Slobodan Šnajder

29.06.2005. Print | Pošalji link

Slobodan Šnajder dramski je pisac s više od pedeset profesionalnih izvedbi, u svim zemljama bivše državne zajednice i u većini europskih zemalja.

Osnovao je i Prolog, bio je i jedna od pokretačkih snaga Cekadea, izdavačke kuće kojoj i danas dugujemo neka od ključnih teatroloških izdanja. Šnajder je jedan od onih gotovo dobrovoljnih, recimo to tako, egzilanata tijekom devedesetih, što je posebno naštetilo njegovoj književnosti, kao i kazališnom životu Hrvatske. Vratio se na velika vrata intendanturom u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je odradio četiri godine, pokazavši kako se slaže repertoar bez lektire, a opet za mlađu publiku. U sklopu toga, može se reći i da upravo njegovom ravnateljevanju možemo, ili barem oni koji to žele mogu, zahvaliti i povratak Branka Brezovca u hrvatsko kazalište. No, reizbor se nije dogodio, pa je Šnajder, uz repove koji se vuku do danas, krajem prošle godine iz ZKM-a otišao i nastavio književnu i kolumnističku karijeru. Ovu drugu okrunila je upravo ovih dana objavljena, ali još ne i predstavljena druga knjiga ukoričenih Opasnih veza iz Novog lista. Naslov "Umrijeti pod zvijezdom", sa svim njegovim značenjima, ujedno je i neposredni povod ovom razgovoru.

Teško Vas je uhvatiti. Upravo ste došli iz Grenoblea, gdje ste prisustvovali čitanju vlastite drame. O čemu je riječ?

U Grenobleu postoji festival koji se zove “Unakrsni pogled”, i ove su godine tema bile zemlje bivše Jugoslavije i Baltik. Dakle, križaju se dvije nesreće: baltičkih zemalja i zemalja bivše državne zajednice. U okviru te priredbe je čitano nekoliko tekstova iz bivše države, bio je tu, između ostalog, i jedan tekst o povijesti bivše državne zajednice, koji je u međuvremenu zaboravljen, a zove se “Peto evanđelje”. Čitan je na francuskom, u punoj podjeli, ispred dvije stotine ljudi, i s oko dva sata rasprave na kraju, koja je možda bila i vrednija od samog čitanja – barem za mene.

Za vrijeme ravnateljevanja ZKM-om tužili ste se da nemate vremena za osnovnu zadaću, dakle pisanje, dok ste nakon odlaska iz ZKM-a govorili kako treba pohvatati veze s inozemstvom, koje ste zbog ukotvljenosti u žrvanj ZKM-a odbacili. Kako danas stoje stvari između vas i inozemstva, a posebno između vas i vaše izborne domovine?

Moja izborna domovina je Njemačka. Četiri godine su puno vremena za tako dinamičnu zemlju i tako dinamičan kazališni pejzaž kao što je njemački. To znači da su se promijenili intendanti i dramaturzi – neki pomru, neki se novi rode. Uza sav mar i trud agencija, ako vas nema četiri godine, onda više nemate pravog plasmana. Pod pravim plasmanom ne mislim na moralne pobjede u kojima sudjeluje hrvatska država sufinancirajući projekte hrvatskih pisaca, pa se onda izvedu u nekim apartnim prostorima pred do pet stotina ljudi. Pod plasmanom mislim da nekako dođete do tantijema, koliko god to zvučalo materijalistički. Dakle, da neki teatar odigra vaš komad i da od toga pokušate živjeti – ja sam skoro deset godina živio od toga. Ali, naravno, sad moram iznova.

Nedavno ste sudjelovali u međunarodnom žiriju koji je između petstotinjak dramskih tekstova iz cijele Europe u krajnji izbor od njih sedam uvrstio čak dva hrvatska: one Sibile Petlevski i Nine Mitrović. Istodobno, u Hrvatskoj nagradu “Marin Držić” dobiva Miro Gavran. Što nam to govori o stanju domaće drame?

Ne bih govorio o Miri Gavranu – to je moja autocenzura. Ali, mogu govoriti o tom žiriju. Bilo je čak 650 tekstova, i ja sam bio nadležan za tekstove malih naroda koji pišu velike drame. Pročitao sam šezdesetak tekstova koji su došli s područja jezika koje razumijem, a uzeo sam i nešto engleskih. Plasman dvaju hrvatskih tekstova je išao prirodno – morate mi vjerovati na riječ – bez ikakvog posebnog pritiska. I ne samo to, nego je tekst Nine Mitrović u prvom krugu bio najbolji, a Sibilin drugi ili treći. Ali, onda se dogodilo nešto zanimljivo. Nazvao sam Ninu Mitrović, jer je tekst kojeg sam čitao bio na engleskom – i to na vrlo dobrom engleskom. Zamolio sam je da mi ipak da hrvatski izvornik, a ona je na to rekla da će za mene prevesti dramu. Dakle, nećete vjerovati, ali drama je izvorno napisana na engleskom. No, u zadnjem krugu nisu uspjele naše predstavnice, iako i dalje mislim da su to najbolji tekstovi. Pobijedio je ipak njemački tekst – ne treba imati iluzija, svatko je ipak sebi najbliži. Svuda postoji tiranija nekakvog pratećeg osoblja i nekakvih lokalnih kuhinja – kod nas su male, u Njemačkoj su velike, a rezultat je isti. Ali, čuo sam da je tekst Nine Mitrović ipak na repertoaru HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Nadam se da ćemo ga vidjeti, i ja ću svakako sjediti na praizvedbi. Oba su teksta odlična – i Sibilin bih tekst, da mogu, odmah igrao.

Došli smo napokon i do teme kazališta. Nakon odlaska iz ZKM-a niste se željeli javno izjašnjavati o okolnostima svog nedosanjanog reizbora. U međuvremenu, vaša nasljednica Dubravka Vrgoč optužila vas je da ste joj ostavili preko milijun kuna duga u blagajni kazališta. Koliko je istine u tome?

Kad biste, recimo, u bilo kojem trenutku u godini pogledali poslovanje Toyote, pa onda vidjeli stavku potraživanja, bile bi to milijarde dolara. Postoji službeni dokument o primopredaji, koji govori o 150 tisuća kuna. Ali institucija živi. Može se pretpostaviti da je u prvom mjesecu dospjelo više obaveza nego prihoda. Međutim, treba nešto učiniti za naplatu prihoda. Gospodin Vuković je jedan od najsposobnijih menadžera u ovom dijelu svijeta, bez obzira što se o njemu moglo misliti. On servisira tu situaciju kao što je to činio četiri godine, i ništa se izvanredno nije dogodilo. Kako sam dosta dugo vjerovao da ću dobiti drugi mandat, mi smo čak i usporavali troškove da bi smo mogli proizvesti velikog Schillera koji je trebao izaći u prva tri mjeseca 2005. Radili smo projekte čiji glavni troškovi nisu jeftini – “Veliki meštar” je poput Hollywooda za hrvatske prilike. To je stvar menadžmenta. Ja sam se brinuo da osiguram ulaz-izlaz tako da institucija «ne rikne». A u sustavu financiranja ostale su goleme nelogičnosti. Mi smo imali četiri godine samo na plaćama koje smo lovili 45.000 kuna mjesečno; imali smo toliko minusa samo na materijalcima; a ukradeno nam je i 350.000 kuna na struju. To je ušlo u neku bilancu – mi smo to odgađali, imali smo sud koji smo dobili i tako dalje. Ukratko, Dubravkin problem je menadžment. Mi smo radili teško, a mogli smo isto tako reći da nećemo proizvoditi, ili ćemo proizvoditi predstave bez dekora. Teatar je iluzija koju se mora živjeti, i nije jeftina. Bilo je tu i ludila u koja smo svjesno srljali, jer smo htjeli nešto napraviti. Ekipa koja je samnom radila, htjela je ostaviti neki trag i po logici "optimizma pamćenja", koja možda nema veze s istinom, ali se to tako zove. Ja sam po prilici mislio da sam otpisan, pa da, kad ona dođe, svatko ima svoju šansu da bude kovač svoje nesreće i neka radi nešto svoje. I zato sam šutio, i ni sad ne želim biti onako jedak kao što znam biti u kolumnama. I dalje mislim da ona mora ponuditi nešto svoje i plivati kako zna i umije. Ponešto što je učinila je dobro, ponešto je manje dobro – što vrijedi i za moju upravu. Sigurno je da sam učinio nekih pogrešaka koje, međutim, sad ne bih učinio. I ja sam učio. Ali, taman kad čovjek nešto nauči, onda dobije vritnjak. I onda sve iznova. Nijemci kažu da ono što je novo nije uvijek dobro, i da ono što je dobro nije uvijek novo. Pasja je šteta što moj repertoar i mandat nije nastavljen. Ali, psi laju, a karavane prolaze. To je logika glumaca koji ne razumiju promjene koje će se dogoditi bez obzira inicirao ih Šnajder, Tarbuk, ili novi intendant HNK, ili nova ravnateljica ZKM-a. Princip koji sada vlada je naslijeđen iz socijalizma, i to s njegove najlošije strane – postoje doživotni korisnici budžeta. Upravo sam došao iz Francuske, i nemate pojma koliki je tamo egzistencijalni strah. U Njemačkoj je nešto drukčije, ali svuda su mandati promjenjivi. Ni u Njemačkoj, koja je puno bogatija od Hrvatske, ne postoji doživotno angažiranje – ne samo glumaca, nego ni državnih službenika. Svatko nakon nekog vremena ima neku provjeru. Sad je princip ovakav – pas, dakle Šnajder, i drugi pas, dakle Tarbuk, laju; karavane prolaze; ali saraj ostaje, i mi u saraju. Sa stajališta sadašnje situacije, imaju pravo. Ali, ta je situacija antiumjetnička, ona je protiv osobe koja nosi bilo kakav program, a pogoduje prosjeku; ne provjerava talente, ne prati njihov razvoj i zatvara se mladima. Ono što sam ja radio je da smo provjeravali tu djecu, i to u teškim projektima, i onda ih angažirali. I sada je, ovaj čas, stanje ansambla ZKM-a fenomenalno.

Tijekom četiri godine vašeg mandata u ZKM-u provlačila se priča oko sudskih tužbi protiv bivše uprave, točnije ravnatelja Lea Katunarića, ali i istrage oko malverzacija s rekonstrukcijom dvorane koja se pretvorila u devastaciju i oduzimanje trećine gledališta. Što je danas s time?

Situacija je da sam sad ja tužen sudu, i, kako još traje proces, ne smijem se o tome izjašnjavati. Vjerojatno kolege koji se nisu slagali s mojom upravom to ne znaju. Ja ću to podnijeti – nije to neki problem. Ali da je ZKM opustošen – o tome sam pisao i govorio, i taj proces nije stao. Ja to sad ne mogu komentirati, ali preporučam novinarima da jako prate što će se događati sa svim prostorima ZKM-a osim dvorane.

Kako danas, s ove distance od par mjeseci, gledate na svoju ZKM-ovsku epizodu? Drugim riječima: “drugovi, je li vam žao”? Naime, čini se da nitko nije podvukao crtu ispod vašeg mandata, osim vas samih u Feralu, kao da su u to vrijeme svi izvodili komade kao što su “Zaštićena zona” ili “Peto Evanđelje”...

Spomenuli ste dvije predstave, ali mislim da je tu i “Veliki meštar” programatski komad. Danas mi je to nekako apstraktno i daleko – čovjek se na neki način brani, i mora zaboravljati da ne može dalje. Ne možete svaki dan patiti jer vam je netko otkazao ljubav – to nije baš produktivan stav. Ali, ima momenata koji će mi ostati zauvijek u sjećanju i pamtim te dobre momente. Recimo, imali smo institut razgovora s publikom – to sam kupio od Peymanna, svog prijatelja i sada intendanta u Berlinu, a tada intendanta Burgtheatera u Beču, i to je odličan način provjere. Sad ide “Peto evanđelje”, u kojem je Brezovec vrlo jasno postavio neke nejasne momente naše povijesti. Tada se pojavi šezdesetak klinaca koji studiraju novinarstvo i koji žele takav razgovor, ali samo za sebe. Oni odgledaju predstavu, mi sjednemo, i krene ovakva priča: “Mi smo u školi učili nešto drugo, teško je shvatiti tko je tu prav, a tko kriv.” Momak koji je snimao za njihove potrebe odjednom baci slušalice i kaže: “Nemojte se zajebavati, nije istina – tko hoće, može znati istinu” - i citira izvore. Tada razgovor krene u posve drugom smjeru, i digne se jedan posve drugi student i kaže ovako: “Bio sam dva puta na Thompsonovom koncertu, ali više nikada neću ići”. Uz nekoliko djece koja su vrlo zamišljeno gledala “Djecu s kolodvora Zoo”, mračnu predstavu koja govori što se događa s djecom koja imaju ono što ne bi smjela, pitanje je što je tu trošak, a što dobitak. To bi imalo biti skupo – neprekidno su mu prigovarali da radim skupo. A, ako ste samo jednoga izvukli, pa stavite troškove terapije i svega drugog – ja sam vjerovao u tu društvenu svrhu. To danas zvuči staromodno, ali mi smo htjeli prosvjetiteljski djelovati. Brezovec bi me ismijao, ali on je, kao i ja, brehtijanac. A Brecht je govorio o “užitku u spoznaji” – mi smo vjerovali da teatar može biti i spoznajni instrument. Cijeli repertoar je išao u tom smjeru, od “Zaštićene zone”, koja se vrlo emancipirano gledala – mi smo se već tada bili u stanju zdravo smijati tome što se događa u nekoj bosanskoj zabiti, a da problem ostane i ne lakira ga se, što je ogromna stvar.

Najavili smo vašu knjigu “Umrijeti pod zvijezdom”, kao jedan od neposrednih povoda ovom razgovoru. Može li se naslov te zbirke kolumni iz “Novog lista” čitati kao svojevrsna suma svih nekrologa u njoj sabranih, od onog Tuđmanu, preko Hebranga, posredno i Šoljana, pa do Đinđića i Šuvara?

Točno ste to uočili – knjigu omeđuju dvije smrti: Tuđmanova i Šuvarova. One imaju potpuno drugo značenje, ali smrt je smrt. Koliko god sam bio raspoložen prema Tuđmanu kritički i korozivno, imao sam poštovanja prema tome kako se nosio s time dok je mogao, i kako mi se, na kraju, zgadila činjenica da nije smio umrijeti svojom smrću, nego medicinskom, političkom i kakvom sve ne. Šuvar je umro iznenada, bez ikakve najave, i s njim smo pokopali dosta hrvatske ljevice. Zanimljivo je da je Tuđman svoj projekt uglavnom ostvario, a Šuvar baš i nije – to su sasvim drukčije životne priče, iako imaju slična polazišta. Negdje u sredini je smrt moje majke, i po njoj se knjiga i zove “Umrijeti pod zvijezdom”. Knjiga ima i tu svrhu da bude odmah zabranjena kad donesu zakon da se ta zvijezda zabrani – to nije astronomska zvijezda, nego Titova zvijezda. Nije samo smrt tema - otprilike je svaka peta ili šesta kolumna o tome. Ja već deset godina ispisujem kolumne u “Novom listu”, i to je nekakav nastavak “Kardinalne greške”. Nešto je malo kritičniji izbor, jer je nešto veće razdoblje. Unutra ima tekstova kao što je “Dogovorni rat” – u mom slučaju nije loše pogledati najprije naslov, pa onda datum kad je što izašlo, pri čemu se ne smatram nekim osobito hrabrim kolumnistom, nego drukčije nisam ni mogao. To nije neki izbor – hrabar čovjek bira, pa ode kamo ode, a kod mene je problem s Tuđmanom i njegovima bio više estetski nego etički; više je tu riječ o gađenju nego o politici. “Novi list” je pretvoren dosta sretno, za razliku od “Slobodne Dalmacije” – on je vlasništvo ljudi koji ga rade, i jedine potpuno nezavisne dnevne novine u Hrvatskoj su “Novi list”. One mogu biti bolje, ili su bile bolje, ili će biti bolje, ali najvažnije je da medij bude nezavisan – i od novca, i od banaka, i od grupacija moći. Kada tadašnji glavni urednik Veljko Vičević nije prihvatio Linićevu ponudu da dođe u redakciju, meni je to jako imponiralo.

Danas čak i visoko rangirana politička imena dižu svoj glas protiv neprincipijelnih koalicija, dok ste vi za sebe tvrdili da ste žrtva neformalne crveno-crne koalicije, koju ste time i navijestili, a koja se danas, barem u jednom malom dijelu države, već nazire. U tome se pokazuje da su crni uvijek crni, dok su crveni to tek s vremena na vrijeme, kad njima, ili crnima, to odgovara. Kako se u svemu tome osjeća netko tko je uvjereni ljevičar, sa svim navodnim znacima koji tu frazu prate?

Kod SDP-a su tu stvari jasne. U knjizi možete naći tekstove koji govore vrlo kritički o razdoblju kada je SDP vodio koaliciju na vlasti. Dio nevolja koje sam imao je i u tim tekstovima. Ključni ljudi SDP-a se boje svoje sjene, oni misle da je ta sjena crvena, i misle da sam, među ostalima, i ja ta sjena. I to ne kao pojedinac, nego kao čovjek koji ne bi smio napadati SDP dok se on muči s vlašću i na vlasti. A ja sam jednom prilikom rekao Račanu da mi - pod tim mislim i tadašnju (a ne današnju) Jelenu Lovrić – takozvani nezavisni kolumnisti nećemo valjda napadati tadašnju oporbu. U Hrvatskoj uopće ne postoji perciptivna navika koja bi prihvatila takvo nešto kao što je nezavisnost čovjeka. Opet ne mislim da je to pitanje nekakve hrabrosti – to je naprosto tako. Svatko mora biti negdje stranački raspoznat kao “naš dečko”. I onda ide sve lagano – ako to nije tako, onda se čak ide na Odbor za imenovanja. Odbor za imenovanja koji je mene skinuo nije odražavao tadašnje stanje stvari Gradske skupštine – ja uopće ne govorim kako su kasnije krpani ti glasovi. Ljudi su se potrudili, i ja im zahvaljujem, jer su me donekle oslobodili, ali ipak ću biti prepotentan i usuditi se reći da je učinjena kulturna šteta. Možda me naknadni razlozi i opovrgnu – to može biti. Jako se reklamira sreća kad se to dogodi – sad bih citirao jedan primjer iz bugarske književnosti, koji govori da je “sreća lijepa samo dok se čeka”. A sreća baš i nije estetska kategorija – sreća je umjetnički irelevantna. U Heddi Gabler pitaju Heddu je li sretna, a ona pita “A zašto bih bila sretna?” Tu se miješaju stvari koje ne spadaju u umjetnost. Kao što se i politika umiješala u područja gdje se baš ne snalazi, pa onda radi grube stvari. Ali, koga briga za to – nemam nikakvih iluzija da to nekoga interesira.

Kad smo već kod tog vašeg medijskog obrasca uvjerenog ljevičara, što bi to danas i ovdje uopće značilo? Drugim riječima, možete li sabiti ono kako ste u jednoj od kolumni objasnili što za vas znači ta fraza “uvjereni ljevičar”?

Ja sam tu frazu pokušao demantirati – rekao sam da ne znam baš što to znači. Lijevi stav bi za mene bio stvar nekakvog kvocijenta – nešto za što nemate nekih osobitih zasluga. Pa kad to povežete s nekim stvarima iz humanističkih disciplina, shvatite da nešto u toj globalnoj i lokalnoj igri oko nas ne štima. Počnete sumnjati kad shvatite da se svijet, pogotovo u Hrvatskoj, razvija po načelu da onima kojima je dobro bude još bolje. Dakle, trebala bi postojati pretpostavka solidarnosti s onima kojima ne ide. Ja, recimo, mislim da teatar mora govoriti onima kojima ne ide dobro. Ne možete one kojima ne ide dobro spasiti jednom kunom. Kratkoročno možete nekim novcem pokriti neki zločin – to je tema za teatar. Već se Kamov rugao Domjaniću, a da i ne govorimo o Krleži. Ovdje postoji tradicija umjetnosti koja treba nešto reći o onome što nije dobro.

Koliko je u devedesetima, kad su startale “Opasne veze”, pa i ovim godinama nultim, kolumna u, kako se obično kaže, jedinom nekontroliranom dnevniku u Hrvatskoj, bila zaista opasna veza, a koliko tek iskaz razlike kao izlika demokracije? Vas je koštala intendanture u Rijeci, no je li što promijenila?

O tome moji čitatelji, kojih začudo ima, sude jako različito. Od onih koji ih mogu čitati imam jasne signale da bi na razini nekakve strategije intelektualnog rada trebalo jasnije postaviti stvari – da bih trebao odustati od onoga što je stil, rečenica i poza; da bi to trebala biti, u smislu “uvjerenog ljevičara”, jasna uputa. Ja takve odluke ne donosim pred svaku temu - neki puta mi pođe za rukom, neki puta baš i ne. Kolumna je i stvar kondicije – svaki tjedan već deset godina pišem po pet i pol kartica. Međutim, prilično se čitaju. Na primjer: teatar je takav kakav je - mi smo ga htjeli otvoriti, ali on je ipak rezervat jedne povlaštene elite, koja ga još k tome i ne želi. Jako je teško doći do onih do kojih sam ja htio doći – moram priznati da u četiri godine to nisam uspio. Ali, novine su tu. Imam zbirku pisama čitatelja. U Zagrebu se to čita vrlo selektivno, kao i u drugim novinama. Žao mi je što je “Novi list” prije pojave “Jutarnjeg lista” propustio šansu da postane istinski nadregionalno glasilo. Ali kulturna rubrika i “Mediteran” su sigurno bolji od sličnih rubrika u drugim novinama.

U trendu je jugonostalgija. Postoji potrošna roba s Titovim likom, koji sad njegova unuka pokušava patentirati, na stadionu će svirati Bijelo Dugme, HTV pripušta jugoslavenske filmove... kao da se ništa nije dogodilo. Kako vi tumačite tu poplavu?

To je ono što nazivam “optimizmom pamćenja”. Sigurno je da postoji sklonost da se prošlo vrijeme doživljava kao “zlatno doba”. To sigurno nije istina – Jugoslavija je bila društvo nesposobno da se zaista mijenja, i ne treba imati u tom pogledu iluzija. Doduše, ljude se nije ubijalo, nitko ih nije posebno tjerao. Mi “uvjereni ljevičari” smo vjerovali da je u Europi moguća nekakva konvergencija sustava, pri čemu bi se onda uzele stvari koje vrijede. Socijalistički koncept tek dolazi – za nas je to već odsanjani san, ali za mlađe možda nije. Ako pogledamo francusko “ne” Europskom ustavu, zanimljivo je da je masivnije odbijanje bilo s ljevice – drugo je što se tome Le Pen i nacionalisti vesele, kao nekakvi “kolateralni dobitnici”. Ali to je “ne” Chiracu, koji je nosilac konzervativizma. I u Nizozemskoj postoji taj lijevi otpor diktatu kapitala i neoliberalizmu, koji je, zapravo, inspiriran socijalizmom – tu nadu se ne može s par kuna niti kupiti niti anulirati. Međutim, nostalgija je žal za jednim stanjem koje kao da je bilo, a čovjek zapravo sebe obmanjuje. Više volim melankoliju, koja je žalovanje za stanjem kojeg nikada nije bilo – to je nešto sasvim drugo, i ima dimenziju budućnosti. Mogu biti sto puta “uvjereni ljevičar”, ali znam da je Jugoslavija odsanjani san, i da je šansa ovog prostora da svi slični snovi budu odsanjani – da država bude zastarjela. A onda ćemo razgovarati kao ljudi, a ne kao podanici ove ili one države ili, kod nas, još gore, ovog ili onog grada.

U kojoj je fazi projekt sabranih djela građanina S.Š., najavljen u izdavačkoj kući Prometej?

To su, prije svega, odabrana nedjela – odabrana, a ne sabrana. Prve tri knjige su gotove, mislim da gospodin Visković dovršava neku vrst “čavla u lijesu” u obliku malo većeg predgovora, i to će, ako ne krajem lipnja, onda početkom rujna biti na stolu. To su tri od ukupno devet dijelova – to može zvučati strašno, ali ja sam u šestoj deceniji, stalno pišem i baš ne spaljujem svoje stvari – možda bih trebao.

S obzirom da je s posrnulim zagrebačkim HNK stanje takvo da se nitko ne želi javiti na natječaj za novog intendanta, a zapravo stečajnog upravitelja, čini se da oni na koje nitko ne računa, osim njih samih, čekaju zadnji čas. U kadrovskim križaljkama pojavilo se i vaše ime. Kako to komentirate? Nemojte samo reći da ne biste voljeli biti intendant HNK...

Priznajem da sam lud, ali mislim da nisam glup. Ja jesam govorio o legislativi, o zakonima, o kontekstu u kojem se teatar proizvodi. U ovim uvjetima bi to morao biti lud čovjek. Potrebno je postaviti uvjete na zdrav način. Intendant u Njemačkoj odgovara za sve, ali ga puste, i ne mora svaki mjesec s činovnicima vlasti pregovarati o budžetu – to je potpuno apsurdna pretpostavka. Također, intendant u Njemačkoj gradi ansambl od nule. No, u ovoj našoj situaciji, mnogo bih radije nastavio tu gdje smo stali. Nitko u Zagrebu, pa ni u Hrvatskoj, nije pitao što sam ja to htio napraviti. Moj program ima oko 35 stranica – dobili su ga svi glumci u ZKM-u, i mogao ga je dobiti tko god je htio, a, naravno, dao sam ga i natječajnoj komisiji. Mogli bismo stvari okrenuti i postaviti ih na takozvanu “pozitivnu kritiku”, pa se zapitati kako je to moglo biti. Što se HNK tiče – napisao sam komad o HNK, imao sam dvije-tri predstave u HNK. Posljednje predstave u HNK, “Nevjeste od vjetra”, se sjećam sa silnom radošću. Ja, uostalom, oduvijek pišem za veliku pozornicu. Dobro znam što je sindrom HNK, što je HNK u 19. stoljeću, i imam prema njemu ogroman respekt. Na primjer, znam sljedeće: od Hamburga do Sofije imate HNK kao arhitekturu. Zgrada HNK je medij ovog prostora od Srednje Europe do Istanbula. Nisu ni burze ni ministarstva rata isti, ali teatri jesu. Imao sam sreću da sam u jednom dijelu tih teatara i igrao. Možete igrati s tim, možete protiv toga. Ali, nemate akustički bolje mjere. Burgtheater je možda prevelik, ali HNK je u toj seriji jedna od najljepših, ako ne i najljepša zgrada po mjeri. Osim toga, u HNK imate fenomenalnih glumaca. Ima ih i koji su malo zaspali, ali to su i dalje praktički najbolji glumci u Hrvatskoj. Ali, kako bih ja, koji sam propao sa 120 ljudi u ZKM-u, mogao doći na pomisao da vodim tako golem pogon kao što je HNK?

Mislim da je Tarbuk dobro radio. U Operi su Šostakovičeva “Lady Macbeth Mcenskog okruga” i Wagnerov “Tristan i Izolda” sasvim sigurno ozbiljni rezultati - da i ne govorimo o Dinku Bogdaniću u Baletu. To su rezultati koji nisu ispod razine Europe. Tarbuk je žrtva sustava koji nije dobro postavljen. Njega sad miču na dosta surov način, ali ne mogu vjerovati da Ministarstvo ide u natječaj, a nema rješenje. Ja to rješenje nisam – pretpostavljam da bih to znao. Politika, kao što vam kaže da niste, kaže vam i da jeste.

Na početku smo spomenuli da ste upravo došli iz Francuske i Njemačke. Možete li otkriti i kamo dalje idete: ako se ne varamo, riječ je ponovno o nekoj vrsti studijskog boravka u inozemstvu? Što se kroji u Šnajderovom šnajderaju?

Bit ću u vili Mont-Noir na sjeveru Francuske, kod Calaisa. To je legat Marguerite Yourcenar i blizu je Normandije, što mi se jako dobro poklapa, jer radim roman koji ima jedno poglavlje u Prvom svjetskom ratu u Flandriji. Dakle, sudbina mi dosta pomaže, i to znači da nije sva sudbina u politici ili u rukama politike.

(Intervju je emitiran 02.06.2005. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Brak Marije Braun - Tea Alagić Vlašić
Hoće li Katunarić i Prohić u zatvor?
Konferencija PSI tematizira pogrešku
Najveća konferencija u hrvatskoj povijesti bavi se – greškom?
Sedam dana u Zagrebu - Tijana Zinajić
Orient Express ima novu stanicu – Zagreb
Kazališni 'Orient Express' na peronu 6 zagrebačkog kolodvora
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa
Gilles Jobin ponovno pleše i misli u Zagrebu
Nina Violić je Evita!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici