Biljana Srbljanović

28.02.2006. Print | Pošalji link

Srpska dramatičarka Biljana Srbljanović, beskompromisna je intelektualaka i aktivni borac za promjene u susjednoj državi.

Cijenjena i izvan granica Srbije, Biljana Srbljanović je nakon najprije lokalnih a onda i svjetskih uspjeha svojih komada, kao što su «Beogradska trilogija», «Porodične priče», «Pad», «Supermarket» i «Amerika, drugi deo» postala svojevrsni brand nove ne samo srpske nego i europske drame, čiji se svaki novi rad očekuje s nestrpljenjem. Nakon što joj je slavni njemački redatelj Thomas Ostermeier postavio «Supermarket» na festivalu Wienerfestwochen, i nakon što joj je komad ušao u repertoar bečkog Burgtheatera, Biljana Srbljanović je u poziciji da kazališta naručuju od nje tekst ne pitajući za temu, a ni cijenu. Upravo tako nastala je i njezina posljednja drama naslova «Skakavci», koja će uskoro premijerno igrati i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Janusza Kice. Bolji poznavatelji i pažljiviji pratitelji hrvatskih kazališnih prilika nisu mogli propustiti neka od gostovanja produkcija njezinih ranijih tekstova, koja su redovito gostovala na festivalima u Rijeci i Umagu, no do Zagreba ipak nikad nisu došla. Zato, ali i ne samo zato, «Skakavci» u ZKM-u jedna su od očekivanijih premijera ove zagrebačke sezone.

«Skakavci» u naslovu asociraju na Pekićeve «Godine koje su pojeli skakavci». No, biljožderi koji se, iako sitni, pojavljuju u zastrašujućim brojevima i rojevima, i iza sebe ostavljaju pustoš, puno su više od te jednostruke aluzije...

Poznata sam po tome da su moji naslovi jezivi – imam najgluplje naslove u povijesti srpske drame, a i šire. Ne znam davati naslove i obično imam nekoga sa strane tko mi u tome pomogne. Naslov ovog komada najprije je bio «Moj otac igra loto» zato što sam mislila da je to jedna od rečenica važnih za način sagledavanja života iz generacije u generaciju u zemlji u kojoj živim: stalno gledamo u nebo i čekamo da nam nešto padne s tog neba, a obično su to ili kiša ili bombe i ništa drugo. Nikako da nešto zaista napravimo, nego samo čekamo, pa je u tom smislu i taj naslov trebao biti metafora. Međutim, baš u vrijeme kad su počele probe, nastala je neviđena pomama za lotom u Beogradu, jer glavni zgoditak mjesecima nije bio izvučen, o čemu nisam imala pojma jer sam tada već godinu dana živjela u Francuskoj. I tako odjednom svi igraju loto, uključujući i cijelo Jugoslavensko dramsko pozorište, pa novinari misle da se iza takvog naslova krije aktualni komad na temu «ima li sreće u nagradnim igrama», i morali smo ga hitno promijeniti. Taj je tekst u mom kompjutoru bio u fileu koji se zvao «Skakavci», jer su mi oni metafora za bića koja su istovremeno i biljožderi i samožderi, oni su užasno žilavi i mogu skočiti na visinu koja je trideset puta veća od njihove. Starci u zelenim kabanicama koje sam htjela opisati podsjetili su me na nekakav roj skakavaca.

Znači, glavna lica komada su umirovljenici?

Zaista je paradigmatično za protekle ratove koje je Srbija započinjala i izgubila, da su u njima fizički i materijalno zapravo najteže živjeli umirovljenici. Poznato je da je još početkom devedesetih godina Milošević opljačkao umirovljenički fond, i taj novac za starce s kojim su se trebali povući s političke i ljudske scene i dostojanstveno dočekati kraj života, iskoristio za metke, tenkove i bombe, a oni su bili prisiljeni kopati po kontejnerima. I metaforički i doslovno, novcem za mirovine plaćani su meci kojima su ubijana djeca u Sarajevu. Za mene je to bila i metafora svih tih ratova koje smo mi vodili, ali i sudbine tih starih ljudi koje je stalno netko nešto pitao, primjerice Akademiju nauka, Društvo književnika, ali i Crkvu koja je puna sijedih brada, jer možda nisu ni oni sami krivi što njih netko nešto pita i sluša. Dakle, starci u cjelini nisu zaslužili kopati po kontejnerima i da tako sramno završavaju svoj život, niti su zaslužili da budu u prilici da nas vode u tu neku sramnu i nepostojeću budućnost.

«Skakavce» neki kritičari najavljuju i kao «prvi apolitični komad Biljane Srbljanović», iako se malo teško složiti s takvom tezom. Kako se uopće čita politički angažman, osim ako nije riječ o čistom aktivizmu? Ili, s druge strane, što bi za vas značilo biti – apolitična?

Ne mogu biti apolitična. Od mene su ljudi navikli na neku vrstu aktivizma, jer sam uvijek bila za akciju kao što je potpisivanje peticija, lijepljenje plakata i slično. No, u jednom trenutku su moje životne okolnosti bile takve da nisam izravno sudjelovala u dnevnopolitičkim događanjima, nego sam počela živjeti malo drukčiji moj osobni život pa sam počela sve manje govoriti, a sve više šutjeti. Samim time što sad imam manje prilike da kažem što mislim, onda to i oblikujem drukčije. Zapravo, tezu da je ovo apolitičan komad je netko jednostavno negdje plasirao i ona je ostala, iako zapravo ne znam što bi to trebalo značiti jer sam toliko politična osoba da ne mogu kupiti ni cipele, a da o tome nemam neki politički stav. Dakle, ne mislim da je komad apolitičan, ali su se vremena možda malo promijenila i ja sam se možda malo promijenila, pa tu više nema aktivizma.

Koliko znamo, čini se da bi u Zagrebačkom kazalištu mladih «Skakavci» trebali igrati u prijevodu, točnije, u obradi na hrvatski jezik, ali sa zadržanim imenima. Što mislite o tom postupku?

Ne znam kako se tu postaviti zato što nisam dosad imala iskustva s igranja u postjugoslavenskim prostorima gdje nije u pitanju potpuno drugi jezik kao u Makedoniji Sloveniji. Imam puno povjerenje u ljude u kazalištu, pa ne brinem oko toga. Osim toga, za ovaj komad nije toliko važno pričaju li likovi ijekavski ili ekavski, niti je, kao za moje ranije komade, važan taj baš beogradski sleng. Naime, zaista bi bilo glupo igrati «Beogradsku trilogiju» u prijevodu na zagrebački, ali ovdje to nije važno. Možda bi čak i odvraćalo pažnju ako bi se igralo na ekavici. Strah me samo da se ne dogodi da, ukoliko je tekst samo ijekaviziran, sve skupa zvuči kao neki banjalučki komad, to jest da govore kao bosanski Srbi. To ne bih voljela.

Kako je uopće došlo do dogovora sa ZKM-om? Jeste li pritom imali nekih specifičnih zahtjeva, ili ste ona vrsta autora koji dozvoljava redatelju da radi svoj posao bez nadzora ili pozivanja na autorsko pravo nedodirljivosti?

U principu ne idem nikad na probe, niti me ikad zovu. Odmah se na početku odjavim i mene u tom smislu nema, što i redatelji najviše vole. S druge strane, ne volim da se komad dopisuje i da se rade neke radikalne promjene, dozvoljavam svako kraćenje ali ne i dopisivanja. Do suradnje je došlo tako da me Dubravka Vrgoč jednostavno obavijestila da se njoj komad sviđa i da ga je odlučila postaviti. S obzirom da u nju imam povjerenja, i da sam čula sve najbolje o Januszu Kici kao redatelju, pristala sam, i to je bilo sve zasad od naše suradnje, osim što će me uskoro ubiti jer još nisam poslala tekst za program predstave.

Kako gledate na činjenicu da ste prvi suvremeni dramski pisac iz Srbije čiji se novi tekst - dakle ne kao u slučaju Kovačevićevog «Balkanskog špijuna» koji je ipak dio kolektivne memorije - postavlja na pozornicu u Hrvatskoj?

Moram priznati da sam poprilično uzbuđena zbog toga. Puno mojih prijatelja iz Beograda će doći na premijeru, i ja ću doći iz Pariza, iako baš istog dana imam ovdje premijeru «Porodičnih priča», ali to je stari komad i nema u tome toliko zadovoljstva kao da se vidi svoj komad na zagrebačkoj pozornici. Naime, nikad nisam bila u Zagrebu, ako se ne računa jedna kratka šetnja zbog čekanja sljedećeg vlaka. To je za mene užasno uzbudljiv događaj, i čini mi se već da je postao i izvankazališni, tako da sam prilično ponosna, iako mi je žao da se na to toliko dugo čekalo, jer mi imamo dosta pisaca koji bi mogli biti zanimljivi i hrvatskoj publici.

Može li se to čitati i u političkom, svjetonazornom ili nekom drugom smislu normalizacije odnosa, čak i ovih u kazališnoj, dakle umjetničkoj sferi?

Mislim da je problem oko tog igranja upravo jezik, jer to još nismo riješili. Naime, ne mogu zamisliti da se usred Zagreba igra komad na beogradskom slengu, dok s druge strane u Beogradu postoji dosta glumaca koji jako dobro imitiraju zagrebački govor i to mi čak i ponekad smeta, jer im se gluma svodi samo na to da publici pokažu koliko su u tome dobri. U Beogradu već igra nekoliko predstava po suvremenim hrvatskim tekstovima, dakle ne po Krleži i još starijim autorima jer to u ovom slučaju i nije toliko zanimljivo. Tu su Slobodan Šnajder, Tena Štivičić, Borivoj Radaković, i dosta su dobro primljeni iako ni to nije prošlo bez polemika u stilu «Zašto mi igramo Hrvate, kad oni ne igraju nas?». Primjerice, ja sam odnijela tekst Tene Štivičić «Dvije» u Atelje 212 i oni su njime bili oduševljeni i pritom nikome nije bilo važno tko ga je napisao. Dakle, važno je pronaći neko rješenje za jezično pitanje, jer je vrijeme da se počnu postavljati i tekstovi nekih srpskih dramatičara, posebno mlađih, jer bi se publika u Zagrebu iznenadila koliko ima zajedničkih tema i dodirnih točaka u obje dramaturgije. Osim toga, zaista je smiješno da za komade Filipa Šovagovića znam na njemačkom, jer ipak malo bolje razumijem hrvatski nego njemački.

Danas ste etablirana dramatičarka s izvrsnom karijerom. No, kako se osjećate kao autorica, je li svaka drama novi početak, primjećujete li neki svoj autorski razvoj? Primjerice, prema nekim komentarima «Skakavaca» likovi su čehovljanski, što vas do sada nije pratilo?

Tvrdnju da su mi likovi čehovljanski shvaćam gotovo kao uvredu, i jako se trudim da mi likovi ni bilo što drugo ne budu čehovljanski. Mrzim pisati jer mi je jako teško pisati, i svaki put se na početku novog teksta ponovno osjećam kao da nikad prije nisam ništa napisala. Zato se prije svake nove drame pitam imam li stvarno još nešto za reći. S druge strane, iako baš i ne čitam svoje drame, nadam se da ipak ima nekakvog razvoja u strukturi u ovih deset godina koliko se bavim tim poslom jer ako nema – nije dobro. Zapravo, u svakoj sam drami imala neku dramaturšku zavrzlamu, ili su to bile tri jednočinke u isto vrijeme kao u «Beogradskoj trilogiji», ili priče koje se ponavljaju s apsurdnim tezama kao u «Porodičnim pričama», ili kao u «Supermarketu» jedan dan koji se ponavlja, dok je «Pad» pisan kao politički manifest i čisti pamflet koji ima svoju specifičnu konstrukciju. Ne mogu se baš točno sjetiti, pa zapravo govorim ono što su kritičari pisali jer meni ne pada na pamet da to svjesno smislim prije nego što počnem pisati novi tekst. Ne pišem drame da ispričam neku priču niti imam jasno dramaturško sredstvo, samo se služim tehnikom koju sam savladala čitanjem i studiranjem da prenesem onu emociju zbog koje sam upalila kompjutor. Ne mogu to racionalno objasniti, ali ne želim zvučati kao neki Dobrica Ćosić koji umoči guščje pero ili svoje dupe u tintu pa krene pisati.

Iako je u svijetu taj trend već pomalo zamro, ili se barem ispuhao, kako danas gledate na utjecaj takozvane nove europske drame na vaš rukopis? Vaše prvo pojavljivanje u Hrvatskoj dogodilo se upravo na Festivalu malih scena u Rijeci koji je bio posvećen toj novoj drami.

Hvala Bogu da se završio taj trend. U trenutku kad se počelo pričati o novoj europskoj drami, igrali su se svi komadi baš svih, pod uvjetom da su imali manje od 30 godina, i da su pripadnici neke manjinske grupe, točnije neke ozloglašene grupe, dakle pederi, vegetarijanci, Srbi… S druge strane, kad sam počinjala pisati, nisam ništa znala o novoj europskoj drami jer u to vrijeme nismo imali nikakvih informacija o bilo čemu. Bila je to sredina devedesetih kad još nije bilo interneta, a u Srbiju pod sankcijama nije ništa dolazilo, pa se nije ni prevodilo. Val nove europske drame doživio je vrhunac krajem devedesetih godina, u vrijeme kad pišem «Supermarket» po narudžbi Thomasa Ostermeiera, i zapravo dosta pod njegovim instrukcijama, pa je to drama koju najmanje volim, točnije uopće ju ne volim jer je ona najbliža onome što se od mene očekivalo da napišem. Tu negdje se ubila Sarah Kane, i stvar se ispuhala, pa sad ponovno dominira redateljsko kazalište. Danas su pisci ponovno na miru i mogu pisati ono što im se piše, jer se puno manje igraju i traže novi tekstovi. U svim sadašnjim repertoarima većih kazališta godišnje postoje jedan do dva nova teksta, prije ih je bilo po pet. To je za pisce bolje, jer iako manje zarađujemo, slobodniji smo pisati ono što želimo u ritmu koji sami biramo.

Posljednje dvije godine, možda i malo više, živite u Parizu, ali to ne treba shvaćati u nekom disidentskom svjetlu. Kako se osjećate sada kad više niste tamo gdje vam je, ako se tako može reći, ostala inspiracija?

Dosta putujem u Beograd, skoro svaka dva, tri mjeseca, i pritom kao gastarbajter spajam sve moguće praznike samo da sam što više tamo jer mi nedostaje moj jezik. Osim toga, jako volim taj grad, iako ne znam zašto. Dakle, nije stvar u inspiraciji, jer sad sam u fazi da me više inspiriraju knjige koje čitam i predstave koje u Beogradu ne bih mogla vidjeti, jer je u Parizu naravno veći izbor. Ono što mi nedostaje je nerazumijevanje i nepoštovanje, jer mi imamo tu dobru osobinu da za nas ne postoji autoritet. Ne postoji taj uspjeh i postignuće zbog kojeg bi netko postao nedodirljiv i apsolutan. To je možda glupa osobina, ali mi odgovara takva atmosfera koja te tjera da se i dalje dokazuješ i da dalje radiš.

Kad smo već kod inspiracije, koliko je inspirativna nova, pariška, perspektiva? Jeste li doživjeli prokletstvo u onom smislu da su vam se snovi ostvarili?

Nikad nisam sanjala o tome da živim u Parizu, i kad sam, stjecajem okolnosti, došla ovdje živjeti, nisam znala ni riječ francuskog. Zavoljela sam ovaj grad ali on je naporan i troši zadnje atome energije na svaki mogući način. To za mene nije nikakav ostvareni san, živim izoliran život, okružena sam najbližim ljudima, ne radim kao u Beogradu na sveučilištu, i mogla bih danima ne progovoriti ni riječ. Dakle, ne osjećam se kao osoba koja sad živi Pariz, pa da mi je on izvor inspiracija. Ja samo konzumiram taj grad.

Ako se tako može gledati, dosadašnji vrhunac vaše karijere bila je predstava «Supermarket» koji je za Wienerfestwochen režirao Thomas Ostermeier. Koja je vrata otvorila ta suradnja?

Za mene je vrhunac karijere to što su prošle godine u bečkom Burgtheateru igrali moj pretposljednji komad «Amerika – drugi deo». Iako zvuči malograđanski, za naše prostore je Burgtehater simbol i meni to dosta znači. Ostremeier bi me ubio da zna da sam Burgtheater stavila iznad njegove moderne Schaubühne iz Berlina. U principu, suradnja s Ostermeierom i zatvori puno vrata jer je on revolucionar u svađi s pola svijeta, pa ako pripadaš njegovom klanu, onda te mrzi časopis Theater Heute, cijeli istočni Berlin i tako dalje. Zapravo to je pitanje karijere i time se bave agenti. Ostermeier se u međuvremenu okrenuo klasicima i više ga ne zanimaju suvremeni tekstovi. Uglavnom, meni to nije ništa bitno promijenilo u životu.

U Beogradu ste se bavili i pedagoškim radom, točnije predavali ste na Fakultetu dramskih umetnosti i imali donekle zacrtanu karijeru i u tom građanskom smislu. Jeste li zauvijek napustili tu poziciju?

Nisam, jer sam samo zamrznula svoj radni odnos. Zovu me sad s Akademije da držim neku vrstu master-classa, trebala bih početi u ožujku i jako sam sretna zbog toga. Međutim, smiješno je što bi pozicija predavača na fakultetu trebala u građanskom smislu biti neko osiguranje, ali moja je plaća 200 eura, što je taman dovoljno za troškove taksija. Dakle, realno gledano, čovjek je u toj poziciji nula ili manje od nule. Kod nas je dosta nezgodno to što ljudi koji su ulagali u svoje obrazovanje i koji to žele vratiti svojoj sredini, dakle liječnici koji ne žele raditi u privatnim klinikama nego u državnim bolnicama, ili ljudi koji ostaju raditi na državnom univerzitetu, a ne kod Karića ili se kod sličnog ološa predavati za ogromnu lovu, to su ljudi koji su najmanje cijenjeni, jer oni u socijalnom smislu nisu ništa postigli. S druge strane, meni je simpatično da imam 35 godina, da sam neka pseudozvijezda u europskim razmjerima, dok me i dalje drže kao asistenta na Akademiji, dakle nisam čak ni profesor. Ukratko, kako sam već rekla, čovjek kod nas ne može biti neprikosnoven ni u čemu.

Kako danas izgleda panorama mlađe drame u Srbiji – čuli smo za Milenu Marković ali je nitko nema hrabrosti postaviti – što još postoji?

To je zaista glupo da se ne igra Milena Marković, jer je ona potpuno univerzalan pisac i kad se gledaju njezini komadi zaista se može zaboraviti kojim su jezikom pisani. Zatim, tu je i Milena Bogavac, koja, iako je bila i moja studentica, još nije diplomirala jer stalno piše. Postoji i ta neka srednja generacija koju ne treba zaboraviti, no možda bi i lakša suradnja bila razmjenom redatelja, jer beogradskom kazalištu nedostaje neke nove poetike, a možda bi i beogradski redatelji mogli raditi negdje drugdje.

Kad se već ne zabavljate u Parizu, pišete li?

Imam narudžbu jednog njemačkog kazališta iz Essena, zapravo od redatelja Anselma Webera koji je prvi izvan Jugoslavije radio moj komad, bile su to «Porodične priče», koji je u međuvremenu postao umjetnički direktor kazališta. Inače, ovako za samu sebe već dugo pišem roman koji sam započela i koji stalno započinjem, ali to onda uvijek završi kao drama. Naime, imam potrebu skratiti put interpretacije jer dramski pisac napiše nešto što onda interpretiraju umjetnički direktor kazališta, redatelj predstave i na kraju glumci, i tek onda dođe do publike, gdje ponovno sjedi pisac i uživo sluša reakcije gledatelja, a to je nešto najmučnije što čovjek može doživjeti. Međutim, kad pišeš roman imaš izravan put do svog konzumenta, ali ga ne moraš nikad vidjeti, a pogotovo ga ne moraš vidjeti u trenutku kad čita taj roman i ne znaš njegovu reakciju. To pisca mnogo manje emotivno košta, a mislim i da je teže napisati roman nego dramu. Tako da ću možda napisati roman, a možda i neću.

Igor Ružić

(Intervju je emitiran 23.02.2006. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
'Barbelo' ili Srbljanović i Magelli u Gavellinom paketu
'Barbelo, o psima & djeci' u Gavelli
Barbelo, o psima i djeci - Paolo Magelli
Teofil Pančić u Zagrebu
Teofil Pančić - autor zahvaljujući čijem pisanju su mnogi ostali normalni
Filip David
Razgovor: Filip David

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici