Oliver Frljić

01.08.2009. Print | Pošalji link

Kazališni redatelj Oliver Frljić iza sebe ima sad već popriličan broj zapaženih naslova.

Od njih, neki su kontroverzniji, zbog skandala s predstavom "Bakhe" na prošlogodišnjem Splitskom ljetu njegovo su ime zapamtili i oni koji ništa ne znaju i ne žele znati o kazalištu. Predstava koja je bila kontroverzna samo po tome što je javno rekla ono o čemu se javno sustavno šuti, ipak na kraju nije zabranjena, iako se to pokušalo.

No, nije to prvi put - jer policija je dolazila i na ranije performanse Frljićeve grupe Le Cheval, s kojom je radio prije nego što je upisao režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U međuvremenu je Oliver Frljić krenuo ozbiljno najprije u sklopu izvaninstitucionalne grupe Banana Guerilla, a kasnije, nakon diplome, i s nizom uspješnica Teatra &TD: "Sedmorica protiv Tebe", "Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba" te na koncu operom "Didona i Eneja" i dramatizacijom "Smrti u Veneciji" spojenima u jedinstvenu, a dvostruku predstavu.

Ostatak je već urbana legenda: "Turbo folk" u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu bio je pozitivan eksces, a "Bakhe" na Splitskom ljetu negativan, koji su čak pokušali i zabraniti. U prvom dijelu ove sezone Frljić se posvetio predstavama za djecu, pa je u Kazalištu Žar ptica postavio "Strah u Ulici lipa", a u Zagrebačkom kazalištu mladih "Gulliverova putovanja".

Gdje se kazalište legitimira danas? U kritici, medijskom odjeku ili ipak u publici? Ili, paradoksalno, isključivo u samome sebi?

Ne znam gdje se danas kazalište legitimira i o kojoj vrsti legitimacije se tu može govoriti, ali čini mi se da ono jako malo proizvodi u nekakvom javnom prostoru, i da je to njegov osnovni problem danas u Hrvatskoj. Postoji neka vrsta prešutnog dogovora svih u kazališnim krugovima da što ono manje generira u javnom prostoru, to je bolje. Kazalište koje ništa ne proizvodi, najbolje se legitimira u sva tri kruga – kritici, medijskom odjeku i kod publike. Predstave koje samo potvrđuju određena očekivanja ili određeno stanje stvari su one koje dobivaju legitimaciju. Autori tih predstava onda idu dalje, i to je jedna vrsta perpetuiranja, koje sam vidio i u tome da moje predstave koje su najmanje problematične najbolje prolaze. One potvrđuju neka očekivanja različitih strana i to mi je u redu, samo mi nije jasan taj sustav s kojim se stalno susrećem.

Koliko institucije legitimiraju kazališnu scenu, posljedicom granica koju moramo nazvati nacionalnom?

One legitimiraju kazališnu scenu na način da sve što se u njima radi dobiva veću vidljivost. Kad se radi u nekoj instituciji koja u svom sâmom nazivu ima pridjev "hrvatsko", naravno da je uvijek pitanje što su očekivanja te institucije i kako se postaviti prema njima. S tim institucijama imam vrlo različita iskustva. Recimo, rad u riječkom HNK je jako pozitivno iskustvo – to je institucija koja može problematizirati sve ono što ona kao institucija jest. S druge strane, postoji iskustvo sa Splitskim ljetom, odnosno s HNK-om u Splitu, gdje se pokazala rigidnost te institucije i da ona nije otišla dalje od nekakve političke govornice. U njoj se ne proizvodi ništa, ili jedan diskurs koji to kazalište očekuje, što se vuče još od devedesetih, uz izuzetak vremena u kojem su tamo bili Mani Gotovac i Ivica Buljan. U trenutku kad se proizvodi taj diskurs ili ništa, ta institucija ima velikih problema i s autorom i s projektom.

Je li domaće nacionalno kazalište i nacionalističko? Skupocjenom metodom vlastite kože, jesu li do tebe doprli komentari o Bosancima koji preuzimaju hrvatsko kazalište, kao što se može čuti u kuloarima?

Do mene nisu došli ti komentari, ali vjerojatno ti ljudi to ne komentiraju u mojoj blizini – na tu razinu diskrecije i pristojnosti ipak mogu računati. Mislim da Bosanci ne preuzimaju kazalište, i da je kazalište koje se bavi nacionalnim identitetom autora koji radi u njemu - jadno kazalište. Jako su me iziritirale i polemike oko mnoštva stranih redatelja u Hrvatskoj u prošloj sezoni. Činjenica da je netko kvalitetan autor treba biti ono što ga kvalificira za rad. U tom smislu, ekstremno me iziritirao komentar Branka Brezovca, koji je imao problem sa stranim autorima u hrvatskom kazalištu. Čovjek koji je najveći dio svoje karijere napravio u Makedoniji, našao se pozvanim to komentirati – mislim da je to u najmanju ruku degutantno.

Tretiranje zločina, pa i ratnog, u kazalištu je gotovo tabu. Nedavno je, na primjer, i domaća konzervativna teatrologinja Sanja Nikčević javnim pismom upozorila Matu Matišića da nije trebao svoju "Posmrtnu trilogiju" napisati onako kako ju je napisao, dakle s ratnim zločinima počinjenima od svih zaraćenih strana. Sâm si odavno, još u doba prije studija režije, nekim performansima već aludirao na taj problem, a kasnije si ga i zaoštrio ovoljetnim čuvenim "Bakhama" u Splitu. Zašto domaće kazalište i dalje ima problem s temom koja je već gotovo povijesna?

Ovdje je sustavno provođena politika u kojoj nas se kroz različite medije uvjeravalo da u Domovinskom ratu nije bilo moguće počiniti zločin. To je stanje svijesti kod većine današnjih građana u Hrvatskoj. Drugu stranu u tom ratu se na različite načine sustavno demoniziralo. Zbog toga domaće kazalište ima problema s tom temom, a i dosta je danas aktivnih aktera na domaćoj kazališnoj sceni bilo itekako aktivno involvirano i tada. Ljudi koji su osnivali informacijsko-propagandnu djelatnost, danas su direktori određenih segmenata naših nacionalnih kazališnih kuća. Nažalost, ovdje ljudi imaju kratko pamćenje i proizvodi se situacija u kojoj kao da je neugodno tematizirati imenom i prezimenom nekoga tko je sudjelovao u državno sustavno propagiranom zločinu. Na neki se način sad pokušava progovarati o tim temama, ali u kazalištu nažalost nema kvalitetnih radova na tu temu – uvijek su to crno-bijele podjele i uvijek se radi na razini nekih stereotipa. To mi je neprihvatljivo, jer mislim da je problem puno dublji.

Kako danas uopće gledaš na slučaj, ili aferu, ili možda čak i skandal oko "Bakhi"?

"Bakhe" nisu proizvele ono što su mogle proizvesti. U onom trenutku kad su se preselile iz kazališta u sve druge medije, činilo mi se da predstava, zapravo, ne treba izaći. Medijska eksploatacija "Bakhi" je stvorila toliku razinu očekivanja da nijedna predstava ne bi mogla izdržati takva očekivanja. U autorskom se timu nismo mogli oko toga do kraja dogovoriti, a onda se dogodila najveća ironija u svemu tome – da reformirani HDZ i premijer Ivo Sanader idu spašavati tu predstavu i govoriti o toleranciji. To je političko-ideološka opcija koja je sustavno godinama zagovarala istrebljenje određene etničke zajednice. Ono što sam u radu na predstavi postavio kao pitanje je postoji li ikakva mogućnost da se sve to riješi na neki drugi način, i ima li naša društvena zajednica uopće snage da se nosi s tim problemima. Vidjeli smo i kroz slučaj Lora što se događalo.

Jesi li se osjećao izmanipuliranim u tom trenutku?

Od odlaska i rada na Splitskom ljetu, koje je problematična manifestacija, do svega što se događalo dalje, u svakom sam trenutku znao što radim. U trenutku kad je predstava izašla, kad sam bio svjestan da ona ne može ni na koji način niti ponoviti, niti generirati nešto više od onoga što se već generiralo u medijima, nisam se osjetio izmanipuliranim – to je bila moja odluka, iza koje stojim i snosim njene konzekvence. To možda nije najpametnija odluka na svijetu, i puno ju je stvari uvjetovalo, ali bila je donesena i dan-danas stojim iza nje.

Je li ta predstava uspjela sve to preživjeti? Koliko je, i zbog svega što se ljetos dogodilo u Splitu, zagrebačka jesenska izvedba bila, recimo to tako, vjerna izvorniku, dakle premijeri na Splitskom ljetu?

Zagrebačka se predstava prvenstveno bavila očekivanjima publike. Bili smo svjesni da dolazimo u drugi kontekst i ta predstava izvan Splita jako malo komunicira s publikom. Ali, s druge strane, činilo mi se bitnim da ona igra u Zagrebu, i to upravo u kontekstu očekivanja, publike koja je sve to pratila kroz medije, i da vidimo što se događa kad ta publika ne dobiva onu razinu senzacije i svega što se očekivalo. Dogodile su se i određene promjene, a činjenica da je predstava igrana u Tvornici također je uvjetovala neke modifikacije.

Koliko te taj slučaj odredio, a koliko označio? Jesi li sad na nekoj crnoj listi kontroverznih ili možda čak opasnih redatelja?

Danas je kazalište toliko slabo kao medij, tako da sam, čak i nakon slučaja "Bakhi" i svega drugog što radim, svjestan koliko je malo moje polje djelovanja. Vjerojatno me neki uplašeni ravnatelj određene kazališne kuće neće zvati, kao ni ravnatelj kojeg je postavila opcija koja se osjetila ugroženom "Bakhama". Ali ja i dalje radim projekte i ne bavim se time da li me se negdje uključuje ili isključuje. Probleme koje imam nastojim iskomunicirati – pokušavam naći publiku koja ima slične probleme i neki zajednički prostor komunikacije.

Unatoč alternativnim korijenima i tendencijama, pristaješ i na institucionalne korake – rad u ZKM-u, na Splitskom ljetu, u Žar ptici i tako dalje... Koliko te oni ispunjavaju?

Dosta se promijenilo od vremena mojih alternativnih korijena. Rad u grupi Le Cheval bio je određen idealiziranjem kazališta i performance-arta kao medija, a onda sam polako shvatio da je pobuna roba kao i svaka druga, i ima tržišnu cijenu. Mogu pokušati suspendirati tu ekonomiju, ali na kraju uvijek ostajem unutar nje. Radom u ovim institucijama pokušavam stvari napraviti umjetnički i zanatski na razini koja je prihvatljiva. Čini mi se da se u svom angažmanu polako trošim, i žao mi je što se ne pojavljuju – ili ih barem ja ne vidim – ljudi koji su i idejno i strategijski svježi, i koji bi se mogli pozicionirati prema sustavu i institucijama. Ali, vidio sam i kroz pobunu koju smo radili na Akademiji da cijela stvar s institucijama nije tako jednostavna. One, kad su napadnute izvana, itekako se konsolidiraju i vrlo lako odbiju napad.

Jesi li dobio pozive iz zagrebačkog HNK ili Gavelle? Bi li pristao na njih?

Svaka institucija je problematična, jer na određenoj razini mora biti i jest materijalizacija i konstelacija različitih interesa, ali ne vidim u ove dvije izdvojene institucije neki veći problem od, na primjer, rada na Splitskom ljetu.

No, neki bastioni već su osvojeni, kao na primjer splitsko ili riječko Hrvatsko narodno kazalište. Samo mjesec dana prije "Bakhi", u lipnju prošle godine, u riječkom HNK postavio si "Turbo folk". Možeš li objasniti nesvakidašnji uspjeh te predstave? Marulićevi dani? Što očekuješ od splitske publike, a što od žirija?

Rad na "Turbo folku" u Rijeci pokazao je ono o čemu sam već govorio – da se nacionalne kazališne institucije jako razlikuju. Svi ljudi iz riječkog HNK su jako podržali projekt "Turbo folk" od samog početka, i nisu vidjeli ništa problematično u tome da taj projekt problematizira sâm koncept hrvatskog nacionalnog kazališta kao takvog. On fenomen turbofolka seli iz jednog konteksta, kao jednu vrstu "ready-madea", u drugi kontekst. Jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila bila je proba na kojoj smo puštali u Hrvatskom narodnom kazalištu "Što me pitaš kako živim" Šemse Suljakovića i palili i gasili svjetla kao neku vrstu "ligth showa". Međutim, cijela je ta predstava bila rađena upravo zbog toga da bi problematizirala sâm taj kontekst, koji, izgleda, nije tako problematičan, čim može prihvatiti tu vrstu kritike. Uspjeh te predstave pokazuje da je turbofolk kultura itekako prisutna ovdje, bez obzira na službenu ili neslužbenu cenzuru koja postoji. Činjenica je da se na većini radijskih postaja još dan-danas ne mogu čuti te pjesme – svoj urbanitet gradimo kroz neslušanje toga, a to je, zapravo, glavna kultura konzumacija nekakvih naših elita. Činilo mi se zanimljivim i potrebnim da se to dogodi u nečemu što je reprezentativno za našu nacionalnu kulturu. U tu je priču došao riječki HNK Ivana pl. Zajca, koji je bio spreman na tu vrstu projekta, što je super.

Misliš li da su oni koji su se tako slatko na njoj smijali shvatili o čemu je riječ?

Postoji jedan glazbeni sloj koji je jako lako ispratiti. To nije samo turbofolk – to je glazba koja je povezana s različitim sentimentima, poput "Zemljo moja" ili "Što te nema". To je nešto što ima visoku razinu prepoznatljivosti, i ljudima sâmo pojavljivanje tih glazbenih brojeva u tom kontekstu nešto znači. Ne znam jesam li ja shvatio tu svoju predstavu do kraja, ali je u redu da ima manje komunikacijske probleme nego "Bakhe", a obje su se predstave dogodile u, barem formalno, sličnim kontekstima.

Ima li smisla raditi predstave kao što je "Turbo folk"? Čini se da je oni kojima je namijenjena ionako neće razumjeti, ili možda čak i neće željeti razumjeti, dok onima malobrojnijima koji znaju o čemu je riječ ona niti ne treba. Barem ne u smislu pedagogije, ili andragogije.

Mislim da ima smisla raditi takve predstave, jer nije postojala nikakva pedagoška inicijativa u radu na njoj – nisam htio docirati. U njoj nema onoga što je službeni diskurs o turbofolku – ona samo seli jedan fenomen iz jednog konteksta u drugi, i pušta ga da radi dalje. Ali, zanimljivo je vidjeti repertoarnu publiku koja dolazi na tu predstavu, traži je i pita kad će biti ponovno izvedena. Postoji par trenutaka u predstavi u kojima se pokazuje da turbofolk nije glazba, nego stanje svijesti. Zanimljivo je da je turbofolk bio jedan od prvih proizvoda koji je, čak i prije uspostave službenih trgovinskih veza između Srbije i Hrvatske, nalazio kanale i ulazio ovamo. Činilo mi se da prvi proizvod koji se u tom kontekstu pojavi treba negdje kao takvog i tematizirati.

"Turbo folk" će gostovati i na Sterijinom pozorju, reprezentativnoj srbijanskoj kazališnoj smotri. Što očekuješ, kako će zvučati u tom kontekstu, iz kojeg je naslovni fenomen navodno i potekao?

Očekujem dosta toga, jer je turbofolk došao ovamo ipak u nekoj drugoj fazi, a u Srbiji se mogla gledati njegova geneza. Ljudi tamo puno emotivnije reagiraju na turbofolk, jer je povezan sa svim onim što se događalo u srbijanskom podzemlju i toj nekoj vezi između visoke politike i podzemlja. Razgovarao sam s Ivanom Lalićem, koji je direktor Sterijinog pozorja, i njega najviše zanima kako će ljudi reagirati na reprodukciju Predićeve "Kosovke djevojke". U predstavi imamo ogromnu reprodukciju, 14 x 10 metara, ispred koje izvođači izvode fellatio na hrenovkama. Mene, pak, zanima što će cijela predstava napraviti u tom kontekstu i kakve će reakcije izazvati, jer mi se čini da je Hrvatska u nekoj drukčijoj poziciji prema tom fenomenu.

Slično se pitanje može postaviti i za ostale predstave iz tvog, nazovimo ga - autorskog dijela opusa. Na primjer, s produkcijom "Didona i Eneja / Smrt u Veneciji". Čini se da su i u povodu nje reakcije bile podijeljene, ali formalno. Ljubitelji opere ljubili su operni, a drame dramski dio predstave, a nitko se, čini se, nije bavio njima zajedno. Slažeš li se?

Rijetki su se bavili njima zajedno, a cijela je ideja projekta bila da se dvije, odnosno tri predstave izvode u isto vrijeme i da se vidi što jedna takva kompleksna izvedba donosi, što je ljudima izmicalo. Oni su dolazili zato što ih je jako zanimala "Smrt u Veneciji", jer ima onih koji misle da je Viscontijev filma tako super da se nakon njega nema što reći. Drugi su dolazili vidjeti Vlatku Oršanić, koja igra u "Didoni i Eneji", i to u &TD u, što je također atipična situacija. Međutim, meni je taj projekt puno značio, jer mi je otvorio širok prostor razmišljanja o kazalištu i njegovim mehanizmima. Uspjeli smo napraviti dvije predstave, jednu dramsku i jednu opernu, koje su vremenski uvjetovane i koje omogućavaju različite stvari, poput seljenja određenih izvođačkih rezidua iz jedne u drugu predstavu. To je nešto što nisam prije imao priliku raditi, i mislim da ću teško ponovno stvoriti te uvjete. S te se strane Teatar &TD pokazao se kao jedno od rijetkih mjesta u kojima se ta vrsta eksperimenta može izvesti i u kojima su ljudi spremni estetski i produkcijski stati iza toga.

Nedavno si, parafraziramo li tvog kolegu Mirana Kurspahića, pokrenuo džihad protiv dijela hrvatskih kazališnih kritičara. Zašto? Što te toliko razljutilo? Znači li to da ne stojiš iza često ponavljane tvrdnje da kazalište ima kritiku, pa čak i publiku, kakvu zaslužuje?

Ova posljednja misao je ono što je napisao Georgij Paro u povodu kazališnih osvrta na Gavellinu predstavu "Macbeth". Predstava je bila jako napadnuta, a on je tada napisao da ova naša kazališna sredina ima kritiku kakvu zaslužuje. Što se tiče mene, to nije bio "džihad", nego jedan intervju za Zarez, u kojem je Suzana Marjanić u dva-tri pitanja jako otvoreno progovorila o kritičkoj recepciji dijela mog rada – najviše je pitanja bilo vezano za "Bakhe". Pitanja su bila formulirana tako da se moglo odgovoriti samo jednoznačno – čak su bili navedeni kritičari koji su pisali o tim predstavama. Nemam nikakav problem ni sa kojom vrstom kritike, nego s kritikom koja nije argumentirana i koja nema nikakve metodologije. Činjenica da su to kritike koje se pojavljuju u dnevnim listovima je, po meni, poražavajuća, jer je to kritika koja kreira nekakvo javno mnijenje. Ta je razina neodgovornosti nešto o čemu ovdje nitko neće pristati govoriti, jer, nažalost, dosta mojih kolega polazi iz pozicije da je bolje ne konfrontirati se. Činilo mi se da je potrebno sustavno govoriti o tom problemu i da bi se trebala pojaviti neka nova generacija kazališnih kritičara. Nažalost, većina ljudi koji su danas u tome, nemaju ni diskurzivni ni bilo kakav drugi aparat da se bave određenim produkcijama. Dovoljno je vidjeti samo kategorije u kojima valoriziraju – ako uopće valoriziraju. Recimo, kritičar nekad samo pobroji autorsku ekipu, i to je to. Razumijem da su to tržišni uvjeti, ali, s druge strane, zašto ne bismo pokušali mijenjati uvjete.

Vratimo se na prethodno pitanje, ima li hrvatsko kazalište publiku kakvu zaslužuje?

Mislim da ima – a i hrvatska publika ima kazalište kakvo zaslužuje. Loše se kazalište ne događa izvan konteksta, jer mi, zapravo, nemamo kultiviranu kazališnu publiku. Imam duboku skepsu da će se ovdje ikad išta dogoditi, uključujući i mene, ali, eto, tu smo, pa možda možemo još neko vrijeme malo pokušavati.

Uskoro ponovno mučiš glumce. O čemu je riječ? Ako smo dobro shvatili, predstava bi umjesto "Gospođica Julija" mogla nositi i naslov "I glumce ubijaju, zar ne?"...

Anica Tomić i ja započeli smo, zajedno s cijelim autorskim timom, u kojem su i Nataša Dangubić, Mislav Čavajda, Ivana Roščić, Marin Blažević i Jelena Kovač, raditi na Strindbergovoj "Gospođici Juliji". Zanimalo nas je možemo li kroz taj projekt, u kojem smo Anica i ja radili s istim glumcima i u istim scenografskim i drugim uvjetima, stvoriti dvije predstave koje će kao bazu uzeti psihološki realizam, i vidjeti što će se dogoditi u sukscesivnom ponavljanju. Odlučili smo da ćemo, ako glumci prije ne padnu od fizičke i psihičke izmorenosti, pokušati izvesti te dvije predstave osam puta i vidjeti kako se ono što postoji na fikcionalnom planu ovog komada seli u realitet izvedbene situacije. Pohvalio bih cijelu autorsku ekipu, jer su svi jako pristali uz taj koncept, koji nosi dosta rizika. Kroz njega se dosta propituju i premise, ali i paradoksi sâmog psihološkog realizma. Da, to bi se moglo zvati "I glumce ubijaju, zar ne?", ali bi to značilo referiranje na film koji je predobar da bi se radio kao kazališna predstava.

Što se zapravo očekuje od takvog eksperimenta? Koje su njegove sljedeće faze?

U ovoj se fazi tog eksperimenta bavimo onime što sam označio kao dezintegraciju glumačkog subjekta. Psihološki realizam je uvijek nešto što i glumca unutar dramskog i scenskog lika zaokuplja. Međutim, kroz ovo ponavljanje mislim da će se dogoditi neka vrsta glumačkog raspada. Glumci su ti koji odlučuju kada će predstava prestati – ona prestaje u onom trenutku kada oni zbog fizičke ili psihičke iscrpljenosti osjete da više ne mogu. Nosim tu ideju još s Akademije, na kojoj smo Anica i ja, u okviru jednog mog ispita, pokušali napraviti nešto slično, ali Nastavničko vijeće Odsjeka kazališne režije to nije dopustilo.

Vraćaš se uličnom aktivizmu, onom kakvog ste prakticirali u grupi Le Cheval. Priprema se posebna turistička vožnja vlakićem po zaboravljenim mjestima i vremenima, točnije po Zagrebu s početka devedesetih i prostorima na kojima su neslužbeno i nelegalno internirani nepoćudni. Je li tako?

Jedno je mjesto na kojem su bili internirani nepoćudni, a ostalo su mjesta na kojima su se dogodila nerazriješena ubojstva. Projekt se zove "Zagreb noću". Zajedno sa mnom na njemu rade dramaturg Borut Šeparović, a kao izvođači sudjelujemo Teo Celakoski, Pavle Kalinić i ja. U vlakić kojeg se može vidjeti na Trgu bana Jelačića ukrcat ćemo gledatelje i voziti ih po tim točkama na kojima su se događala nerazriješena ubojstva. Mislim da je to jako bitan projekt, jer se bavi urbanitetom i onime što taj pojam označava, upravo kroz nešto što je negacija urbaniteta. Sva su ta ubojstva oznaka neučinkovitosti raznih pravnoinstitucionalnih mehanizama. Imamo i ovu dvojicu eksperata, koji će, svakih iz svoje pozicije, govoriti o Zagrebu. Oni neće direktno tematizirati sâme zločine koji su se tu dogodili, nego će o tome govoriti iz svoje pozicije. Izvedbe su predviđene za ograničen broj ljudi – ne zanima nas neka šira publika, nego ljudi koji su spremni vidjeti grad na jedan drugi način.

Posla ti ne nedostaje. Koliko te to troši? Ili radiš po Fassbinderovom principu – "radi brzo i puno, umri mlad"?

Više radim po principu da proizvedem toliko toga da se ne može ispljuvati dovoljno. Čini mi se da je jedini način da se nešto napravi s kritičkom recepcijom, taj da se proizvodi toliko da ne može doći do adekvatnog pokušaja valorizacije onoga što se radi. Ta vrsta hiperprodukcije pomaže i meni kao autoru, jer se iz sfere estetike selim u sferu učinkovitosti, i o svom radu mogu misliti drukčije. Sve te kategorije kojima se čovjek opterećuje u fazama kada radi jako malo postaju u tom hiperproduciranju problematične i ne mogu obuhvatiti dosta toga što se radi. Mislim da je to jako dobra strategija – teško se izboriti za tu situaciju, ali zasad mi ide.

Osim kao redatelj, često radiš i kao dramaturg. Kako se te dvije pozicije preklapaju, a kako prepliću? Drugim riječima, koliko kao redatelj slušaš dramaturga, i koliko ti pomaže, a koliko si sâm od pomoći kad si u toj funkciji?

Mislim da je riječ samo o podjeli posla i da je to podjela koja je nametnuta izvana. Ono što mi je problematično je da se u kazalištu redatelja uvijek vidi kao neko usko grlo u odlučivanju, koje mora verificirati sve što se događa, a dramaturg je netko tko diskretno sugerira, i tko u trenutku kada je riječ o preuzimanju negativne odgovornosti ima više prostora za povlačenje. Mislim da to nije dobra situacija i da se treba promijeniti – da su to samo dvije pozicije mišljenja, koje nisu u sukobu, nego se na neki način nadopunjavaju i proširuju. Tako je i kad radim kao redatelj i kad radim kao dramaturg. Uopće ne vidim razliku između toga, osim što mi, kad radim kao redatelj, to oduzima nešto više vremena, ali to je valjda stvar organizacije.

Osim svega ovoga, čeka te i otvaranje Istanbulskog bijenala. Selektorice, kustosice iz zagrebačke udruge WHW, pozvale su te da, kako smo čuli, "nešto smisliš". Što si smislio?

Nisam još smislio – još smo u dogovorima. Zajedno smo radili press konferenciju na kojoj je bio najavljen ovogodišnji Istanbulski bijenale. One su za temu izabrale rečenicu iz "Opere za tri groša" – "What keeps mankind alive". Izložba s tim naslovom naravno da podiže razinu očekivanja. Napravile su tu pressicu, i bilo mi je posebno zanimljivo i dobro, nakon svih ovih profesionalnih angažmana, raditi s ljudima koji za kazalište nisu vezani tom vrstom interesa kao ja, ili ljudi s kojima inače radim. To je dobro prošlo, pa smo razgovarali o tome da bi bilo dobro vidjeti što napraviti i na sâmom otvaranju. Tamo postoji cijeli niz protokolarnih stvari, koje se moraju ispoštovati, a WHW-ovke jako zanima je li moguće unutar tog prostora napraviti nešto drugo – dakle, da se razvije nekakav kritički potencijal unutar nečega što je reprezentativno za tursku kulturu, ali i u međunarodnim krugovima, a vezano je i za određene interese. Tu moraju biti pobrojani svi sponzori, oni moraju primiti plakete, moraju se vidjeti nekakvi "banneri" i tako dalje. To mi se čini jako zanimljivim prostorom, a još mi je zanimljivije što to, zapravo, nije kazališna scena, pa u njoj ljudi nemaju opterećenje s gledanjem i percepcijom na kakvo inače nailazim. To je veliko olakšanje, tako da sam im zahvalan što su mi pružile priliku da budem tamo.

Igor Ružić (Intervju je emitiran 9. travnja 2009.)

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Škrtac - Oliver Frljić
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!
Splitsko ljeto 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici