Nataša Rajković

06.10.2005. Print | Pošalji link

Da je ovaj intervju s Natašom Rajković obavljan 2004., tada bismo ju predstavili kao dio tandema Jelčić-Rajković, najboljeg hrvatskog kazališnog proizvoda za izvoz.

Naime, predstave redatelja Bobe Jelčića prema dramaturškim intervencijama Nataše Rajković kao što su "Usporavanja" i "Nesigurna priča", ili kasnija dubrovačka "Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje", autorima su donijele brojna gostovanja po cijeloj Europi i dobrom dijelu ostatka svijeta, ali i inozemne kontakte pomoću kojih su rad nastavili u Njemačkoj. Rezultat toga zagrebačka je publika već vidjela na Eurokazu, a za ovu je sezonu najavljena koprodukcija njemačkih kazališta i nekih zagrebačkih.

Međutim, Nataša Rajković je sjela na mjesto voditelja sektora kulture Studentskog centra, u kojem je pokušala unijeti dašak svježeg zraka u ustajali i pomalo već i zaboravljeni kompleks kazališnih, filmskih i koncertnih dvorana na zajedničkoj adresi Savska 25. Kulminacija se dogodila oko Nove godine, kad je Nataša Rajković optužena za namjeru ukidanja Teatara &TD. Prašina se ubrzo slegla, ali ne i pravi razlozi nesporazuma, koji otkrivaju što zapravo Nataša Rajković i njezin tim okušavaju napraviti u SC-u. S Natašom Rajković razgovarali smo kako bi objasnila što bi, prema njezinoj viziji, SC trebao biti, što sigurno sve do prije godinu dana nije bio. 

Već si godinu dana voditeljica kulture SC-a, točnije tvoja funkcija, ako se ne varamo, glasi pomoćnica ravnatelja SC-a zadužena za kulturu. Otkud ti tamo?

Došla sam na poziv tadašnjeg sanacijskog ravnatelja Nike Vidovića, koji je u našem prvom razgovoru predložio jedan model koji mi je bio zanimljiv. Riječ je o modelu formiranja programskog vijeća - dakle, formirala bi se grupa ljudi, bez zapošljavanja, koja bi se bavila programom i njegovom realizacijom na način da financijski odgovara za njega. Naime, gospodin Vidović je očito imao problema u komunikaciji s nekim zaposlenicima u kulturi. Meni je to tada bio jako zanimljiv model, jer sam smatrala da bismo okupljanjem ljudi koje cijenim, koji poznaju Studentski centar i koji imaju istu sliku kao i ja mogli tamo nešto i napraviti. Međutim, to programsko vijeće nažalost nije moglo opstati, s obzirom da je to ipak jedna institucija koja ima svoj ustroj, pa tako postoji i taj naziv pomoćnice ravnatelja za kulturu. Moralo se tako formalizirati, i ja sam sada zaposlena na određeno vrijeme, što mi nije najmilija stvar na svijetu, jer mi se onaj oblik činio puno prihvatljivijim - ne samo za mene, nego i zato što smatram da bi taj prostor trebao funkcionirati na taj način. Dakle, bio bi to mandatni model, koji okuplja ljude prema programu, a ne da ste tamo zauvijek - to se mora mijenjati generacijama, zato što je to takav prostor, kao što i samo ime kaže, i svakoj novoj generaciji mora se pružiti mogućnost da u njemu svoj interes za kulturu, jer se i on mijenja.

Ubrzo nakon dolaska sastavila si takozvano Kulturno vijeće SC-a. O čemu je riječ? Tko sve sjedi u tom vijeću i što radi? 

To je bilo Programsko vijeće o kojem sam upravo govorila. Tada smo se okupili Damir Bartol Indoš, Zlatko Kopljar, Mate Škugor, Tanja Vrvilo i ja. Te ljude nisam niti poznavala osobno - naprosto sam išla prema nečemu što mi se činilo da tu pripada. To je bilo zamišljeno kao fleksibilno tijelo, koje bi po potrebi programa moglo koordinirati i davati ideje. Ono što nam je svima u početku bilo zanimljivo bio je upravo taj organizacijski model, koji je demokratičan, ne ulazi u sustav i ostaje u njemu, nego u tom sustavu provodi jedan program. Međutim, postojao je prilično jak otpor nekih zaposlenika, što je prevagnulo, i, s druge strane, dosta neočekivano mala podrška medija i okoline. Mislim da tada nije bilo dovoljno jasno o čemu je riječ - doživilo se kao neka smjena i promjena, a promjena i ne mora uvijek biti na gore. Tako se to vijeće rasformiralo, a ja sam morala uzeti taj formalni oblika kako bih mogla sprovoditi program. Ali, i dalje surađujem sa svim tim ljudima, i to je sada daleko veće vijeće - puno je mladih ljudi i studenata, jer su se nakon Velesajma naprosto pojavili ljudi koji su zainteresirani i organizacijski i realizacijski. Dakle, nije da samo žele doći napraviti nešto, nego se žele uključiti u kompletno organizacijsko i programsko promišljanje toga.

Jedan od najvidljivijih akcija vaših akcija bio je Velesajam kulture. Koji je bio njegov koncept i hoće li Velesajam kulture postati redovita manifestacija?   

Mi ćemo je ove godine ponoviti, a prijavili smo je i za iduću. Ona je tada imala dvostruku težinu. Prvo smo htjeli vidjeti kako Studentski centar može podnijeti puno programa i shemu u kojoj je sve otvoreno. Tada smo to radili bez selekcije, kako bismo vidjeli koliko je ljudi uopće zainteresirano prezentirati ono što rade. To je, zapravo, bio jako dobar projekt za tako nešto provjeriti, jer se ispostavilo da je to vrlo moguće izvesti, koliko god je bilo zahtjevno. S druge strane, to je bilo i upoznavanje s čitavom strukturom, poput sektora prehrane i tehnike, i ispostavilo se da je u dobroj suradnji sve moguće. To može biti jako dobar servis za programe kulture. Pritom se uključuju mladi ljudi, koji uče da  baš i nije najlakša stvar na svijetu, recimo, postaviti predstavu, a poslije toga koncert. Velesajam ćemo ponoviti, ali malo drukčije koncipiran, s više selekcije, jasnije i zbijenije.

Što si još možeš ubrojiti u plus u proteklih godinu dana u kulturi SC-a?

Na svojoj prvoj pressici zajedno sam s Programskim vijećima bila najavila Velesajam kulture kao "otvaranje vrata". Poslije je komentirano da je to bilo poetično, ali ja zaista mislim da je to to, i to smo uspjeli napraviti. Aktualizirali smo web, on sada puno brže radi, a i dalje će se dorađivati, što također rade mladi ljudi. Time se stvorila mogućnost neprestane komunikacije - mailom se može poslati neki projekt i on se može realizirati, ponekad i u roku od dva tjedna. Bili smo napravili natječaj s rokom, na kojem je prošlo 70% projekata, a sada ćemo napraviti natječaj koji će biti non-stop otvoren. Još se puno mora raditi na tehničkoj opremljenosti, ali i to je sve bolje. Uložili smo dosta u prostore &TD-a, od kojih će neki dobiti i radnu dimenziju. Ako se sve što ima Studentski centar tretira kao jedinstveni centar, onda ispada da imate sve vrste dvorana, što znači da svakom programu možete naći mjesto.

Namjera je bila stvoriti, ako smo dobro shvatili, kulturni propuh u prostoru koji je nekad vrvio životom i kreativnom energijom mladih kojima je i namijenjen. S druge strane, kritičari su vaše inicijative nazivali zakašnjelim i naivnim pokušajem oživljavanja alternative u onom smislu u kojem je ona nekad postojala. Kako reagiraš na takve kritike?

To je generacijski problem. Naravno da nam sve unazad zvuči važno, bitno i značajno - i ja se nađem u situaciji da tako razmišljam. Ja, doduše, nisam svjedočila tom "zlatnom dobu" o kojem se toliko govori. Ali, to je nešto fantastično - primjerice, kad čitate Koščevićeva "Načela", vidite da je sve to primjenjivo i danas. Mladi danas nemaju dovoljno informacija da bi znali da nešto ne ponavljaju - ali ne vidim razloga da im se ne da šansa. U krajnjoj liniji, otkud znamo koliko oni, ili bilo tko drugi, mogu nešto pomaknuti. Alternativa je vrlo relativan pojam. Mislim da se kultura treba puno šire definirati od onoga na što smo mi navikli. Mladi ljudi imaju drugi pristup, koji meni nije uvijek krajnje razumljiv, ali ga poštujem kao takvog, jer vjerujem da svako vrijeme nosi nešto svoje.

Postoje li konkretni pokazatelji prve godine tvog rada u SC-u? Ima li više događanja, publike, zainteresiranih? Kakve su medijske reakcije?

Događanja definitivno ima puno više, a ono što smo već najavili sad se čak i nama čini previše. Posjećenost mi se čini jako dobrom, ali i to varira. Recimo, na radionicama i predavanjima dobijete nevjerojatno mnogo ljudi, a, s druge strane, na kazališne ih predstave dobijete teže. To također treba gledati generalno, ne kao problem te publike, nego na način da se te stvari idu nekako marketinški spajati, kako bi se ljudima nešto ponudilo i privuklo ih se. Čini mi se da, ako ih uključujete aktivno, kao aktere, da ćete ih odmah dobiti i kao publiku, jer oni sami dovode i svoju publiku. U SC već samo radi menze dolazi puno ljudi, i nema razloga da ne ostanu na nekom projektu. No, na nekim se projektima, poput "Psihometrije" ili Festivala eksperimentalnog filma pojavljuje neočekivano puno ljudi, pa se projekti moraju čak i premještati. Generalno gledano, za problem publike su krive kulturne institucije, a ne publika koja je nezainteresirana - treba nešto napraviti da se publiku zainteresira.

Kako je funkcionirao i izgledao SC, točnije njegov sektor kulture, prije nego što si postala pomoćnica ravnatelja? Je li postojao otpor tvojim nastojanjima?

Doživjeli su nas kao strano tijelo, što je normalno - oni su tamo jako dugo, i tu je nužno došlo do otpora, nesporazuma i neugodnih, a, po meni, bespotrebnih situacija. Ja se uvijek puno više bavim programom, a ne pojedinom osobom. Nije tu riječ o nečijem promoviranju samoga sebe, nego da se tu nešto dobro dogodi. Mislila sam da Studentski centrar treba imati taj princip. A ako se ikog treba promovirati, to su i opet mladi ljudi, te da, ukoliko su oni nešto napravili, onda su to točke na koje treba ići. Tamo se, kako je to često u kulturi, oko toga radila velika priča, a radilo se malo toga. Treba pustiti da se ljudi u to više upletu, pogotovo mladi - koliko god da oni mogu pogriješiti, jer imaju manje iskustva, mislim da su njihove greške daleko manje opasne od grešaka "odraslih". Moram priznati da nisam očekivala takav otpor, ali sustavi jednostavno jesu neskloni promjeni.

Kakav je tvoj odnos s ravnateljem SC-a Nikom Vidovićem?

Ono što je bilo dogovoreno je programska samostalnost i zagarantirani budžet, jer bez toga tamo ne bih ni bila. Nemam nikakvih uplitanja u program: radim kako je dogovoreno, imamo svoje okvire, i to mi se činilo bitnim. Mislim da je bitno za Studentski centar da se formalizira takav model. Također, organizacijsk taj model mora biti mandatan, dakle, da se o programima ne odlučuje nekakvim inercijama sustava - tako u kulturi jednostavno ne smije i ne može biti, jer to nije prirodno.

Čini se da je najveći problem kulture SC-a Teatar &TD, i da s njim imaš najviše posla. Najprije je početkom godine ansambl tog kazališta u javnost izašao s Apelom za spas Teatra &TD, da bi se kasnije isti rat vodio drukčijim sredstvima, nešto manje javno ali i dalje jednako ustrajno. U čemu je problem s Teatrom &TD i zašto je on tako tvrd orah?

Mislim da se 2000. godine prvi put pojavila ideja da Teatar &TD postane gradsko kazalište i izađe iz okvira Studentskog centra. Moje je mišljenje već tada bilo da je to pogrešno - da je upravo on jedan od super prostora unutar Studentskog centra i da je njemu tamo jako dobro, samo ako se ljudi u njemu znaju postaviti, kao što je to Mani Gotovac znala i uspjela u njemu nešto napraviti. Ako vi tretirate Studentski centar u Savskoj kao jedinstveni programski prostor, pa onda kazališna predstava po potrebi može biti i u Galeriji ili Klubu, to vam onda pruža puno više mogućnosti nego kad sve svodite na jednu izoliranu jedinicu, u kojoj nitko drugi nema pristupa. Ili, još gore, da svaki od tih prostora, koji su na nekoliko metara udaljenosti, ima svaki svoju tehničku opremu, što znači da udvostručujete troškove i nimalo ne olakšavate rad. Da želja da se ode na Grad je, po mojoj pretpostavci, proizašla iz potrebe ljudi da sebi osiguraju neku egzistenciju - jer, ako je kazalište gradska institucija, onda vas u njoj i zaposle. Teatar &TD unutar ovog sustava nema to što ima gradsko kazalište, ali ima nešto drugo. Moje je mišljenje da je to nešto drugo - ta sloboda - puno važnija od te garancije koju Grad daje u obliku budžeta za zaposlenike. Uopće mi se ne čini prirodnim da unutar jednog takvog jedinstvenog dvorišta sad postoji jedna institucija koja je gradska, jer je sve ostalo od Sveučilišta. Osim toga, ako izdvojite &TD, ne vidim što bi spriječilo daljnja izdvajanja - recimo, Galerije. Tako biste izgubili jedan super prostor koji može funkcionirati kao kulturni centar. Što se tiče Apela, to mi je ružno i potpuno neočekivano iskustvo, jer ga sad, s vremenskim otklonom, smatram prilično uvredljivim. Bavim se kazalištem, i ideja da sam došla ugasiti Teatar &TD mi je bila krajnje neuvjerljiva i smiješna, i nije mi bilo jasno kako je mogla tako dobro zaživjeti u medijima. Bila je riječ o pokušaju jedne struje koja je željela da to postane gradski teatar, što &TD nije, i nadam se da to Sveučilište prepoznaje kao nešto što je njemu bitno. Jer, u krajnjoj liniji, i u ono vrijeme kada je Teatar &TD bio bitan, on jest bio od Sveučilišta.

Gledano izvana, čini se da unutar SC-a, barem što se tiče Teatra &TD, postoje dvije linije zapovijedanja. Kako je to moguće?

To može tako izgledati, ali po ustroju nema dvije linije. Ja sam sad na tom mjestu na kojem sam odgovorna, a, ako sam odgovorna, onda imam i više prava, jer ja moram odlučivati, odobravati i potpisivati. Međutim, gospodin Mađarić, umjetnički voditelj Teatra &TD, nema te ovlasti, ali ih naprosto koristi, jer ne želi suradnju i želi zadržati Teatar &TD kao nešto drugo, pa neke stvari jednostavno paralelno radi. To je moglo funkcionirati i je funkcioniralo, jer je Mađarićev program išao na Grad i bio od Grada odobren. No, uspjeli smo to programski pomiriti, jer tu nije bilo ništa strašno i tamo ima i mjesta i vremena za mnogo stvari - dakle, moglo se tako napraviti.

Upravo ovih dana zasjedaju gradska povjerenstva za dodjelu programskih sredstava zagrebačkim kazalištima. Ove godine, kao i prošle, na Grad su iz Savske 25 došla dva programa - onaj ravnatelja SC-a Damira Mađarića i tvoj. Kako je ta dvojba razriješena na Gradu prošle godine? Kakav rezultat očekuješ sada?

Prošle godine smo Programsko vijeće i ja došli nakon zaključenja gradskog natječaja. Tada je predan program institucije, dakle Studentskog centra, s potpisom ravnatelja. Mi smo predali još jedan program, misleći da će, s obzirom da je došlo do smjene, postojati mogućnost da se promisli o ta dva programa, s tim da je i moj program bio autoriziran. Međutim, tadašnji pročelnik, gospodin Stojisavljević, zaključio je, na što je imao apsolutno legitimno pravo, da to nakon zaključenja natječaja ne može proći, i tako je i bilo. Taj naš program, uostalom, nije ovisio o tim sredstvima, jer smo ga mogli sprovesti u okviru budžeta kojeg imamo. Ove godine se dogodilo nešto potpuno drugo, a to je da je samo jedan program ovlašten - to je onaj kojeg sam ja predala, a gospodin Mađarić je predao svoj program samostalno i samovoljno. Očekujem da se legalno poštuje ono što je institucija odobrila, udarila pečat i poslala. Dakle, to nije ista situacija kao prošle godine, i te dvije situacije nisu usporedive.

U čemu je zapravo razlika između Mađarićevog i tvog koncepta funkcioniranja Teatra &TD, kazališta s respektabilnom tradicijom i nezanemarivim udjelom u recimo to tako, najboljim stranicama hrvatskog glumišta dvadesetog stoljeća?

Osnovna razlika je da ja polazim od generalne koncepcije Studentskog centra kao kulturnog prostora u Savkoj, i onda Teatar &TD može tu na drukčiji način funkcionirati. On, po meni, može biti multifunkcionalan prostor, kojem je, naravno, prioritet kazališni program. Moje mišljenje, ali i iskustvo ljudi koji su tu nekad radili, kao što je profesor Zuppa, da vi sa sadržajima kao što su, recimo, koncerti, književne večeri i tako dalje, možete dobiti veći interes i za kazalište. Tom ćete multimedijalnošću i interdisciplinarnošću pokrenuti neku ciljanu publiku, koja će se onda tamo kretati. Tako ne zazirem od toga da se u kazalištu odigra i koncert, jer smatram da je to super, i to ne samo kao oblik najma, nego kao program, koji će onda neke od ljudi u publici potaknuti da dođu i na neku predstavu. U tom sam smislu puno fleksibilnija, tumačeći možda i kazališne oblike - mislim da nije samo dramska predstava kazalište, nego da ima jako puno oblika, i da treba poštovati te trendove i te promjene koje se događaju u toj djelatnosti. Tu se nekako ne možemo pretjerano razumjeti, jer smatram da kazalište mora izaći iz tih svojih okvira, te da je upravo idealno mjesto za to upravo Studentski centar. Teatar &TD je zapamćen kao prostor koji je pomicao granice i otkriva, i mislim da bi on to opet trebao biti. Dakle, mora se uključiti u istraživanje i promišljanje tog kazališta i kazališne umjetnosti uopće, jer se previše toga zbilo da bismo mi sad preko toga prešli. Ako vam se, recimo, tako jako razvije plesna scena, onda tu činjenicu treba poštovati, prihvatiti to kao takvo i tome dati prostor. Isto tako, različiti oblici performansa također moraju imati svoje mjesto u ovom gradu, koje ne mora nužno biti na margini, nego može biti i ovdje, gdje mladi ljudi mogu te tendencije upoznavati.

Može li Teatar &TD funkcionirati u sklopu SC-a s dvije nepomirljive koncepcije kakve su ona njegovog voditelja Damira Mađarića i tvoja? 

Mi smo uspjeli funkcionirati, to ide, i ovdje uopće nije riječ o kvalitetama. Naprosto je riječ o jednom konzervativnom pristupu i jednom koji to nije. Nisam nikad imala namjeru vrijeđati nečije odabire, ali meni je, na primjer, neprihvatljivo i uvreljivo da se naziva alternativu amaterizmom - a Kugla, u krajnjoj liniji više nije ni alternativa, nego klasik. Tu se zbivaju stvari koje mislim da više nije uputno tolerirati, jer to nije fer. Naprosto, ako nema te tolerancije među stvarima i dobrog razloga za njih - jer svako kazalište mora imati program i koncepciju - onda zbunjujete publiku i to, dugoročno gledano, nije dobro.

Uskoro se obilježava četrdeset godina Teatra &TD. Planira li se to nekako obilježiti?

Po mom mišljenju, ona bi se trebala obilježiti radno i tako da naznakom vrati tamo gdje je to nekad bilo. To je sjećanje potrebno, jer je dokumentacija Studentskog centra nažalost u jako lošem stanju, puno je toga izgubljeno, i to je šteta, jer nam svima nedostaje to iskustvo. Ali, ta se obljetnica može vrlo radno obilježiti u smjeru kako je i tada bilo postavljeno - da se proba s istraživanjem, radionicama i raznim oblicima aktivnog uključivanja ljudi. Po meni, najbolje bi obilježavanje bilo da se vrati publika.

Istovremeno, dvorane Teatra &TD nerijetko koriste i vanjske skupine, čak i one koje primaju sasvim solidne dotacije. Ponekad je riječ o kvalitetnim kazališnim radovima, a ponekad i nije. Treba li uvesti reda u način korištenja svih prostora u sklopu Studentskog centra, a ne samo Teatra &TD?

Mi, naravno, pokušavamo prepoznati stvari koje odgovaraju senzibilitetom ili koncepcijom generalnom konceptu. Mislim da treba imati kriterij, jer, kad dosta toga miješate što nije kompatibilno, onda zbunite publiku, a to nije dobro. Naravno, kad su u pitanju najmovi, onda isto ne treba u to bez veze srljati, nego gledati da vam to bude uklopivo u cjelokupnu koncepciju. Tu je praksa bila, po mom mišljenju, previše proizvoljna, a ona takva ne smije biti. To ne može biti prostor ni za čije gaže i nešto što je naprosto pogrešno. Jer, vi možete slobodan termin dati nekom za vježbanje, i onda je to puno više u skladu s onim zbog čega vi tamo jeste, nego da smo unajmite prostor nekome tko ga nema. Naravno da sve ovisi i o tome tko radi i koji projekt, koliko on uključuje taj prostor i koliko ima razloga za njega. Naš je osnovni koncept tog prostora da on ima veze sa studentima, da ima edukativnu dimenziju i može studentskoj populaciji pružiti nešto dodatno što je njima zanimljivo ili potrebno.

Kad smo već kod prostora, u javnosti je bilo dosta spekulacija o tome da se prostor u tom trokutu između dvije željezničke pruge i Savske ceste namjerno devastira, dok se istovremeno njegova izvorna funkcija okupljališta studentske populacije gasi kako bi ga se lakše prodalo. Tržišna cijena tako velikog prostora u središtu grada mnogima je zanimljiva. Postoji li način da se to spriječi?

Ta se priča ponavlja već jako dugo, ali mislim, da je ona moguća, da bi se već i realizirala. Ne mogu ući u te sfere, ali jedna je činjenica: to je vlasništvo Sveučilišta, a vlasnik je taj koji može o tome odlučiti. Tu je još nešto što me dodatno tješi i uvjerava da je to vrlo teško moguće, a to je da je riječ o zaštićenom prostoru. Nije samo Francuski paviljon spomenik, nego i, nadam se, svi prostori u Savkoj. Naprosto ne mogu vjerovati da bi to bilo nešto lako. A ako se, ne daj Bože, dogodi takva situacija, očekujem da će se pokrenuti svi u društvu i to zaustaviti.

S druge strane, svjedoci smo konkretnog propadanja građevina u Savskoj 25. U resor kulture sigurno ulazi i zgrada Francuskog paviljona iz vremena kad je  tamo bio Zagrebački velesajam. Razmišlja li netko o tome da bi se taj paviljon ubrzo mogao jednostavno - urušiti?

On zaista jest doslovno opasan. Sad se to ispraznilo, i očekujem da će se krenuti s obnovom, jer je krajnje vrijeme. Pritom je zanimljivo da je to velesajamska gradnja - to je bila vrlo privremena gradnja: ona kao arhitektura nije imala namjeru trajati dugo, a zaista je dugo opstala. Sad smo renovirali kafić, pa smo htjeli ofarbati zidove, ali je ispalo da ne možemo, jer su to drvene montažne ploče, a ne pravi zidovi. U jednu ruku je apsolutno čudo da je  to još u tako dobrom stanju, a, s druge strane, nadam se, kada budu renovirali - a morat će - da će zadržati priču koju to ima. Isto tako, nadam se da se tamo neće graditi ništa monumentalno, jer mislim da upravo ta laka, demontažna velesajamska gradnja poanta tog prostora.

Tko sve ima ingerencije nad Studentskim centrom? Grad, Sveučilište, Ministarstvo znanosti?

Studentski centar je u vlasništvu Sveučilišta, a Grad i Ministarstvo sudjeluju onoliko koliko aplicirate za programe.

Koliku ulogu u svemu tome ima kultura u SC-u? Imaš li osjećaj, ili pak neke konkretne naznake, da su vlasnici zainteresirani za studentsku kulturnu proizvodnju u Savskoj 25? 

Mislim da da, sudeći po svemu u dosadašnjoj komunikaciji. Sveučilište ima problem s kapacitetima, i kao jedan dodatni prostor nekog nastavnog programa, pogotovo Akademije i Filozofskog fakulteta, taj je prostor jako upotrebljiv. To se da dobro iskoristiti, kako bi se moglo dodati još nešto iz nastavnog programa što sam fakultet nije u mogućnosti. Nadam se da Sveučilište to prepoznaje. Zapravo, da nema kulture u Studentskom centru, nitko za njega ne bi znao - ne bismo sad sjedili i pričali o Studentskom centru koji ima menzu i krevete. Taj prostor je toliko bitan, da mislim da je prerastao samu tu priču, i da je Sveučilište toga apsolutno svjesno. Na koncu, čitav taj prostor i sve što se u njemu zbiva su stvorili studenti. Oni su tada bili aktivni u svakom pogledu, i oni takvi mogu biti i danas.

Na početku smo načeli pričo o produkcijskoj strukturi i podršci koju bi, prema tvojoj ideji, SC treba postati za mlade i neafirmirane umjetnike svih profila. Kako to zapravo izgleda - s koliko sredstava raspolažete? Kako funkcionira permanentni natječaj koji ste uspostavili?

Za ovu smo godinu dobili pet milijuna kuna za program, što mislim da je dovoljno u ovom trenutku. Unutar tih sredstava, i uz subvencije Ministarstva kulture i Grada, moguće je napraviti puno. Da se ne bi krivo shvatilo, ovdje nije samo riječ o mladima i neafirmiranima - ovdje ima mjesta i za afirmirane ljude koji su zainteresirani za neke suradnje i koji svojim radom mladim ljudima mogu pružiti neki drugi uvid. Taj natječaj u propoziciju stavlja upravo multidisciplinarnost i miješanje iskustva i neiskustva. To je prostor koji ti može pružiti priliku da nešto naučiš, svladaš, pokažeš i napreduješ kroz to, a ljudima s iskustvom daje jednu drugu vrstu slobode nečeg novog. Za sredstva u ovom trenutku nema brige, premda, naravno, u svemu treba biti racionalan, pa i u tome. Treba raditi u tom okviru, a to se može kad znate čime raspolažete.

Koliko misliš da ćeš ostati u SC-u? Koliko te ovaj posao ometa u vlastitom kazališnom radu, onom u suradnji s Bobom Jelčićem?

Iskreno se nadam da neću dugo ostati u SC-u, jer mislim da to ne bi bilo dobro niti za mene niti za SC. Što se ometanja u radu tiče, vjerojatno bih sad radila drukčije. Ali, Bobo Jelčić i ja sada ne radimo toliko često - sad nas očekuje koprodukcija sa ZKM-om i u pregovorima smo za početak iduće sezone za Neumarkt u Zürichu.

Odmaknimo se za kraj malo od SC-a. Film "Ono sve što znaš o meni" koji ste snimili prema predstavama "Usporavanja" i "Nesigurna priča" bio je na programu ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, a sad idete i u Sarajevo. Kako je prošao film u Motovunu? Mislite li ga puštati i u kina? Možda kino SC-a?

Uvršteni smo u program Zagreb film festivala, i to će biti zagrebačka premijera. Bio je već u Motovunu, ali ne znam kako je prošao, jer nije bilo napisa. Što se tiče onoga što su mi ljudi rekli, prošao je OK - ja sam si OK s filmom, a Bobo možda i nije toliko. Mislim da još predstoji vrijeme kad će se na taj film reagirati i nešto reći o njemu. Mi smo svi sretni što je on gotov, premda još nije prebačen na filmsku vrpcu, jer nismo imali novaca. To je film rađen s minimalnim budžetom, i jednostavno nismo to još napravili, i mislim da bi možda tako trebalo i ostati, jer je nevjerojatno da nam treba toliko vremena i sreće da sve dovršimo.

Igor Ružić

(Intervju je emitiran 06.10.2005. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Je li Miran Kurspahić zločesto dijete hrvatske kazališne režije?
Miran Kurspahić: Kao glupi idealist vidim svjetlo na kraju tunela
'Knjiga mrtvih' uvod u Eurokaz koji tematizira teatar i smrt
'Knjiga mrtvih' – posveta prijateljima i(li) rekonstrukcija Kugla glumišta
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Oprostite, mogu li vam ispričati... u ZKM-u
Pričanje umjesto isprike u novoj predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić
Gordana Vnuk
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici