Damir Karakaš

11.06.2008. Print | Pošalji link

Damir Karakaš čovjek je raskošne biografije, ali najlakše ga je opisati kao književnika i povremenog uličnog svirača.

Umjesto praska i uspjeha već s prvom knjigom, a koji je onda svim kasnijima teško dosegnuti, Karakašev put u domaćoj književnosti je drukčiji. Knjigu putopisa «Bosanci su dobri ljudi» pročitali su, nažalost ali vjerojatno, samo oni koji ga osobno poznaju. Ne baš puno širi krug čitatelja nije imao ni roman «Kombetari-Domoljub», kojeg je Karakaš objavio 2000. u vlastitoj nakladi. Za «Kino Lika» već se čulo malo više, pogotovo nakon što je, zaslugom urednika Roberta Perišića, 2004. objavljen i takozvani reality roman «Kako sam ušao u Europu». Na koncu, 2007. sa zbirkom priča «Eskimi» Damir Karakaš je dobio medijski tretman kakav zaslužuje.

Svemu tome razlog je ne samo njegova beskompromisna neovisna pozicija u odnosu na uobičajene tijekove domaće književne reprezenativnosti, nego i činjenica da je i domaća javnost, inače sklona brzoj potrošnji različitosti svih vrsta, napokon shvatila da čovjek koji ima iskustvo netaknute Like, gdje je rođen, Splita gdje je radio kao novinar crne kronike, i Pariza, gdje je zarađivao svirajući na ulici, kombinacija koja mora kad-tad upaliti. Pored toga, jedan od filmova zbog kojih bi ovogodišnji Pulski filmski festival mogao biti zanimljiv je i onaj Dalibora Matanića snimljen prema pričama iz zbirke «Kino Lika». Karakaševo prezime na turskom znači «crna obrva», a sam tvrdi da mu ime Arapi čitaju kao «berač datulja», što već samo po sebi čini opaku kombinaciju.

Gdje je harmonika?

Harmonika je trenutno na renoviranju, dobro sam je potrošio na snimanju filma. Čekamo da dođe novi mijeh iz Italije i sad je ne mogu koristiti.

Čini se da više sviraš izvan Hrvatske. Kad te zadnji put mogla čuti domaća publika?

Zadnji put sam svirao u Gjuri još 2001. godine. Ali sad sam, prije nekih godinu dana, svirao u filmu. Na drugoj harmonici svirao sam i prije godinu dana u predstavi Roberta Waltla u Splitu.

Više se i zaradi vani, zar ne?

Nisam ja nikad bio klasični ulični svirač, u biti sviram na raznim mjestima - u predstavama, na kultnoj njemačko-francuskoj televiziji Arte, gdje  sam nastupao s jednom njemačkom glumicom, ili s nekim bendovima, pa i solo. Ali volim svirati i na ulici.

Imaš li osjećaj solidarnosti, pa ubaciš koju kunu klincima koji oko Cvjetnog sviraju na ulici?

Ubacim, ali većinu takvih svirača ljudi plaćaju da ne sviraju. Nisam baš zadovoljan uličnom ponudom u Zagrebu.

Možeš li najaviti neki nastup u Zagrebu, na otvorenom ili pod krovom, u bliskoj budućnosti?

Pa jedino ako se netko bude ženio u Brinju, ali u Zagrebu – ne vjerujem.

Počeli smo s glazbom, točnije sa sviranjem na ulici, zato što je to nekako tvoj zaštitni znak. Drugi, još veći i važniji, je Lika. Je li završen film?  Jesi li ga vidio i jesi li zadovoljan?

Gledao sam dijelove filma, nisam ga još vidio cijelog. Svadbasi su radili glazbu. Premijerno je prikazan u Berlinu, na nekom off programu. Ali, Berlin je politički festival gdje ljudi stignu pogledati samo deset minuta filma, pa moraš imati neku jaku priču, političku ili ratnu, kao silovane žene i slično. Prava premijera filma bit će u Puli. Postojala je solucija, što sam ja jako htio, da premijera bude u Gospiću. Redatelj se ipak odlučio za Pulu.

Treba reći da u filmu igraš. Što točno?

Kad su došli neki ljudi u Pariz i htjeli su da im igram u filmu, pitao sam što se od mene očekuje. Odgovorili su mi da bih u filmu trebao svirati i jebati, pa sam pristao, jer to je sjajno, a još mi i nešto plate. Ovdje nije baš bilo tako. Ipak, jedva čekam da film bude prikazan u Lici, jer tamo se pomiču granice. Mislim da će se neki ljudi godinu dana ispovijedati samo zato što su ga gledali. Osim toga, ljudi u mom kraju većinom ne znaju da žene masturbiraju, pa će se iznenaditi kad vide film.

Dalibor Matanić, kad je pokušao objasniti što ga je privuklo zbirci priča «Kino Lika», rekao je da je u njoj našao elementarni humanizam. Slažeš li se s takvim opisom?

To je prekompleksno, ne bih sad to mogao objasniti.

S druge strane, mnogi su ih opisivali kao bolne, šokantne, potresne... Radiš to namjerno?

Nikad nemam takvu namjeru. I ne volim pričati o svojim knjigama, pogotovo ne prepričavati sadržaj ili objašnjavati što sam kojom namjeravao, ako sam išta namjeravao. Ne možeš šokirati ako nemaš pokrića. Knjigu sam pisao u splitskom Getu, gdje sam dosta dugo živio. Svatko je može doživjeti na svoj način, pa tako vjerojatno i Matanić.

Gdje se sad nalazi ta tvoja Lika? Je li ona još uvijek takva kako je opisuješ, ili kakva te inspirirala?

Rođen sam u mjestu tako malom da zapravo nije ni selo, udaljeno osam kilometara od Brinja. Zove se Plašćica, navodno od «plašiti se», ali ne znam jesu li se njih plašili ili su se oni nečega plašili. To je mjestašce od dvadesetak ljudi, nikad nismo imali ni crkvu, ni trgovinu, ni školu. Neke stvari su se ipak malo promijenile, recimo, ja kao klinac nisam imao televizor, danas ga svi imaju, ali ga ne gledaju. Promijenilo se u tom kraju dosta stvari izgradnjom autoputa, jer je prošao, ne kroz, nego pored Brinja, kao na Divljem zapadu kad pruga zaobiđe neki grad pa više nema ništa od njega. Kao da je ta brzina autoputa još više usporila život u Brinju, i dosta ga marginalizirala. Mjesto je poprilično zamrlo, zapravo više ni auti ne prolaze tuda, sve ide okolo. U samom mjestu postoji još samo benzinska pumpa, koja radi cijelu večer, pa tamo dolaze piti.

Kakav ti je danas odnos prema zavičaju?

Ne znam kako me ljudi percipiraju, ali mislim da me ne gledaju baš previše sa simpatijama, jer nikad se nisam prilagođavao njihovom katoličkom malograđanskom, zapravo maloseoskom mentalitetu i zapravo ih moji radovi, knjige, uznemiruju. Trebali bi se hvaliti sa mnom, ali dovedeni su u škripac. Lani smo snimali film u Otočcu, deset kilometara od Brinja,  a oni su istovremeno birali tri najuspješnija Brinjaka. Prvi je bio mesar, drugi popravljač oluka, a treći automehaničar. Ja uopće nisam bio u konkurenciji. Čak nisam više siguran da me neki ljudi ne bi i fizički napali, nekako im ne odgovara to što pišem. Sreća je što baš i ne znaju čitati. Na primjer, kad mi je izašla prva knjiga, moj me otac pitao za koji je to razred. Jedan od rijetkih koji je zaista pročitao «Kino Lika» rekao mi je da sam sve izmislio. Tako da je moja situacija sa zavičajem dosta kompleksna.

Koliko idealiziraš zavičaj u svojoj prozi, a koliko se s njim obračunavaš?

Kad se obračunavam sa zavičajem, obračunavam se sa samim sobom. Kao i kad se rugam. I ja sam dio toga, ali ne želim falsificirati stvarnost. Uvijek o tom našem selu postoje stereotipi, pa ih pisci koji o njemu pišu redovito koriste. Uvijek su najvažniji crkva, bogovi, konzervativizam, kao da se nitko nikad nije jebao. Prekonzervativno i preromantično. Kad čitam knjige Mile Budaka, one mi ništa ne znače jer su kao manifesti agrarne reforme. Ne možeš ih ni čitati niti zaspati uz njih.

Može li se razliku između Like i Zagore, u današnjem odnosu onih koji iz njih dolaze i onih koji o njima gotovo ništa ne znaju, čitati preko usporedbe tvoje proze i Tomićevog romana «Što je muškarac bez brkova»?

Ja nemam veze s Tomićem, cijela ta njegova spika i percepcija me ne zanima, to je jednostavno sasvim drugi svijet. Drukčije gledamo na stvari, oni koji vole Tomića ne vole mene i ja sam sretan zbog toga.

Smatraš li da i Lika zaslužuje izložbeno-istraživački projekt od gotovo državnog značaja kakav je bila nedavna izložba o Zagori?

Vjerojatno zaslužuje, jer Lika je također bogato područje u tim segmentima. Može se puno tu napraviti.

Za razliku od drugih novinara koji su postali književnici, ti si prošao malo tvrđu novinarsku školu – u splitskoj Crnoj kronici. Koliko te to iskustvo označilo?

Crna kronika je u to vrijeme, barem ono što sam ja pisao, bila najiskreniji dio novina, i jedino  mjesto gdje se moglo napraviti neki odmak od onoga što je bilo ostalo novinarstvo. Iako sam radio za Večernji list, koji je na neki način zapravo bio poprilično odvratan. Radio sam neke žive i istinite stvari, za razliku od politike. Kad god bih ušao u područje politike, pisao bih gluposti i radio sranja. Ali, bilo pa prošlo.

Ne bi se više vratio novinarstvu?

Na takav način više ne. Pisao bih možda reportaže ili neku kolumnu, ali ne stalno jer ako nemam što reći onda neću pisati. Postoji gomila tih kolumnista koji jednostavno moraju ispuniti svoj prostor. Novinarstvo je općenito poprilično potonulo, pa ljudi u Splitu kad traže posao biraju hoće li raditi kod Keruma u trgovini ili u gradskoj rubrici nekog lista.

Tvoje iskustvo Pariza, kojem se, kako je davno rečeno «osvećuju kolonije», nastavlja se na niz ovdašnjih umjetnika koji su otišli u Grad svjetla u potrazi za afirmacijom ili barem inspiracijom. Je li to zaista bila tvoja pobuda ili nešto drugo? Jesi li u Parizu tražio «svoju mjeru»?

U vezi tog Pariza mistificiraju se neke stvari, nazivali su me nasljednikom Matoša ili posljednjim boemom. To su sve gluposti. Jednostavno sam u jednom trenutku osjetio da moram otići, pa sam i otišao. Njuškao sam po Londonu i po Njemačkoj, ali Pariz mi je nekako najviše odgovarao, i u njemu sam ostao pet godina. Odgovara mi taj grad jer imam osjećaj da sam dio svijeta kad sam tamo. Ne želim sad mistificirati Pariz, nije to ništa posebno, ali što će dalje biti sa mnom, ne znam. Sve je neizvjesno. Nema nikakve planove.

U romanu «Kombetari», iako u trećem licu, opisuješ harmoniku sa specifičnom ljubavlju. Znači li i danas ta harmonika toliko u Lici?

Postoji i dangubica, instrument koji se koristi tamo gdje su sad medvjedi, u Kutarevu. Čak se priča i da je Fender vidio dangubicu kod ličkih iseljenika pa je po njoj napravio svoje gitare. Ali u mom kraju je harmonika zaista mitski instrument. Ne znam što je tako mitsko u njoj, ali   postoji tradicija zbog koje tamo nitko ništa drugo ne svira. Razvio sam teoriju da je ona tako posebna jer je jedini instrument koji se stavlja na srce, ali to možda tendenciozno zvuči.

Kod nas je, tijekom posljednjih osamnaest godina, tamburica zagladila svoju negativnu, narodnjačku konotaciju, no harmonika to još nije uspjela. Pristaješ li na takvu podjelu?

Ovisi. Odrastao sam uz Hendrixa, Pixiese, Clash, Ramonese, pa zato malo drukčije gledam na harmoniku. Moj odnos prema harmonici je drukčiji, čak su i moji prsti na njoj drukčiji, iako sviram i po kavanama i svuda, ali uvijek malo drukčije. Pitanje je kakav odnos imaš prema tome, i što imaš u glavi. Može netko tehnički vrhunski svirati harmoniku, ali ako nema nešto u srcu i u glavi, pretvara se u stroj.

Zbog kvalitete, tvoj prvijenac «Kombetari ili Domoljub» zaslužuje da se o njemu malo više govori. Jesi li razmišljao da ga ponovno objaviš, ali ne više u vlastitoj nakladi?

Robert Perišić ga upravo ponovno čita, tako da uskoro očekujem drugo izdanje. Inače, uz taj roman  vezana je anegdota: kad je objavljen zvao me jedan čovjek iz Like, koji je znao da sam bio u ratu i da je taj roman o ratu, ali nije znao što zapravo piše unutra. Htio je pedesetak komada, i sve ih je prodao, pa je ponovno zvao i ja sam mu opet poslao. Nakon nekoliko dana zvao je u panici jer su svi koji su kupili knjigu tražili povrat novca. Čak su mu i fizički prijetili.

Tvoj prvi roman pomalo podsjeća na Konradovo «Srce tame». Kao da si ga pisao s idejom da balkanska ratna priča, kako se često kaže, mora završiti tamo gdje je i počela – na Kosovu...

Dosta duga sam živio od novinarstva, zapravo sam lutao po Bosni i Kosovu i prodavao sam te priče. Dok sam radio kao novinar bio sam jedan od prvih ljudi koji su uopće otišli na Kosovo da vide što se tamo zbiva. Bio sam jedan od prvih gostiju Hotela Grand, zajedno s arkanovcima. Lutao sam po Prištini, radio intervju s Ibrahimom Rugovom i Fehmijem Aganijem. Kad je počelo bombardiranje Kosova, bježao sam s nekim Romima u hrvatska sela, ne u Janjevo, nego neka još udaljenija. To su zapravo Hrvati koji su u petnaestom stoljeću iz Bosanske Gračanice otišli da bi tamo kopali cink. Oni još uvijek funkcioniraju kao prije, hodaju u narodnim nošnjama. Bilo mi je to dosta zanimljivo pa sam ostao tamo neko vrijeme. Pišem o tome što poznajem i što sam na neki način proživio. Teško bi mi bilo pisati o građanskom ratu u Španjolskoj, ne bih se to baš usudio. 
 
Specifično je da često pišeš onako kako se govori u Lici. Zašto pišeš tako? Koliko ti je važan jezik kojim pišeš?

Dijalog je jako bitan, a da bi postavio što autentičniji dijalog moraš ići do nekog nivoa jezika koji je zbiljski. Uvijek sam gajio averziju prema piscima koji pišu o, na primjer, dva pastira koji razgovaraju, a diskurs im je kao da su Platon i Sokrat. To me nikad nije privlačilo.

Pritom se ne libiš ni sočnih psovki...

Moj otac ima teoriju da onaj koji ne psuje Boga ni ne vjeruje u Njega. Neki iz Like mi zamjeraju zašto toliko psujem u knjigama, ali dok mi to objasne opsuju barem deset puta. Dobre su te psovke, jako su fine i sočne. Recimo, Francuzi nemaju psovke, oni imaju to «puta», što znači kurva, često kad gledaš Zidanea i ostale, uvijek imaju tu jednu psovku... Kod nas je malo drukčije, moj stari psuje «Jebem ti kruh kroz kruh!» ili «Jebem ti brkove krvave!», i to je upućeno ženi. Ličani inače, jako vole žene s brkovima, čak sam i ja bio takav kad sam bio klinac, poslije sam se malo osvijestio, civilizirao. Brkovi i dlakave noge, to je znak nekog temperamenta, pa i erotike.

Već u toj prvoj prozi osjeća se ono što će tvoj kasniji, i dosadašnji urednik Robert Perišić, opisati kao sličnost s Marquezovim «magičnim realizmom». Osjećaš li se balkanskim nasljednikom tog specifičnog pravca?

Perišić je to uglavnom pisao u smislu otkrivanja nekog drugog svijeta, što je u ovom slučaju Lika. Od Marqueza volim neke priče, pogotovo one iz sedamdesetih, «Oči modrog psa» i te cikluse, ali ne mislim da imam neke veze s njim.

Vjerojatno je zato i Denis Kuljiš svojedobno plasirao vijest da Emir Kusturica planira snimiti film po tvojem prvom romanu. Koliko je istine u tome? Bi li pristao na takvu ponudu?

Postojalo je nešto, i čak je izgledalo kao da je vrlo blizu realizaciji. Ali, bez obzira na to koliko je netko dobar redatelj, ako s nekim radiš onda moraš s njim razgovarati i piti, a to ne bih mogao s osobom koja drži koncert u Parizu i posveti ga Radovanu Karadžiću. Gadilo bi mi se. Ili kad mi netko ide isfuravati ono što je bio prije sto godina. Na primjer, mi Karakaši u Lici smo katolici, u Bosni smo muslimani, a u Srbiji pravoslavci, ali smo isto pleme. I što to znači? Da bih morao tražiti ono što sam bio prije nekoliko stoljeća. Takve stvari puno govori o čovjeku. Čast njegovim filmovima, ali ovo ostalo u vezi s njim mi ne leži.

Vjeruješ li da će, kad i mi, nakon tebe, uđemo u Europu, ulice Zagreba postati raznobojnije u smislu ljudskih fasada, mentaliteta, običaja? Hoće li onda i tvojim, samo adresom urbaniziranim likovima iz zbirke «Eskimi», biti lakše na takvim ulicama?

Ne znam, to treba pitati gataru. Ali kad Hrvatska uđe u Europu, onda ću se ja vratiti.

Koje je tvoje objašnjenje nemira u pariškim predgrađima, s obzirom da sigurno imaš bolji uvid u ono što se obično zove «stanje na terenu»?

Sve je počelo sedamdesetih godina, trebalo im je radne snage pa je dosta ljudi iz zemalja Magreba dolazilo u Francusku raditi. Sad postoji teorija da su Francuzi zapravo namjerno stavljali te Arape uvijek negdje pored, da se ne bi s njima pomiješali, pa su se stvorila geta zbog čega su Arapi imali osjećaj da ne žive zapravo tamo gdje žive. Francuzi su narod koji je jako osjetljiv na socijalnu nepravdu, ali samo na svoju, a pritom su i nacionalisti koji jako ne vole tuđi nacionalizam. U metrou je sve žuto, crno i crveno, ali na televizijskom ekranu su uvijek samo bijelci. Ako se Arapi i pokušavaju školovati, puste ih da dođu do određenog nivoa, ali dalje od toga ne ide, pa takve arapski dileri pitaju zašto su se uopće školovali. Stvar je, naravno, puno kompleksnija. Sad se pojavio i Sarkozy koji želi biti veći Francuz od Francuza, zemlja se polako zatvara, ja sam isto bio u zatvoru i svašta sam tamo prošao, i ne sviđa mi se situacija, i to apriorno razmišljanje o nekim ljudima kao da pripadaju nižoj vrsti. 
Francuska plaća danak kolonijalizmu. Oni sad u školama pokušavaju uspostaviti program koji govori o pozitivnim stranama kolonijalizma, možda su ga već i počeli primjenjivati. To je kao teza da je NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda. Baš me briga je li bila izraz težnje, ali bila je napravljena na temeljima zločina, i to je jedino važno, nakon toga je to gotova priča. Kad mi netko počne tražiti argumente za NDH, brišem ga iz pamćenja.

Likovna oprema knjige «Kako sam ušao u Europu» izvrsna je, jer i likovnost je dio tvojih talenata. Planiraš li se baviti i slikanjem, ili fotografijom, i od hobija, kao Siniša Labrović, polako doći do galerija i priznatog statusa?

Radio sam s konceptualcima, izlagao na dosta izložbi, čak i u Parizu, čak nekoliko puta i sa Sinišom. Bavio sam se i crtanjem i slikarstvom, i sa šesnaest ili sedamnaest godina već radio kao ilustrator i karikaturist nekih od najtiražnijih novina u Jugoslaviji. Ljudi danas misle da je Karakš došao iz pećine, ali ja sam s devetnaest godina već davao intervjue zbog onoga što sam radio. Sjećam se da sam, kad je objavljen intervju sa mnom u Studentskom listu, nosio taj izrezak u džepu i kurčio se po tulumima. U Lici sam, recimo, slikao i vješao slike po šljivama. Otac to nije mogao podnijeti i tjerao me da farbam žljebove, najprije samo nama, a onda i svima ostalima. Što se tiče tih nekih crteža u knjizi, dizajn je radio Ruta iz Arkzina, odličan dizajner, a hoću li se baviti fotografijom ne znam, mislim da me ne zanima.

Na kraju iste knjige postoji scena susreta s ocem koji misli da ti je budućnost sumnjiva. Kako izgleda ta tvoja budućnost? Pariz, Zagreb, književna karijera?

Teško je u Lici biti umjetnik, moraš barem imati auto. Doduše, morao bih prije položiti vozački. Ali, moj otac sanja da kupim neki auto. U selu postoji neki mali koji je malo retardiran, i kad sam bio zadnji put, stari mi je pokazao da je čak i taj mali u međuvremenu kupio auto. I rekao mi je da je čak i on bolji od mene. Dragi su mi svi oni, i Lika i roditelji, ali još kao klinac sam shvatio da ako oni budu mislili da sam uspio u životu, to je znak da sam propao. Pa se trudim da ne propadnem.
Kakva je budućnost ne znam, ali uvijek sam se trudio da me život ne uhapsi. Gledam po Zagrebu neke svoje prijatelje i poznanike i čini mi se da ih je život gadno uhapsio. Normalno, svatko ima neke svoje potrebe, i ako im je dobro tako onda u redu, ali nije dobro da je čovjek nezadovoljan.

Navodno si osim proze, počeo pisati i drame. Je li istina da je Paolo Magelli naručio komad od tebe?

Pa ne znam što bih rekao. Nije istina. Pišem ja neke drame, ali nije to još spremno. 

Znači, ne planiraš ostaviti književnost i u Lici osnovati eko-selo i živjeti tamo?

Volio bih se jednog dana baviti možda eko-seksom. Mi smo kao klinci u Lici često znali jebati bundeve. Ako se složi dobra priča, možda bi i turisti dolazili jebati bundeve, onako u čistoj idiličnoj prirodi. Teško je taj osjećaj opisati riječima, treba jednostavno ljudima pustiti da probaju i da maštaju. Onda kasnije mogu prijeći na toplije stvari.

Igor Ružić (intervju je vođen 27. 03. 2008.)

Pročitajte i ...
Sjajno mjesto za nesreću - Damir Karakaš
Pariz kao 'Sjajno mjesto za nesreću' Damira Karakaša
'Sjajno mjesto za nesreću' otkriva utrobu velegrada
'Gospodar Karlovca' - ritmizirani feljtoni Tomislava Čadeža
Tomislav Čadež - Gospodar Karlovca
Zagrebački pentagram - Paolo Magelli
Zagrebački pentagram u ZKM-u
Pet priča današnjeg Zagreba u ZKM-u
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici