Ana Lederer

29.06.2006. Print | Pošalji link

Teatrologinja Ana Lederer, intendantica HNK u Zagrebu, stupila je na svoju funkciju početkom sezone, zatekavši, između ostalog, milijunske dugove, koje je za sobom ostavio njen prethodnik Mladen Tarbuk.

Shodno tome, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nametnut je program sanacije. Tijekom svoje prve sezone uspjela je ipak, premda ne bez poteškoća, formirati svoj tim suradnika, sanirati poslovanje, te, što je možda i najvažnije, proizvesti nekoliko zapaženih naslova u sva tri ansambla, i to bez obzira na ne baš sjajne financijske okolnosti. Što je postignuto u prvoj godini njenog mandata, koje su osnovne odrednice sadašnje repertoarne, kadrovske i financijske politike središnje nacionalne kuće, te kakvi su planovi za budućnost, glavne su teme razgovora s Anom Lederer.

Na jednoj tribini, održanoj zimus u Varaždinu, na kojoj ste sudjelovali s još tri intendantice ili ravnateljice velikih kazališnih kuća, izjavili ste kako je hrvatskom glumištu potrebna “ženska ruka koja će počistiti kuću”. Koliko ste nereda uspjeli počistiti za ovih godinu dana?

U tom mi se trenutku, na toj tribini na kojoj nas je bilo četiri, a ima nas sada puno više na čelu kazališnih kuća, učinilo da je doista nešto bilo problematično u hrvatskom kazalištu kad se odjednom toliko žena našlo na vodećim pozicijama – potrebno je bilo čišćenje. Nijedna se od nas nije našla u zavidnoj situaciji, a ja na čelu Hrvatskog narodnog kazališta ponajmanje. Što se mene tiče, ne dijelim poslove na "muške" i "ženske" – ni privatne, kućne, ni javne, profesionalne. Jesam li muško ili žensko, i je li na čelu kazališne kuće muškarac ili žena, osobno mi nije problem, premda možda je nekima drugima, koji imaju problema s tim. Možemo sada satima raspravljati koliko je naše društvo ozrelilo za činjenicu da na čelu tako velike kuće bude žena, ali to sada nije naša tema.

Što znači raščišćavanje? To je ovladavanje jednim velikim mehanizmom, kojeg je potrebno ponajprije zaustaviti u nekim njegovim krivim navikama, a potom naprosto polako mijenjati neke načine rada, poslovanja i odnosa prema publici, javnosti i repertoaru. Pritom treba respektirati isti taj veliki organizam, koji ima tradiciju od 150 godina, koji je poput žive životinje, koja ima neki svoj vlastiti život.

Je li za takvo čišćenje uistinu nužna “ženska ruka”? Koje su vaše komparativne prednosti, ali i nedostaci u odnosu na vaše muške kolege na sličnim funkcijama?

Mislim da su po nekoj prirodi – ako možemo govoriti o prirodi – žene realnije. Žene imaju odgovorniji odnos prema sâmoj stvari. Tamo gdje su prisutni novac i politika, a te su dvije stvari presing suvremene civilizacije, žena uspijeva na neki način riješiti stvari realno, realno se odnositi prema odgovornostima, a ponekad čak i odolijevati velikim kompromisima.

Vaš prethodnik Mladen Tarbuk, muškarac, iza sebe je ostavio milijunske dugove. Jeste li ih i kako uspjeli sanirati? Koliko je zbog sanacije trpio program ove sezone? Što pokazuju brojke na kraju sezone: prihodi, rashodi, broj gledatelja i prodanih ulaznica...

Brojke su iznimno važne - Mladen Tarbuk je ostavio doista golem dug. Jedan dio duga, četiri i pol milijuna kuna, preuzeo je iz mandata Georgija Para, a potom je sâm uspio u tri godine mandata nabiti još osam milijuna kuna. On je doista Hrvatsko narodno kazalište doveo u vrlo nezavidnu financijsku poziciju. Po primopredaji, 1. rujna, tražila sam točno stanje računa, i tada je krenuo proces sanacije, uz, naravno, veliku volju Vlade i Grada da taj dug saniraju, dovedu Hrvatsko narodno kazalište na nulu i daju mi mogućnost da krenem od nule. Moja odgovornost je doista golema – sve ono što se prije mene drugima nije gledalo, meni se sada odjednom gleda. Ispada kao da je time meni nešto dano – a nije dano meni, nego Hrvatskom narodnom kazalištu, koje je financijski došlo "pred zid".

Mladen Tarbuk je imao neke zamisli, od kojih su mnoge, po meni, bile nerealno i krivo postavljene – ne govorim sada repertoarno, nego u smislu poslovne politike. Ne možete se odnositi prema produkciji predstave kao prema nečemu što nema svoj financijski okvir. Morate znati koliko imate i morate s tim raspolagati – ne možete se ponašati kao dijete. Državno kazalište, s petsto zaposlenika, s tolikim brojem gledatelja i tolikom odgovornošću kao krovna institucija pretpostavlja neku odgovornost – to doista nije dječja igračka, a on se prema tome tako ponio. Kad je stvar došla do kraja i kad je on smijenjen, država i Grad odlučili su to sanirati. Međutim, postoji niz problema, koji se pojavljuju poput nekih kostura iz ladice. Svako malo imate neke štetne ugovore, zaostatke, dugove – to su silni problemi koji su meni još tijekom ove sezone izlazili iz tih ladica, a posljedica su njegovog načina poslovanja. Sâm početak sezone, do Nove godine, dok sve nije bilo sanirano i dok nisam znala s kolikim budžetom raspolažem za iduću godinu, planirala sam vrlo oprezno. Doista sam se ponašala onako kako sam se dogovorila u Ministarstvu kulture – odgovorno i sanacijski.

Sada smo, naravno, u pozitivi – po prvi put nakon niza godina poslujemo doista pozitivno. To, između ostalog, znači da ono što smo planirali i realiziramo. Dakle, znamo čime raspolažemo i realiziramo u okviru toga. Posebno su opera i balet jezivo skupe umjetnosti i za puno bogatije sredine od naše, pa, ako nemam mogućnost platiti pjevača čija je tržišna cijena dvadeset tisuća eura, onda ga neću niti zvati. Ono što bih ovdje naglasila je činjenica da sam ove sezone uspjela bitno povećati vlastiti prihod od ulaznica. Naše su predstave, nove premijerne produkcije, početkom četvrtog mjeseca bile unaprijed rasprodane. "Hasanaginica" nije bila niti završena kao predstava, a već su sve izvedbe bile rasprodane. Isto je i s "Trnoružicom" i "Seviljcem". Svi naslovi koje smo ove godine radili prodavali su se ne samo u pretplati, nego i na blagajni, u slobodnoj prodaji. Da smo imali termina, mogli smo neke od tih predstava odigrati puno više puta. Interes publike za naše predstave je doista izvanredan. Moram reći da Drama Hrvatskog narodnog kazališta dvadeset godina nije imala takav prihod od slobodne prodaje na blagajni – to smatram zaista velikim uspjehom.

Možete li biti sigurni da se slična situacija kao Tarbuku možda neće dogoditi i vama na kraju vašeg mandata – ili možda čak i prije?

Ne, to mi se ne može dogoditi. Planiranje kazališta je poput planiranja vlastitog tekućeg računa. Možete kupiti jedne cipele, a kupite ih pet – imate, naravno, dozvoljeni minus, ali imate i nedozvoljeni. Morate imati svijest o tome da je veliko planiranje sazdano na gotovo istim principima kao i malo.

Ipak, i dalje ističete podbudžetiranost HNK, bez obzira što je riječ o najizdašnije dotiranom kazalištu u Hrvatskoj. Je li, u trenutnoj ekonomskoj situaciji, uopće realno očekivati da bi se te dotacije mogle još povećati, i koliko bi to moglo pozitivno utjecati na kvalitetu kazališnih proizvoda HNK?

Kad govorimo o podbudžetiranosti, moram objasniti neke stavke i na koju stavku mislim. Nije sporno da Hrvatska od 1860. ima nacionalno kazalište, da ga želi imati i da ga želi financirati – to nije sporno već 150 godine, pa neće biti ni dalje. Moramo znati da Hrvatsko nacionalno kazalište ima tri ansambla – Dramu, Operu i Balet - te da ima petsto zaposlenika. U javnosti se neprestano manipulira time da je riječ o 75 milijuna kuna godišnje. To je velika kuća, u kojoj se prvo svijetlo upali u sedam ujutro, a posljednje ugasi u 23 sata, što dnevno košta 70 tisuća kuna. Dakle, to je kuća koja košta. Kada, dakle, tih 75 milijuna kuna izsegmentirate na ono što tu toliko košta, onda to, zapravo, i nije tako puno u nekim stavkama. Mislim pritom prije svega na stavku plaća zaposlenika. Od tih 75 milijuna, 55 milijuna koštaju zaposlenici – to su plaće. Imate i stavku materijalnih troškova, dakle dnevnih rashoda, koja je bitno manja. S obzirom da je HNK dobio isti novac za ovu godinu kao i za prošlu, ni u jednoj se stavci niti za kunu nije ništa promijenilo. Dakle, nisu se promijenile niti plaće, niti materijalni troškovi, niti produkcijska stavka, a znamo da je sve poskupilo. Hrvatsko narodno kazalište dobiva 11.6 milijuna kuna za produkciju. To je za sve izvedbe – za nove premijerne predstave, za svaku dnevnu izvedbu i sve što izađe na pozornicu u godinu dana.

Kad se kazalište izsegmentira po stavkama, ono što je podbudžetirano su plaće naših umjetnika i radnika, koje su ispod svakog nivoa. Naši radnici imaju tri tisuće kuna plaće, a doista rade – naša Tehnika radi u dvije smjene cijele dane. Naš orketralni glazbenik ima manje nego orkestraš Kazališta "Komedija", a svira teške partiture 120 večeri i isto toliko termina za vježbanje. Naše plaće su manje nego u gradskim kazalištima, a naši su umjetnici i drugi zaposlenici, po mom mišljenju, nedostojno plaćeni. Nije normalno da intendant HNK, koji je odgovoran za petsto ljudi, bude plaćen isto kao i ravnatelj gradskog kazališta, koji ipak ima daleko manji pogon i odgovoran je za daleko manji budžet i realizaciju programa. Podbudžetiranost u stavci plaća je velika.

Što se stavke produkcije tiče, to je 11.6 milijuna kuna, plus obveza koju potpisujemo prema Ugovoru da moramo imati vlastitog prihoda deset posto od sveukupne sume, dakle minimalno sedam i pol milijuna kuna. Svukupno ovakav program ne možemo realizirati ispod 20 milijuna kuna godišnje – dakle, to je 11.6 milijuna, plus 7.5 milijuna vlastitog prihoda po Ugovoru, s kojima pokušavamo doći do 8.5 milijuna. To je minimum. U ovkiru tog minimuma, po mom mišljenju, možete realizirati program, ali doista morate paziti na svaku stavku. Tih ukupno 75 milijuna kuna zvuči drukčije kad ih realno sagledate. Tom brojkom se manipulira kako bi se stvorila slika da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, zapravo, jedna skupa, pa kroz to i nepotrebna igračka.

S druge strane, HNK je jedna od rijetkih kulturnih institucija koja je zbog svoje reprezentativnosti zanimljiva i sponzorima. Čini li vam se mogućim model prema kojem bi se država i Grad postupno povlačili iz financiranja ustanova u kulturi, a proračun kazališta sve više punio sponzorskim sredstvima i vlastitim prihodima?

To je potpuno nemoguće, čak i u bogatijim sredinama. U našoj je sredini to do daljnjega vrlo teško izvedivo iz puno razloga. Kako se kod nas mijenja tržište, mijenja se i odnos sponzora prema kulturi. HNK je, marketinškim jezikom rečeno, najveći "brend" – ne postoji velik sponzor koji ne želi biti prisutan u Hrvatskom narodnom kazalištu. Naravno, sponzori sve više odmiču, jer sve manje ima državnih poduzeća, pa nema više ni mehanizma da se preko velikih državnih tvrtki sponzorira program HNK. Velike firme sve više zahtijevaju atraktivan, zanimljiv, njima važan program, na koji će se oni "ubrendirati". Dakle, veliki "brend" je spreman financirati program, ali traži puno više – velike naslove i velika imena. Interesa ima, to je važna stavka, ali mislim da ova bazična stavka države i Grada ne može biti izbijena iz sustava.

Naravno, stavku sponzorstava je svakako moguće povećati. Ako imate dobar program, onda prije svega povećavate vlastiti prihod prodaje ulaznica. Stavku državnog financiranja ne možete izbiti i zato što u Hrvatskoj ne možete postaviti ekonomsku cijenu ulaznica. To je nemoguće – ta je ulaznica u svakom pogledu jeftina. Ona jest, doduše, i sufinancirana, pa i ne može biti skuplja. Vlastiti prihod smo povećali, međutim, to nije dovoljno. Ono gdje sponzori mogu jako puno utjecati je financiranje pojedinih predstava i umjetnika, i s time se, naravno, može puno. Za kazalište vrijedi ona banalna "kol'ko para, tol'ko muzike". Želite li imati neka veća imena, privući ćete sponzore koji ih mogu financirati. Nešto se pomalo i u tom sponzoriranju miče, i to sam ove sezone itekako vidjela. Došli smo i do nekih velikih sponzora, zahvaljujući nekim atraktivnim stvarima koje smo im ponudili.

Velik dio naslova koji su postavljeni u doba intendanture Mladena Tarbuka, posebice opernih i baletnih, skinut je s repertoara. Je li nužno da svaki novi intendant na taj način, po vlastitom izboru, kreće “od nule”?

Neke stvari su se naprosto potrošile i nestale. Naime, kad je smijenjen Tarbuk, zaustavljena je produkcija novih predstava. Trebalo je, dakle, izdržati šest-sedam mjeseci i publici svaku večer nešto igrati, i mnogi su se naslovi tako naprosto izigrali i istrošili. Tarbuk je radio po jednoj meni potpuno neshvatljivoj i krivoj koncepciji za ovakav teatar u kojem su tri ansambla na jednoj sceni, a to je što više premijera. To je besmislica – uložite ogroman novac u jednu predstavu koja će se odigrati tri puta, da bi imali za tri tjedna novu premijeru, koja će se također igrati tri puta. To ne može dovesti do kvalitete programa – te predstave nisu kvalitetne, jer su prekratki rokovi. Neke su njegove predstave bile produkcijski toliko skupe, da ih u situaciji u kojoj sam bila nisam htjela obnoviti, a moram reći da ni interes publike za te predstave nije bio takav da bi bilo razloga obnoviti ih - nije riječ ni o kakvom "skidanju". Što se tiče Baleta monopolista Dinka Bogdanića, koji je isključivo sâm koreografirao sve, smatrala sam da su njegovi ugovori nekorektni, s nenormalno visokim tantijemima, kakve nemaju ni doista velika koreografska imena. S njim se naprosto nije moglo dogovoriti, i morali smo ići na novu produkciju. 

Tijekom posljednjih gotovo godinu dana vaše su reakcije na medijske napise prilično oscilirale. Najprije ste prilično živo polemizirali, da biste u jednom trenutku čak prešutno objavili “silenzio stampa”. Zbog čega ste se odlučili na takav nepopularan, mnogi bi rekli i bahat potez, s obzirom da ipak vodite jednu javnu instituciju koja guta značajna sredstva poreznih obveznika?

U prvom trenutku, po nastupu, doista sam odgovarala na sve intervjue i pozive. Bila sam i spremna i otvorena na razgovore svih vrsta, i to sam, naravno, i dalje – po prirodi funkcije to morate biti. U jednom smo trenutku malo stali s reakcijama, zato što je iz određenog medija krenula jedna potpuno neosnovana i na krivim informacijama bazirana hajka na mene. U trenutku kad na vas krene hajka morate stati i vidjeti o čemu je riječ, i naša je taktika bila da stanemo, jer niti ne možete voditi bitku s besmislicama koje vam se pripisuju. Osim toga, što je bio naš najveći razlog, trebalo je završiti sanaciju i imati vlastiti program, kako bismo nakon realizacije vlastitog programa imali o čemu razgovarati – riječ je samo o tome.

Dobar dio ove sezone prošao je i u kadrovskim promjenama u HNK-u. Zašto je to bio tako dugotrajan proces?

To vam se samo čini da je bilo dugotrajno. Imenovana sam 30. lipnja, 1. rujna sam imala primopredaju, i svoju sam ekipu imala i znala sam s kim želim raditi, ali je do kraja godine trebalo to sve i realizirati po segmentima. Irena Pasarić je, po razriješenju Dinka Bogdanića, odmah postala ravnateljicom Baleta. Sanja Ivić je do kraja godine pristala biti v.d. ravnateljicom, zato što su u Drami bili neki stari, već započeti programi, pa smo se onda dogovorile da ih ona većim dijelom i realizira. Ravnatelj Opere Branko Mihanović ima je do 1. prosinca toliku količinu obaveza, da smo napravili takvu dinamiku da sam njega čekala. Naravno, tu je i dvoje mojih bliskih suradnika – Igor Krpan, pomoćnik intendantice za marketing, koji je došao po odlasku Jasne Jakovljević u Varaždin, i Stela Stazić, koja vodi odnose s javnošću.

Kako odgovarate na činjenicu da se na natječaj za Direktora drame HNK javio samo jedan kandidat, koji je na novinarsko pitanje o tome rekao, citiramo, da se "jednostavno dogovorio s intendanticom što su svi dobro znali, pa zato nitko drugi nije ni gubio vrijeme na prijavljivanje". Iako intendant nacionalne kuće ima pravo birati svoju ekipu, nema li tu ipak i neke pravne procedure koju bi trebalo poštivati, ili barem privida neke regularnosti malo službenijeg ranga od pukog dogovora?

Naravno da postoje pravne procedure – ništa u Hrvatskom narodnom kazalištu nisam napravila bez pravne procedure. To je kao kad dođe ministar – naravno da on zna koga želi za svog pomoćnika, ali to nikako ne isključuje natječaj. Dapače, mora postojati natječaj, mora proći natječajna procedura, i moraju i svi drugi imati mogućnost da se jave. I na natječaj za Balet i na natječaj za Operu, usprkos dogovoru, javili su se drugi kandidati. To što se nitko nije uz Despota javio bilo mi je čak i čudno.

No, i novoj se ekipi događaju pogreške. Primjerice, dirigent koji je pripremao premijeru “Seviljskog brijača” ravnao je samo prvim dvjema izvedbama, umjesto planiranih šest...

To nije ništa čudno u kazalištu. Gospodin Paciti je sjajno radio s našim orkestrom i solistima, i doista ima brojne dirigentske talente. On je ravnao premijerom i još jednom izvedbom, i nakon toga smo se s njim gospodski i vrlo lijepo razišli zbog umjetničke interpretacije. To je u kazalištu normalno – morate znati da u operi do premijere uglavnom niti ne znate premijernu podjelu. To je posve normalno, i ne vidim tu ništa skandalozno.

Koliko ste zadovoljni produkcijom Mozartovog “Bastiena i Bastiene”? Naime, ta je relativno skromna predstava bila ne samo prva u ovoj opernoj sezoni, nego i jedini  premijerni naslov kojim je HNK obilježio Mozartovu godinu, što su vam mnogi zamjerili...

To su zamjerili oni koji ne znaju što je sanacija i što je i kakav je bio taj trenutak u HNK-u. Naime, zamislila sam projekt opere za djecu – sve velike operne kuće imaju jedan takav segment repertoara. U umjetnosti koja ima najstariju publiku, a to je opera, morate nekako odgajati i privući nove, mlade generacije. Godina je Mozartova, termin je bio prazan, i činilo mi se da bi bilo jako dobro pokrenuti upravo u tom terminu pokrenuti operu za djecu. I doista, predstava je sjajno prošla – da imamo više prijepodnevnih termina, još bismo je više igrali nego što je igramo. Ideja Dore Ruždjak je bila doista duhovita – kajkavizirala je Mozarta, opera traje pedeset minuta i napravljena je u ključu za djecu. Predstava je prepuna, i mislim da je to jako dobar potez. Žao mi je što nemamo još jednu manju scenu, kao što imaju te velike kuće, pa da mogu imati kontinuirano barem tri naslova na koja bi dolazila najmlađa publika, i tako se senzibilizira za jednu umjetnost koja je u apsolutnom procvatu u Europi i koja naprosto traži novu publiku.

Nije baš sve tako sjajno ni u Baletu - produkcija “Trnoružice” bila je navodno skuplja čak i od najskupljih produkcija iz vremena prethodne uprave, što se teško može podvesti pod sanacijski program...
Prudukcija "Trnoružice" je bila apsolutno u okviru produkcije velikog bijelog baleta, financijski ne prelazeći – dapače – mnoge od tih bivših budžeta  na koje su se pozivali. Premijera "Trnoružice" se iz nekih drugih razloga stalno dočekivala "na nož", ali to nam je bilo potpuno nevažno – znali smo što radimo. U jednoj sezoni Hrvatsko narodno kazalište, po mom mišljenju, može imati jedan takav velik i atraktivan projekt. Taj projekt mora imati svoje opravdanje - "Trnoružica" ga po svim umjetničkim i repertoarnim osnovama ima. Publika obožava "Trnoružicu" – to je apsolutno najveći hit sezone – odigrana je osamnaest puta, a predbilježbe se već sada penju na 1500 gledatelja koji očekuju da će kupiti kartu na jesen za novu turu predstava. Ona je umjetnički neobična – naime, riječ je o potpuno drugoj estetici, o sjajnoj scenografiji i kostimografiji Roberte Guidi di Bagno, koju smo kupili od Engleskog nacionalnog baleta. To je nešto što je fasciniralo i nas i našu tehniku, i tehnički i likovno, a također i publiku, jer je naprosto nešto posve drukčije u likovnom smislu nego ono što je uobičajeno na našoj pozornici. U našim bi uvjetima tako nešto tehnički i tehnološki bilo nemoguće izvesti. Publika je to prepoznala – to je poput velike Disneyeve bajke, koja fenomenalno izgleda.

Ono što je dosta važno jest da je "Trnoružicu" koreografirao Derek Deane, fantastičan engleski koreograf, koji je s ansamblom tri mjeseca doista izvanredno radio u jednom posve drugom plesnom stilu. To je engleska škola, koje je posve drukčija od tradije ruske škole, koja je na našoj pozornici dominirala još od vremena sjajne i velike Margarete Froman. Stoga mislim da je to nešto što je potpuno opravdalo stvar u umjetničkom i estetskom smislu, a, moram reći, i financijskom, jer smo od tih osamnaest predstava ostvarili velik prihod.

Često vam se zamjeralo kako je vaša repertoarna politika previše konzervativna i usredotočena na, recimo to tako, “lektiru”. To, uostalom, potvrđuje i većina naslova iz protekle sezone. Ravnatelj Drame HNK, Dragan Despot, u svojim prvim nastupima na toj funkciji, najavio je novosti u svom resoru – otvaranje mladima ali i svjetski etabliranim redateljima. Mladima se Drama HNK još nije otvorila, ali se zato govori o dolasku Tomaža Pandura, slovenskog redatelja velike ali i kontroverzne biografije. Naime, njegove su produkcije u pravilu izuzetno skupe, a posljednjih godina, prema nekima, sve manje kvalitetne. Kako se angažiranje tog i takvog Pandura uklapa u racionalizaciju poslovanja zagrebačkog HNK, ali i u estetske kriterije te kuće?

Potpuno mi je smiješno kad se govori o lektiri kao da je to nešto najgore što postoji. Lektira je ono najbolje što postoji – to su vrhovi svjetske književnosti. Gdje bi se uopće ta strašno omražena lektira trebala igrati, nego u Hrvatskom narodnom kazalištu? I, zašto se ne bi mogla igrati ta lektira? Zašto se ne bi igrao "Don Giovanni", "Hasanaginica", "Tri sestre", Verdi? Pitanje je, naravno, na koji način igrati. Nije u kazalištu stvar naslova, nego načina na koji se radi neki naslov – načina na koji je ta predstava suvremena i na koji se suvremnom gledatelju ta ista tradicija predstavlja. A "tradicija" i "lektira" su dvije strašne riječi, i odmah ste "konzervativni" ako želite raditi "Tri sestre". Ne vidim zašto se to ne bi radilo i zašto to ne bi radilo Hrvatsko narodno kazalište. Ono što je Despot rekao, da ćemo u Drami pokušati raditi otvaranja u nekim smjerovima, stoji, i mislim da će iduća sezona pokazati na koji ćemo se način otvarati.

Donedavno je valjda bilo potpuno nezamislivo da bi Tomaž Pandur režirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – dakle, jednom repertoarnom, "konzervativnom", "lektirnom" teatru. Naravno, kad zovete Pandura, ne zovete ga da vam radi repertoarnu predstavu, "lektiru". On radi svoj tekst neke svoje predstave – Pandur je naprosto čovjek vlastitog koncepta i projekta. Što se tiče budžeta, tu nismo imali nikakvih problema – Tomaž Pandur je dobio upravo onoliko koliko treba koštati dramska predstava. On zna čime raspolaže, a nije riječ ni o kakvim milijunskim sumama – dapače, to je okvirna cijena dramske predstave, i on je na to pristao. Ne bih unaprijed govorila o tome što će on napraviti i hoće li to biti dobro ili neće. Riječ je o njegovom vlastitom projektu – Tomaž Pandur i Darko Lukić rade prvi dio trilogije "The Age of Aquarius" - "Barok" – prema tekstovima Markiza de Sadea, Müllera i drugih. Naš dramski ansambl ima sjajne umjetnike, i mislim da je važno da radi s režiserima s kojima dosad nije radio, te se tako pokuša otvoriti prema nekim drugim estetikama.

S druge strane, nedavno je gostovanjem bečkog Burgtheatera  s predstavom "Babilon", prema tekstu kontroverzne austrijske nobelovke Elfriede Jelinek otvoren je Eurokaz. Bečani su pokazali kako se suvremeno kazalište može raditi i u nacionalnim kazališnim kućama vrhunskog ranga. Iako je ta predstava provokativna gotovo na svakoj razini, bečka ju je publika prihvatila. Zašto u HNK-u nema hrabrosti za tako nešto; unatoč ili možda i upravo zbog neuspjeha "Žudnje" Sarah Kane? Nema li HNK i funkciju edukacije publike i o suvremenosti, a ne samo o dramskoj prošlosti?

Kazalište je uvijek stvar suvremenosti – suvremeno je sve što se igra tog trena. Uopće ne bih stvari postavljala na taj način. Što se tiče Burgtheatra, to je neusporedivo s HNK-om. Mi imamo tri ansambla na istoj pozornici i četiri dramske premijere godišnje – mi ipak moramo misliti na obzor očekivanja svoje publike. Pritom ih moramo senzibilizirati i na neke druge estetike, raditi neke pomake. "Žudnja" je pokazala da naprosto nije prihvaćena od naše publike. Moram reći da smo vrlo hrabro išli u to, ali pokazalo se da se to ne prihvaća – moglo je biti i drukčije. Usporedba s Burgtheatrom je neprimjerena, jer, kad imate četiri premijere, onda ste oprezniji. Da imamo, recimo, deset premijera i da imamo uvjete koje ima Burgtheater sigurno bismo stvari radili u različitim smjerovima. Ovako su naše mogućnosti, zapravo, vrlo ograničene.

Kako će se vaša politika "željeznog repertoara" i "lektire" u sljedećim sezonama odraziti na Balet i Operu HNK?

Već smo ove godine na neki način postavili taj takozvani "željezni repertoar" – imamo naslove koje uvijek možemo izvaditi kao zeca iz šešira, za koje znamo da će ih publika voljeti i da će izvedbe biti pune. Ako imate tri baletne, tri operne i četiri dramske premijere, morate kombinirati između "željeznog" repertoara i onog suvremenog. Da pojasnim taj omjer: ove godine smo u Baletu imali "Giselle", "Trnoružicu" i "Maestra" – dakle, jedan suvremeni i dva klasična naslova. Iduće ćemo godine imati "Coppeliu na Montmartreu" mađarskog koreografa Jurija Vamosa, koji je na Delibesovu glazbu napravio svoju "Coppeliu", što se kod nas još u Baletu nije radilo – to će biti, recimo, "željezni" naslov, koliko god je riječ o odmaku. Nakon toga Milko Šparemblek, naše najveće i jedino autohtono koreografsko ime, sa sadašnjom generacijom radi "Pjesme ljubavi i smrti", što je, recimo, suvremeni naslov; a nakon toga Derek Deane radi "Labuđe jezero". Dakle, i naša druga sezona ima taj omjer 2:1. Već u trećoj sezoni, o kojoj zasad neću govoriti, promijenit ćemo taj redoslijed – imat ćemo dva suvremena i jedan klasičan naslov. Naime, naprosto smo onda uspjeli u dvije sezone napraviti jedan čvrsti bazični repertoar, kako bismo onda mogli u većoj mjeri ići prema nekakvim pomacima. Isto će tako biti i u Operi i u Drami. U Operi tako planiramo "Don Giovannija", koji će, s obzirom da je riječ o provokativnom režiseru Tambosiju, možda biti i svojevrstan skandal.

U protekloj sezoni konačno je kako-tako profunkcionirala razmjena predstava između četiriju hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća. No, s druge strane, čini se da je koprodukcija još i manje nego što ih je prije bilo. Primjerice, splitski i zagrebački HNK upravo sada paralelno pripremaju svaki svoju produkciju Mozartovog “Don Giovannija”. Nije li se mogla uspostaviti koprodukcijska suradnja barem ondje gdje očito postoji interes, pa i potreba za istim naslovom?

Postojao je taj ugovor o suradnji, koji je podrazumijevao gostovanja i koprodukciju. Taj ugovor smo realizirali, ali mislim da se on mora postaviti na nekim sasvim drugim temeljima. Ja bih bila za koprodukcijsku suradnju, i uopće ne znam zbog čega ne dolazi do toga. Što se tiče "Don Giovannija", potpuno mi je nejasno zašto se ta opera radi na Splitskom ljetu, kad se u trenutku kad su oni kreirali program znalo da se "Don Giovanni" radi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. To je tipična hrvatska pojava – svake sezone, ne zna se zbog čega, netko se uhvati nekog naslova, pa se on radi na tri strane. Ali, svatko ima pravo na svoju interpretaciju. Osobno smatram da je Mozartov "Don Giovanni" opera zatvorenog kazališta, a ne opera koju bi se uopće trebalo igrati na Peristilu. To je repertoarni i estetski potez koji ja ne bih nikad potpisala. Ovdje je riječ o dvije različite stvari – s jedne strane Splitsko ljeto i Peristil, a s druge strane kazališna kuća. Osim toga, mi smo repertoarno kazalište – zanima me predstava koja će biti na repertoaru.

Vječni problem HNK jest i činjenica da se na jednoj sceni guraju tri ansambla. Kako vidite rješenje tog problema? Ili, konkretnije, što je s najavom otvaranja druge scene Drame HNK u bivšem kinu Europa?

Ne znam što je s tim - nadam se da ću to saznati što prije i da će to biti nešto što će riješiti naš problem. Osnovni problem Hrvatskog narodnog kazališta je to što više nigdje ne postoji ovaj model, koji postoji kod nas, da su drama, opera i balet na istoj sceni. Taj se brak treba jednom rastaviti – drama na jednu stranu, balet i opera na drugu. To je pitanje struke, koja mora vrlo ozbiljno razgovarati s politikom i s društvom kako će se to riješiti.

Hoće li novi Zakon o kazalištima omogućiti ili osujetiti prijeko potrebnu fluktuaciju u umjetničkim ansamblima? Koliko će novi zakon pomoći pomlađivanju ansambla, na primjer onog Baleta HNK. Primjerice, čak je i koreograf Derek Deane, koji je postavljao “Trnoružicu”, uza svo svoje zadovoljstvo radom u HNK, ipak konstatirao kako je taj ansambl jednostavno prestar...

Derek Deane je rekao nešto što je realno. Naravno, imate ograničen broj radnih mjesta, što je dosta velik problem. Novi Kazališni zakon je po mnogočemu neusporedivo bolji od postojećeg i, dakako, daleko bolji od onog nacrta koji je digao toliku buru u struci prije šest-sedam mjeseci. Struka je konzultirana, u Ministarstvu kulture smo zajedno radili na prijedlozima, razgovarali i diskutirali, i sada su mnoge stvari u tom zakonu daleko bolje. Ima jedna stavka koja mi osobno nije mila, a to je prenizak broj godina s kojim se ulazi u zaštitni period. Bila sam protiv toga – snimali su se svi sastanci, i nije nikakav problem to reći i javno. Smatram da će to, s obzirom na broj radnih mjesta po kazalištima, na određeni broj godina zaustaviti protok. Mislim da to nikako nije dobro za Operu i Balet i dolazak novih ljudi – fluktuacija će time biti zaustavljena. U jednom će se trenutku tako svi ansambli naprosto petrificirati u dobnom smislu, a to nije dobro za umjetnost.

Jedan od projekata koje ste naslijedili od prethodne uprave bilo je i Natjecanje mladih pjevača, koje je, bez obzira što je proizašlo iz zloglasnog “Opernog bala”, naišlo na pozitivan odjek. Koliko je sâma kuća, konkretnije ansambl Opere, profitirao od tog natjecanja?

Nije profitirala ništa – profitirali su samo dobitnici stipendija. Doista je bilo sjajnih mladih ljudi, i mislim da su zaslužili te stipendije. Sâmo kazalište nije posebno profitiralo od toga, što ne znači da takvih natjecanja ne bi trebalo biti i dalje – dapače.

Kad već spominjemo “Operni bal”, njega ove godine nije bilo. Znači li to da općenito ne smatrate da je tom i njemu sličnim projektima mjesto u HNK-u, ili možda možemo u budućnosti očekivati ponovno uskrsnuće tog ili nekog sličnog događaja?

U pregovorima sam s VIP-om, koji je sponzorirao taj "Operni bal". Ti su pregovori vrlo tvrdi i intezivni, s obzirom na ugovor kojeg sam naslijedila. Osobno nisam pobornik "Opernog bala" u Hrvatskom narodnom kazalištu, barem ne po takvom ugovornom okviru.

Uoči već spomenutog pjevačkog natjecanja spomenuli ste da će se takva natjecanja održavati i za baletne i dramske umjetnike. Bivši ravnatelj Baleta Dinko Bogdanić već je i pripremio plan za Natjecanje mladih plesača. No, prema njegovim riječima, upravo ste vi “skinuli” taj projekt, tako da ga je sad preuzeo drugi organizator. O čemu je, zapravo, riječ?

Nisam ništa "skinula" - Hrvatsko narodno kazalište je potpuno podržalo taj projekt. Njega rade Hrvatska glazbena mladež i Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, a mi smo dali pod, prostor za vježbanje, i apsolutno smo podržali to natjecanje. Nije riječ ni o kakvom "skidanju" – to je potpuno netočna informacija.

Kad smo već spomenuli Dinka Bogdanića, kako se moglo dogoditi da pravna služba HNK napravi takav propust, pa da vaš prvi veliki potez prođe tako neslavno, otkazom koji je nakon nekoliko dana morao biti povučen?

Pravna služba nije ništa krivo napravila – proceduralno i pravno je sve napravljeno kako treba. Dakle, Dinko Bogdanić je razriješen. Novi Kazališni zakon srećom regulira da intendant ima pravo na svoju ekipu i da se to podrazumijeva. Imam doista dobar odvjetnički tim koji me prati, i ne oslanjam se samo na Pravnu službu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu - nije mi palo na pamet da na takvim stvarima padnem.

Kao i u slučaju odnosa s medijima, pokazali ste oscilacije i u dijalogu s vlašću, koja je vaš izravni poslodavac, jer je HNK u većinskom vlasništvu države i pod njezinom izravnom ingerencijom preko Ministarstva kulture. Najprije ste zagovarali novi Zakon o kazalištima kao uzdanicu i, zapravo, jedan od uvjeta pod kojim ste prihvatili poziv ministra Biškupića da stupite na mjesto intendantice HNK, da biste ga nakon objavljivanja Nacrta prijedloga žestoko kritizirali. Koliko danas vjerujete, i Ministarstvu kulture i novom Zakonu o kazalištima?

Naravno, zagovarala sam Zakon o kazlištima, jer se postojeći Zakon već godinama ne primjenjuje. Naravno da sam i kritizirala taj nacrt. Imao je apsolutno apsurdne stavke i nevjerojatne kontradikcije - jednostavno nije bio dobro napravljen. Mi ćemo tek sada u praksi vidjeti što znači Zakon o kazalištima – to se ne može unaprijed govoriti. Za neke mi se stvari, o kojima sam već govorila, čini da možda nisu dobre. U cjelini mislim da je Zakon dobar, a i struka je na njemu radiala i prihvatila ga.

Naposljetku, što smatrate da će biti najznačajniji naslovi sljedeće sezone u zagrebačkom HNK-u?

Sigurno će se govoriti o Tomažu Panduru, o Juriju Vamosu, o Milku Šparembleku; govorit će se o Poulencovim "Razgovorima karmelićanki", koji se po prvi puta postavljaju u Hrvatskoj; sigurno će se govoriti i o "Don Giovanniju". Uvjerena sam da će svaki naš naslov, kao što je to već bilo i ove sezone, izazvati buru i interes publike, a to mi je vrlo važno.

Trpimir Matasović i Igor Ružić

(Intervju je emitiran 29.06.2006. u emisji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Vragolasta djevojka - Vladimir Derevianko
Dama s kamelijama - Derek Deane
'Dama s kamelijama' - novi balet Dereka Deanea
Pepeljuga - Derek Dean
Pepeljuga nije (samo) bajka

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici