Gordana Vnuk

31.07.2008. Print | Pošalji link

Kraj zagrebačkog kazališnog lipnja već je tradicionalno vezan uz Eurokaz, festival inovativnog, a ne samo novog kazališta koji već dvadeset i dvije godine vodi Gordana Vnuk.

Od Festivala novog kazališta, programski nazvanog po Europi kojoj se davne 1987. težilo iz drukčijih pozicija i na nešto drukčiji način nego danas, Eurokaz je prošao mnoge faze. Bio je radikalan, populistički, gotovo zabranjen, napadan, ali i od publike proglašavan najzanimljivijim dijelom ovdašnje kazališne ponude. Takve ocjene davalo je i samo vodstvo festivala, pa je posebno u sjećanju ostala rečenica Gordane Vnuk o Eurokazu kao «onih nekoliko dana hrvatske kazališne pameti». Koliko je i danas tako, pokušali smo otkriti u intervjuu koji slijedi. Gordana Vnuk u međuvremenu je bila ravnateljica Chapter Arts Centera u Cardiffu, a zatim je šest godina provela na čelu Kampnagela, svojevrsne kazališne tvornice u Hamburgu, čijim proračunom je često pomagala i Eurokaz, kroz koprodukcije, vezana gostovanja i slične lukavosti. Prošlog je ljeta i ta faza završila, dok je Eurokaz postao i produkcijski festival, a odnedavno ima i prostor u centru Zagreba koji planira puniti cjelogodišnjim programom. Gordana Vnuk od sljedeće će akademske godine svoja iskustva dijeliti i sa studentima Odsjeka produkcije zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.

Nakon što je prošlogodišnje izdanje Eurokaza bilo posvećeno samo jednoj temi, i na taj je način donekle bilo konceptualno zaokruženo, 22. Eurokaz programski je ponovno raznorodan. Možeš li ukratko, za početak najaviti program?

Imamo nekoliko programskih cjelina, većina stranih gostovanja okupljena je oko američkog temata, vraćamo se američkom kazalištu nakon što smo davne 1988. sustavno prikazali tehnološki teatar Zapadne obale, ove godine ćemo tu sliku pokušati posredovati preko dvije generacije umjetnika. Onih Veterana koji su najviše utjecali na današnju sliku kazališta, ne samo u Americi nego i u Europi, to su legendarna The Wooster Group, a i naši stari znanci Goat Island. Woosteri su prisutni već trideset godina u kazališnom pejzažu Amerike, i oni su uveli tehnološke postupke u teatar, nešto što je danas potpuno normalno - da se koriste film, video, mikrofoni, oni su u to vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina na tu temu istraživali i njihov je jezik na neki način postao lingua franca suvremenog kazališta. Nama dolaze s jednom od najnovijih premijera, „Siromašnim kazalištem“ prema Jerzyju Grotowskom. Zatim, tu je i Goat Island, skupina koja je nakon dvadeset godina shvatila da je došla svome kraju, i izvest će ponovno posljednju predstavu koja je koproducirana od strane Teatra &TD, i koja je imala prošle jeseni zagrebačku premijeru. Od mlade generacije tu su zaista prava otkrića. Jedna od njih je Nature Theater of Oklahoma koja je u samo godinu dana napravila pravi pohod po europskim festivalima. Zatim, dolazi i Cynthia Hopkins, kompozitorica, pjevačica i performerica iznimnog talenta koja sa svojim bendom Gloria Deluxe izvodi vrlo atraktivne kazališne koncerte u kojima nema samo muzike. Ona radi koncerte s puno kazališnih elemenata, prati priču o fiktivnoj pop-zvijezdi iz sedamdesetih koja je prešla na islam pa se boji da je prati CIA, uglavnom jedan vrlo atraktivni scenski doživljaj.

Ostala dva strana gostovanja su zaista prave poslastice pri kraju festivala, po prvi puta uživo vidjet ćemo i čuti u Hrvatskoj, a možda i ovom dijelu Europe, tradicionalnu sufijsku glazbu koju će izvesti indijski ansambl od pedeset muzičara i pjevača , to je glazbena kasta Maganiyara, koja je tradicionalno izvodila balade za kraljeve Rajastana. To će također biti jedna vrsta insceniranog koncerta s kazališnim elementima u režiji Roystena Abela, kazališnog redatelja koji spaja akustičnu zavodljivost te muzike s vizualnom atraktivnošću koju crpi iz amsterdamske četvrti crvenih svjetala, pa na pozornici imamo veliku konstrukciju od četiri kata, svaka grupa muzičara je smještena u male kućice, ili male sobice, a sve to orkestrira dirigent. Tu je i Kineski nacionalni balet s kojim je proslavljeni britanski koreograf Akram Khan napravio predstavu koja plesom govori o granicama i susretima različitih kultura.

U domaćem programu nastavljamo sa sada već tradicijom koprodukcija, i to preko ustaljene suradnje Eurokaza s Teatrom &TD. Pored projekata  redatelja Branka Brezovca, Nika Đurića i Anje Maksić, poseban dio domaćeg programa je i temat posvećen Branku Gavelli, devetodnevna radionica za studente režije koji će raditi posebne vježbe na temelju Gavellinih postulata, takozvane performanse-eseje u kojima će ispitati njihovu primjenu u glumačkoj i redateljskoj praksi, a završit će simpozijem o Gavelli. Prezentaciju studenata režije zaokružit ćemo s još dva projekta koji su već imali svoje premijere: „Koriolanom“ Mirana Kurspahića i interaktivnim performansom Marine Petković.

Svi domaći festivali s inozemnim programom prisiljeni su surađivati s veleposlanstvima i kulturnim centrima drugih zemalja. Međutim, ne ide sve tako lako kako se čini. Kakva su tvoja iskustva s nekima od njih?

Mi smo osuđeni na njihovu pomoć jer su sredstva koja dobivaju međunarodni festivali zaista skromna, pogotovo kad se uzme u obzir koliko te grupe koštaju i koliki su njihovi tehnički zahtjevi kad jednom dođu ovamo. Ovaj američki dio programa je najskuplji program koji smo ikad imali, jer se oprema koju zahtijeva The Wooster Group uopće ne može nabaviti u cijeloj Hrvatskoj. Osim toga, tu su i putni troškovi, koje u zadnje vrijeme inozemni kulturni centri ne plaćaju jer se promijenila njihova politika. Oni nastupaju s nekim vlastitim projektima za koje misle da mi ovdje trebamo, jer mi vjerojatno ne znamo dovoljno dobro što trebamo. Tako svaki put kad dođem prezentirati projekt za Eurokaz, oni ponude nešto drugo, a tek kasnije saznam da je, na primjer, član grupe čija je predstava ponuđena, zapravo prijatelj direktora instituta. Dakle, te pomoći gotovo više i nema. Američka ambasada je poseban slučaj, iako izdvaja određena sredstva za kulturnu razmjenu te vrste. Naime, još u jesen sam napravila aplikaciju i prezentirala Eurokazov „američki blok“, dobila sam usmeno obećanje da će sve biti u redu, a onda mi je mjesec dana prije festivala došla odbijenica u kojoj mi bez objašnjenja kažu da nećemo dobiti ni dolara. Možda je sve i politički motivirano, jer su ti umjetnici osvjedočeni protivnici ratne politike Georgea Busha, a znamo da su ambasade ipak produžene ruke vlasti. I s Goethe institutom sam u posljednje vrijeme imala neugodna iskustva jer sve uvijek ovisi o ravnatelju. Na primjer, jedan od direktora Goethe instituta je došao iz Indije, i nije imao pojma kakva smo mi zemlja  i kakva smo mi kultura, što trebamo i što želimo, pa je smatrao da nam treba pokazati video-art, jer mi kao o tome ništa ne znamo. Uglavnom, većina njih misli da smo mi zaostala sredina, i prenose na nas svoja iskustva iz drugih kultura koje s našom imaju malo zajedničkog... Doista je teško raditi u tim uvjetima, jer nešto na što sam prije znala računati u posljednje vrijeme, u pravilu izostaje. To se ne događa samo meni, nego i ostalim manifestacijama i festivalima. Mislim da se u takvoj politici stranih centara očitava duboko ukorijenjeni kolonijalni odnos prema malim zemljama koje nemaju političku moć.

U uvodniku ovogodišnjeg Eurokaza pišeš o tome kako «ove godine na repertoaru imamo Busha, a prošle smo imali Tita». Iako je koncept «Tito-četvrti put» bio izuzetno zanimljiv, realizacija, čini se, nije potaknula neku veću raspravu o nasljeđu Josipa Broza, pa čak ni interes za to. Najbolji su primjer plakati s Titom koje u gradu nitko nije ni taknuo, i Tito čak nije dobio niti crni zub, iako bi reakcije prije desetak godina sigurno bile drukčije, to jest – bilo bi ih. Kako ocjenjuješ učinak prošlogodišnjeg projekta Tito?

Projekt Tito prikazan je u raznim zemljama ovog našeg prostora, a ovisno o tome kakav je odnos u nekoj zemlji prema Titu, takva je bila i reakcija. U Makedoniji, gdje najveći postotak stanovništva još uvijek, po anketama, smatra da im je pod Titom bilo bolje, ta predstava je uzrokovala puno političkih problema i zbog nje je morao odstupiti i tadašnji ministar kulture koji ju je pokušao zabraniti. Na premijeri u Bitoli je došlo do, slobodno se može reći, kolektivne katarze kad se tisuću ljudi ustalo i pljeskalo. Zaista je bilo lijepo vidjeti da teatar može imati tu funkciju i da može tako politički protresti jednu zemlju koja je zbog toga imala krizu Vlade. u BIH uopće nismo uspjeli naći partnere, tamo su nam uglavnom govorili da to sad nije njihova tema jer da su u nacionalističkoj fazi; u Sloveniji tako-tako. 

Zanimljivo je kako je projekt prošao u Njemačkoj i Italiji, dakle u potpuno drugom kontekstu. U Njemačkoj gdje sam ustanovila da je nivo znanja o toj temi vrlo nizak, priredili smo opsežan popratni program s radionicama, projekcijama, predavanjima, uključujući i ono Žižekovo, kako bismo povukli paralele s iskustvom komunizma Istočne Njemačke. U Hrvatskoj se pak dogodila čudna stvar. Naime, svi radovi unutar projekta Tito bili su dosta konceptualne naravi, nije tu bilo puno vijorenja crvenih zastava i zvijezda petokraka, već se pokušalo pristupiti toj temi na umjetnički način. Želja nam je bila ne opredjeljivati se, jer nismo htjeli redefinirati Tita, njegovo značenje ili bilo što u dokumentarnom i historijskom smislu, već smo  htjeli pokazati projekte koji se bave mehanizmima tog vremena i tog sistema. Predstave su u tom smislu bile dosta neprozirne i to je zbunilo ljude, jer nisu mogli reći ništa s obzirom da nisu znali jesmo li mi za ili protiv Tita. Sličnu smo imali situaciju s Brezovčevom predstavom „Peto evanđelje“ o ustaštvu, za koju smo također mislili da će ovdje izazvati velike diskusije i kontroverze, što se nije desilo jer predstava isto tako ne viče, to nije ona vrsta teatra poznata iz ristićevskih vremena u bivšoj Jugoslaviji, nego je vrlo konceptualne naravi koja prije govori o mehanizmu ustaštva nego o emocijama koje ono izaziva. Na žalost, za takvu vrstu diskursa o politici mi ovdje nemamo sugovornike.

Jedno je vrijeme bilo moguće reći da voditeljice dva ipak najvažnija domaća festivala s inozemnim programom, Tjedna suvremenog plesa i Eurokaza, većinu godine provode izvan Hrvatske i dolaze doma tek u vrijeme festivala. Nakon godina u Kampnagelu, sad si ovdje. Koliko to mijenja situaciju Eurokaza i za Eurokaz?

Budući da ovdje imam sjajnu ekipu na koju se mogu osloniti i zato se ne moram baviti svakodnevnom organizacijom nego isključivo programom, mislim da su moji boravci u inozemstvu doista doprinijeli kvaliteti i raznolikosti tog programa, jer sam imala uvid u svjetska zbivanja sigurno puno više nego da sam cijelo vrijeme radila iz Zagreba. A i iz financijskih razloga, jer sam putovala na njemačkom proračunu, ili je moja ekipa dramaturga putovala „za mene“. Radili smo nekoliko međunarodnih festivala i s oko sto premijera godišnje pokrivali smo informacijski gotovo cijeli svijet, čak možemo reći da smo bili najinformiraniji ljudi u cijeloj Europi što se toga tiče, a od toga je Eurokaz mogao samo profitirati. U smislu koprodukcija, moj je njemački teatar ulagao vrlo mnogo, konkretno,  do projekta Tito ne bi ni došlo da nije bilo njemačkog udjela. Osim toga, u vrijeme kad Hrvatska još nije imala pristup europskim fondovima, Njemačka je služila i kao partner da se mogu tražiti sredstva. Koristila sam dakle svoja europska zaposlenja da bih skupila novce za projekte koji se tiču Eurokaza, Hrvatske i naših tema.

U međuvremenu, Eurokaz se uspio pozicionirati u Teatru &TD gdje mu je gotovo i neformalna baza. Je li to dugoročna strategija ili samo prijelazna faza do preuzimanja dvorane u novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti? Tu su i novi uredski prostori u Dežmanovoj ulici, kao i spomenute lokacije MSU-a i SC-a… Sve to govori da Eurokaz nakon dvadeset i dvije godine zaista jest postao nekom vrstom neformalne institucije. Dok, s druge strane, Mirna Žagar ima Hrvatski institut za pokret i ples, preko kojeg polaže pravo i na Zagrebački plesni centar jednom kad bude završen. Kako Eurokaz misli formalizirati svoju poziciju na domaćoj sceni?

Mislim da je krajnje vrijeme da na neki način Eurokaz postane institucija i da dobije svoj teatar. On više nema onu informativnu i edukacijsku ulogu koju je imao kao jedini festival tog profila u zemlji. Danas ima puno festivala koji pokrivaju razne segmente međunarodnog kazališta, i u tom se smislu možemo puno više usmjeriti u neki kreativniji prostor koji će inspirirati i samu produkciju u Hrvatskoj i dovesti ju na neki bolji i viši nivo. U tom smislu nam naravno trebaju partneri, jer nemamo ni ansambl ni scenu, barem za sada. Veza s Teatrom &TD, koji se pod vodstvom Nataše Rajković zaista otvorio mladim ljudima, novim estetikama i žanrovskoj raznolikosti, tako je gotovo prirodna. Logična veza sigurno će nastati i u novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti, gdje se sprema veliko kazalište s vrlo dobro opremljenom scenom, gdje bismo mi surađivali s njihovim izložbama u obliku temata i interdisciplinarnih projekata. Neće tamo biti samo Eurokaz, bit će i koncerata, projekcija filmova, to će kazalište sigurno raditi s više partnera od kojih će Eurokaz biti samo jedan, s možda nekih sto termina godišnje, i gdje bi naše produkcije bile u smjeru interdisciplinarnosti koja se i očekuje od programa jednog Muzeja suvremene umjetnosti. Mnogo muzeja u svijetu ima slične dvorane koje ugošćuju kazališne programe vezane uz njihove primarne izložbene projekte.

Eurokaz je zamišljen i pokrenut u sasvim drukčijim okolnostima od današnjih. U međuvremenu, je, osim po iznimnim produkcijama i autorima, od kojih poneki zaista jesu postali međunarodne činjenice i stavke bez kojih je nemoguće opisati suvremeno kazalište, stekao i radikalni prizvuk. Najprije zahvaljujući onom čuvenom krvavom izdanju i performerima koji su se bavili uglavnom vlastitim tijelima. Što bi danas bio pandan toj radikalizaciji izraza i može li, i želi li, Eurokaz i danas nositi taj pridjev?

U svakom slučaju ne odustajemo od naših početnih principa, a to je inovacija, istraživanje, određena vrsta rizika... Uvijek sam naglašavala ono što nas razlikuje od ostalih festivala više-manje revijalnog karaktera koji jednostavno ponavljaju programe sličnih manifestacija u Europi, a to je da mi pokušavamo identificirati one fenomene i umjetnike koji čine razliku, koji nas iznenađuju, koji mijenjaju perceptivne običaje i koji pomiču razvoj kazališnog jezika prema naprijed, a takvih će se uvijek naći. Danas je kazališni krajolik poprilično uniforman, pogotovo u Europi, ali nas ne zanimaju oni koji samo ispunjavaju taj prostor, i ne zanima nas da stalno gledamo iste kazališne jezike, nego oni koji taj prostor mijenjaju. Mislim da od toga Eurokaz ne odustaje. Koliko su danas to radikalni, a koliko sofisticirani, manje primjetni pomaci u tretmanu teksta, dramaturgije, i raznih kazališnih izričaja - to je druga stvar. U krajnjoj liniji, što se u području body arta može još desiti gore ili bolje od onoga što smo vidjeli na tom famoznom Eurokazu, od Rona Atheya ili Franka B?  Međutim, puno zanimljivih stvari događa se u drugim područjima, pogotovo u tretmanu teksta, a ove godine ćemo vidjeti da takvih ljudi ima i u hrvatskom kazalištu, koji donose novine i kojima pripada budućnost.

Kakav je učinak dvadeset i dvije godine Eurokaza na domaću scenu? Koliko se ipak napravilo, unatoč svim zaprekama, kritičarskim nesnalaženjima i cenzorskim komisijama?

Išlo je nekako, iako bih intimno mogla poželjeti da je bilo sve bolje, brže i više. Ipak, iskristalizirale su se neke stvari, neki su ljudi ipak napredovali u smislu Eurokazove estetike koja im je pružila inspiraciju, jer su im neke predstave s Eurokaza dale impuls za istraživanja u njihovom izričaju. Od, uvjetno rečeno starije generacije, koja je pratila festival i bila u njegovom programu, kao što su Bobo Jelčić i Nataša Rajković, ili Borut Šeparović, koji i danas djeluju. U posljednje vrijeme se pojavila i vrlo talentirana generacija na Odsjeku režije ADU tako da je zapravo Eurokazov ovogodišnji hrvatski program nametnut tom činjenicom. Ti studenti ili apsolventi, razvijaju neke od dramaturgija koje je u ovoj sredini upravo Eurokaz promovirao.

Iz odnosa domaće izvaninstitucionalne scene prema Eurokazu čini se da ona od njega nešto očekuje, jer Eurokaz je ipak pozicioniran bolje i trajnije, s obzirom na programska sredstva i nezanemarivu vidljivost? Jesu li ta očekivanja verbalizirana na pravi način i može li im, i želi li, Eurokaz odgovoriti? 

Iako smo našli prirodni prostor u Teatru &TD, mogu nažalost konstatirati da suradnja s ostalim kazalištima, gradskim pogotovo, nikako ne napreduje. U zadnje vrijeme po njima režiraju neki drugorazredni režiseri iz inozemstva, dok su se prije, u vrijeme nacionalnog zanosa, svi ježili na sam spomen imena Slovenca Vite Taufera. Pogledamo li danas repertoar Gavelle, mi zapravo nemamo domaćih redatelja koji rade na velikoj sceni s ansamblom, a da ne govorimo da je riječ o mladim ljudima koji su se za to školovali. Imamo završene studente režije koji jednostavno ne dobivaju prilike raditi u tim pristojnim uvjetima koje imaju institucije. Direktori tih gradskih kazališta jednostavno nisu zainteresirani za ono što ti mladi ljudi rade, oni ne gledaju njihove diplomske predstave. U Njemačkoj je normalna stvar da na diplomske predstave studenata režije dolaze intendanti svih kazališta iz cijele zemlje. Mi smo kao Kampnagel, čak i koproducirali diplomske predstave čije su izvedbe onda stvarale tržište gdje se hvataju mladi talenti. To je vani normalna stvar, a ovdje se isto ne događa. Zato Eurokaz generaciji koja nema pristupa našim kazalištima pomaže koprodukcijom i promocijom njihovih projekata, i to ćemo sigurno raditi i u budućnosti.

Oliver Frljić je mladi redatelj koji je u samo dvije godine prešao put od «režiranja u šupama», kako je to nazvao Branko Brezovec, do rada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci i na Splitskom ljetu. Međutim, koliko god hvaljen kao zanimljiv, svjež, ponekad i radikalan, ali neupitno uspješan, nikad nije bio u programu Eurokaza koji se hvali predviđanjem novokazališnih fenomena. Je li Frljić Eurokazov previd?

Ne znam je li Frljić tako važna pojava da mora biti posebna tema, ali dobro... On je bio na Eurokazu, s kompanijom Kombinirane operacije kao koautor uz Sašu Božića, bio je isto tako koautor u predstavi BAD Co., i ne može se reći da nije bio prisutan u festivalu. Međutim, mislim da se on u svojem kazališnom izričaju vraća na jednu vrstu konceptualnog teatra, oni to nazivaju antireprezentacijski teatar , koji smo mi obavili prije deset ili petnaest godina s ikonoklazmom. Eurokaz više ne zanima ta vrsta proizvoljnosti na sceni ili nedostatka redateljskog koncepta. Mi uvijek volimo ići i malo naprijed, i zato smo se opredijelili za neke druge ljude koji su ponudili neke nove i osvježavajuće stvari. Imali smo dvije sjajne predstave Saše Božića, u koprodukciji je radila i Anica Tomić, a sada mislim da je izuzetna redateljska ličnost Anja Maksić. Ono što ona radi s tekstovima, na primjer u predstavi „Lutkina kuća – Zmija mladoženja“ ima jačinu koju smo susretali tijekom Eurokaza kod Ivana Staneva, Johna Jesuruna i u radu Theatre du Radeau, vrlo značajnih grupa i umjetnika na europskom nivou. U tom smislu Eurokaz radi i neki odabir, postavlja neke kriterije. Frljić je vrijedan mladi redatelj, želim mu svaku sreću u životu, ali nas trenutačno zanimaju neke druge stvari.

Većina umjetnika koje je Eurokaz promovirao ili barem podržao, od Boruta Šeparovića, preko Ivice Buljana, Bobe Jelčića i Nataše Rajković, ili BAD Co., u međuvremenu više nisu pozivani na festival. Je li to zato što su promijenili smjer i razvili se, ili zato što zaista Eurokazu više nisu bili zanimljivi? S druge strane, neki od njih kazališnoj su Europi vrlo zanimljivi. Kako objašnjavaš činjenicu da festival čiji utjecaj oni ne mogu i ne žele negirati, na kraju nije ostao u kontaktu s njima?

Ostajem u kontaktu s Bobom Jelčićem i Natašom Rajković, to nije upitno, mi smo im čak i nudili neku vrstu koprodukcije, ali ovaj zadnji projekt u Hrvatskoj odlučili su raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih jer tamo su sigurno imali bolje uvjete s obzirom da je riječ o institucionalnom kazalištu. Što se ostalih spomenutih tiče, uvijek volim reći da je lako napraviti prvu genijalnu predstavu, ali teško je umjetnički trajati. Eurokaz ih nije dalje podržavao jer sam u nastavku njihovog rada vidjela izvatke nečega što smo mi već, reklo bi se, obavili, tu nije bilo više nekih proboja, što ne znači da su isključeni iz programa ako se dogode neke nove kvalitetne predstave. Ali, oni u zadnje vrijeme u estetskom smislu nisu ponudili nešto zanimljivo.

Koliko je hrvatsko kazalište uopće zanimljivo kao činjenica? I institucionalno i izvaninstitucionalno?

Hrvatska je mala zemlja i ne može se pohvaliti takvom bogatom situacijom kakvu ima, primjerice,  Njemačka, gdje je razvijen sustav subvencioniranih kazališta s ansamblom kakav ne postoji nigdje u svijetu. Svako selo tamo ima operu. S druge strane, u Francuskoj su teatri otvorenog tipa, i radi se po principu projekta.
Riječ je o bogatim zemljama koje si tako nešto  mogu priuštiti, pa onda imaju i široku ponudu. Francuski umjetnik se određuje više prema tome hoće li uspjeti u Parizu nego otići na međunarodnu turneju. Drukčije se radi u malim zemljama kao što je Belgija, čije je kazalište zbog malog lokalnog tržišta „osuđeno“ na turneje i međunarodnu promociju, i gdje je država to znala prepoznati. Osamdesetih se sustavno pomagala jedna generacija umjetnika koja je takozvani flamanski val učinila svjetskim fenomenom, i čiji se utjecaj na kazalište i danas osjeća. Iz te male zemlje potekli su Anne Terese De Keersmaeker, Jan Fabre, Need Company, svi oni čije recidive gledamo i danas. Dakle, trebaju se podržati jaki koncepti koji će neku zemlju učiniti zamjetnom na kazališnoj karti svijeta. Tako se preko nekih redateljskih imena može čuti i za Estoniju, Latviju i neke druge manje zemlje. U sličnoj situaciji je i Hrvatska koja bi jedino preko originalnih i autentičnih koncepata, jakih ideja mogla postati u tom smislu vidljivom. U tome vidim neku šansu promocije hrvatskog kazališta, upravo da se podržavaju takvi ljudi i takvi koncepti, a ne mediokritetstvo. Jedino tako će hrvatsko kazalište postati zanimljivo i drugima.

Često se napominje kako je Eurokaz opstao zahvaljujući publici i jednom dijelu kritike. Kako Eurokaz stoji s publikom u posljednje vrijeme? A kako s kritikom? Čini se da je prošlogodišnji odgovor Tomislavu Čadežu ipak bio malo prežestok.

Tako komuniciram s našim kritičarima već dvadeset i dvije godine, posebno me veseli čitati što pišu, i onda ponekad pobjesnim pa nešto i odgovorim, ali to je već postao dio Eurokazovog folklora. Situacija se nije baš puno promijenila, ona vrsta nesporazuma koje smo imali na početku događa se i dan-danas, tako da ćemo vidjeti što će ove godine pisati. Što se publike tiče, zgodno je gledati kako je kroz  Eurokaz prošlo nekoliko generacija, sad su u gledalištu već djeca onih koji su gledali prva izdanja. Mislim da smo u posljednje vrijeme uspjeli pomladiti publiku, da dolazi do novog vala interesa i to me veseli, jer znači da sam festival i dalje ima smisla.

Svojedobno, kad se osnivao Festival svjetskog kazališta, i o njemu si imala što za reći. Danas, međutim, program Eurokaza i Festivala svjetskog  kazališta baš i nije toliko nesukladan. Na primjer, oba festivala odrađuju i dio lektire - Festival svjetskog kazališta Barbu, Lepagea i Nadja, a Eurokaz Woostere. Slažeš li se?

Woosteri su u ovogodišnjem programu neka vrsta iznimke.  Trebali smo ih možda prikazati prije dvadeset godina, ali oni su umjetnički i dalje propulzivni što se za Nadja i Barbu nikako ne bi moglo reći. Iako ne želim  kritizirati kolege, moram reći da na Festivalu svjetskog kazališta u tom smislu ima svega i svačega. Od potpuno zapahlih predstava jednog Brooka ili Barbe, do umjetnika koji su bili na Eurokazu u svojoj najboljoj fazi kao recimo Fabre ili Pesenti, a sad se vraćaju kad su u umjetničkoj stagnaciji. Zašto se domaća kazališta nisu zainteresirala za njih u ono vrijeme kad su bili umjetnički najpotentniji i da onda nešto izrežiraju kod nas? Hrvatsko kazalište je kazalište kroničnog zaostatka. Ono čime se Eurokaz uvijek može pohvaliti je da je imao osjećaj za neke važne ljude na početku karijere, prije nego što je krenula njihova rasprodaja po festivalima. Ta vrsta otkrivanja je najbolja tradicija festivala. Na primjer, Romeo Castelluci i Societas Raffaello Sanzio nastupili su na Eurokazu prvi put izvan Italije. Sa svojim ranim radovima bili su ovdje Anne Teresa De Keersmaeker ili La fura dels baus, i mnogi drugi koji su danas prave kazališne zvijezde.

U materijalima Eurokaza rijetko se ističe činjenica da je važan, čak i nezamjenjiv dio autorskog tima festivala redatelj i profesor na ADU Branko Brezovec, jedini čije predstave sustavno sudjeluju u programu. Kritika je nekad Eurokaz nazivala „Brezokazom“. Kakav je tvoj komentar? Je li onda zaključak da zaista ništa osim Brezovca u domaćem kazalištu ne zaslužuje sustavnu podršku Festivala novog kazališta? 

Lijepo pitanje. Branko Brezovec i ja zajedno radimo kazalište već trideset godina, bili smo članovi iste kazališne grupe, dijelimo jednu kazališnu ideju. To je zajednički posao - on isto tako sudjeluje u koncipiranju programa Eurokaza, on putuje, i naša je suradnja jednostavno neodvojiva po sklonosti i po ideji. Kako je on istodobno i redatelj, nema razloga da se njegove predstave ne uklope u program Eurokaza. Pored toga, festival je dugo nadoknađivao i njegovu odsutnost s hrvatske scene, jer on je uglavnom radio u inozemstvu, prvenstveno u Makedoniji, a ovdje gotovo i nije bio prisutan iako se to u posljednje vrijeme malo popravilo. Kao u svakom slučaju naš najzanimljiviji redatelj, što je superiornim konceptom dokazala i posljednja premijera „U agoniji“, on je zaslužio da bude u programu. Međutim, nije istina da se samo njime bavimo, Eurokaz je promovirao i podržavao mnoge druge, sve smo ih već spomenuli, a sad su tu i mlađi za koje će se festival također sustavno brinuti.

Nedavno je domaća plesna scena Tjednu suvremenog plesa zamjerila izostanak stranih selektora, zbog čega domaća selekcija baš i nema preveliku potrebu za sudjelovanjem u programu festivala. Dolaze li inozemni selektori na Eurokaz?
 
Dolaze, jer znaju da Eurokaz ima veliku međunarodnu reputaciju. Zna se da nastup na Eurokazu ima važnost i puno znači u umjetničkim biografijama. Sjećam se da je Eurokaz 1990. bio domaćin susreta mreže producenata IETM-a kad je oko tri stotine ljudi upravo tog profila došlo u Zagreb i gledalo tada doista hit predstave na ovom našem području kultnih redatelja, od Živadinova, Brezovca, Taufera, Pašovića... Eurokaz je referentno mjesto i hrvatskog teatra, a sigurno i jedan od najznačajnijih festivala u ovoj regiji.

Kampnagel, kao institucija, nastao je zapravo inzistiranjem neovisne scene koja je zaposjela prostor i natjerala gradsku vlast da im ga prepusti i pritom im još daje i programska sredstva. Domaće akcije, poput «Operacije Gorica Badel» u tome nisu uspjele. Može li se uopće to usporediti i imaš li neki sustavni odgovor?

Situacija je zapravo vrlo slična, samo što je tada u Hamburgu postojala politička volja da podrži tu vrstu organizacije kazališta koja će se događati izvan repertoarnih teatara s ansamblom, dakle za nezavisnu scenu koja je, vidimo to i danas, pravi nositelj inovacija. Žalosno je da u Zagrebu ta politička volja nije postojala i ne postoji. U Hamburgu je to bio veliki projekt tadašnje lijeve vlade sa senatoricom kulture Christinom Weiss koja je kasnije postala ministrica kulture Njemačke i koja je mene i postavila na čelo Kampnagela. Danas je u Zagrebu također lijeva vlast, ali nema sluha za sve te inicijative koje žude za prostorom. Smiješno je da u Zagrebu toga nema, i mogu se samo nadati da će neka buduća vlast malo bolje razumjeti situaciju.  

Eurokaz je svojedobno pokrenuo i Biblioteku. Što je s njom danas?

Radimo i na tome, ali riječ je o knjigama koje zahtijevaju opširna istraživanja, jer nastoje otrgnuti zaboravu prošla vremena. Sljedeća je na redu knjiga o festivalskoj tradiciji u Zagrebu, od IFSK-a (Internacionalnog festivala studentskih  kazališta) pa do Dana mladog teatra, planiramo i knjigu o Kugla-glumištu. Međutim, vrlo je teško doći do materijala i arhiva, jer su uglavnom u rukama privatnih osoba, na sreću još većinom živih.

Igor Ružić (intervju je emitiran 12.06.2008.)

Pročitajte i ...
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Kazališne srijede u KIC-u
Kazališne srijede - nove zagrebačke tribine
Sljedeći Eurokaz gledat ćemo na Mirogoju!
Američki, ali ne samo američki Eurokaz

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici