Bruce Sterling

03.05.2007. Print | Pošalji link

Bruce Sterling poznati je američki SF-pisac i teoretičar, te nositelj laskave titule "kuma cyberpunka", podžanra znanstvene fantastike nastalog 1980. godine.

Osnovna tema cyberpunka je sukob između hakera, umjetne inteligencije i megakorporacija. Sterling je posjetio Zagreb kao počasni gost 29. SFeraKona, najstarije i najuglednije SF-konvencije u regiji, gdje je održao dva iznimno posjećena predavanja, a i mi smo imali priliku s njime porazgovarati.

Bruce Sterling je i profesor na European Graduate School, gdje drži predavanja o dizajnu i medijima. Njegova najpoznatija djela svakako su priče o univerzumu Shapera i Mechanista, u kojima se opisuje posthumano društvo, a koje su kulminirale romanom “Schismatrix” iz 1985. godine. S Wiliamom Gibsonom, jednim od suutemeljitelja cyberpunka, 1990. objavljuje roman “The Difference Engine”, u kojem se bave alternativnom povijesti viktorijanske Engleske. Sterling je također i redoviti blogger poznatog informatičkog mjesečnika Wired. Osim bavljenja znanstvenom fantastikom, medijima i dizajnom, Sterling je i ekološki aktivist.

Kako je uopće nastao cyberpunk i koja je vaša uloga u svemu tome?

Bio sam prvi pisac koji je upotrijebio izraz "cyberpunk" u naslovu knjige "Mirrorshades: A Cyberpunk Anthology". To je bila zbirka radova mojih prijatelja i mene, ali mi se nismo nazivali cyberpunk, nego smo usvojili taj naziv. Smatrali smo se kreativnim pokretom, i bavili smo se fikcionalnim temama s početka osamdesetih koje su nam se činile važne. Naravno, sada riječ "cyber" skoro da nema značenja, jer sve je cyber. Mi smo tada bili mladi pisci s boemskim nagnućima i koristili smo taj izraz, a sada imamo cyber-generale, premijere, kandidate za predsjednika. Svi časopisi imaju svoje internet stranice, svatko je na neki način prisutan na netu. Evo, u mojem hotelu ima petnaestak različitih načina da se priključite na internet. Mi smo bili pisci s vizijom s početka osamdesetih, koji su predvidjeli da će jednoga dana postojati svijet koje će izgledati kao kasne devedesete prošlog stoljeća!

S obzirom da ste predvidjeli prije dvadeset godina kako će svijet danas izgledati, možete li nam reći šta će biti za dvadeset godina?

Nezamislivi scenarij je ekološka propast, ekstreman razvoj efekta staklenika ili globalni nedostatak pitke vode, na primjer. Nešto kao kaotični niz događaja koji završava uništenjem. No važnije je ono što se ne može izmaštati, jer nas to može i uništiti i spasiti. Provodim dosta vremena u pokušaju razumijevanja stvari za koje još nemamo riječi, a koje nas možda mogu spasiti.

Kada već spominjete pojave za koje još ne postoje pravi nazivi, vi se možete pohvaliti time da ste izmislili nekoliko riječi, kao što je, na primjer, "slipstream", koje su danas u širokoj upotrebi. Kako vam to uspijeva?

Postoje dva načina. Ili možete izmisliti novu riječ, dakle stvoriti neologizam, ili pak popularizirati neku već postojeću, koja nije u širokoj upotrebi. Probao sam oba načina. Teškoća je u tome što radim samo na jednom jeziku, engleskom. Neke riječi lagano putuje preko kulturoloških granica, pa vas i u Rusiji razumiju kad kažete «kiberpank», dok druge postaju samo slang u okviru malih subkultura. Čini mi se da uvijek mogu nagovoriti dvadeset ili trideset ljudi da koriste neku riječ koju sam izmislio, osim ako je vrlo glupa, no uspjeh je imati dvjesto milijuna ljudi koji će koristiti vašu riječ i za to vam treba kombinacija sreće i vještine. Na primjer, izraz "cyberspace" je izmislio moj prijatelj William Gibson. Tu sam riječ prvi put vidio napisanu pisaćim strojem na papiru i odmah sam pomislio da je to odlična kovanica. Nisam mogao zamisliti da će je jednoga dana koristiti Vrhovni sud SAD-a i da će biti na naslovnicama novina diljem svijeta. To je kao bacanje upaljenih šibica: prvo se mora imati šibica, pa ju se mora zapaliti, a kada je bacite, ona treba pasti na suhu travu, a ne u blato. A tamo završi većina novih riječi i ideja, jer takva je priroda jezika. No, najbolji način za imati slavnu ideju je imati tisuće ideja, od kojih vas možda jedna proslavi.

Brinete li se ponekad da će stvari o kojima pišete i ideje koje prezentirate biti zloupotrijebljene ili pogrešno interpretirane?

To je zanimljivo moralno pitanje. Nisam svećenik, nego romanopisac i publicist. Kad nešto čitam, najprije se pitam kako će to utjecati na mene. Kada sam pisao svoju non-fiction knjigu "The Hacker Crackdown", koja se bavila kompjuterskim kriminalom, sreo sam dosta ljudi koji su kriminalci. Sjeli bi i pili kavu, razgovarajući o tome kako je on ukrao nekome kreditne kartice ili prisluškivao telefonske razgovore. Biti u lošem društvu je moralni teret. Neki od njih su loši samo iz hira, drugi su istinski sociopati, kojima nedostaje savjest. To je kao neka vrsta daltonizma, jer ti ljudi ne razumiju što je zlo. Čine ga drugima, ali ne mogu podnijeti kada im se uzvrati istom mjerom. Takvo zlo ima korozivni učinak na cijelo društvo, i toga se treba bojati. S druge strane, netko mora porazgovarati s tim ljudima i čuti njihove ideje. Prešućivanje toga sigurno ne rezultira većom sigurnošću jer bilo bi to kao da mislite da ne možete dobiti AIDS samo jer ne znate kako se prenosi.

Cyberpunk pokret nije baš imao sreće s filmskim adaptacijama svojih književnih djela. Jeste li ukleti kad je Hollywood u pitanju?

Mi nismo baš filmski ljudi, osim Williama Gibsona, koji stalno piše nekakve scenarije, ali on voli Hollywood. Ne mogu to reći i za sebe, ali znam da jako volim specijalne efekte. Bio sam govornik na jednoj konvenciji ljudi koji se bave izradom holivudskih specijalnih efekata i animacijom. Oni govore o stvarima poput čestične animacije ili trodimenzionalnoj mimikriji. Kada su oni u pitanju, cyberpunk je imao veliki utjecaj. Svi su oni duboko u tome, i puno čitaju, i svi znaju tko je Neil Stephenson, William Gibson ili ja. Možda nismo imali sreće s filmskim adaptacijama, ali čini mi se da smo izvršili značajan utjecaj na mašineriju Hollywooda.

Kada se pogledaju filmovi poput "Terminatora" ili "Matrixa", čini se da mnogi ljudi smatraju kako će strojevi jednoga dana preuzeti vlast na planeti. Koliko je to realna opcija, te zašto ljudi automatski umjetnoj inteligenciji pripisuju zle namjere?

Imamo dvije vrste strojeva koje nas jednostavno mogu pobiti: nuklearno oružje i sve što se pokreće na fosilna goriva. Naime, strojevi nisu moralni akteri, jer nemaju svoju inteligenciju. Naša je tradicionalna potreba učiniti strojeve ljudskijima, pa da se možemo ponašati kao da razgovaramo s njima, ali to je tako samo u bajkama. Mašine ne mogu ni misliti ni osjećati. No, ako pogrešno budemo upravljali tehnologijom, možda se uništimo. Čovječanstvo se trenutno ne nalazi na održivom putu i ako nastavimo na isti način, završit ćemo u jako lošoj situaciji. Moramo reformirati ostavštinu dvadesetog stoljeća kada su u pitanju strojevi, i to će biti vrlo komplicirana i uzbudljiva borba. Kada smo izmislili kompjutere, govorili smo o njima kao o mislećim strojevima, ali oni nisu sposobni za to. Najbliže što smo tome došli je Google jer ljudi imaju odnos s Googleom, koriste ga više puta dnevno. On je doista koristan servis, nešto što mijenja način života. No sumnjam da itko želi razgovarati s Googleom, kao što nitko zapravo ne želi ni onog Microsoftovog Clipyja, ili da se Google zaljubi u vas. Također, nitko ne želi da se Google naljuti na vas, pa vas onda želi istrijebiti. Trebamo pustiti strojeve da budu samo to što jesu. Bolje nam je da Google bude takav kakav jest, nego da imamo Google koji je opsjednut s nama, koji nam želi zlo ili dobro.

Koliki je značaj konzumiranja droga u cyberpunk pokretu? Otvaraju li droge doista vrata percepcije?

Spominjao sam ekstazu i strah, kao dvije stvari koje su nas u cyberpunku inspirirale, ali nisam mislio na drogu ecstasy, koju ljudi koriste da bi plesali. U šezdesetima se smatralo da se može uzeti LSD i otići u nove svjetove, ali to jednostavno nije istina. Ako uzmete moćne droge, samo ćete se snažno nadrogirati, ali nećete naći prečicu do bilo kakvog otkrovenja. Huxley je, na primjer, smatrao da droga čisti vrata percepcije, ali to nije tako. On je bio vrlo inteligentan i darovit čovjek, napisao je nekoliko odličnih knjiga, ali ni jednu od kada je počeo uzimati halucinogene. Uostalom, ako mi ne vjerujete, možete sami probati. Pojedite bilo koju troslovnu kemikaliju i onda probajte stvoriti nešto smisleno. Osjećat ćete se odlično dok to radite, ali na kraju će vam biti jasno da to ništa ne valja. To je kao da popijete bocu rakije. Onda mislite da možete istući sve u kafiću, ali ako to pokušate, znati ćete da vam baš i neće ići. Ako baš želite biti uspješan nasilnik, onda trebate trenirati borilačke vještine. Ionako trebate istući samo dvojicu-trojicu, pa će svi ostali zaključiti kako ste opasni.

Dakle, vaš zaključak bi bio nešto u stilu: «Djeco, recite ne drogama»?

Ne govorim djeci da se klone droga, jer to je posao njihovih roditelja. Također, s godinama svatko od nas dobija razne recepte za lijekove, što je pomalo čudno. Društvo pluta prema situaciji gdje su svi na lijekovima, koje doduše ne nazivamo drogama. Dovoljno je uporediti sudbinu Viagre i marihuane. Razlika je u tome da s Viagrom možete imati normalan posao, dok ćete na marihuani imati problema na vrijeme se javiti na telefon. Tako naše društvo pravi razliku. Ako možete plaćati poreze, onda možete raditi što hoćete.

Dio djetinjstva proveli ste u Indiji, a i dosta putujete. Koliko putovanja utječu na vaše gledanje svijeta u kojem živimo?

Da, živio sam u Indiji i dosta sam putovao kao tinejdžer, što činim i danas. U sedamdesetima, kada sam najviše putovao, bili smo u eri internacionalizacije, a sada smo u eri globalizacije. Zato uvijek govorim svojim kolegama piscima da bi treba pisati regionalne romane o planeti Zemlji. Dobar primjer toga je Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade, koji piše romane o Istambulu, koji su istovremeno i globalno značajni. Pamuk je dobar primjer danas relevantne, globalno-regionalne književnosti. Pisci bi trebali ići njegovim primjerom ili za onime što rade Viktor Pelevin i Haruki Murakami, a to je da razmišljaju globalno i da su istodobno pametni i da dobro uočavaju svijet oko njih. Nažalost, u američkoj književnosti trenutno ima jako malo autora koji bi se mogli usporediti s ovima koje sam naveo. Što se mene osobno tiče, danas čitam mnogo više e-mailova nego romana.

Kao pisac, smatrate li knjigu zastarjelim medijem, naročito u usporedbi s internetom?

Knjige nisu zastarjele, ali se dogodio određeni kolaps. Nekada je znanje pohranjeno u knjigama bilo konačno znanje. Ako je netko bio neznalica, znalo se reći: "Idi pročitaj nekoliko knjiga", a sada se govori: "Idi to pogledati na Google ili Wikipediju.” Još uvijek ima dosta protesta zbog informacija koje se mogu tamo naći, ali internet je preuzeo primat. Ne znam nikoga tko se bavi ozbiljnim intelektualnim radom a da ne koristi Google ili Wikipediju. Poznajem profesora koji predaje budućim inženjerima. Na jednom predavanju podijelio je studente u dvije skupine: jedni su se o svemu informirali u sveučilišnoj knjižnici, a drugi na internetu. Morao je prekinuti eksperiment na pola puta, jer su studenti koji su se koristili internetom jednostavno bili toliko bolji od onih koji čitali tintu na papiru. Tehnička prednost se isplati sama po sebi. U pitanju je ista stvar kao kada su se knjige počele tiskati. Inkunabule su prelijepe, ali se ne mogu natjecati s tiskanim knjigama. Sada se isto događa s elektronskim medijima. Telegram je već mrtav, Morseova abeceda je postala irelevantna. Tempo se ubrzava i u sljedećem desetljeću vidjet ćemo kako se internet još više širi, postaje još sofisticiraniji, sadržajniji i brži. Sve forme analognih medija će biti pojedene od strane digitalnih i ukratko, bit će to vrijeme vrlo različito od današnjeg. Ovo je prvo desetljeće u kojem će mladi koji su sazreli uz internet postati sposobne odrasle jedinke, a njih nije briga za medijski poredak dvadesetog stoljeća. Čak štoviše, ne mogu ni primjetiti nekakvu razliku između tih zastarjelih tehnologija.

Pozabavimo se sada malo nečim specifičnim iz vašeg književnog stvaralaštva. Riječ je o univerzumu Shapera i Mechanista, dvije različite vrste ljudi koje ste opisali u svojim ranim pričama. Biste li vi radije bili Shaper ili Mechanist?

U pitanju je bio klasični SF-svijet, koji je izmišljen od temelja. Te priče su tolkienovska fantazija, s alternativnom povijesti različitih društava, s puno detalja. Ljudi to vole, jer se u njima vidi puno koncentrirane imaginacije. Međutim, takav spisateljski rad je ipak za mlade, koji ne znaju dosta o stvarnosti, ali imaju mentalne snage. Kada čovjek dođe u pedesete, izgubi želju za izmišljanjem novih svijetova svako jutro. Često kažem da se budućnost svijeta nalazi na leđima tinejdžerica, što može zvučati čudno, ali ono što zaista mislim pod time je da je prednost mladosti u tome što nemate puno prtljage. Stariji znaju da je previše stvari nemoguće. i zato im ostaje samo poučavanje. Inače, Shaperi imaju najbolje replike u tim knjigama. Radi se o hladnoratovskim metaforama. Shaperi predstavljaju funkcionalni ekvivalent NATO-a, dok su Mechanisti ekvivalent snaga Varšavskog pakta. Možda ste primjetili, ali najviše se zabavljaju prebjezi s obje strane, dakle oni s kozmopolitskim pogledom na život. Te priče završavaju sa slomom Hladnog rata, iako su pisane ranije, no već tada se vidjelo da taj svijet sa dvije supersile nema budućnost.

Kako komentirate trenutnu političku situaciju kod vas, u Americi? I čemu se nadate u budućnosti?

Što prije ode stranka koja je bila na vlasti, to bolje. Stvari se sada popravljaju u odnosu na proteklih šest godina jer ovo je bio rizičan period za Sjedinjene države. Pitanje je hoćemo li se iz ovoga izvući kao koherentan društveni entitet ili ćemo završiti kao naš bivši blizanac, SSSR. Tu nije riječ o nacionalnom identitetu ili moralu, nego o dubljim snagama globalizacije i kontraglobalizacije. Kaos novog svjetskog nereda SAD su pokušale riješiti ratom, koji očito ne funkcionira. Amerika je uvijek uspijevala zaboraviti ono što je radila prije deset godina i da sada radi nešto tome potpuno suprotno. No, Amerikanaca na svijetu ima oko šest posto, što znači da ima i drugih ljudi s drugim ciljevima koji su također prilično jaki. Ljudi su jedno vrijeme globalizaciju smatrali amerikanizacijom, zbog toga što smo imali najveće megafone. Nalazimo se i u svijetu indijske ili ruske globalizacije, jer ako se ruska kultura ne širi, to ne znači da ruski plin nema utjecaja. Svi smo zajedno u istom čamcu. Kina je, na primjer, zemaljsko carstvo, ali će imati dosta problema s pojedinačnim etničkim skupinama, klimom, terorizmom i demografijom, jer imaju veliki populacijski disbalans između muškaraca i žena. Više se brinem za budućnost Kine, nego što je se plašim kao buduće velesile.

Ako u budućnosti nacionalno prestaje biti relevantan faktor u globalnim odnosima, kakav onda svjetski poredak možemo očekivati?

Ne znam. Očekuje nas svijet korporacijskog feudalizma, klasa ultrabogatih ljudi, koji mogu kupovati nacionalne vlade ili ključne ljude istih. Bin Laden je vrlo bogat, a svoju moć koristi za stvaranje kaosa. Soros je također vrlo bogat pojedinac, koji je u poziciji da utiče na društvo. On nikada nije izabran na bilo kakvim izborima, ali ako se pogleda jugoistočna Europa, njegov utjecaj je neupitan. Onda još dođe Bill Gates, koji osobno želi izlječiti malariju! Takve stvari su u prošlosti radile vlade, ali mi se nalazimo u vremenu koje predstavlja sumrak suvereniteta jer danas više nemamo globalne institucije nego globalne mogule. Ako pogledate fotografije Billa Gatesa iz sedamdesetih, vidite samo jednog mladog dugokosog šmokljana. No, morate se zapitati što biste vi učinili kada biste se jednoga jutra probudili kao on. Da li biste ukinuli Microsoft? On je ionako napustio Microsoft i svoje dane posvećuje dobrotvornom radu. Ionako bi bilo nesavjesno da uništi tvrtku koja je obogatila mnoge ljude. Gates zaista jest dobrotvor, on se probudi ujutro i kaže nešto poput "Kako danas mogu učiniti živote ljudi boljim?". Njegova žena je također vrlo zagrijana za to. Zato ne mislim da je Bill Gates Sotona, kao što neki tvrde, jer Sotona ipak ne bi išao liječiti malariju, nego bi je širio. Gatesov problem je u tome što se nalazi u situaciji u kojoj ima veliku moć bez kontrole. Naravno da to plaši ljude. Ne mislim da je Gates zao, ali je činjenica da su njegovi poslovni pothvati imali loš efekt na mnoge ljude.

Vratimo se književnosti. Phillip K. Dick se često proglašava najvećim SF-piscem u povijesti. Slažete li se s time? I koga biste vi po tom pitanju izdvojili?

Mnogi su filmovi snimljeni po njegovim djelima, iako baš i ne nalikuju Dickovim knjigama. On je internacionalno priznat, Stanislav Lem je volio Philipa K. Dicka. Europljani, posebno Francuzi, ga općenito vole, jer je on pretežno filozofski, a ne tehnički pisac. Dick je pisao o ontološkim temama, poput toga kako znamo što je stvarnost, a to je uvijek zabavna tema. Je li on veliki SF-pisac? U svakom slučaju je vrlo utjecajan. Ako ste ga osobno poznavali, vidjeli biste vrlo zbrkanu osobu i ovisnika o drogama, koji nije uspijevao održati ni brak. Dick je uvijek hodao po rubu kreativnog ludila, te ga ne treba smatrati guruom, nekim tko bi vam mogao reći kako trebate živjeti svoj život. Njega je Barry Mollsberg, poznati SF-kritičar, nazvao svecem i perverznjakom. Što se SF-književnosti tiče, Brian Aldiss je jednom rekao kako nikada nije napisan veliki SF-roman, kao što je, na primjer, "Rat i mir" veliki roman i ja se s time slažem. No, postoje veliki znanstvenofantastični pisci, kao što su Herbert George Wells i podcijenjeni Jules Verne, koji je imao lošu sreću s traljavim prijevodima. Stanislav Lem je također veliki pisac. Većina ljudi Itala Calvina ne smatra SF-piscem, ali ja ga iznimno poštujem. Ista stvar je s romanom Harukija Murakamija "Hard-Boiled Wonderland At The End Of The World", koji je pod jasnim utjecajem znanstvene fantastike i fantasy književnosti. Viktor Pelevin piše fantasy o astronautima i vukodlacima, ali ga se ne smatra SF-piscem. Zna se dogoditi čudna stvar, a to je da kada steknete određeni utjecaj, ljudi, posebice oni iz medija, vas prestanu smatrati SF-piscem. Mene sada zovu futurologom, jer pišem o budućnosti, dizajnu, arhitekturi i politici. Ja ću ipak uvijek biti SF-pisac. Kada radite dobar posao, onda nezamislivo učiniti realnim i to tada postaje - banalno. To je prava pobjeda u znanstvenofantastičnoj književnosti, opisati nešto što nitko ne razumije, a onda postane svakodnevna stvar. Pisati o divnom robotu koji ostaje divan sto godina je promašeno, jer takvih robota, koji pričaju, hodaju ili misle, nema. To je režirana fantazija, dok je pisanje o internetu neupitno fascinantna, bizarna i komplicirana stvar, jer on se razvija desetljećima. Sada imamo osmogodišnjake koji se koriste internetom, i njima je to najnormalnija stvar.

Za kraj nam ostaje, naravno, najdramatičnije pitanje, a to je, ni manje ni više, budućnost čovječanstva. Prije dvadeset godina ispravno ste predvidjeli kako će svijet i ljudi danas izgledati. Što očekuje ljude u bliskoj budućnosti?

Prilično je moguće očekivati kako današnji mladi ljudi neće svoj život završiti kao – ljudi! Negdje oko 2060. godine znati ćemo toliko o biologiji ljudskog tijela i spoznajnim procesima uma, pa će se tehnološki prerasti mnoge pojave koje su sada uobičajene za ljude, poput starenja ili činjenice da fizički ne možemo obavljati neke stvari. Imat ćemo Viagru za mozak. Neka poboljšanja bit će biološke, a neka tehnološke prirode. No, sve će se to događati u jednoj sivoj zoni, pa se neće dogoditi da se netko probudi i shvati kako je žrtvovao svoju ljudskost, nego će se stvari odvijati postupno, kao serija poboljšanja. Doći ćemo u situaciju gdje će se ljudi ponašati na način kako se do sada nisu nikada ponašali, a naši unuci će imati problema da zamisle kako smo mi, kao ljudska bića, živjeli.

Sumnjam da ćemo se ikada probuditi i vidjeti kako je cijeli svijet uništen. Jedino ako Sunce odluči eksplodirati i usput spržiti Zemlju, ali to je malo vjerojatna opcija. Također, sumnjam da bi nuklearni rat ili epidemija neke bolesti mogla ubiti sve ljude na svijetu. Trend u kojem se krećemo je preuzimanje potpune infrastrukturalne kontrole nad ljudskim umom i tijelom, jer ljudi ne žele ostariti i umrijeti, ne žele granice. Dovoljno je pogledati naše pop zvijezde ili program bilo koje TV-stanice na Balkanu. Zašto te žene imaju tako tanka tijela i tako velike grudi? Jesu li žene ikada prije tako izgledale? I zašto te žene imaju velike, raskošne usne? Odgovor je – plastična kirurgija. Ali, plastična kirurgija današnjice je vrlo ograničavajuća. Ideal bi bio, ako se želi imati velike, pohotne usne, aktivirati nekakve matične stanice i uzgojiti željene usne, a ne ubrizgati silikon u svoje tijelo da bi se izgledalo kao filmska zvijezda. Zašto bi se išlo u teretanu šest sati dnevno, ako se može nešto ubrizgati i tako promijeniti metabolizam? Ako sve to može biti moguće i legalno, a ne vidim tko bi to mogao zaustaviti, onda ćemo imati šezdesetogodišnjakinje koje će izgledati kao seks bombe.

Prije trideset godina takve žene su bile pogrbljene i sive. Ako pogledamo nekoga poput Leonarda Di Caprija i uporedimo njegovo tijelo s Elvisovim, vidjet ćemo jasnu razliku. Elvis je bio zgodan muškarac, ali bi ga Leonardo, koji je više zavodnik nego štemer, sa svojim bicepsima, kvadricepsima i ravnim trbuhom, mogao bez problema dignuti iznad glave i baciti ga gdje želi. Leonardo bi mogao s lakoćom prebiti Elvisa, i ljudi žele izgledati upravo tako. Ako dobijemo ono što želimo, prestat ćemo biti ljudi. Ne želimo biti strojevi, ali bismo željeli biti bolje i veće verzije nas samih.

Gordan Duhaček

(Intervju je emitiran 03.05.2007. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici