Goran Marković

21.01.2009. Print | Pošalji link

Goran Marković jedan je od najslavnijih srbijanskih filmskih autora, čiji je najnoviji film «Turneja» hrvatsku premijeru imao na prošlogodišnjem Pulskom sajmu knjiga, a u redovitu kino-distribuciju dolazi početkom veljače.

U Puli smo i razgovarali s ovim svestranim autorom, koji se osim na filmu okušao i kao kazališni redatelj, ali i pisac drama i proznih tekstova.

Goran Marković, rođen 1946. godine, također je poznat kao sin legendarnog glumačkog para bivše Jugoslavije, Olivere i Rade Markovića, a pripadnik je i takozvane Praške škole, koju su s njime činili njegovi kolege sa studija na tamošnjoj čuvenoj filmskoj akademiji - Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Srđan Karanović i Goran Paskaljević. Neki od njegovih najvažnijih filmova su prvi jugoslavenski film strave „Variola Vera“, snimljen prema istinitom događaju, te drame „Specijalno vaspitanje“ i „Već viđeno“, ali i komedija „Tito i ja“ nastala nakon raspada Jugoslavije, 1994. godine. Marković je tijekom devedesetih snimao mnogo manje nego prije, a bio je i aktivan u opoziciji režimu Slobodana Miloševića. U „Turneji“ se ovaj autor opet obračunava sa srpskim nacionalizmom, kroz priču o skupini beogradskih glumaca koji odlaze na gostovanje u ratom uništenu Bosnu.

«Turneja» započinje prilično dugim i kompliciranim kadrom u kojem kamera prolazi kroz nekoliko prostorija, prateći više likova, te podsjeća na slavni uvodni kadar «Dodira zla» Orsona Wellesa. Koliko ste se namučili s tim kadrom?

Izabrao sam svjesno takav početak, jer je za moje filmove vrijedilo nepisano pravilo da su glumački, da je glumcu sve podređeno, a forma je u drugom planu. Ovaj put sam imao i mogućnosti i vremena obratiti pažnju više na vizualno, jer sam se trudio osmisliti kadrove koji nisu samo puka informacija, nego su interpretacija unutarnjeg stanja likova i zbivanja u filmu. Inače predajem na prvoj godini filmske režije na beogradskoj Akademiji, između ostaloga i kretanje kamere. Kada se bavimo artikulacijom filmskog prostora uvijek studentima puštam prvi kadar „Dodira zla“, ali i neke druge stvari. Imao sam ja i ranije komplicirane kadrove, recimo u „Već viđeno“. Bio je to također uvodni kadar od tri i pol minute, s mnogo pokreta kamere i kompliciranom mizanscenom. S vremena na vrijeme volim nešto tako napraviti, jer to na polagani način uvlači gledatelja u strukturu filma i prisiljava ga da se osjeti dijelom tog prostora i priče. Sve to je bitno za emotivni dojam koji želim ostaviti. Naravno, to nije jedini način, pa i u „Turneji“ imam scena koje su drukčije raskadrirane. Ne može se sve uvijek raditi racionalno i kalkulirano, ponekad je potrebno slušati svoje predosjećaje, a jedan od njih me odveo do takvog uvodnog kadra.

Radnja filma odvija se tijekom četiri zimska dana 1993. godine, čak su napisani i precizni datumi. Zašto je to bilo važno naglasiti, je li se dogodilo nešto posebno u to vrijeme?

Datumi su naglašeni kako bi se stekao utisak koliko je malo vremena prošlo. Njihova turneja traje samo četiri dana, u kojima dožive sve užase rata i veliku unutarnju preobrazbu. A kada se vrate odakle su krenuli, nitko ne primijeti da ih nije bilo. Režiser im priđe i pita ih da gdje su jučer na probi. Nitko nije shvatio da su negdje bili, a oni su prošli Scile i Haridbe. S druge strane, želio sam podsjetiti na doba u kojem se sve to događa, a to je 1993. godina, inače najstrašnija godina moga života. To je bila i jedna od najstrašnijih ratnih godina na području bivše Jugoslavije, i u Bosni, ali i Hrvatskoj te Srbiji, koja je doduše poricala svoju umiješanost, iako je to itekako bila. Povrh svega, u Srbiji smo imali i onu veliku inflaciju od deset milijuna posto, koja je najviše uništavala živote mladih ljudi. Nekoliko stotina tisuća ljudi  te je godine otišlo iz Beograda, bježeći od rata i inflacije, a malo se njih vratilo. Inflacija je bila vrlo ponižavajuća i tjerala je ljude na stvari koje inače ne bi radili, pa tako i ta glumačka trupa krene za šaku njemačkih maraka na taj put, jer se drukčije nije moglo preživjeti.

Priča «Turneje» bazirana je na istinitom događaju. Kako je došlo do toga da tek sada snimite ovaj film, iako ste se ovom pričom bavili još od sredine devedesetih?

U to vrijeme sam snimio film u Bugarskoj, u nekoj vrsti egzila. Zvao se „Urnebesna tragedija“, a snimao sam ga u Sofiji koja je trebala glumiti Beograd. Atmosfera je bila jako loša i nije sve ispalo kako sam želio. Okolnosti u kojima radite ne možete birati, pa su sve okolnosti zapravo dobre. Morate raditi, što god na kraju ispalo. Scenarij za „Turneju“ napisao sam 1995. godine, ali ga nisam mogao snimiti. Nisu postojale odgovarajuće ni tehničke ni moralne okolnosti, jer bi snimanje tada značilo obaveznu suradnju s Televizijom Srbije, dakle s ratnim huškačima i Miloševićevim režimom. Zato sam to pretvorio u dramski komad koji je premijeru imao 1996., igrao godinama i bio vrlo popularan. Tek dvanaest godina kasnije sam opet pokušao snimiti taj film i sada mi je uspjelo.

Osim što se bavi razobličavanjem užasa rata, film  «Turneja» je oda glumcima i glumačkom poslu, a ekipa koju ste na filmu okupili uključuje slavna imena poput Dragana Nikolića i Mire Furlan. Oni pak glume izmišljene verzije samih sebe. Je li ubacivanje detalja iz stvarnih života glumaca bilo nešto što ste odmah planirali ili ste scenarij naknadno prilagodili glumačkoj podjeli?

Lik Mire Furlan bio je isprva napisan potpuno drukčije. Bio je predviđen za neku ostarjelu srpsku glumicu, punu taštine i prostačkih reakcija na sve oko sebe. Kada je Mira dobila tu ulogu, prilagodili smo taj lik njezinoj sudbini, tako da u svemu ima autobiografskih elemenata, što joj je vjerojatno i pomoglo da odlično odigra svoj lik. Slično je bilo i sa ostalim glumcima. Josif Tatić je, recimo, usred rata s još nekoliko glumaca otišao u Banja Luku na tezgu, i proveli su se kao bosi po trnju. Tatić je također sličan svojem liku: on je i u stvarnom životu cinik koji svijet gleda kroz maglu alkoholnih isparenja. Nisam to napravio zato da bih glumce tretirao kao naturščike, jer svatko od njih kreaira svoj lik. Svaki dobar glumac može odigrati sve. Na primjer, Jelena Đokić, trenutno u Srbiji vrlo popularna glumica, ima tridesetak godina, a u „Turneji“ glumi studenticu. Ona je na snimanje dovela svoju šestomjesečnu bebu, dojila je i brinula se o njoj, a s druge strane glumila je lakomislenu djevojku s fakulteta. Hoću reći, stvari se ipak odigraju, i nema potrebe da glumac privatno bude takav. No, ako postoji nešto što se može iskoristiti za vjerodostojnost lika, onda to svakako treba preuzeti.

Sin ste dvoje glumaca, Olivere i Rade Markovića, a smatraju vas režiserom koji je glumcima donio mnogo nagrada. U čemu je tajna dobrog rada s glumcima, koji za vas, očito, nisu stoka, kao što ih je svojedobno nazvao Hitchcock?

Ljudi misle da tu postoji nekakva magija ili poseban način. Najvažnije je s glumcima se o svemu dogovoriti, razjasniti stvari unaprijed. Mira je, primjerice, došla vrlo kasno, samo pet dana prije početka snimanja. Došla je s Havaja, gdje je snimala „Lost“, u Bosnu na temperaturu od -13 i užasne vremenske uvjete. Dakle, imali smo nekoliko dana porazgovarati o svemu, a prije toga smo još razmjenjivali mnoge mailove. Zapravo, svemu su prethodile velike pripreme. Najgore je otići na snimanje sa stavom kako ćete na setu sve misliti. Onda je stvar već propala, jer se kamioni zaglave, glumci cvokoću, mokri su, snijeg pada. Nema šanse za bilo kakvu kreaciju, tako da smo mi šest mjeseci unaprijed pripremali taj film, uključujući i rad s glumcima.

Republika Srpska, u kojoj je sniman film «Turneja», nije prikazana u najboljem svjetlu. Je li film tamo  bio u distribuciji i kakve su uopće reakcije na njega?

„Turneja“ je prikazana u Republici Srpskoj, i prošla je bolje nego u Srbiji. Moram priznati da sam se pribojavao, te sam pitao glumca u filmu, Tihomira Stanića, koji je bio i naš producent, mogu li ljudi u RS izdržati takav film. On je rekao da mogu. Najveće iznenađenje za mene bilo je to što su škole organizirale odlaske u kina, a djeca su pisala zadaće o „Turneji“. To je valjda pokazatelj da jedan film ipak možda nešto može promijeniti.

Spomenuli ste maloprije kako vam se čini da film može dovesti do društvenih i političkih promjena. Vjerujete, dakle, u angažiranu umjetnost?

Ne vjerujem da se umjetnost može praktično upotrijebiti. Samo sam jednom u životu snimao filmove za praktičnu upotrebu, i to pred kraj Miloševićeve vladavine. To su dokumentarci „Poludjeli ljudi“ i „Nevažni junaci“, koji direktno napadaju tadašnji režim. Odbljesak ta dva dokumentarca je moj igrani film iz 2002. godine „Kordon“. Ipak ne vjerujem da filmovi mogu popraviti svijet na djelu, nego mogu samo mijenjati duše i duboke osjećaje ljudi, ublažiti bijes ili očaj. Mogu možda i probuditi empatiju, ali sumnjam da nešto praktično mogu mijenjati. Nemoguće je da svijet postane bolje mjesto zbog jednog filma.

Ono što se može primijetiti kroz sve vaše filmove jest dvostrukost teme. Najsvježiji primjer je «Turneja», koja je ratni, ali i film o glumi. «Variola Vera» je bila horor i društvena kritika, «Već viđeno» socijalna priča o podstanaru ali i psihoseksualni triler, «Tito i ja» nostalgična priča, ali i obračun sa socijalističkom Jugoslavijom, može se nabrajati i dalje...

Dobro ste to primijetili. Moj princip je da sve što se unutar jednog filma odvija mora imati najmanje dvostrukost, ako ne i višestrukost. Praviti film o samo jednoj stvari i u jednoj dimenziji je čista ilustrativnost, a ne dramska umjetnost. Recimo, kada gledate melodramu, a u prvom planu je nesretna ljubavna veza, što je definicija melodrame, onda ujedno radite i analizu društva. To je melodrami imanentno, iako se izvana čini kao ženski film za plakanje. Jer što sprečava dvoje ljudi da se vole? Odnosi unutar društva i njegove strukture, a kada snimate film o tome, imate priliku analizirati i kritički sagledati društvo. Najbolji primjer toga su melodrama Douglasa Sirka, koji se bavio puritanizmom i rasnim odnosima u SAD-u pedesetih godina prošlog stoljeća. Neki ljudi to ne shvate, pa gledaju samo tužnu priču i šmrckaju u svoje maramice, a prisustvuju i dubokoj analizi svijeta u kojem živimo. Uvijek bi trebala postojati dvostrukost, jer ako je film samo o jednoj temi, onda nije dostojan drame.

«Variola Vera», snimljena 1982. godine, jedan je od prvih jugoslavenskih horora, od kojeg ljudi srednje generacije i danas imaju noćne more. Prije toga ste snimili komediju «Majstori, majstori!». Je li vam s «Variolom Verom» bila namjera snimiti nešto suprotno od svega što ste do tada napravili?

Uvijek sam nastojao snimati žanrovski različite filmove, pa sam snimio i taj horor, iako mi se „Variola Vera“ više čini kao film katastrofe s elementima horora. Zanimala me ta epidemija koja se 1972. godine odigrala u Beogradu, ali mi je trebalo skoro deset godina da dođem do istine, jer je bila vješto prikrivana. Velika je sramota da jedna praktično iskorijenjena tropska bolest, koja postoji samo u laboratorijima, počinje razarati jednu europsku državu. Uložio sam dosta truda, pa i lukavstva, kako bih saznao cijelu priču. Razgovarao sam s liječnicima i tajno ih snimao, no tada su postojali samo oni veliki, kabasti diktafoni, koje je bilo teško zakamuflirati, a i čuje se kada se isključe. Bilo je neugodnih situacija, no želio sam otkriti što se doista dogodilo i kada sam na kraju sve stavio na papir, zaključio sam da to nije bila samo medicinska bolest, nego i bolest društva. Epidemija variole vere je prva pukotina koja je načela tadašnju Jugoslaviju i ukazala na bolesno društvo. Također, ne smije se zaboraviti da je ona došla nakon značajnih događaja, kao što je propast ideja 1968. godine, velike svjetske pobune, nakon čega su mnogi mladi ljudi morali napustiti svoje ideale i pognuti glave. U Hrvatskoj je pak ugušen Maspok, a bilo je i nemira na Kosovu. Pitao sam se zbog čega je toliko skrivana ta priča? Političari su se plašili da će se tako otkriti slabost komunističkog sustava. Zato sam, s jedne strane, snimio autentičan film koji plaši ljude bolešću i igra na njihove fobije, ali s druge strane ih plaši i tajna propast društva u kojem žive, koje oni nisu svjesni.

Mnogi vaši filmovi - spomenuli smo «Variolu Veru», ali tu su i «Već viđeno», «Specijalno vaspitanje»   ili kasnije «Tito i ja» - ostali su u kolektivnom sjećanju generacija koje su doživjele bivšu Jugoslaviju. Kako vi gledate na njih?

Svojih filmova se sjećam po načinu na koji su snimljeni. Gledatelji, naravno, te stvari ne moraju znati. Recimo, „Variole Vere“ se sjećam kao najtežeg snimanja uopće. Nismo imali novca, scenograf me napustio dva dana prije snimanja, radili smo 18 sati dnevno, a žena s kojom sam živio me izbacila na ulicu. Iza filmova stoje privatne priče koje su potpuno neovisne o tim filmovima i ostaju u sjećanju ljudima koji su na njima radili. „Turneja“ je bila jedan od lakših filmova, iako tehnički težak i sniman zimi, ali je sve išlo glatko. Neki drugi filmovi, koji se čine malim i zabavnim, popili su mi krv.

U nekoliko filmova ste režirali svoje roditelje, naročito vašeg oca Radu Markovića. Je li njemu trebalo vremena da se prilagodi tome da od vas prima naredbe?

Ljudi često misle da je to neka velika misterija. I moja majka i moja supruga Anica Dobra su glumile u mojim filmovima, pa sam čak bio optužen da snimam obiteljske filmove, a ja sam ih angažirao isključivo kao dobre glumce koji su mi bili na raspolaganju. U „Varioli Veri“, ulogu koju je na kraju odigrao moj otac, treba je glumiti Branko Pleše koji mi je otkazao dan prije snimanja, rekavši da više ne može glumiti Nijemce kao u brojnim partizanskim filmovima, i uvijek je bio negativac. Onda sam nazvao oca i rekao mu: „Spremaj se, sutra imaš snimanje!“ Kada se snima, glumci su glumci, a režiser je režiser. Logika filma je mnogo jača od privatnog, jer se od stvaralačkih i tehničkih napora gubi pojam tko je kome što. To što je on moj otac, a ja njegov sin gubi smisao poslije prve teškoće koja se dogodi pri realizaciji nekog kadra. Dok se snima film nema privatnog života. On se za taj period ukida.

Dio ste slavne generacije filmskih autora koji su u  isto vrijeme studirali u Pragu, na čuvenoj filmskoj akademiji FAMU. Zbog čega ste se odlučili otići tamo na studij režije i nije li vam bilo lakše da budete pripadnik zlatne mladeži i koristite se ugledom svojih roditelja i ostati u Beogradu?

Mogao sam nešto tako postati, ali otac me ostavio u Pragu ne sa mnogo novca. Imao sam nešto za početak, a kasnije sam morao švercati kakao da bih platio dom. Bilo je to smiješno, putovao sam s koferima punim kakaa kojeg nije bilo u zemljama Istočnog bloka. To mi je postao glavni izvor prihoda od kojeg sam plaćao studentski dom i menzu, a sve sam prodavao jednoj ženi iz Bugarske. Taj upad iz lagodnog beogradskog života - jer moji su roditelji dosta radili i imali novaca - u socrealistički mrak tadašnje Čehoslovačke, i moje preživljavanje u toj situaciji bilo je vrlo značajno za mene. Ljudi inače misle da je praška Akademija nešto posebno, no tamo naučiš sve što i na nekoj drugoj filmskoj školi. Evo, ja trideset godina predajem u Beogradu režiju i mogu reći da su sve škole skoro pa iste, te da nisu odlučujuća stvar. Nauči se tehnika i sistematizira znanje, ali umjetniku ne pružaju ništa drugo. Magija umjetnosti se ne može naučiti, to ili nađete u sebi ili ne. Zato su mi važnije okolnosti mojeg života u Pragu, koje su znale biti dramatične. Bio sam tamo 1968. godine, doživio slom Praškog proljeća, i sve to je za mene bilo vrlo značajno. Kasnije, kada je sovjetskim tenkovima ugušena iluzija 1968. godine, ostao mi je osjećaj da se uvijek moram suprotstaviti mračnoj sili. Onome što ugnjetava ljude, nameće vrijednosti koje nisu njihove i tjera ih da žive kako ne žele. Nekada je to bio sovjetski komunizam, i u svim svojim filmovima, bez obzira na žanr, trudio sam se biti subverzivan i raditi o glavi toj mračnoj sili. Kada je pao Berlinski zid, činilo mi se da su se moji snovi ostvarili, ali zapravo je započeo najstrašniji period mog života. Mračna sila više nisu bili Sovjeti, nego režim Slobodana Miloševića. Sjećam se kako sam se glupo zapitao nakon pada Berlinskog zida: „Pa kakve ću ja filmove sada snimati kad više nemam glavnog neprijatelja?“ A onda se pojavio još gori i još bliži. U Pragu na akademiji naučio sam se boriti i to smatram svojom glavnom pozitivnom osobinom.

Ovaj razgovor vodimo u Puli, za koju vas vežu mnoge dobre i loše uspomene. Kako su vaši filmovi prolazili na filmskom festivalu i koliko su vam bile važne te nagrade?

Kad čovjek počne gledati i gladiti svoje nagrade, onda je nadrljao. Dobio sam, čini mi se, dvije Zlatne arene, a moji filmovi dosta njih. U Pulu sam dolazio još kao dijete, mislim da sam skupio dvadesetak dolazaka do svojeg prvog filma. A kada sam došao sa „Specijalnim vaspitanjem“ on nije dobio ni jednu službenu nagradu. Bio sam užasno uvrijeđen, taj film je inače bio vrlo popularan u kinima i na svjetskim festivalima. Tada sam mrzio Pulu i smatrao da je ovo mjesto nepravedno prema meni. Mnogo godina kasnije, na Verudeli sam u hotelskoj sobi imao četiri Zlatne arene, za jedan drugi film. Dvije su bile moje, dvije su dobili glumci. Paralelno s filmskim festivalom se odigravao amaterski teniski turnir, na kojem sam osvojio drugo mjesto i kao nagradu sam dobio knjigu „Istarska kuharica“, koju i danas imam. Sjedio sam u sobi i pomislio: „Kad bi netko znao da mi je ova knjiga draža od četiri Zlatne arene, mislili bi da sam lud.“ Naravno, nisam to tada nikome govorio. Dakle, sve se može preboljeti. Važno je shvatiti da nagradama ne treba davati veliki značaj i da filmovi drukčije žive, a ne da ovise o nagradama. Kada biste sada nekoga pitali tko je prošle godine dobio Zlatnu arenu za najbolji film, vjerojatno se ne bi sjetio.

Na Sajmu knjiga ste predstavili i roman «Male tajne», knjigu koja se – baš kao i «Turneja» - bavi glumačkom družinom, ali kroz dulji period. Je li pisanje za vas hobi ili mu se posvećujete jednako kao i režiji?

Prva knjiga koju sam objavio prije dvadeset godina bila je „Češka škola ne postoji“ i uskoro će izaći drugo izdanje, dakle valjda je još aktualna. Za vrijeme najtežih trenutaka devedesetih, bombardiranja Beograda i pred sam pad Miloševića, ispisao sam dnevničku prozu pod naslovom „Godina dana“, a izašle su i moje sabrane drame. No, sve to je usput, i nije moja prava vokacija. Prvenstveno sam filmski režiser, ali smatram da tu i tamo imam pravo nešto i napisati, pogotovo ako to ne mogu napraviti na filmu, u svojem mediju. U devedesetima su okolnosti znale biti toliko dramatične da mi je režiranje u kazalištu bila jedina mogućnost, jer nisam mogao snimati. Pisanje za kazalište, režiranje predstava, eseji, dnevnici i priče, sve su to stvari koje nadopunjuju moje vidike filmskog režisera. Dakle, nisam pisac po profesiji, ja sam filmski režiser.

Tijekom devedesetih ste snimali mnogo rjeđe nego prije, a i poznati ste protivnik režima Slobodana Miloševića. Kada ste prepoznali njegove zločinačke namjere, s obzirom da ste se u svojem dokumentarcu «Srbija godine nulte» bavili i vašim kolegama koji su podržali njegovu vlast?

Imao sam još 1987. prvi susret s Miloševićima. Režirao sam tada svoj prvi kazališni komad, „Pazarni dan“ Aleksandra Popovića, u Zvezdara teatru. Predstava je iznenada bila zabranjena zbog vrijeđanja lika i djela druga Tita. A zabranila ju je stanovita Mira Marković, za koju sam tada prvi put čuo. Ona je bila na nekoj funkciji u partiji, a Milošević je bio glavni sekretar Partije u Beogradu, i čuo sam da su oboje vrlo agresivni. Taj sukob me vjerojatno odredio za kasnije, jer sam možda i ja mogao biti zaveden nacionalizmom, ali sam imao sreću već početkom 1987. vidjeti tko su ti ljudi, kakva je to banda. Kada je on došao na vlast krajem iste godine, na čuvenoj VIII sjednici, dakle postao šef Komunističke partije Srbije, već sam znao tko je on. Neki su ga gledali, ali nisu razumjeli, i bili su impresionirani. Mnogim ljudima on je bio zavodljiv sa svojom nacionalističkom retorikom, a ja sam tada nazvao Rajka Grlića u Zagreb i rekao da je došao čovjek koji će nam pomrsiti konce. Ne želim se hvaliti svojom vidovitošću, ali sam od početka bio njegov protivnik. Krajem osamdesetih godina osnovan je Beogradski krug, manjinska skupina intelektualaca koja se borila protiv Miloševića, kojoj sam i ja pripadao, ali naravno da nismo imali velikog utjecaja. Ipak, okupljao je poštene ljude, intelektualce, znanstvenike i umjetnike. Upozoravali smo ljude što dolazi. Kada je 1996. godine Milošević pokrao lokalne izbore, dogodile su se velike demonstracije u Beogradu po najvećoj zimi, koje su trajale dva i pol mjeseca. Ljudi se nisu dali otjerati s ledenih ulica. Bila je to očajnička borba demokratske manjine, ljudi svjesnih o čemu se radi, da pokušaju spasiti sebe i sve druge, ali naravno - nismo uspjeli.

U zadnje vrijeme ste opet sve aktivniji u snimanju filmova. Što možemo sljedeće očekivati?

Spremam film, koji je trenutno doduše tek kazališni komad. Dobio sam narudžbu od Goethe instituta povodom dvadesetogodišnjice pada Berlinskog zida da napravim predstavu na temu pada, bilo koje vrste. Izabrao sam siže koji će objediniti privatni i politički pad. Locirao sam priču s kraja šezdesetih godina, kada je Jugoslavija počela polako pucati, dvije godine prije izbijanja epidemije variole vere. Sve se odigrava u Bosni, i govori o osobnom padu jednog čovjeka ujedno je i priča o početku pada Jugoslavije.

Gordan Duhaček (intervju je emitiran 08.01.2009.)

Pročitajte i ...
Tito - heroj, zločinac i/li filmska zvijezda
Tito – filmska zvijezda tamnog sjaja
Sve u sajmu knjiga u Puli
Dobar sajam u sjeni 'Gole istine'
U istri ponovo Sa(n)jam knjige
Delirijum tremens - Goran Marković
Dani satire - deja vu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici