sad znam zašto je Ridley Scott najurio dotičnog gospodina iz svoje ekipe. ‘Black Hawk Down’, također je film vrlo impresivnog budžeta i produkcije, ali ne pričamo o filmu koji će se pamtiti. Pa onda ‘Schindlerova lista’, koja, po meni, nije film koji je na najkvalitetniji način obradio holokaust kao vrlo bitnu temu. Tako da ovakav stav protiv ‘Kina Like’ je automatsko negiranje europske filmske kulture koja je sad aktivna. Nabrojat ću neka prezimena – Seidl, Haneke, Moodysson, braća Darden – i milijun drugih autora koji rade apsolutno sve kontra od toga što je sistem velikih produkcija, kontra sistema dvije godišnje velike produkcije. Nego se radi što je više moguće manjih produkcija, ne nužno da sve izgledaju kao da su snimljene za 0 kuna, ali da se radi što više filmova koji analiziraju svakodnevicu, tim više će ljudi biti u mogućnosti vidjeti što se dešava oko njih. Ali ne da se rade hiperprodukcije, pa se pozove velika holivudska zvijezda da glumi na Balkanu, pa će ona nama onda pokazati kako se to radi – to su dva svijeta. Nadam se da moji kolege razmišljaju slično.         

Kriju li se korijeni Lustigovog komentara u činjenici da je on trebao biti prvi scenarist ‘Sto minuta Slave’, te ga je nezadovoljna producentica i glavna glumica Sanja Vejnović otpustila? Očito ti Lustig nije oprostio, a bogme ni zaboravio...

Ono što sam naučio od pokojnog Zorana Tadića, koji je meni bio glavni mentor na fakultetu, je ta etika filmskih ljudi. To je najljepša stvar koju sam naučio na fakultetu, sigurno nisam naučio kako se rade filmovi, ali sam naučio etiku kao takvu, a ta etika je da se podržava ljude da rade filmove i da se pokušava shvatiti što drugi ljudi rade. Čovjek s toliko iskustva da bude neko zlopamtilo na mene, koji sam taj projekt radio najbolje i najiskrenije što sam mogao, mislim da bi to bilo stvarno smiješno za neku odraslu osobu.

Kako to da polemiku s Lustigom, za razliku od one s Kaćunkom, nisi prihvatio? Bojiš li se Lustiga, koji je u nekim hrvatskim razmjerima, ipak moćan?

Odlučio sam za njega i za sve ostale stvari promijeniti medij. Razgovarao sam s novinarima o tome da li da odgovorim ili ne, i odlučio da se više ne želim prepisivati kao neki uvrijeđeni dječak, nego sam rekao: radio, televizija i ostali mediji, sada ćemo malo drugačije pričati o tome. Ono što je bitna stvar, ako bude trebalo... kako ćemo istočnoeuropski staviti u prve linije obrane! Zezam se, govorim to zato što je to bitna stvar. Ta analiza svakodnevice je nešto što je prijeko potrebno hrvatskoj kulturi. Naša najljepša tradicija se može mjeriti u ‘Ritmu zločina’ od Tadića, u ‘Sakupljačima perja’ - govorim o bivšoj Jugoslaviji – može se mjeriti u dokumentarcima Papića, Golika i ostalih, to su bitne stvari. Možemo analizirati sve filmove koji su snimani, ali najljepše stvari nastale su u analizi svakodnevice. To je ono što mi imamo, jer Zagreb nije Mimara, Zagreb nije Jelačić plac.

Kako uopće gledaš na tu malu i premreženu hrvatsku kulturnu scenu? I sam si čest gost na javnim okupljanjima gdje izgleda kako se svi međusobno vole, no u nekom trenutku, podrška se izmakne i nastupi spletkarenje i razni sumnjivi manevri...

Par puta sam to osjetio na vlastitoj koži od nekih ljudi koji su mi bili užasno bliski i dragi. To je očito takav posao, kulturna scena je toliko mala, sve je premalo, nažalost, u jednom trenutku nastupa neka određena vrsta malicioznosti, očito mimo volje tih ljudi, ali jednostavno to je valjda borba za vlastito mjesto, ne znam što je. Još u ono doba kad sam bio predsjednik Društva filmskih redatelja, kad sam vidio da je sve u stvari fajt oko nekih malih osobnih interesa, rekao sam da ću se maknuti. Jednostavno iz tog svijeta ću se maknuti maksimalno što mogu, neću više ni na premijere dolaziti. Festivali su druga priča, oni dovlače puno ljudi, dolaze mlade snage i to je korisno mjesto, ali sve one varijante koje su usko vezane uz kulturnu filmsku scenu, odlučio sam napustiti. Gotovo svim kolegama sam dao potporu oko njihovih projekata i kad dođem u Pulu pogledam sve filmove, jer znam da je ljudima to podrška kad su tamo, i to je maksimalno što mogu dati. Svojim poslom ionako ne kačim nikoga, niti o ikome pričam, samo me pustite na miru da radim, to je moje vječno pravilo. Vjerujte mi, čim se krenu stvarati ti lobiji na ovih pet kvadrata što tu vidimo, to je katastrofa. To je katastrofa i onda počnete funkcionirati kao političari. Sve ove godine imam isti slučaj sa ljudima iz takozvane regije, što je simpatičniji naziv za ex-Jugoslaviju ali i šire, uključujući Rumunjsku, Bugarsku i šire. Oni svi isto kažu, da kad se nađu s nama na nekom festivalu, savršeno funkcioniraju i svi imaju slične ideje. Ali onog trenutka kad se čovjek vrati u svoje Sarajevo, svoju Ljubljanu, svoj Beograd, svoj Bukurešt i u Zagreb, apsolutno nastupa kaos. I to je ono što je meni vrlo opasna stvar, zato mogu reći da sam sa gotovo svim kolegama okej, ali okej na varijantama da ih podržim maksimalno i to je to. Nema velikih prijateljstva, što je meni tužno, jer sam društven čovjek. Očito je taj posao preopasan, jer odmah se stvaraju neki klanovi. Znate što se dogodilo piscima kad su počeli stvarati svoje udruge kako su u jednom trenutku neki postali podobni, a neki nepodobni, kako su mediokriteti počeli voditi cijelu stvar, kako zapravo takve neke grupacije služe da se vlastita nekreativnost i vlastita nesposobnost malo zašuška, da se ne vidi.           

Jedan od primjera za prethodno pitanje je književnik Miljenko Jergović koji je nakon projekcije na Sarajevo Film Festivalu napisao negativan osvrt na ‘Kino Lika’. Još je zanimljivije, pa i neukusnije, da je pohvalio ‘Buick Rivieru’, koja je nastala, gle slučajnosti, baš po njegovoj knjizi. Kako odvojiti nečiji interes od iskrenog mišljenja?

Iskreno nemam pojma što je s navedenim piscem bilo. Znam da me prestao pozdravljati onog trenutka kad se pročulo da radim Karakaševu knjigu. I to je to. Neki su članci bili vrlo neukusni, žao mi je što se nazovi to ‘kulturnjaci’ spuštaju na takav nivo. U njegovom slučaju nikad nisam imao potrebe da reagiram, jednostavno, ta osoba se toliko već posvađala sa svima, da je očito sam sebi sudac. Ali jedna druga stvar mi je bila zanimljiva. To da se Karakaš istaknuo ovih par godina kao model, uz Robija Perišića, uz Bulića, uz ove neke mlađe ljude koji pokušavaju naći svoje mjesto. Po svom ponašanju i svojom etikom nametnuo kao sam vrh književnosti. Također se miče u stranu, miče se od tih grupacija i radi svoj posao. Od Karakaša, recimo, nisam čuo ni jednu lošu riječ o nečijem radu, na taj način kako su drugi napadali njega kad je trebao biti primljen u FAK svojevremeno. Tužno mi je kad su ljudi koji su, kao, dio kulture, a taj ‘kao’ će, izgleda, godinama sve više dobivati na veličini. Kako se kulturnjaci spuštaju na takav nivo komunikacije, meni je neshvatljivo. Svatko tko radi može se povući u svoju šumu, na svoj otok i raditi svoje u miru. Grozna mi je ta malicioznost malih krugova, a to smo mi osjetili u Sarajevu. 

Kad smo već kod iskrenog mišljenja o djelu, jednu od prvih negativnih recenzija ‘Like’ objavio je najutjecajniji američki magazin Variety.

Smiješna stvar je bila sa Varietyjem. U Cannesu smo odbili ići na jedan festival koji je pod direktnom patronažom glavne dopisnice Varietyja. Odbili smo iz jednostavnog razloga - htjeli ići u Sarajevo, a prije njega, bio je taj festival i ne bi bili u konkurenciji Sarajeva da smo išli tamo. To je ta packa koja je napisana na način koji je meni redikulozan. Variety ima inače dobre tekstove, ali ovaj tekst je bio na razini površnosti da se Aretu Ćurković uspoređuje s Kathy Bates - uspoređujete ženu koja traži ljubav sa ženom koja hoće ubiti čovjeka. Reakcije drugih ljudi iz Varietyja dok su gledali film u Cannesu bile su odlične.

Vrijedi li u slučaju Varietyja da kritičarka nije shvatila film zbog kulturološke pa i jezične barijere?

Moguće. U Montpellieru, gdje je stvarno krasno primljen film, neke stvari im treba reći, recimo, kako taj kraj reagira na Europsku uniju, da li je za, ili, da li je protiv. Oni sami kažu, to je drugačiji pogled, i mi to priznajemo.

Budući da je Variety zaista utjecajan, postoji li kakva opipljiva šteta od tog teksta? Jesu li ti time zatvorena vrata u inozemstvu i jesi li se ikad bavio idejom da nastaviš rad vani?

Ne, ne puno. U Locarnu smo bili vrlo blizu da uđemo na festival, pa je šef festivala doslovno rekao da mu je to malo preradikalno za trg, jer na velikom trgu prikazuju film. Sve žene su bile za film, to je bilo divno. Takve stvari su se dogodile još prije Varietyja, tako da sumnjam da je tekst bio poguban za film. Normalno, nije ugodno čitati te gluposti. Što se tiče rada vani, da, vrlo rado. Da me sada pitate, najradije bih radio u Americi i skupio novce da filmove ovdje radim neovisno, da mogu svake godine napraviti film ceste o hrvatskim čudacima. Još uvijek mislim da je u Americi najbolji sistem financiranja filmova, u smislu lakoće rada, ne u smislu kvalitete. Ima varijanti tipa braće Coen, ima autora koji uspiju napraviti nešto što je takozvani studio sistem, ali da je OK. Ali sami plasman filmova... Nevjerojatan je njihov utjecaj na svjetske festivale, to je obrnuta priča. Nama je ista situacija u Hrvatskoj, kao u Nizozemskoj ili Portugalu. Mi se svi borimo da film uleti na neki veliki festival, a pitanje je samo otkud si. Amerikanci ulaze puno lakše. To isto nije za odbaciti. Ali ono što je meni domicilna stvar: sretan sam što sam odavde i što ovdje ima toliko nepresušnih tema, koje mogu elegantno i univerzalno koketirati sa svim krajevima u Europi. Uvijek je nekome draži taj europski princip, mada ovdje više govorimo o holivudskom i neholivudskom sistemu. Sve je zapravo ‘neholivud’: ta Europa je neholivud, Meksiko, Azija je neholivud...

Kako komentiraš taj trend da ugledni europski redatelji baš pod svaku cijenu žele raditi u Americi? Zadnji primjer je Michael Haneke koji je snimio ‘Funny Games U.S.’, pa ga čak i Blitz reklamira sa ‘najnoviji film Majkla Henekija’. ‘Kino Lika U.S.’ – kako bi to izgledalo?

‘Kino Lika U.S.’? Pa to bi bio nekakav ‘Gummo’, prema njihovim svjetonazorima. Sam Haneke je izjavio da više ne želi vidjeti Ameriku nakon tog snimanja. ‘Caché’ mu je radio Ron Howard, koji zaista radi nevjerojatno glupe studijske filmove koji su glupost, da ne kažem neku grublju riječ. Ali on je dao ‘Caché’. Na Akademiji, kad sam morao napokon diplomirati, onda sam diplomirao na Hanekeu. Proučavao sam zato njegove izjave i on je rekao da je dao nekome drugom da radi ‘Funny Games’, sigurno ne bi bilo daljinskog upravljača. Tko je gledao film, zna o čemu pričam.

Zrinko Ogresta nedavno je izjavio ‘neće nama Europa određivat teme’, čime lijepo opisuje svoj latentni strah od koprodukcija, ali se i pozicionira lustigovski desno. Jesu li koprodukcije zlo i želi li Europa hrvatskim filmašima određivati teme?

To je pitanje dobre ili loše koprodukcije. Dobra koprodukcija neće se uplitati, neće pomicati temu filma ako je ona ukopana u neki prostor. Ima normalnih ljudi koje zanima autentičnost nekog filma. Ono što je problem je ako imate ljude koji imaju sliku Balkana tipiziranog prema Kustirici. I onda zaista, da bi svoj sistem i status spasili, oni misle da tamo na Balkanu žive neki prljavi ljudi, neki Cigani koji plešu i skaču, guske lete oko njih, tamo se puca, ratuje i ubija, to je katastrofa. Ono što je nama za ‘Liku’ bilo važno je da bude sve samo ne Kusturica, totalno suprotno. Takva slika Europe, to se mora promijeniti, na autorima je da to promijene. A mislim da se to već lagano mijenja, nakon uspjeha rumunjskog, pa i bosanskog filma, da se to lagano miče u neku normalnu percepciju, i kada je riječ o vjerskim razlikama i ratu i svemu ostalom. Tako da to nametanje, to ovisi samo o dobrom ili lošem producentu. S druge strane, kad sam bio na FAMU i na Hochschule u Münchenu, to je grozna stvar u što se sve to pretvorilo. Zadnjih 10 ili 20 godina imate studente koji se uče da bi radili u Hollywoodu. To nije ništa naučilo od one tradicije češke škole ili naročito minhenške škole, jer ljudi su tamo radili čudesa iz kojih bi se trebalo učiti. A oni se uče kako raditi filmove kao neki Roland Emmerich i takvi likovi.  

Što se dalje sprema? Hoćeš li se prilagoditi Europi? Ili si još uvijek u ‘Kinu Lika’?

Paralelno s distribucijom ‘Like’, jako sam sretan što smo napokon završili nastavak ‘Suše’, kratkog filma koji je bio u Cannesu. Napravili smo film koji se zove ‘Tulum’ i radnja mu je u Vukovaru, Leona Paraminski glumi glavnu ulogu. Baš smo svi sretni kako je sve to ispalo i sad pokušavamo nešto napraviti s tim filmom, festivali i slično. U svakom slučaju, bilo je teško nakon ‘Like’ ići odmah u snimanje, bilo je dosta emocija uloženo u taj film. Tako da sad nakon ‘Tuluma’, idući je film opet o Zagrebu, ‘Majka asfalta’, taj naslov spominjem već 10 godina. Mislim da ima dosta stvari koje se sada mogu raditi o Zagrebu, uz opet taj vječni motiv gladi za ljubavlju, naročito u ovim danima kada se događaju konfuzne stvari. Ta intimna varijanta mi je najzanimljivija baš u ovim šokantnim trenucima, ne samo kriminalno nego i ekonomski.

Svojedobno je najavljen spektakularni DVD s filmom ‘Volim te’, no njemu još ni traga ni glasa. Gdje je zaglavilo?

Svakoga 1. prosinca se sjetimo da još nismo napravili DVD, za taj dan borbe protiv AIDS-a. Probat ćemo, pitajte me to opet iduće godine.

Emitirano 30. listopada 2008. u emisiji Kulturni intervju. Pripremio Željko Luketić.

Pročitajte i ...
Sjajno mjesto za nesreću - Damir Karakaš
Kenjac - Antonio Nuić
Zoran Tadić u 'Ogledima o hrvatskom dokumentarcu'
Sjećanje na Zorana Tadića
Objavljen 'Lunapark' novi roman Tomislav Zajeca
'Lunapark' Tomislava Zajeca - od crne kronike do fikcije i natrag
Metastaze - Branko Schmidt
18. Dani hrvatskog filma
18. Dani hrvatskog filma - skromniji nego ikada
'Ničiji sin' - novi film Arsena Ostojića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici