Filip Šovagović

10.06.2009. Print | Pošalji link

Možda bi lakše bilo nabrojiti što sve Filip Šovagović jest, nego ono što nije: najšira publika, a to je ipak ona televizijska, poznaje ga kao glumca, najprije kao kultnog bolesnika iz «Naše male klinike».

Glumio je i u zavidnom broju filmova, od mladenačkog «Sokol ga nije volio» do, na primjer, «Ničije zemlje» koja je dobila i Oscara za najbolji strani film. Kazališna publika poznaje ga kao glumca stalno zaposlenog u Dramskom kazalištu Gavella, a dobar dio njih zna ga i kao dramskog pisca, netipičnog ali ujedno i jednog od najcjenjenijih. Napisao je već popriličan broj tekstova: od «Zeke Zajeca», preko «Cigle», «Ptičica», «Festivala» i «Jazza», sve do monodrame «Stanje nacije». Upravo je nju, nakon što ju je prošlog ljeta provjerio pred publikom, pretvorio i u veliku ansambl predstavu u matičnom kazalištu, ali pod naslovom «Ilijada 2001.». Šovagović je uspio snimiti i dugometražni film «Pušča Bistra», a do kraja godine planira snimiti još jedan. Kao da to sve nije dovoljno, netom nakon premijere „Ilijade 2001.“ objavljen mu je i prvi roman, znakovitog naslova «Život je gluh».

Usporedi li se „Ilijada 2001“ i monodrama „Stanje nacije“ prema kojoj je nastala, čini se da nekoliko dijelova nedostaje u institucionalnoj, ansambl varijanti. Iako je cijela predstava na ovaj ili onaj način provokativna, sam kraj u kojem se, uvjetno rečeno, opisuje jedno neuspjelo gostovanje zagrebačkog kazališta u nekoj, recimo, manjoj dvorani u Bosni i Hercegovini, najškakljiviji je i  politički najprovokativniji trenutak u monodrami, a čini se da u „Ilijadi“ nedostaje. Zašto je  izostavljen?

Nije izostavljen, on jest u predstavi. Ali radi se o mojem prvom pokušaju režije koja je usmjerena prema više ljudi, pa se logično dogodio niz komplikacija. U toj sceni ima trinaest lica i svako od njih ima po jednu repliku, i jedino što smo u tom trenutku mogli napraviti je organizirati stvar kao kakofoniju. Dakle, cijeli tekst je ostao ali ga se možda i ne čuje najbolje, ili ga se barem ne čuje tako jasno kao u monodrami. U njoj je taj dio bio aspektiran kao neka vrsta kraja, dok smo u predstavi u Gavelli imali druga sredstva pa smo otišli korak dalje, i u trajanju i u ostalome. To je ta mala razlika. Ali ništa nije izostavljeno, iako nije da nije bilo pritisaka.

Postoji li cenzura u domaćem kazalištu? Na primjer, jesi li sad, prvi put u poziciji redatelja i autora koji sam postavlja svoj komad, imao na pameti što se smije, a što se ne smije reći na pozornici?

Doživio sam par manjih cenzura na počecima, i tad sam shvatio da je jedini put kojim mogu ići dalje  to da svoje tekstove radim sam. U ovom slučaju je sve još zanimljivije zbog političke konotacije jer domaći ljudi previše prate politiku i previše ih ona zanima pa zato svatko misli da bi mogao sastaviti Vladu ili nogometnu reprezentaciju. To su stvari o kojima jednostavno svi sve znaju. Izbacivali su mi ponešto zbog navodnih gramatičkih problema, zbog čega sam počeo i sam sumnjati, ne samo u ono što pišem, nego i u svoje baratanje jezikom. Onda sam shvatio da moram ići preko svih i da je to jedini izlaz.

S obzirom na iskustvo, misliš li da je kazalište i dalje, kako jedan dio kazališnih ravnatelja to voli reći, «ogledalo zbilje»?

Ne znam, nemam pojma. Imali smo par razgovora na tu  temu, naslov bi mogao biti „Kazalište danas“, iako bi točnije bilo „Kazalište jučer“. Uglavnom se po Zagrebu, koliko uspijem vidjeti i koliko pratim repertoar, ono događa jučer. To je nešto protiv čega se borim svim sredstvima, ponekad više, a ponekad manje uspješno, ali to je neki moj put ili moja borba. Krećem se u društvu ljudi koji su napisali više nego što vi mislite i više nego što bilo tko ima pojma o tome. Međutim, te stvari leže po njihovim ladicama jer nemaju snage ili samopouzdanja, a još više sličnih tekstova leži u ladicama po kazalištima. Situacija je danas protumačena tako da je ruska književnost najbolja i najjača, a engleska je dramaturgija najbolja već zadnjih tisuću godina. To su naši objektivni problemi, jer po meni je to - kazalište jučer. Danas je drugi milenij, protok informacija je ne znam koliko puta veći i brži nego što je bio prije, i mislim da danas neki pametni dramatičar može napraviti puno više. Priče o kraljevićima bi trebale spadati u Gloriju.

Tvoj autorski projekt „Ilijada 2001.“ ipak donekle jest ogledalo zbilje. Zapravo, dosta, jer čini se da je svi čitaju kao tvoju autobiografiju. Može li pisac, prozni ili dramski, uopće pisati nešto što nije djelomično i autobiografija?

Mislim da može, i to se događa u velikoj većini  slučajeva. Međutim, autor nikada ne može zapravo znati koje elemente svoje biografije koristi.  Objektivno, možda neki ljudi koji ga poznaju to mogu primijetiti, jer znaju neke događaje, ali taj period kratko traje, dvadeset ili trideset godina, i nakon toga neće više biti moguće ustanoviti što se zaista dogodilo, a što ne. Postoje neka dva osnovna smjera kojima pisac može ići: u jednom mu  se stvari događaju, a u drugom ih izmišlja. Neki sretni spoj ta dva smjera je ono što čini „zrelog  pisca“.

Paolo Magelli umnogome je zaslužan za vidljivost tvojeg dramskog pisma jer je prvi postavio čak tri tvoja komada, „Ciglu“ i „Ptičice“ i „Festivale“ i to sve redom u Splitu. Međutim, jednom si se potužio da ti u svakom od njih ubije po nekoliko likova. Je li to pravi razlog da si se sam okrenuo režiji?

Magellija stvarno doživljavam kao svojeg profesora. Dosta sam dugo čekao neku, kao priliku, i ovo mi je bila prva, a s obzirom da sam studirao režiju  bilo  bi smiješno da je nisam iskoristio. Mislim da se ovo trebalo dogoditi još prije deset godina ali objektivno nije bilo neke malo veće šanse. Možda sam neke stvari i propustio, možda sam i sam kriv, ne znam, ali mi se učinilo logičnim da to radim sam. Volio bih, naravno, da ovaj tekst jednom režira i Paolo, čak i ako ubije nekoliko likova. Ionako, kad napišete tekst on ode od vas i postane nešto sasvim drugo, treće, četvrto... Ako ste previše emotivno vezani za svoje rečenice onda je bolje da se uopće ne bavite pisanjem. 

Koji je onda pravi razlog interesa za režiju? I filmsku i kazališnu?

Na kraju sam shvatio da kazalište ima ogromne mogućnosti. Na primjer, akustičke. Čini mi se da je zgrada u kojoj je danas Dramsko kazalište Gavella, prije bila kino, i u tom akustičnom smjeru ono je savršeno jer prati ton koji izlazi iz zvučnika, tako da ako sjedite u gledalištu, imate paralelno događanja na sceni i zvuk koji vam dolazi s lijeve i desne strane scene. U „Ilijadi“ smo napravili projekcije na četiri pozicije, a to i dalje ostaje tamo gdje jest, na rampi. Tu smo vidjeli da nekako i kazalište i film mogu funkcionirati istovremeno u nekom sretnom trenutku. Zato s ponosom tu predstavu najavljujemo kao multiplex parodiju, ali to nije izmišljotina nego činjenica jer imamo četiri platna na koje projiciramo, kao u pravom multiplex kinu.

Kako tvoji tekstovi funkcioniraju izvan hrvatskog konteksta?

Bio sam u dosta čudnih situacija. Kad se oni nesretno adaptiraju, onda ne funkcioniraju. Kao i neki engleski tekst, kad neki Jack Thorndike prodaje matovilac na placu, pa onda kod nas to ispadne „Kak si kaj, Jack Thorndike?“. A to baš i ne zvuči previše uvjerljivo. U originalu on prodaje nešto negdje na Manhattanu, ali kad taj tekst prođe kroz adaptaciju, i ruke otprilike dva-tri prevoditelja, i pogotovo ako prijevod ide, na primjer, s ruskog na engleski, a onda s engleskog na hrvatski, tu se gube značajni momenti. Drugim ljudima to ne mora biti važno, ali mene izrazito smeta.

Je li bilo sretnih adaptacija?

Naravno da jest. Ali, gledao sam „Ciglu“ u Santiago de Chileu i to dosta čudno izgleda u nekoj zemlji gdje uopće nije bilo rata. Međutim, oni su bili zadovoljni i rekli su da im je to bila jedna od boljih predstava. Ali nije u tome problem. Čini mi se da otprilike tri četvrtine repertoara u Moskvi otpada na ruski dramatičare, u Englesko je taj postotak 80 u korist domaćih, a u Njemačkoj 60. Kod nas, čak i bez ironije, taj je postotak negdje između 3 i 7. A nama je jedina scena ova naša zemlja s obzirom da govorimo ovaj jezik. Naravno, svima želim da uspiju i vani, ali ovo ovdje je naša jedina prava šansa.

Koliko ideš u kazalište? Imaš li uvid u domaću scenu?

Pa, imam, ali pratim neke stvari koje su dosta čudne i volim predstavu gledati preko monitora, pogotovo u Gavelli. Meni se svi smiju jer navodno  nisam gledao niti jednu predstavu i nemam pojma što se zbiva, ali puno sam predstava gledao preko monitora, u hodniku. Tada je predstava u nekom čudnom okviru, i nije mi vruće nego normalno, ugodno. Ja se naime moram micati svakih pet minuta, i problem mi je sjediti dva sata na jednom mjestu, zato i ne znam kad sam zadnji put bio u kinu. Filmove gledam, ali doma. Na primjer, vrtio sam zadnji Kubrickov film, bio je nekoliko dana konstantno na autoplayu, pogledam desetak minuta i idem dalje. Uglavnom, nisam baš shvatio taj film, pa mi je to motivacija da ga ponovno gledam. Možda ga jednog dana i shvatim.

Može li se i tebe svrstati u red takozvanih glumaca koji su postali redatelji, kao što su Saša Anočić i Rene Medvešek? Čini se da i tvoj rukopis, režijski ali i dramatičarski, dosta ovisi o kolegama, točnije o okruženju iz kojeg dolaziš i u kojem, donekle, i živiš.

Imao sam sreću da u ansamblu Gavelle ima izniman broj talentiranih mladih, ili glumaca srednje generacije, koji nisu dugo radili i bili su visoko motivirani da u „Ilijadi“, zajedno sa mnom, sve naprave. Na primjer, Janko Rakoš se dosta namučio, i svi skupa smo se iznervirali. Ja sam, na primjer,  imao i par živčanih slomova zbog kojih se moram svima ispričati. Bilo je dosta kaotično na probama, ali zadnjih deset dana je postalo jasno da bi cijela stvar na kraju mogla imati glavu i rep. Tu su počeli moji slomovi. Redatelji iskusniji od mene već znaju i odglumiti takve ispade, kad cipele lete, majice se paraju i tako dalje, ali nakon toga zaista ide bolje. Meni to izgleda kao neka vrsta zloupotrebe ovlasti. Međutim, ljudi s kojima sam radio imali su razumijevanja i to ne smijem zaboraviti.

Je li književnik, autor, dramatičar, pisac, ili kako god želiš zvati nekoga tko piše, a u ovom slučaju sebe, kritičar ili kroničar društva? Kako u toj podjeli vidiš svoj rad?

Razgovarao sam s Draženom Lalićem o tome. Na primjer, Zoran Ferić je imao neke istupe u kojima  se otvoreno pitao zašto bi bio i kroničar i kritičar društva. On je u nekom periodu smatrao da ne mora biti nijedno. Međutim, pritisak društva je takav i novinari postavljaju općedruštvena pitanja jer smatraju da pisac može ponuditi odgovor. Meni to pitanje predstavlja popriličnu dvojbu. Naime, većinom me potpuno ne zanima što se zaista dogodilo - bavim se predviđanjima koja su samo moje dramaturške konstrukcije. U nekom trenutku mogu pogoditi neke stvari koje će se dogoditi za neko vrijeme. Međutim, ako kad pišem radim razliku između, na primjer, lijevih i desnih, ili ustaša i partizana i svega sličnog, onda mi postaje nemoguće raditi. Može pisac skupiti milijun iskustava na cesti, može upoznati razne zanimljive ljude, ali ako između njih radi razliku ili smatra de je netko manje vrijedan ili da s nekim nije moralno provesti neko vrijeme, onda se ne može baviti tim poslom. Barem ja to tako vidim. Na primjer, Raskoljnikov je ubojica, ali da biste došli do onoga što pišete, morate nešto znati o tome, nešto realno, živopisno, što se zaista dogodilo, pa se onda i njim morate baviti. Uglavnom smatram da se moram baviti svojim likovima, pričama i konstrukcijama, a politika bi se morala baviti sama sobom. Ona bi trebala biti iza pozicije mojeg interesa, iza onoga gdje je moja priča ili moja dekonstrukcija priče. Ili dekonstrukcija moje priče.

Tvoji tekstovi ipak jesu neka vrsta seciranja društva. Slažeš li se onda s jednadžbom koja kaže da „što je gore stanje u životu, književnosti je bolje“, jer ima pogodniji materijal?

Nemam pojma. Ogromna je razlika između šanse koju imate u ovoj zemlji i u Švicarskoj. Tamo je, na primjer, najveća policijska akcija kad netko razbije prozor neke apoteke, pa onda trinaest policijskih kola juri zbog toga. Naravno, ishodište za priču može se naći i u nekoj drugoj situaciji, u nekoj drugoj zemlji. Ljubav, na primjer, obično funkcionira na jednak način u svakoj zemlji. Mi smo profitirali s prvim ratnim dramama, pa mogu slobodno reći da sam i ja među tim profiterima jer su me događaji inspirirali da napišem „Ciglu“. Naša mala država je kao neki fenomen, ostat će zapamćen period njezinog stvaranja, jer to što se ovdje dogodilo u zadnjih dvadeset godina u nekoj drugoj se dogodi za tri stoljeća.

U jednom trenutku u karijeri pokušao si otići iz Dramskog kazališta Gavella. Zašto? I zašto si se onda vratio?

Mislim da sam dva ili tri puta otišao, bio sam vani po godinu i pol ili dvije jer sam nešto pokušavao.  Nisam ja toliko bio nezadovoljan ulogama, jer problematično je napraviti bilo koju predstavu bez epizodista. Zna se otprilike kolika je jagma za velikim ulogama, pogotovo za takozvanim „govornim radnjama“. Meni to nikad nije bio problem, čak štoviše volim pantomimu i nekakvu „filmsku glumu“ u kazalištu koja ne govori ništa previše. Međutim, bio sam u ozbiljnim problemima zbog repertoara. Gavella je zagrebačko kazalište i mora na repertoaru imati zagrebačke dramatičare. Oko toga ne bi trebalo biti razgovora. S obzirom na repertoar, Gavella bi mogla biti i u nekom selu pored Moskve. Nemam ništa protiv nikoga, ali to je borba u kojoj ćemo mi i dalje inzistirati. Ne moraju pasti glave, ali doprinijet ćemo sigurno toj popularizaciji, koliko to god bila glupa riječ, domaće drame. Postoje naši klinci koji pišu neke drame i one moraju biti izvedene u Gavelli pa makar bile najgore na svijetu.

Što uopće misliš o svojem matičnom kazalištu – jedni tvrde da je u permanentnoj krizi, drugi ga pak hvale zbog rasta posjećenosti... Kakvo je stanje iznutra?

Mislim da Gavella u ovom trenutku ima najbolji ansambl u Hrvatskoj, i to se mora priznati. Mi imamo savršen ansambl koji može pokriti tri predstave paralelno. Sva je priprema za velike predstave napravljena, i ako jest Gavella bila u krizi, a vjerujem da jest, mislim da je to samo dobro za kazalište jer jedno vrijeme je zaista bilo pitanje što smo mi rekli predstavama koje smo radili. Mislim da sad Gavella ima veliku šansu. Možda mi se samo tako čini.

Jesi li zadovoljan „Ilijadom 2001“? Koliko je uprava zadovoljna rezultatom? Hoćeš li dobiti još koju priliku za neki novi autorski projekt? Ili možda čak da režiraš nešto drugo?

Ja bih se sad malo odmarao od ovih takozvanih autorskih projekata. Tamo ima ljudi koji znaju raditi svoj posao, i to je činjenica. Uvijek treba neka vrsta motivacije, Ćiro Blažević to zna najbolje, ali mislim da ljudi u Gavelli baš vole kad osjećaju da se radi neka kvalitetna predstava i onda rade i prate i trude se. Bili su nam na probama bili mnogi ljudi iz uprave koji su navijali za nas jer su u jednom trenutku shvatili da bi predstava mogla biti dobra. Mislim da imamo veliku, veliku šansu. Pogotovo u odnosu na HNK, iako je glupo da se Gavella uvijek mjeri s HNK ili Kerempuhom. Kerempuh ima potpuno drukčiji način razmišljanja i profil publike, dok HNK ima Operu i Balet pa uopće nemaju tu šansu koju imamo mi. Zapravo, čini mi se da Gavella u ovom trenutku ima šansu kakvu ZKM ima već dulje vrijeme. Ne znam koliko je uprava zadovoljna, ali znam da tehnika jest - oni su oduševljeni. Njima je OK jer se mogu poistovjetiti sa situacijama koje vide u našoj predstavi. Po tome samo znali da smo napravili kvalitetni pomak.

U posljednje vrijeme upravo je Gavella preuzela primat po broju gostovanja iz Srbije. Kako gledaš na otvaranje tih kulturnih veza, ali i na publiku koja uvijek malo jače plješće njihovim nego našim glumcima?

To je sve zasluga fenomena televizije. Oni glumci koji su se pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih pojavljivali na televiziji ostali su u lijepom sjećanju ljudi koji su ih gledali. Dao sam čudan intervju 1989. u kojem sam rekao da će biti rata, možda sam čak i pogodio koliko će trajati, i da će nakon toga neko vrijeme situacija biti zamrznuta, ali da će prvi koji će krenuti na put između Zagreba i Beograda biti umjetnici i sportski klubovi. Upravo to se dogodilo jer je neminovno i potrebno, zato što se radi o vrlo, vrlo sličnom jeziku. Ako mi kao domaći dramatičari ovdje imamo šansu, pola te šanse leži i u Beogradu - to je tako i ne može drukčije biti.  

Jedna od najboljih scena u „Ilijadi 2001.“ je i ona koja govori o propaloj glumici, i uopće o glumačkom poslu. Koliko je istine u tome?

Razmatrao sam taj pojam, ili sindrom, propalih glumaca. Naime, u trenutku kad propadneš učini ti se to kao spas, jer više nemaš glumačke more kao kad dođeš na scenu i pomisliš da ne znaš što radiš  ovdje, kamo trebaš ići, koga gledati i što reći,  pitaš se tko su ljudi oko tebe. Svi to dožive, minimalno svake dvije do tri godine. Kad se meni učinilo da sam totalno propao kao glumac, izgledalo mi je to stanje upravo spasonosnim. Umjetničku propast treba sagledati iz dva aspekta: tad se  može uspjeti kao čovjek, ili se može vratiti nazad, i to jednim pametnim potezom, dobrim skokom ili idejom. Na dnu čovjek sagledava stvari bistrije nego kad je gore. Ljudi su navikli da glumcima, kad ih vide, kažu da dobro izgledaju, pitaju ih gdje se šišaju i gdje su kupili jaknu. Ali to je najgluplje što ti netko može reći, to je loše. Glumci moraju razmišljati svojom glavom. Mi smo u Gavelli radili Shakespeareov „San ivanjske noći“. Svaki kritičar ili bilo koji čovjek u publici, književni teoretičar ili analitičar, zna eventualno neke segmente ili konstrukciju te priče, ali glavni glumac to sve zna napamet. To znači da je on, u trenutku kad nauči napamet neki tekst, na primjer „Hamleta“ ili „San...“, u istoj poziciji u kojoj je bio Shakespeare kad je to pisao, što se tiče kapaciteta znanja tog teksta. To je zaista jedna od privilegija tog posla. Publika općenito voli  vidjeti sisu ili čuti psovku, pa se tome smije ili uživa, i kazališta često igraju na tu kartu, ali ne smije se zaboraviti da teatar nudi veliku literaturu. Ljudi to moraju prihvatiti, i kad to shvate onda će kazališta biti puna.

Tvoja filmografija je poprilično impresivna. Možda ne toliko u kvaliteti, iako se možeš pohvaliti sudjelovanjem i u Oscarom nagrađenoj „Ničijoj zemlji“ Danisa Tanovića. Voliš li rad na filmu?

Volim. Mene je stari odmah s osamnaest godina doveo na film i uspio sam sve brzo shvatiti, tako da sad pišem scenarije, radim razrade i produkcijske sheme. Imao sam dosta sukoba s filmskom režijom, vjerojatno zato što sam bio mlađi. Sad nešto manje radim na filmu, ali snimat ću uskoro film s Pavom Marinkovićem. Nedavno sam u Sloveniji igrao u filmu Dafne Jemeršič „Reality“. To je jedan mali bombon iako ga ona dosta dugo radi jer je sama i autorica i producentica. Događa se u svemiru, pa ga možemo nazvati i prvim slovenskim pokušajem prelaska granice.
 
Koliko ti film, ili televizija, preko „Naše male klinike“ i drugih projekata, omogućavaju lagodnu poziciju za pisanje? Ili za biranje uloga u Gavelli?

Moj stari je, na primjer, mislio da je televizija najbolji izum 20. stoljeća. Ja mislim da je to  mobitel. Ali zapravo je riječ o vrlo sličnim stvarima, jer danas možemo gledati programe preko osobnog uređaja. Televizija pruža ogromne mogućnosti, ali ide u krivom smjeru. Bilo koja  fizikalna jednadžba može biti zloupotrijebljena, pa zašto ne bi mogla i televizija. Ako se forsira politički program, ako se ljude navikava da na TV-u vide svoje političke idole i vođe, ili samo glupe šale, onda se to pušta jer se marketinški zatvara cijela priča i u njoj kola novac. Međutim, televizija ima ogromnu šansu jer na njoj vidite životinju, na primjer žirafu, koju nigdje drugdje ne možete vidjeti. „Kliniku“ su ljudi strašno voljeli, i ne treba ulaziti u drugu analizu, treba gledati koja je bila gledanost. Sad malo sam sebi skačem u usta i imam neke kontradikcije koje mi malo zuje u glavi, ali kad me pitate, mislim da sam redeći na televiziji strašno puno naučio, što ne bih mogao nigdje drugdje naučiti. Neka od tih znanja primijenio sam i u svojoj predstavi.

Osim kao navodno jedan od najgorih učenika u povijesti Klasične gimnazije, možeš se, a često to i činiš, pohvaliti jednom od najnižih ocjena na Pulskom filmskom festivalu kojom je ispraćen film „Pušča Bistra“. Zašto su tako rijetki, kao na primjer naš filmski kritičar, bili zadovoljni tvojim dugometražnim prvijencem?

Nemam pojma. Enes Vejzović, ja i ostala škvadra došli smo u Arenu u bijelim košuljama, uvjereni da smo napravili najbolji film svih vremena. Nakon što je film završio meni se nije učinilo da smo baš totalno propali. Bio je pristojan pljesak, nitko nas ničime nije gađao, nisu čak ni fućkali. Bio sam  u Areni na nekim projekcijama koje su zaista loše završile. Hrvoje Hribar, na primjer, nije ni donio film pa su ga optužili za veleizdaju. Kad su drugi dan objavljene ocjene, propali smo u zemlju, to je zaista bilo teško za izdržati. Objašnjenja nema. Mene je utješio Zoran Tadić koji mi je rekao da sam izmislio novi smjer: film apsurda. Općenito, teško je dobiti ljude u kina, pogotovo na domaći film. Ali vidim da ga ima na crnom tržištu, što mi je drago, i srećem različite ljude koji mi kažu da su gledali film i da uopće nije tako loš. Ali kreće se iz teze da je katastrofa. Mislim da taj film treba gledati iz perspektive ovih ostalih mojih pokušaja, i onda bi čak mogao biti i razumljiv. Za par godina.

Durieux ti je objavio knjigu zanimljivog, može se čak reći i upečatljivog naslova „Život je gluh“. Je li to tiskarska pogreška, je li trebalo biti «Život je glup»?
 
Ne, to je rekao jedan moj prijatelj, pa mi je dalo misliti.

Planiraš ove godine snimiti i svoj drugi film. Ako su glasine točne, riječ je o priči o dva stranca koji se nađu u Hrvatskoj i gledaju je svojim očima. Naslov je „Visoka modna napetost“ – zašto?

To je svojevrsni nastavak „Pušče Bistre“, ali nismo ga htjeli tako nazvati jer ne bi bilo logično i ne bismo prošli s tim scenarijem. Obično se radi drugi dio nekog filma koji je uspio, pa smo ovdje prikrili malo taj naslov, ali meni je to logični  nastavak problema koje smo tamo obrađivali.  Uglavnom, dva Talijana dolaze u Hrvatsku, i kao što to obično biva, počinju problemi: od komunikacije, preko prehrane do svega ostaloga. Ja uvijek imam te neke sitne probleme koji djeluju banalno, ali kroz  metaforu uvijek govore i znače više. Bavim se tim metaforama, iako vjerujem da je takav pristup ljudima najdosadniji i zato tvrde da ništa ne razumiju. Zapravo, bavim se nekim višeznačnim smislovima i očito mi „uspijeva“. Ranko Zidarić je ekspert za te igre značenjima. Neki misle da smo glupani, neki tvrde da naše vrijeme tek dolazi. Mi vjerujemo u ovo drugo.

Igor Ružić

(Intervju je emitiran 05.02. 2009. u emisiji 'Kulturni intervju' Radija 101)

Pročitajte i ...
Dario Harjaček režira dramski tekst Davora Špišića 'Alabama'
Nagrađena 'Alabama' na pozornici kazališta Gavella
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
EKSKLUZIVNO: ulomak iz predstave ranka Zidarića 'Inkontinent TV'
Ranko Zidarić sam protiv Hrvata, Srba, Slovenaca, životinja i - samog sebe
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
'Inkontinent TV' - monodrama Ranka Zidarića
Monodrama Ranka Zidarića - adut Scene Amadeo
Radio Tesla - Mario Kovač

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici