Bruce LaBruce

20.01.2005. Print | Pošalji link

Kanadski filmaš, fotograf i publicist Bruce LaBruce svojom retrospektivom otvorio je "Queer subote petkom (i subotom)" – novi mjesečni program festivala «Queer Zagreb».

"Queer Zagreb" publici na uvid nudi manje poznata ili zanemarena celuloidna ostvarenja, okupljena pod generalnom idejom odmaka od bilo kojeg oblika mainstream-a ili, kako aktivisti vole reći, normirane stvarnosti. U kinu Tuškanac prikazano je za početak pet filmova Bruce LaBrucea, od prvijenca "No Skin Of My Ass", pa sve do recentnog "Raspberry Reich", u Zagrebu već prikazanog na prošlogodišnjem "Queer"-u, gdje ga je publika neočekivano dobro prihvatila.

Kako ste u svojoj karijeri imali dosta obrnutih slučajeva, kazali ste jednom kako negativnu reakciju na svoj film smatrate komplimentom. Je li onda pozitivna reakcija nešto što manje cijenite i da li vas to iznenađuje?

Očito je da je pozitivna reakcija odgovor civilizirane publike. Znakovito je da je mjesto na kojem su ljudi najviše izlazili s projekcija «Sundance Film Festival», što možda nije previše iznenađujuće, s obzirom da se održava u "mormonskoj državi" Utah. Ondje su vrlo skloni poligamiji, ali homoseksualnosti baš i nisu.

Čuli smo za primjere poznatih osoba koje su vaše filmove smatrali neprobavljivima, poput Boy Georgea, no jedan nam je slučaj posebno zanimljiv. Navodno je Kevin Costner krenuo gledati "Hustler White", pitao na ulazu o čemu se radi, a kada mu je rečeno "to je art gay pornografija", sa zanimanjem je otišao na projekciju. Istu navodno nije uspio izdržati do kraja, a nas zanima, što je čudnije u tom slučaju: činjenica da Kevina Costnera zanima art-gay-porno ili činjenica da su određene scene bile previše za njegov ukus?

Prvo, što se tiče Boya Georga, on je doslovno izjurio iz dvorane na vrlo neciviliziran način. Kasnije je izjavio da je to "jadna pornografija preodjevena kao umjetnost". No, očito je da je to izjavio samo zato što je na tulumu večer ranije pristupio zvijezdi filma Tonyju Wardu, koji ga je odbio, pa je bio ogorčen. A, kako je riječ o bivšem narkomanu, čiji se bivši dečko zvao Marilyn, nisam ga, zapravo, osobito ozbiljno shvatio.

Što se tiče Kevina Costnera, prava je priča sljedeća: htio je ići gledati drugi film – "Bound", lezbijski film, kojeg su radili isti ljudi koji su radili onaj grozan "Matrix". No, ulaznice za taj film su bile rasprodane, pa se raspitivao za "Hustler White" i rečeno mu je da je to pornografski gay-art film. Dakle, nije se pojavio zato što bi ga film zanimao, nego zato što je bio jedini koji mu je bio na raspolaganju. Prvih je pola sata, prije nego što je otišao, glasno negodovao. Kasnije ga je netko pitao što misli o filmu, na što je odgovorio da je to "previše za njegov ukus". Valjda u svom opreznom heteroseksualnom holivudskom načinu života nikad dotad nije naletio na tako nešto – barem ne u javnosti. A njegova je karijera nakon toga naglo krenula nizbrdo.

Dolazimo i do onog ključnog pitanja u vašoj karijeri: otkud tolika bliskost umjetnosti i pornografije u vašem radu? Da li se doista isti prizor može u jednome kontekstu, primjerice, u galeriji, gledati kao umjetnost, a u drugome, kao pornografija? Postoji li barem neki element koji to razgraničava ili je stvar uvijek ista samo su okviri drugačiji?

Mislim da je sve u kontekstu – kako postavite sebe i svoju građu. Ljudi ne žele vidjeti golotinju i seks u kontekstu koji je namijenjen isključivo užitku ili zadovoljenju – žele da bude preodjevena u nekakav "umjetnički" kontekst koji bi bio legitimniji, pa tako nastaje "erotika" ili nešto slično. Dakle, riječ je o legitimiranju prikazivanja seksualnosti, kako bi postala probavljivijom i kako biste vi manje izledali kao neki stari pervertit. Postoji i snobizam u suprotnom smjeru. Ljudi u svijetu umjetnosti često se snobistički postavljaju prema mom radu, jer ga smatraju previše pornografskim. Dakle, stvar funkcionira i obrnuto – ako se ne prilagodite umjetničkim konvencijama, također vas neće shvaćati ozbiljno.

Je li pornografija još uvijek subverzivna ili se tijekom godina uklopila u pravila mainstreama? Zbog čega ste upravo u tom području našli slobodu izražavanja?

U Sjevernoj Americi postoji usmjeravanje prema mainstream pornografiji. Pogledate li, primjerice, veliki dio prikazivanja žena u popularnoj umjetnosti, recimo u magazinima za muškarce, vidjet ćete da su te žene vrlo rutinski odjevene kao pornografske zvijezde, a ima i puno golotinje. Uvijek govorim protiv mainstream pornografije, jer bi pornografija trebala biti "underground", nešto skriveno, nešto poput kolektivne podsvijesti. Bio bi to onaj dio podsvijesti u kojem možete razraditi sve vrste čak i "politički nekorektnih" maštarija, koje mogu sadržavati bilo kakvo silovanje, bilo koju rasu ili bilo što drugo što ne bi bilo primjereno za prikazivanje u mainstream kulturi. No, u svijetu pornografije takvi se impulsi mogu razraditi. Gay pornografija je za mene jedno od posljednjih mjesta na kojima se može izraziti gay radikalizam, s obzirom da je čitav gay pokret u Sjevernoj Americi usmjeren prema asimilaciji. Mnogi se homoseksualci pokušavaju ograditi i udaljiti od ekstremnijih i seksualno radikalnijih elemenata. No, u pornografiji se još uvijek možete izraziti kao gay radikal.

Sedamdesetih godina porno filmovi gostovali su na regularnim filmskim festivalima i bili potpuno slobodni. Smatrate li da se svijetu, obrnuto od očekivane progresije, dogodilo nazadovanje, te da je od još liberalnijeg zapravo postao još konzervativnije mjesto? Zbog čega su filmovi poput "Romance X" i "Intimacy", koji uključuju neglumljen seks, danas odjednom tolika senzacija iako je 70-tih takvo što bilo posve normalno?

Mislim da je to točno, ali nije riječ samo o porastu konzervativizma. Više je riječ o načinu na koji se konzumira pornografiju i dolasku videa. Naime, pornografija se šezdesetih i sedamdesetih radila na filmu, pa je i gay pornografija snimana na 16-milimetarskoj vrpci, a heteroseksualna na 35-milimetarskoj. Tako su ljudi koji su stvarali pornografiju bili pravi sineasti – morali su poznavati tehniku stvaranja filma, povijest filma, i tako dalje. Također, postojala je i jaka sinergija između "legitimne" kinematografije i svijeta pornografije – dijelili su iste tehničare, montažere, snimatelje i slično. Dolaskom videa, sve je postalo mnogo dostupnije – bilo tko je mogao uzeti video kameru i snimiti pornić. Osim toga, umjesto da se filmove gledalo u kinu, što je bilo svojevrsno zajedničko iskustvo, a time i manje tabuizirano, pornografija je postala puno više privatna i onanistička – samo biste kupili video, odnijeli ga kući i gledali u tajnosti, iza zatvorenih vrata. Tako je pornografija postala tabuiziranija i "prljavija". Sada, međutim, s internet pornografijom, ponovno se javlja kreativnost, i mnogi se novi zanimljivi mladi ljudi bave time.

Kako se vi osobno snalazite u konzervativnom, lažnom moralu kakvoga širi korporativna Amerika? Drže li vas više umjetnikom ili pornografom? Morate li i vi kao Robert Mapplethorpe negdje u kadar staviti stručak cvijeća pa da bi se to doživjelo kao umjetnost?

Na neki način da – ali moje je cvijeće politika. Stvaram niskobudžetne filmove, pa sam još uvijek u mogućnosti raditi izvan korporativne filmske industrije. Moj producent i ja dobivamo novac od svojih distributera - nemam ljude koji bi mi govorili što mogu, a što ne mogu raditi, pa mi ostaje puno stvaralačke slobode. Što se tiče umjetnosti, nemam ništa protiv pornografije koja pokušava još nešto osim da bude samo nadražujuća i da ljudima pruža seksualno zadovoljstvo. To je industrija u kojoj se obrću milijarde dolara, pa mislim da ima prostora za sve različite vrste pornografije. Na zlom sam glasu u svijetu pornografije, jer smatraju da je pokušavam napraviti "umjetničkijom" i "legitimnijom" – što nije slučaj. No, vrlo sam ponosan što sam na zlom glasu u pornografskoj industriji, jer to nije lako postići.

Koliko je vaš status državljana liberalne Kanade u svemu tome pomogao? Naime, David Cronenberg je jednom rekao da se od njega očekuje da bude čudan - jer je Kanađanin. Neke od njegovih najčudnijih filmova financirala je država putem raznih fondova....

Na neki način, riječ je o iluziji. Kao što kaže Gudrun u "Raspberry Reich": "Zapadne demokracije predstavljaju samo iluziju slobode." Mogli biste pomisliti da je Kanada otvorena i liberalna prema seksualnosti. No, Ontario, čiji je Toronto glavni grad, ima dugu povijest cenzure sve od šezdesetih. Bertoluccijeva «Luna», Schlöndorffov «Limeni bubanj», Makavejevljev «Sweet Movie», Pasolinijev «Saló», Bellocchiova «Žena je đavo», pa čak i nedavno «À ma soeur!» Catherine Breillat – svi su oni bili cenzurirani, ili ih se barem pokušalo cenzurirati u Ontariju. U Sjevernoj su Americi općenito vrlo vješti u predstavljanju iluzije seksualne otvorenosti i slobode u popularnoj kulturi, koja služi kao kulisa "spektaklu za mase". No, kad je riječ o otvorenijem prikazivanju seksualnosti u ozbiljnijem ili pornografskom kontekstu, manje su skloni to poduprti. Primjerice, sada rade veliku predstavu oko podupiranja pornografije, pa je objavljeno i nekoliko knjiga fotografija poznatih porno zvijezda, ali to je uvijek u gotovo pokroviteljskom kontekstu, ili se samo očijuka s nečim "provokativnim" ili "opasnim". No, ponovno, to se uvijek radi u vrlo "estetskom" kontekstu i nije znak seksualne otvorenosti, nego samo prilagođavanja i eksploatacije. Nikad nisam bio financiran iz Kanade – uvijek je to bilo izvan Kanade, primjerice iz Berlina ili od distributera iz drugih zemalja – distribucija mojih filmova u Kanadi je vrlo loša.

Tko je ciljna publika vaših filmova? Je li to samo homoseksualna populacija i kako heteroseksualna publika reagira na vaše pojedine naslove?

Sebe najprije smatram sineastom, a tek onda homoseksualnom osobom. Stoga pokušavam doprijeti do što je moguće šireg sloja publike – primjerice, "Raspberry Reich" je prikazan na više od petnaest međunarodnih filmskih festivala, kao i na pedesetak gay i lezbijskih festivala. Nisam htio snimati filmove samo za gay ljude, jer je to kao propovijedanje zboru – u osnovi, to bi značilo stvarati nešto za ljude kojima to nije potrebno, jer su već upoznati s tematikom. Zato sam svoje filmove prikazivao heteroseksualnoj publici. No, sada je gay publika konzervativnija od heteroseksualne, pa bih se možda trebao vratiti i svoje filmove ponovno prikazivati gay publici.

Isticali ste često kako ste razočarani suvremenom gay kulturom, te ste se stoga i pridružili raznim anarhističkim i punk pokretima. Što je to što vas razočarava u gay kulturi i treba li ona biti dio mainstream kulture?

Čini mi se da su postavljene mnoge lažne podjele, pa biste tako, recimo, trebali biti ili gay ili heteroseksualni, što ne potiče heteroseksualce da seksualno eksperimentiraju s drugim mogućnostima, jer misle da trebate postati osoba koja nosi kožu i voli Cher kako biste imali seksualne odnose s vlastitim spolom. To nije točno – svatko može prakticirati homoseksualnost, jer je "heteroseksualnost opijum za mase". Razlog tome je što u Sjevernoj Americi homoseksualnost sve više postaje ciljno tržište za kapitalističko iskorištavanje – lakše im je usmjeriti određene proizvode ukoliko se homoseksualci ponašaju na određeni način i imaju određene interese koje se onda može iskoristiti – ja se odupirem toj ideji.

Ono što mi se sviđa ne samo kod gej pokreta, nego i kod crnačkog i feminističkog pokreta šezdesetih i sedamdesetih godina u Sjevernoj Americi, jest da su svi bili vrlo militantni i vrlo politični, da su svi imali slične ideje o društvenoj i političkoj jednakosti i pravdi, te, u osnovi, na marksizmu utemeljenu ideologiju. Nažalost, dolaskom naprednog kapitalizma, svi su oni ili nestali, kao feministički pokret u Sjevernoj Americi, ili su, kao crnci i homoseksualci, na određeni način postali upravo onakvi kao i ljudi koje su prethodno mrzili – potlačeni su postali tlačitelji. Uzmimo kao primjer crnački hip-hop – crnački aktivizam i pokret za ravnopravnost u svojim je ranim korijenima bio vrlo političan, temeljen na marksizmu i dijelio je određene ideje s feminizmom, pa čak i s gay pokretom. Huey P. Newton, osnivač «Crnih pantera», govorio je da se crnačka braća trebaju prikloniti svojoj ženskoj i gay braći i sestrama. No, sada je hip-hop postao statusno svjesno, kapitalističko sredstvo – sve se svodi na zaradu i prikazivanje bogatstva, vrlo je pohlepan i samodostatan – to je svojevrsna izdaja korijena pokreta za građanska prava. Osim toga, u hip-hopu se danas žene prikazuje na ponižavajući i izrabljujući način. Hip-hop je danas i homofobičan, i to prolazi. Drugim riječima: "korporativni je hip-hop kontrarevolucionaran".

Je li gay kultura po definciji avangarda? I zašto je onda došlo do ulaska u komercijalni mainstream? Da li je tome razlog uspješna borba aktivista i što su gay ljudi dobili time? Da li je u tom procesu izgubljen dio kulturne osobitosti i treba li završni proizvod aktivizma biti činjenica da se u advertising kampanjama sada kao segment računa i platežno sposobna gay klijentela?

Mislim da je gay pokret bio avangardan i u svojoj filozofiji vidim homoseksualce više kao autsajdere, kao ljude koji su različiti od norme, te stoga imaju mogućnost promatrati što se zbiva u mainstream kulturi i dovoditi u pitanje dominantnu ideologiju izvana. Homoseksualci su uvijek, ili barem ranije, donosili nevidljivije utjecaje na kulturu. Tako su često diktirali stvari koje su se događale u modi i stilu, kao što i dalje čine, čak i glede određenih načina ponašanja. Riječ je o nekim avangardnim idejama koje su infiltrirane u ostatak kulture. No, što više te ideje postaju mainstream, to više homoseksualci postaju sljedbenici, a ne avangarda. AIDS je također imao veliki utjecaj. S pojavom AIDS-a svi su se, barem u Americi, usredotočili na zdravstvenu krizu, te stoga odustali od mnogih bitnih stvari, poput estetike, drugih vrsta političkog aktivizma ili dovođenja u pitanje seksualnih normi. Sve te stvari, kojima su se prethodno bavili, napuštene su zbog krize nastale pojavom AIDS-a. Kao što je rekla Fran Lebowitz: "AIDS je ubio sve cool ljude".

Zamjeralo vam se što gay kulturu ponekad izjednačavate sa fašizmom i što u postupcima potlačenih prepoznajete manire tlačitelja. Dogođa li se danas ta inverzija ponašanja i mogu li se time objasniti negativne reakcije na vaše filmove koje često dolaze upravo iz gay populacije?

Uvijek je postojao čudan i nelagodan odnos između homoseksualnosti i fašizma – moj se film "Skin Flick" uvelike bavi upravo tom temom. Poticaj za taj film proizašao je iz moje znatiželje da otkrijem zašto postoji tolika količina homoseksualnosti u fašističkim pokretima. Primjerice, SA, nacistička tajna policija je bila puna homoseksualnog ponašanja. To je prisutno i kod brojnih ekstremno desnih političkih vođa u svijetu, čak i danas, poput Žirinovskog u Rusiji, Haidera u Austriji ili, naravno, Pima Fortuyna, koji je ubijen u Nizozemskoj, ali i u nizu manjih neonacističkih grupa, u kojima je učestala pojava homoseksualnosti. S druge strane, povijesno gledano, u gay pokretu su postojali snažni utjecaji fašizma i fetišizacija autoritativnih likova. Tako Tom of Finland fetišizira autoritativne likove poput vojnika ili policajaca, pa čak i nacista. Homoseksualna je kultura tradicionalno iza sebe imala ekstremnu seksualnu energiju – dublje su istraživali mračne strane ljudske seksualnosti, poput sadomazohizma i odnosa moći između dominantnih i submisivnih ljudi. Upravo sam ponovno gledao Passolinijev "Saló", što je krajnje istraživanje tih tema.

Britanski publicist Mark Simpson svojedobno je nazvan "gay-antikristom" zbog kritike gay kulture, baš zato jer je njen pripadnik i u svojim tekstovima provocira fašističke koncepte poput "kulta tijela" i sveopćeg gay konzumerizma. Jesu li i vama priljepili kakvu maštovitu etiketu?

Poznajem Marka Simpsona, i on nije antikrist – mislim da bi to volio biti, ali bojim se da nije – morao bi se malo više potruditi. Za mene je riječ o besmislici – zašto se homoseksualci toliko trude biti jednako dosadni, obični i normalni kao svi drugi, kad imaju mogućnost živjeti drukčije i istraživati različite oblike seksualnosti? On samo potiče ljude da ne protrate te mogućnosti i ne odustanu od onoga što ih čini posebnima. Čitav je taj pokret prema braku, pa čak i roditeljstvu besmislen – homoseksualci nikad neće biti u potpunosti prihvaćeni kao svojevrsni "lažni heteroseksualci". Uvijek će postojati neka stigma prema njima – homofobija će, mislim, uvijek postojati, jer je ugrađena u biologiju. Camille Paglia o homoseksualcima kaže: "nema svatko želudac za svakodnevnu borbu protiv svoje prirode" – što je ono što homoseksualci moraju raditi. No, ako pogledate primitivne ili drevne kulture, homoseksualci su često imali privilegirani društveni položaj – smatralo ih se šamanima, umjetnicima, pjesnicima, čak i stratezima. Međutim, povijesno gledano, ovisno o određenim društvenim ili političkim utjecajima bili su odbačeni i proglašeni «vješticama» ili nečim drugim prijetećim – možda zato što su imali preveliku moć. Osobno, draže mi je biti heretičan nego uzoran građanin – ne znam zašto – to sam jednostavno ja.

Je li u vašem kontekstu provokacije i opsesija skinhead kulturom? Većina vaših filmova bavi se skinheadsima, je li to razina osobnog fetiša ili u toj skupini prepoznajete potrebnu ironiju ili čak subverziju?

To je također složeno pitanje, ali je djelomično i autobiografsko. Dok sam bio u punk pokretu, imao sam dečka koji se preobrazio u neonacističkog skinheada. Izlazio sam s njim – on je, zapravo, bio muška prostitutka – prekinuli smo, naletio sam na njega godinu dana kasnije, i postao je neonacistički skinhead. Tako me još i više seksualno privukao svojim novim oštrim, vrlo stiliziranim izgledom. No, kad sam shvatio da je vrlo ozbiljno postao neonacist i u političkom smislu, počeo sam ga ismijavati, nakon čega bi me on pretukao. Čini mi se da mi se to i svidjelo (smijeh) .

Jedna od stvari koja je osupnula ljude u "Skin Flick" jest da sam iznio vrlo oštru kritiku buržoaske homoseksualnosti. Tu je par koji navodno živi monogamno, premda se, zapravo, okolo ševe iza leđa jedan drugome, jedu sushi, imaju fotografije Roberta Mapplethorpea na zidu – to je bilo prikazivanje na način koji im nije bio nimalo sklon. S druge strane, skinheade sam prikazao na način koji im je puno više sklon – oni pripadaju radničkoj klasi, između njih postoji svojevrsno «drugarstvo i lopovska čast». Skinhead kultura se u Engleskoj razvila iz radničke klase – bila je to subkultura koja je na neki način mogla biti i vrijedna poštovanja. Neofašisti su ih politički iskoristili, jer su bili ponešto naivni i njima se dalo lako manipulirati. No, uvelike je tu riječ i o estetici – frizer kojeg glumim u "No Skin Off My Ass" i koji se zaljubljuje u skinheada kaže: "Naravno da se ne slažem s tvojim uvjerenjima, ali nikad nisam bio osobito politična osoba – za mene je to više estetsko pitanje".

Postoji li neki društveni tabu kojega biste htjeli obraditi u svojim filmovima, a još niste? Jesu li invalidi koji se seksaju batrljcima, onaj posljednji tabu kojega od vas možemo očekivati? Što je sljedeće, pripremate li novi film?

Jedan je moj prijatelj običavao reći da je pedofilija "posljednja granica", ali ne bih to potpisao. No, na posljednjem je Toronto Film Festivalu bilo toliko filmova o pedofiliji, da smo ga počeli zvati "Paedophilia Film Festival".

Jedan se od mojih sljedećih projekata bavi se članovima latino bande u Los Angelesu. Na neki način, to je ponovno istraživanje istog terena, no, to je još uvijek subkultura u kojoj homoseksualnost nije prihvaćena. Mnogi je ljudi moraju skrivati, i još uvijek postoji mnogo mačističkog ponašanja u toj subkulturi. Dakle, to za mene nije nešto novo, nego je riječ o istraživanju još jednog područja na kojem postoji isti oblik ponašanja. Pokušat ću to razotkriti i učiniti smislenim ljudima koji su u to uključeni.

Postoji još jedna stvar koju želim istražiti, i koja će biti u budućem scenariju kojeg upravo pišem, a to je gerontofilija. Gerontofilija je kad vrlo mlade ljude seksualno privlače ljudi stariji od 65 godina. To je, na neki način, inverzija pedofilije – ti mladi ljudi, zapravo, fetišiziraju naborano meso, što bi se za par godina moglo primijeniti i na meni.


(Intervju je emitiran 20.01.2005. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici