Predrag Miki Manojlović

06.11.2003. Print | Pošalji link

Veliki kazališni i filmski glumac Predrag Manojlović (Beograd, 1950.), poznatiji je kao Miki Manojlović. Njegov lik i djelo znani su gotovo svim generacijama.

Gledali smo ga u nekim od najboljih filmova nekadašnje jugoslavenske produkcije, «Jagode u grlu», filmski nastavak serije «Grlom u jagode», zatim «Samo jednom se ljubi», «Oca na službenom putu» i tako dalje, sve do nešto novijih «Rana» ili «Bureta baruta». Istovremeno, Predrag Manojlović godinama je bio i jedan od najboljih kazališnih glumaca, prvaka beogradskih kazališta, pa iz tog razdoblja bilježi gotovo nevjerojatan broj uloga u režijama velikih imena. Naravno, sve te uloge slijede i nagrade, jer gotovo da i nije bilo glumačkog priznanja u Jugoslaviji koje mu je izmaklo. Kruna kazališne karijere, barem gledano izvana, ipak mu je bila suradnja s legendarnim Peterom Brookom na monumentalnoj, osmosatnoj produkciji «Mahabharata». Početkom devedesetih, kad mu je u Beogradu postalo neizdrživo, Manojlović je preselio u Francusku, zemlju s kojom ga veže obiteljsko nasljeđe te tamo nastavio internacionalnu karijeru. Slijede zapaženi filmovi uglednih europskih redatelja, «Kriminalni ljubavnici» Francoisa Ozona, «Artemisia» Agnes Merlet i «Smrtonosni transfer» Jean-Jacquesa Beneixa, s jednako impresivnim glumačkim partnerima. Međutim, sve je to samo prekratak uvod u razgovor s Predragom Mikijem Manojlovićem.


U Zagrebu ste po treći put u relativno kratkom vremenu, a nakon duge pauze. Glavni razlog je novi film Dalibora Matanića, no da li biste rekli da je dolazak u Zagreb samo «business» ili ipak pomalo i «pleasure»?

Pa prvo je pleasure. Više pleasure a manje business.

Kakav je taj novi Matanić, znamo da se radi o nekoj vrsti biografije Slave Raškaj. Što ste vi u svemu tome?

Robert Perišić je napisao scenarij koji se zove «Sto minuta slave» ili «Sto minuta Slave», a možda bude i više, jer je prethodna verzija scenarija bila 85 minuta, ali mislim da će ovaj naslov ostati. Scenarij je nastao na temelju nekih utvrđenih pojedinosti iz života zbilja velike slikarice Slave Raškaj, ali on nije rekonstrukcija njenog života niti je to trebao biti. Meni je ponuđena uloga slikara Bele Čikoša Sesije i ja sam je sa zadovoljstvom prihvatio. Kakav je novi Matanić to sad ne mogu reći, ali znamo kakav je stari – odličan.

Kakav je Matanić prema vama? Znamo da ste zbog uloge vas dvojica proveli nekoliko dana zatvoreni u beogradskom stanu, što dosta govori o studioznom radu bez obzira na veličinu uloge.

Moja uloga nije mala, dosta je velika. Matanić je moj kolega i sugovornik, među nama postoji pravi dijalog. On je mlad, ali je zapravo stariji nego što ima godina. Kad smo radili «Grlom u jagode», recimo, Srđan Karanović je imao 29 godina, mi smo imali dosta manje, recimo 24, i on je meni tada izgledao nedostižno star. Ali Matanić ima tu zrelinu koju sam sretao kod mladih režisera kao što su bili Karanović i Rajko Grlić, ili pak kod nekih kazališnih režisera koje vi ovdje možda ne znate.

Nekoliko ste puta izjavljivali da volite low budget filmove, je li tako i s ovim? Radite li i sad za cigarete?

Pa i ovo je low budget film. Ja se nisam razmazio u europskoj kinematografiji jer je ona u usporedbi s holivudskom, u cjelini low budget, osim par ekscesa koji se dogode svake godine. Tu nema velikog novca i to je dobro za mene, zadovoljan sam time, i ne radim ovo novca radi, kao ni sve što činim. Radim iz mnogo drugih, možda viših razloga i zadovoljstava. Naravno, za to sam mnogo bolje plaćen nego što se to plaća tu u Hrvatskoj. Tako da ovo jest low budget film, ali možda to za Hrvatsku i nije low budget, možda je to za Hrvatsku onako jedan film koji Hrvatska u ovom trenutku može napraviti i sebi dozvoliti. Ja to cijenim i ne osjećam se nimalo loše zbog toga. A low budget filmovi, uvjetno rečeno, imaju jednu drugu vrstu podavanja tome, istinskog izgaranja i istinske razmjene. To rade ljudi koji to vole, žele i mogu i tu se dar jako razvije. Naravno, ima i low budget filmova koji ne valjaju ništa, kad se skupe neki pacijenti i sad oni rade neki film. Nisam napravio mnogo loših filmova u životu. Jesam, ali ne previše.

Kad evo već snimate drugi film u Hrvatskoj, da li ih i gledate? Točnije, možete li iznijeti neku procjenu hrvatskog filma?

Ne mogu. «Fine mrtve djevojke» gledao sam u Parizu na kaseti koju mi je Dado (Dalibor Matanić) poslao i to je bio jako važan trenutak za mene. Mislim da je taj film odličan i vidim vrlo velike predispozicije u tom redatelju. Ove godine radio sam kratki metar, s kolegom Miljenkom Brlečićem koji je snimao svoj prvi film za Hrvatsku televiziju doduše, ali sniman je 16-milimetarskom filmskom kamerom. Brlečić je dokazao ono što sam ja o njemu odavno znao, ali drugi nisu, a to je da se radi o izuzetno inteligentnom čovjeku koji mnogo toga zna i razumije, i koji ima su sebi sto vragova i zato mislim da će taj film mnoge iznenaditi. Naslov je «Umorstvo na ćirilici», a snimao sam s Krunom Šarićem i Zlatkom Crnkovićem.

Iako ste protiv «star sistema», ponašate li se ipak ponekad i kao zvijezda? Kako se osjećate kad zbog vaših obaveza staje snimanje ili kad, s druge strane, zbog snimanja neke predstave izostaju s repertoara?

Ja predstave nisam imao punih deset godina, skoro jedanaest. Tek sam sad u Beogradu napravio jednu predstavu koja se zove «Moliere» od Bulgakova, koju je režirao Dušan Jovanović. Premijera je bila u listopadu ove godine, ali, ni prije nisam sebi dozvolio da se zbog mene ruše predstave, nisam bio problematičan. Moja usplahirenost ili samovolja koja se javlja ponekad, uvijek je tako samo izgledala, ali to nije bilo tako, ili samo tako, nego prije plod nekih sasvim drugih okolnosti.

Ta predstava vaš je povratak na beogradsku scenu, ali ne istu s koje ste otišli, nakon deset godina. Ujedno, ni Jovanović dugo nije radio tamo. Kako je to prošlo? Je li to bio veliki povratak?

Prošlo je izvrsno. Moram reći, ja sam u Beograd dolazio jer su mi tamo mama, tata i kćer, i bili su tamo cijelo vrijeme, pa sam dolazio njih radi. A Dušan i ja dolazimo u Beograd kao neki drugi dah, kao svjež vjetar, kao neka vrsta stranaca, a domaćih. Napravili smo zaista dobru predstavu, možda dođemo i u Zagreb, mislim da bi to moglo biti vrlo brzo.

Znamo da ste razvučeni na sto strana, ali utopijsko pitanje glasi: ima li šanse da zaigrate u hrvatskom kazalištu?

Ima, zašto ne bi bilo, mogućnost uvijek postoji. Ja nisam igrao ranije u hrvatskom kazalištu, točnije nikad u hrvatskom projektu, ali sam igrao na hrvatskim daskama. Ima za to nekoliko razloga, ali to je davno prošlo vrijeme. Par puta nisam igrao na Dubrovačkim ljetnim igrama iz kojekakvih okolnosti i razloga. Ali da se vratim, s Dušanom nisam radio, a imali smo potrebu za tim i jedan i drugi sve ove godine. Ja sam njega kao klinac gledao na BITEF-u još 67-e. Dušan je izvrstan.

Kad smo već to spomenuli, polako su se u proteklih par godina počela događati i hrvatsko-srpska pa i crnogorska kazališna gostovanja. Neki kažu da je prerano, neki da je prekasno. Među kojima ste vi?

Odrediti se da je nešto prerano ili prekasno znači suditi o nečemu, a ja sud mogu donijeti isključivo o sebi ili o procesima u kojima se nalazim. Ne znam kako su hrvatske predstave odjeknule tamo, ili kako je hrvatska publika reagirala na recimo gostovanje Zvezdare, za koje slučajno znam da je bilo. Ako se već moram odrediti, rekao bih da nikad nije prerano, uvijek je prekasno.

S obzirom da ste iz Beograda otišli u jeku rata, koliki su se tragovi za vama vukli, točnije, je li bilo hajke na vas kako se to znalo događati u Hrvatskoj?

Ne, nije bilo hajke. To je bio trenutak moje odluke da zbilja ukinem sebe u jednoj nemogućoj situaciji koja je za mene bila neizdrživa. Nisam mogao biti puno hrabriji i uraditi više od onoga što sam uradio, a zapravo sam sebe ukinuo na sceni, rekao sam jednostavno da ne mogu glumiti u takvim okolnostima, ne mogu i ne želim. Bio je to težak period za mene, ne zbog možda mrkih pogleda nekih ljudi do kojih mi nije ni onda bilo stalo, a kamoli danas, nego zbog toga što su besmisao i razaranja i smrti koje su bile svuda oko nas, bile puno jače od volje za igranjem u malom dvorištu koje se zove Beograd. Pa ja sam još osamdesetih godina ispunio smisao igranja u sredini zvanoj bivša Jugoslavije, radio sam s najboljim režiserima i s najgorima, dotaknuo sam puno toga, što ne znači da sam išta naučio, ali smisao procesa koji sam imao bio je ispunjen. Dakle, nisam imao mogućnost druge odluke osim da nestanem sa scene. To je dva dana pisalo u novinama i to samo u nekim novinama, a onda je skinuto s dnevnog reda pa su proganjanja svedena na neke sitne osvetice koje su vrlo brzo prošle. Beograd je moj rodni grad i ja ga veoma volim, ali ne mogu reći da je to moj grad, on sad pripada onima koji tamo zaista žive ali ne i onima koji u njemu beskorisno provode vrijeme, pripada onima koji mu doprinose. Mislim da su ljudi koji su doveli do te situacije, a znamo koji su to ljudi, dovoljno kažnjeni time što će generacije njihovih nasljednika nositi breme te sramote i te prljavštine koju su oni nanijeli svojim imenima i prezimenima. To vrijedi za sve koji su u Beogradu, i u Srbiji i u staroj Jugoslaviji napravili ono što su napravili. To je moje gledanje na stvar.

Imate li veze, ili jeste li imali veze, s takozvanim hrvatskim disidentima devedesetih?

Imam. Ne sa svima. Ja sam s velikim zadovoljstvom i relativno dobrim uspjehom igrao predstavu koja se zvala «Hrvatski Faust» Slobodana Šnajdera, igrali smo je i ovdje u HNK pa publika može to i potvrditi ako se sjeća. Igrao sam još jedan njegov komad «Konfiteor» u beogradskom Narodnom pozorištu i sa Šnajderom sam imao pokoji susret, nismo se zaboravili. Za Grlića to isto vrijedi. Miru Furlan sreo sam u New Yorku, kad sam snimao jedan film. S Radetom se sretnem ponekad, sasvim slučajno, na putu. Ni ranije nas dvojica nismo bili u nekoj svakodnevnoj prijateljskoj frekvenciji, tako da se stvar zapravo ništa nije promijenila.

Svi se oni pomalo vraćaju, ili su se već vratili u matični prostor, kao što i vi na kraju ponovno igrate u Beogradu a snimate u Zagrebu. Znači li to da je sve prošlo? Drugim riječima, koliko je za vas sve to, znamo na što mislimo, prošlo?

Ne znam, mislim da je prošlo i oduvijek sam mislio da do tako nečega neće ni doći. Međutim, kad se susretnem s fenomenom koji mogu vidjeti na ovim prostorima, da najinteligentniji i najkreativniji ljudi, akademici, dakle ono najbolje što narodi imaju, oni koji svoju državu vuku naprijed svojim djelima i svojim idejama, pa onda i taj svoj narod, da su oni u isto vrijeme takvi primitivci i nekulturni ljudi, brinem se što ostaje drugima. Mislim da nema brzog napretka, ali da ima laganog oporavka, u revoluciju ne vjerujem, u evoluciju pomalo vjerujem. Mislim da se demokracija ne može osvojiti za deset godina, ona se osvaja puno duže pogotovo nakon velikih prekida kakvih je bilo u Hrvatskoj ili u Srbiji. Demokracija nije ružmarin koji se sam dobro održava, nije zimzelena biljka koja se prima svuda i uspijeva kroz sva godišnja doba, ona je luksuz povijesti, luksuz nečega što se skuplja, luksuz vlastitog svjesnog iskustva, dakle potpune svijesti i introspekcije naroda i države. Demokracija je zbilja teško dohvatljiva kategorija. I oni koji žele i kažu da je imaju sad nisu u pravu, ako žele da je ostvare, trebaju što brže skupiti niz pravih, graditeljskih, povijesnih i povijesno važnih činjenica. To se ne ostvaruje pukim proklamiranjem ili pak ratovima.

Nakon politike, moramo se malo pozabaviti seksom. Seksualnost, s obzirom na sve što ste dosad radili na velikom ekranu nije Vam strana. U filmu «Kriminalni ljubavnici» našli ste se čak i u homoseksualnom zagrljaju. Osjećate li se označenim pokojom ulogom ili nastupom, jer čini se da je u domaćim filmovima uvijek to skidanje bilo pomalo tabuizirano s jedne strane, dok se s druge, neke filmove pamti upravo baš i jedino po tim scenama?

Francois Ozon i ja, kad smo radili taj film, vrlo smo se zabavljali i dotakli smo homoseksualnost, mene je to zanimalo, jer svi u sebi nosimo malo od toga. Ja nisam homoseksualac i nemam to iskustvo u životu, čak ni za jedan trenutak, ali svi mi u sebi nosimo neku vrstu manje ili više osviještene homoseksualnosti, i tu sam se ja malo poigrao da vidim gdje točno stojim u toj temi. I bilo mi je zanimljivo, a i dosta stvari sam naučio radeći taj film. Nije lako sebe spojiti s tim materijalom koji mi na filmu razvijamo, i razmijeniti se s partnericom ili kao u tom slučaju partnerom. To je teška i osjetljiva stvar. Seksualnost je jedan vrlo važan dio čovjeka i problem je kako ju predstaviti. Uglavnom sam u tome uvijek imao poseban razlog zašto to radim i kako to radim i eto, u filmovima koje znate bilo je i toga. U «Samo jednom se ljubi» je bio jedan pristup, u «Ocu» drugi, u «Undergroundu» treći. Međutim snimio sam i jedan film koji je negacija svega ovoga. Film se zove «Mesar» i to je najgori film koji postoji. Glumci na Zapadu ovo nikad ne bi rekli, ali mislim da je to jedan od tri najgora filma ikad snimljena na svijetu. Naravno, imao sam ideja da bi to moglo biti bolje, nije se moglo i sad je tako, ali se toga ne sramim.

Možete li smjestiti «Underground» u vašu kompletnu filmsku karijeru? I, uspoređujući stariji srpski film, vidite li tamo danas generaciju koja može snimiti tako dobre filmove?

«Underground» je film koji smo snimali tri kalendarske godine, ja sam igrao glavnu ulogu i taj film je dobio Zlatnu palmu u Cannesu. To je meni bila druga Zlatna palma filmu u kojem sam igrao glavnu ulogu, ali naravno, moj doprinos tome je razmjeran onom što sam u njemu činio. Taj film, kao i «Otac», dokaz je da je istinska i duboka razmjena svega što imaju režiser i glumac ili glumci preduvjet bilo kakvog ozbiljnijeg mišljenja i filmskog stvaranja. Ništa mi ne bi bilo draže nego kad bi se «Underground» u Hrvatskoj prikazao i kad bi se tako skinula s njega ta naslaga pa bi ljudi o njemu jednostavno imali svoje mišljenje. Ta tabu tema i prepričavanje što se u filmu zapravo događa i o čemu on govori bi tada svakako bila skinuta s dnevnog reda i sve bi bilo jasnije. Naime, taj film govori o velikoj i najvećoj laži iz koje smo svi izišli i u kojoj smo rasli, ta laž je počela 9. svibnja 1945. i trajala je do početka ovog užasnog zadnjeg rata. I govori da su ovu državu vodile bitange, lopovi i prevaranti, kako god to sad zvučalo, ja to mislim i mislio sam, i o tome smo govori taj film. Postoji li snaga tamo u Srbiji? Ima jedan režiser za kojeg mislim da bi mogao napraviti film, neki svoj, naravno, ne ovakav, a to je Srđan Dragojević. Tu je još jedan - Miloš Radović, sin Duška Radovića. To su dva čovjeka koji su u stanju napraviti novi film, sve drugo je dobro ili manje dobro, ali nije izvan serije. Ovo su ljudi koji mogu napraviti izvanserijske filmove.

Neki hrvatski redatelji mlađe generacije, kada su komentirali prizore seksa u svojim filmovima, obično su s prezirom spominjali iste takve prizore iz YU filmova, a na kojima su i sami bili odrasli, nazivajući ih «balkanskim nabijanjem na ormar ili zid».. Kako se vama iz današnje perspektive čine prizori seksa i golotinje iz nekadašnjeg domaćeg filma koji nije bio sramežljiv kao primjerice hrvatski danas? Je li taj «balkanski seks» predstavljao politički statement, i bio ispušni ventil represivnog sistema – što je uvijek zgodan izgovor - ili samo «balkanska sirovost»?

Mislim da bi se u tu trku smisla i znakovitosti simbola ove vrste lako uključili i Talijani i Francuzi. To su recimo narodi koji misle da su najbolji ljubavnici na svijetu kao što to misle i Hrvati, i Srbi, i svi ostali, Bugari, Grci, svi to misle. Ali znate, transmisija sirovog života na platno ili na scenu je besmislena i ne treba ju raditi, osim ako ona nema pravo transponiranje nečega što ima jedan puni i pravi razlog, koji nikako neće biti u tome da se ono što se događa i životu snimi i stavi u film. To znači da ono mudro oko koje ima potrebu da se to prenese na scenu ili pred kameru, mora biti ono oko i ona inteligencija koja vidi u toj stvari ono što uobičajeno oko ne vidi. Nabijanja na zid i ovo o čemu vi govorite, ako su i bila takva kakva jesu, njih je lako napraviti. Nije teško nekoga nabiti na zid, ali što u tome postoji, i što se krije iza toga, zašto netko nekoga zvizne u zid - to je ono što je zanimljivo. Velike su razlike u tome, isto nabijanje na zid, ili ista vrsta zahvata može biti izvedena na briljantan način, koji nije puka slika iz podrumskog nabijanja na zid, iz života koji smo gledali kroz neku ključanicu kad smo bili mali, nego naša potreba da na filmu pokažemo što ljubav eventualno može da ne bude.

Kad smo već kod golotinje, kako stojite danas s fizičkom spremom? I dalje boksate ili se pojavilo nešto bolje?

Znate što, kad se pogledam u ogledalo, u onom neprirodnom trenutku svakog jutra zaključim, bez ikakve lažne skromnosti, da izgledam puno bolje nego gomila mojih vršnjaka. Ja izgledam neozbiljno i neuredno, ali volim disciplinu ma koliko volim biti i u restoranima, i neuredno živjet, jer takav mi je i posao. Ali, kad god mogu, vrlo se brzo oporavim. Imam neku vrstu metabolizma koji vrlo brzo sagorjeva materiju.

Bili ste najavljeni kao gost na svečanoj 50-oj Puli. Kako gledate na aferu koja se dogodila s retrospektivom nekadašnjih jugoslavenskih filmova, kad su neki s pravom bili pozvani a neki, ponovno s pravom, i nisu?

Ne mogu suditi o tome, ne da bih izbjegao to pitanje, nego ne znam kakva je ta afera, ne znam čak ni koji filmovi su bili, a koji nisu bili. Onaj tko je pripremao taj program sigurno ima i odgovore na to zašto je neke zvao a neke nije. Ovako, sa strane gledano, mislim da taj festival ne treba izgubiti, Pula ne smije prestati biti filmski festival iz razloga tradicije, i mora se nešto napraviti ili pronaći neki način da ona nastavi postojati. S druge strane, zvučat će možda grubo, ali ipak nije normalno da par kilometara dalje imate jedan drugi festival koji privlači pozornost i izvan Hrvatske. Iako je nisam tu da dajem savjete, ali nije dobro da dva takva festivala postoje jedan pokraj drugoga, pa zašto onda ne bi dobra iskustva spojili, i recimo Motovun preseliti u Pulu ili ne znam…

O snimanju filma «Samo jednom se ljubi» i sceni s mađioničarem...

Naravno, sjećam se scene. Vidite, film «Samo jednom se ljubi» govori o jednoj važnoj stvari, govori na jedan živopisan način o tome kako je novi moral, kad je eksplodirao mir 1945. godine, bio zapravo pljesnjivi moral, da nije bilo tog novog morala jer nije bilo ni ljudi za njega. Od toga i s tim sve počinje i zato je «Samo jednom se ljubi» preteča, u dobrom smislu, svih filmova koji su se kasnije dogodili. To je vrlo ozbiljan, pošten i častan film, koji je u Hrvatskoj - koja je tada jedina u bivšoj Jugoslaviji imala službenu cenzuru - imao problema i jedva je pušten u distribuciju, ali, dobio je najbolje moguće kritike u Cannesu 1981. Bez tog filma ne bi bilo čitavog mojeg rada, iako sam prije radio s Karanovićem i svim članovima takozvane «Praške škole», svega toga ne bi bilo.

Jedan ste od rijetkih kazalištaraca s ovih prostora koji su otkrili čari rada s Peterom Brookom igrajući u njegovoj «Mahabharati». Kasnije ste rekli da je istraživanje s jednom od legendi svjetskog kazališta ustvari bilo dobrim dijelom i prepisivanje samog sebe. S kim ste onda doživjeli najbolje kazališno iskustvo?

S njim. Brooka sam upoznao u stanu Rajka Grlića ovdje u Zagrebu. Snimao sam tada «Vuka Karađića» u Beogradu i imao sam obrijanu glavu i dugu kosu sa strane, znači radio sam jednu seriju za koju sam znao da me zanimaju neke druge stvari, a ne faktografija ili već ne znam što, nego ono što je iza toga. Koja vrsta mitomanije je to morala biti, i što je sve taj čovjek mogao biti, sve bi to bilo zanimljivije, ali nije bilo tako. Uglavnom, Brook dolazi, ja ga upoznajem i on definitivno odlučuje da to budem ja a ne netko drugi. Odlazim u Pariz, London i počinjem. Rad s Peterom Brookom je meni nešto što je i dan-danas vrlo značajno, i možda sam postigao svoje kazališne glumačke vrhunce u tim trenucima tijekom proba, ali kada se ta stvar uglazbila i uklopila, i kada smo krenuli u ubrzano prikazivanje te predstave, onda je ona počela ličiti na «Empty Space», što je i naslov Brookove knjige. Tu sam završio svoj opus smisla rada s Peterom Brookom, što sam mu, naravno, i rekao, a nije mi bilo lako otići od njega. Ta moja odluka nije naravno bila iznenadna, bilo je tu predradnji, Peter ju je mogao očekivati, ali nije vjerovao da će do nje doći. No i poslije takvog prekršaja on je imao i ima snage, mudrosti i netaštine, da i dan-danas kad se sretnemo ima razne ideje o zajedničkom radu. Do toga još nije došlo, ali možda bude. Recimo, želio je da igram Klaudija u ovom zadnjem «Hamletu» koji je gostovao i u Dubrovniku, ali opet je to bio ugovor na godinu i pol dana koji meni u tom trenutku nije odgovarao jer sam s Lucom Bondyjem snimao film do kojeg mi je bilo jako stalo. Brook me predlagao drugim redateljima. Glumci će bolje razumjeti ovo što sam rekao, jer kad nekom redatelju odbijete i radio-dramu, on vas nikada više neće zvati. Ja sam od Petera Brooka otišao u trenutku kad sam radio sve što je on od mene tražio. To je bilo puno teže nego što bi bilo ostati i biti, točnije, ne biti svoj.

Osjećate li se danas nomadom, apatridom, kojem možda najbolje pristaje davno - također za potrebe uloge - naučen romski? Ili ste ipak Francuz?

Francuska kultura i država su kultura i država moje bake, mog oca i mene danas. Francusku volim, ali vidite što se događa danas u Europi. To je na prvi pogled jako dobro, na drugi još bolje, a na treći nimalo dobro. Sve te integracije jako puno toga donose, a opet s druge strane ne znamo što sve odnose. Tome se ne možemo suprotstaviti, ni kao jedinka ni kao društvo. Jednostavno, stvari idu svojim tokom i došle su do takvog nesklada i takvog vrhunca da će se na globalnoj razini to riješiti tako da ćete ili biti u EU ili ćete voljeti dolar. Nema tu više neke tampon zone i ne može je biti, to je jasno. Ne osjećam se nomadom, u Francuskoj se ne osjećam strancem, i to je ono što je dobro, ali opet, nemam veliku radost dolaska u Pariz i sve druge gradove koji su mi poznati, ili u Nancy gdje je rođen moj otac, nekad sam je imao, a sada sam sad star pa je to možda i normalno. Danas me uzbuđuje susret s novim i nepoznatim. Nemam više ni radost zbog povrataka u rodni grad kad dođem u Beograd, jednostavno više nemam tu vrstu istinskog uzbuđenja koje sam nekad imao.

Vi se izdvajate iz političkog primitivizma – dugujete li taj odmak francuskoj školi i kulturi ili mislite da biste podlegli općoj histeriji da ste cijelo vrijeme ostali u Jugoslaviji?

Ne mislim da su moja baka iz istočne Francuske, pokrajine Lorraine, koja me učila francuski jezik kad sam bio mali, ili moj otac, zaslužni za to. Moj otac je imao posebnu vrstu discipline, možda zato što se moja praprabaka prezivala Beck, što je sumnjivo prezime za Francuze, jer ona je mogla biti i Zapadna Njemica. Svih ovih godina, dakle otkad sam se osvijestio i počeo osviješteno živjeti, bio mi je potpuno jasno gdje živim i što su vrline i mane sredine u kojoj živim, mislim na Beograd i cijelu tadašnju Jugoslaviju. Oduvijek mi je bilo jasno, još 1985. godine sam Rajku Grliću rekao da će ono što se događalo, Srbe jako uzburkati, da će to biti eksces, i da će se prijeći mjera – što se i dogodilo. Znao sam to sve i govorio sam, ali nisam nikakav vidovnjak, jednostavno mislim da u sebi imam vrstu obrazovanja i kulture koja je dozvolila sebi da donosi zaključke na vrijeme a ne nakon vremena. Danas u Beogradu postoje ljudi koji su fantastični, a koji nisu na vlasti i koji vjerojatno neće ni biti na vlasti dok ne shvate ovo o čemu smo maloprije govorili, to jest, da je demokracija jedan slijed pravih činjenica, koje stvaraju oni koji zbilja imaju što reći i koji imaju što doprinijeti. Dok se takvi ljudi ne uključe u stvarnost, ići će se ovim sporim, evolutivnim putem. Nemam se vremena baviti politikom, niti ću se njome ikada baviti na ovim prostorima zato što je ovdje prisutna arena preprimitivna i pregruba za mene. Ni na Zapadu političari nisu operirani od pogrešaka, ali sistem je takav da je šteta koju takvi nanesu puno manja nego što je to ovdje.

Kako danas gledate na Kusturicu?

Ne mogu biti ničiji kroničar, ali mogu dati svoje mišljenje koje je subjektivno i nije opće. Emir je veliki, veliki režiser i veliki intelektualac, napravio je fantastične filmove i napravit će još puno dobrih filmova. On u sebi ima puno toga što još filmskoj publici nije poznato. Što se tiče ovog drugog, mislim da je on politički daltonist, on nema dar političkog mišljenja i to je ono najtočnije što mogu o njemu reći. Ovdje u Hrvatskoj o njemu kolaju razne priče i on će ih sam vjerojatno potvrditi ili demantirati, nije na meni da o tome govorim. Ali znam da je Emir netko tko kada je u krivu može to i priznati, a to je ipak određena prednost.


Već ste dva filma snimili prema scenariju Dejana Dukovskog, makedonskog dramatičara novije generacije vrlo osebujnog izraza. U razgovoru za naš radio on je prošle sezone rekao kako ne može pisati o drugom nego o balkanskim likovima, jer je jednostavno njima okružen, i jer ne pije čaj u pet sati popodne. S druge strane, izjavili ste da s Kusturicom dijelite ljubav prema Balkanu. Možete li nekako sažeti taj osjećaj? Možda i u svjetlu uloga u kojim ste dosta često bili i gotovo balkanski arhetip, neobrijan i vječno seksualno gladan histerik u potkošulji.

«Underground» i «Otac na službenom putu» su dva potpuno različita filma, dva univerzuma. Naravno, ti arhetipovi brkatih, neobrijanih tipova postoje, no mi njima ne pripadamo jer mi to nismo. Mi ih vidimo jer su najbrojniji, ali ne znam kako bih to sažeo. Mislim da u Sarajevu, Skopju i Beogradu, recimo, pogled na seksualnost i na Balkan jest drukčiji, i tu ima puno razlike na prvi pogled, ali tko na ovim prostorima traži velike kulturne razlike, on zapravo ne razumije suštinu kulture.

Ne samo zbog uspjeha i nagrada, čini se da ste ona posebna vrsta posvećenog glumca s iskonskom, neutaživom željom za tim poslom, koji je naravno više od posla. S obzirom na tridesetogodišnje iskustvo, kako biste opisali svoju glumačku pojavu – gdje je kraj Predraga Manojlovića a gdje početak svih tih Očeva, Rubiroza i ostalih?

Kada sam igrao Rubirozu u seriji «Grlom u jagode», imao sam već velik broj kazališnih uloga na osnovu kojih sam i dobio tu televizijsku ulogu. Kad zbrojim sve - iako nemam evidenciju, zapravo kazališnu imam negdje, a filmska postoji na Internetu - i kad vidim koliko je toga svega bilo, ponekad se uplašim i pitam se zapravo koliko su zbog mene trpjeli neki ljudi. Koliko je trpjela moja kći koja je bila mala, pa onda malo veća, koliko ona danas možda trpi, a koliko moj mali Ivan koji sad nije u Zagrebu... Ali, jedna stvar je tu jako važna, i koju se nadam da će shvatiti jednog dana, a to je da ja zaista volim to što radim. I ako tome pripadam, i ako se tome dajem, i još uvijek na neki način napredujem i rastem - jer dajem neke nove rezultate - onda se to možda računa za oprošteno.

Još jedno pitanje glumačke poetike – je li to baš uvijek želja redatelja ili vi sami svakoj tragičnoj roli dodajete i dozu groteske ? Postoji li pravi omjer i kako ga vi pronalazite, ako ga pronalazite?

Nije to možda baš uvijek tako, ali ono što me najviše privlači u poznavanju samog sebe je, uvjetno rečeno, favoriziranje tragikomedije, spoja tragičnog i smiješnog ili humora i mraka. Mislim da je to nešto kvalitetno, što je teško osvojiti na filmu ili u kazalištu. To je dosta teška duhovna disciplina, tragikomedija nije laka kategorija.

Zna li se kad novi film Dalibora Matanića možemo očekivati u kinima?

Ne baš. Ali htio bih reći još nešto o Zagrebu. Ono što se Zagreba ili putovanja prema Zagrebu tiče, s bilo koje strane, i preko bilo koje granice da dolazim - jer ja idem autom ili vlakovima - to je količina istinske i iskrene ljubaznosti s kojom se susrećem na ulicama Zagreba. To je nešto čemu se nisam nadao u toj mjeri. Zaista sam iskreno i duboko dirnut, time se hvalim kad dođem u druge gradove bivše Jugoslavije. To me, evo, još uvijek uzbuđuje.

Igor Ružić

(Intervju je emitiran 06.11.2003. u emisiji "Kulturni itnervju" Radija 101)

Pročitajte i ...
'Drugo lice drugosti' Lea Rafolta sagledava hrvatsku književnost na novi način
Kako je industrija oblikovala Zagreb u 19. i 20. stoljeću
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Čemu tek sada interes za Josipovića-skladatelja?
Dokumentarac 'Zajedno' - pravi božićni film
Tomislav Gotovac govori - drugi put!
Sve o 'Drugom licu drugosti'
Knjiga iskupljenja - Albert & Allen Hughes
Još malo o Ivi Josipoviću, ali skladatelju
Okovani Galileo - Branko Brezovec

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici