Hari Kunzru

08.01.2009. Print | Pošalji link

Hari Kunzru jedan je on najpoznatijih britanskih autora mlađe generacije, a njegov prvijenac «Impresionist», objavljen 2002. godine, postao je bestseler ovjenčan brojnim nagradama.

Osim pisanja, Kunzru se ističe i konstantnim društvenim angažmanom, pa je tako, primjerice, potpredsjednik britanskog P.E.N. centra, a dio je i umjetničkog kolektiva okupljenog oko časopisa «Mute», koji oduvijek ima snažne aktivističke tendencije. Prije spisateljske karijere, Kunzru je pohađao prestižni Oxford, a nakon toga je ostvario zapaženu novinarsku karijeru u časopisima kao što su «Wired» i «Wallpaper». Ipak, činjenica da je dijete useljenika obilježila ga je za cijeli život, te u svojem pisanju, ali i javnom radu uvijek pokušava ujediniti svoja osobna iskustva i progresivnu ideologiju. Od njegovih djela na hrvatski je za sada preveden samo «Impresionist», iako mu je ove godine u svijetu objavljen njegov treći roman, koji se bavi 1968-om.

Krenimo sa skandalom koji ste izazvali kada ste odbili nagradu novina The Daily Mail, koju su vam htjeli dodijeliti za «Impresionista». Pisci inače vole nagrade, naročito novčane...

Najprije trebate razumjeti što The Daily Mail i Mail ond Sunday znače u Velikoj Britaniji. Riječ je o novinama koje su na pola puta između ozbiljnih tiskovina i iznimno popularnih tabloida, te imaju veliki tiražu i prilično su moćni. Također, oni uvijek tvrde kako zastupaju ono što se naziva «srednja Engleska», pa imaju, dakle, desničarske stavove i dugi niz godina su bili posebno neprijateljski nastrojeni prema imigrantima, gay osobama i ženama. Njihovi stavovi su mi se uvijek gadili i kada sam osvojio njihovu nagradu nisam imao želuca za rukovanje s urednikom The Daily Maila, jer je većina stvari koje objavljuju nepodnošljiva. Imao sam izbor odbiti njihovu nagradu tiho ili glasno, i naravno izabrao sam ovu drugu opciju jer sam htio objasniti zašto ne želim Mailovu nagradu. To je izazvalo mnogo veći potres nego što sam u tom trenutku uopće smatrao mogućim, sve druge novine su posvetile veliki prostor toj priči, a Mail je počeo s kampanjom članaka protiv mene. Tvrdili su da sam licemjer i da su moji stavovi takvi jer dolazim iz društveno privilegiranog sloja. U svakom slučaju, rat The Daily Maila i mene se nastavlja.

Razjasnimo onda koliko i kako ste bili privilegirani. Također, koliko vaše iskustvo odrastanja u Velikoj Britaniji kao dijete useljenika ima sličnosti s onime što je Hanif Kureishi opisao u «Buddhi iz predgrađa»?

Doista postoje određene sličnosti između mojega života i onoga što stoji u «Buddhi iz predgrađa». I ja sam odrastao u uniformno izgrađenom londonskom predgrađu. Kureishi je pisao o južnom dijelu grada, dok sam ja odrastao u istočnom. Moj otac je liječnik, što je podrazumijevalo dobar profesionalni status, imali smo novaca, no istovremeno je bio i imigrant. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada sam bio tinejdžer, Britanije nije bila baš ugodno mjesto za djecu useljenika, postojalo je puno pitanja o tome što znači biti Britanac i treba li imigrantima uopće dopustiti nešto takvo! Tadašnja vlada je ohrabrivala najgoru vrstu rasističkog mišljenja, a i tisak je znao biti vrlo neprijateljski raspoložen. S jedne strane sam imao lagodan život s malo problema, a s druge, kulturološki gledano, dosta loših iskustava. Ljudi bi nekad dobacivali za mnom na ulici, i znao bih se i potući zbog toga što sam iz rasno miješanog braka. Te dvije strane su uvijek radile jedna protiv druge, a imao sam i veliki osjećaj samopouzdanja, jer sam u školi bio odličan, te je iza mene stajao stabilan dom s roditeljima iz više srednje klase. Bilo mi je lagano uspjeti jer sam imao mnogo prilika, ali me uvijek ljutila nepravda s kojom sam se ponekad  suočavao. Bilo je ljudi koji su se usuđivali reći kako nemam pravo živjeti u Engleskoj ili uopće biti građanin države u kojoj sam se rodio. Studirao sam na Oxfordu, a tamo se najbolje dolazi u dodir s britanskom tradicijom i klasnim sustavom u svoj njegovoj slavi, ako je to uopće prava riječ. Ipak, meni je na Oxfordu bilo dobro, jer sam upoznao mnogo zanimljivih ljudi, a bio sam i u prilici izbliza vidjeti što znači biti aristokrat ili se takvim smatrati. Naravno, bilo je više nego dovoljno ljudi koji su bili normalni. S britanskom tradicijom se najbolje suočiti licem u lice; onda se otkrije kako ima segmenata koje treba cijeniti, ali i mnogo toga što bi najbolje bilo odbaciti. Sve je završilo tako da sam Oxford napustio sa dosta dobrih međuljudskih veza i zanimljivih ideja, od kojih mi se najvažnijom činila ona kako intelektualci i umjetnici imaju obavezu boriti se protiv predrasuda i za pružanje šansi ljudima koji se nisu u stanju sami za sebe izboriti.

Kako je konkretno izgledalo to oksfordsko društvo u kojem ste se na kraju ponajviše kretali? Je li riječ o britanskoj verziji nekog romana Bretta Eastona Ellisa?

Na mnogo načina Oxford je sveučilišno iskustvo koje je svatko imao. Tamo dolaze ljudi različitog porijekla, a sprijateljiš se najlakše s onima koji su ti slični i u čijem društvu uživaš. No, istina je da se tamo može naći neproporcionalan broj vrlo bogatih ljudi koji se smatraju elitom, možda ne zbog novca, ali onda svakako zbog svojih predaka. Klasne podjele su još uvijek vidljive u Velikoj Britaniji, to je skupina kulturalnih pretpostavki i signala koje ljudi šalju jedni drugima. Na Oxfordu je bio mali broj crnaca i Azijata, kao i ljudi čiji su roditelji iz radničke klase, pa sveukupnu kulturu Oxforda ipak određuje određena vrsta staromodne elite. Moguće je odabrati ne sudjelovati u svemu tome. Imao sam prijatelje iz obje skupine,  a, da budem iskren, mnogo sam vremena na Oxfordu proveo u podrumu pušeći travu s prijateljima. Dakle, nisam stalno bio u kravati i cilindru, živeći aristokratski.

No, i nakon Oxforda vaš životni put obilježen je elitnim poslovima. Pisali ste za dva časopisa koji su na svojem vrhuncu određivali i pokretali trendove. Prvi je «Wired», koji je bio publicistički predvodnik internetskog booma devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je drugi pak «Wallpaper», posvećen namještaju, odjeći i dizajnu. Kako ste se tamo zatekli?

Slučajno sam postao dio tog lifestyle novinarstva. To mi se činilo kao najlakši način zarade dok sam pokušavao pisati prozu. Otkrio sam da takav posao sa sobom nosi mnoge dobre stvari: ljudi ti mnogo toga šalju besplatno, a i često sam putovao. Te dvije publikacije su bile vrlo zanimljive i smatram se sretnim što sam pisao za njih. Oba magazina su oko sebe stvorila jednu cijelu kulturu, te su u kratkom vremenu, tek nekoliko godina, transformirali način na koji su njihovi čitatelji gledali same sebe. «Wired» je sredinom devedesetih bio avangardan u smislu da je zastupao ideju kako nove tehnologije sa sobom donose i društvene promjene. Tada smo pisali koliko je internet važan, a ljudi nam nisu vjerovali, dok je danas, nakon deset ili dvanaest godina, očito kako je takav stav bio ispravan. «Wired» je imao specifičan evangelički, kalifornijski ton pisanja, i slučajno sam imao priliku svjedočiti kako funkcionira liberitarijanska i donekle utopijska filozofija, inače proizvod hipi revolucije šezdesetih godina. S vremenom se sve transformiralo u poslovnu ideologiju, snažno protiv bilo kakvih državnih rješenja jer je temelj svega bilo privatno poduzetništvo i individualizam. Oko «Wireda» je vladala tipična američka atmosfera otkrivanja novoga, i sjećam se da sam jednom pitao zašto nikada ne objavljujemo članke o problemima siromašnih koji uopće nemaju mogućnost doći do novih tehnologija. Odgovoreno mi je kako ne postoji trajna nemogućnost pristupa tehnologiji, jer svi će je s vremenom imati. Ideja kako će bogatstvo i dobar život s vrha polako teći prema dolje, bila je njihova temeljna ideja, s kojom sam imao problem, i usred svega toga sam pokušavao pomiriti svoje stavove sa službenima. «Wallpaper» je pak bio pogon jedne osobe, Tylera Brulea, koji je u njemu promovirao vlastiti ukus i viđenje slatkoga života, što je radio iznimno uspješno. Brule je imao dominantan utjecaj na stil odijevanja i življenja kraja devedesetih, i ljudi su živjeli vodeći se njegovim izborom namještaja, odjeće i ostalih luksuznih artikala. Ta estetika je postala prevladavajuća i u mnogim hotelima diljem svijeta. Danas je to klišej za ono što se obično smatra kako su izgledale kasne devedesete prošlog stoljeća. Siguran sam da će autori TV-serija u budućnosti gledati primjerke «Wallpapera» ukoliko budu htjeli pogoditi izgled tog perioda. Bio sam njihov glazbeni urednik što je značilo da sam se u redakciji pojavljivao dvaput mjesečno da pokupim poštu i ostavim tekstove, ali ništa više od toga.
 
Nakon skoro jednog desetljeća koje ste proveli u medijima, 2002. godine objavljujete svoj prvi roman «Impresionist», koji postaje bestseler, a i kritičari su mu bili vrlo skloni. Ipak, postojao je dio čitateljstva koji nije shvatio podtekst ovog romana i njegov ironijski odmak. Je li to opet odraz uobičajene britanske uštogljenosti?


«Impresionist» je satira jedne veoma britanske književne i filmske tradicije. U vrijeme kada sam odrastao, jako su popularne bile kostimirane drame producentsko-režiserskog tandema Merchant-Ivory, često smještene u Indiji, u kojima bi lijepo odjevenim kolonizatorima služili čaj tihi Azijati. Bila je to neka vrsta lifestyle-fantazija o tome kako bi svijet izgledao da Britanija još uvijek ima veliki imperij. Britanci su općenito nostalgični za vremenom kada je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo važno, i takvi filmovi su bili smiješan podsjetnik na sve to. Tu su još i romani pisaca kao što su E.M. Forster, Paul Scott, Rudyard Kipling i mnogi drugi koji su pisali knjige o Indiji i koristili je kao egzotičnu kulisu za priču o nalaženju samoga sebe. U njima bi uvijek neki Englez došao u seksi stranu zemlju i tamo otkrio svoju unutarnju vrijednost, a sve s palmama u pozadini. Ja sam pak želio napisati knjigu koja je suprotna u odnosu na sve što sam spomenuo, i razotkriti tajne žudnje koje se mogu iščitati u takvim pričama. Kolonijalizam je pun takvih čudnih fantazija moći. I tako sam napisao razvedenu, pomalo nevjerojatnu priču o dječaku koji se uzdiže u svijetu britanske kolonijalne vladavine, ali sam u prvi plan stavio prljavštinu i gadosti tog vremena. Moram reći kako sam u tome itekako uživao, pa je moj roman pun mirisa i seksa. Također, tu je i serija bijelih očinskih figura, učitelj, sudac, znanstvenik, vojnik, dakle svi ti uobičajeni autoriteti, koji su inače predstavljeni kao plemeniti i nepokolebljivi ljudi. Ja sam, naravno, prikazao perverziju takvih likova. Mnogo ljudi u Britaniji sve to je shvatilo kako treba, i ne želim sugerirati kako je «Impresionist» bio nerazumljiv roman, ali bilo je i onih koji su ga čitali kao samo još jednu kolonijalnu avanturu, zabavnu priču koja je nostalgična za dobrim starim vremenima. Što je, naravno, čista ironija.

Još jedna karakteristika «Impresionista» jest i potpuni bijeg od realizma i jasan postmoderni senzibilitet. Je li vam namjera bila poigravati se s čitateljem i konstruiranjem priče na apsurdan način?

To je roman o stereotipima, u kojem ima dosta komedije. Također, centralni lik je „tabula rasa“, te se simpatije čitatelja ne mogu na njega usmjeriti, što je inače tradicionalni pristup. Kako sam želio iskoristiti postojeće stereotipe iz pisane riječi i filma, te od njih stvoriti kolaž, osnovne ideje realizma mi nisu bile važne. Uvijek sam znao da se sa svime time poigravam. Kasnije sam se zainteresirao za pisanje koje nosi emotivni naboj i u kojem je važan realizam, dakle baš suprotno od «Impresionista». Možda je sljedeći korak vratiti se pikaresknoj priči, koja je istovremeno vrlo realistična; to bi bio dobar trik.

Kada je riječ o realizmu, on se najbolje vidi u vašem najnovijem romanu «My Revolutions», koji prati priču bivšeg šezdesetosmaškog radikala, koji sada živi u poluilegali. Jeste li razmišljali o četrdesetogodišnjici 1968. godine kada ste započinjali taj roman?

Nije mi bila namjera iskoristiti obljetnicu 1968-e. To vrijeme ima posebno značenje za moju generaciju iz osamdesetih i devedesetih, jer su šezdesete na neki način bila čista suprotnost. Mi smo odrastali u vrlo konzervativnom i reakcionarnom okruženju, gdje su najviše značili novac i moć. Vladalo je raspoloženje da što god mi napravili, i koliko god nam se sve to nije sviđalo, ništa se ipak nikada neće promijeniti. Ista vlada koja je došla na vlast kada sam imao devet godina bila je aktualna i kada sam imao dvadeset i pet, što je stvaralo dojam zamrznutosti. U šezdesetima su mladi ljudi bili uvjereni kako pokreću ogromne promjene, te da će se temelji društva poboljšati, a oni će biti u prvim redovima. Njihove žudnje i njihova vizija svijeta će preuzeti stvar. Također, njih je bilo brojčano mnogo, posebice u Americi gdje su ih nazivali baby boomers, pa se činilo kako doista imaju veliku moć. Svi oni su bili izrazito skeptični i gledali s omalovažavanjem generacije koje su došle kasnije. Zašto mi nismo dobri kao oni, zašto nismo u stanju stvoriti slavnu atmosferu kao oni? Uvijek me zanimalo koliko od toga jest istina, i je li postojala stvarna mogućnost za korjenite promjene, revoluciju i ostvarivanje utopijskih snova tog trenutka. Što sam više o tome čitao tijekom godina, kao što su i mnogi drugi - doduše većinom kada je riječ o popularnoj glazbi - razvio sam interes za politički dio te priče. Naročito su me zanimali radikali, dakle ljudi spremni suprotstaviti se establišmentu nasiljem i riskirati svoj život kako bi transformirali društvo. Biografije tih ljudi znaju biti dirljive, jer oni su mladi donijeli odluke koje se kasnije nisu mogle promijeniti, i čitav njihov daljnji život je bio njima obilježen. Male razlike sudbine su mnogima značajno promijenile živote. Neki ljudi su se udaljili od onoga što su bili kada su imali dvadeset i jednu godinu. Ima mnogo socijaldemokrata koji su danas ugledni europski političari, a tada su bili vatreni radikali. Sada pak upravljaju državnim organima koje su prethodno pokušavali uništiti. Neki su fakultetski profesori, ali su zato drugi još uvijek u zatvorima zbog svojih djela. Općenito gledajući, htio sam znati što znači upotrijebiti nasilje u cilju ostvarivanja svojih političkih ideja. Je li opravdano ili arogantno nametati svoja mišljenja cijelom svijetu? Također, koja je razlika u nasilju koje provodi država u odnosu na ono pojedinca? U tradicionalnoj političkoj teoriji država je tu kako bi, između ostaloga, distribuirala nasilje u ime naroda, kroz vojsku i policiju, a sama ideja države se podriva ako ljudi uzmu pravo koristiti nasilje za svoje ciljeve. Sva ta društveno-politička pitanja važna su i danas, jer se raspravlja o tome do kojeg stupnja je suprotan stav poželjan i uopće moguć u odnosu na državnu politiku. Što biste napravili, na primjer, kako biste zaustavili rat u Iraku? Postoje paralele između današnjeg trenutka i tog vremena šezdesetih, od kojih je najočitija terorizam. Sada je naše viđenje terorista obilježeno nihilizmom i religijom, a u to vrijeme je postojala velika podrška za ljevičarske teroriste. To je zanimljivo u kulturalnom smislu, pa se pitam što se pomaknulo i sve me to zajedno potaknulo da pišem o šezdesetima i takvim likovima.

«My Revolutions» je vaš treći roman, ali prvi u kojem više prostora posvećujete ljubavnoj priči. Je li to opet danak realizmu ili možda odraz teme o kojoj ste izabrali pisati?

Priči je to bilo potrebno zbog retorike tog vremena i velikog značenja ljubavi. Za mnoge ljude politička revolucija ujedno je bila i osobno oslobađanje od seksualne represije, obiteljskih struktura koje su negirale osjećaje ljudi. Postojala je i fraza «naoružana ljubav», iz koje su izrasle slike hipija s oružjem, koji idu ubiti policajce kako bi stvorili ljubav. Fascinira me isprepletenost osobnog i političkog koja nedostaje u političkoj kulturi našeg vremena. Danas ljudi pokušavaju promovirati socijalnu pravdu, no jako je malo podrške za tipičnu ideju šezdesetih i sedamdesetih kako je potrebna osobna transformacija kao dio ili poticaj one društvene. Tada su ljudi vjerovali da će promjena sustava stvoriti i bolje, obzirnije ljude pune ljubavi ali  i seksualno ispunjene. Pokušaj življenja svakodnevice na drukčiji način odvojio se od političkih uvjerenja i ciljeva ljudi, a naše vrijeme je također i konzervativno u pitanjima seksa, obitelji i religije. Naravno, to se djelomice desilo i zbog brojnih primjera neuspjeha života u komuni i drugih pogrešaka. Zato sam htio imati ljubavnu priču u središtu romana, jer to je priča o dvadesetogodišnjacima, ljudima punim strasti koji nisu htjeli razdvojiti osobno i političko.

Razmotrimo u svemu tome vašu poziciju. Ulrike Meinhof, jedna od predvodnica RAF-a, prethodno je bila uspješna novinarka. Koliko ste vi spremni daleko otići kako biste realizirali svoja uvjerenja?

Imam veliko poštovanje za ljude koji su spremni riskirati svoj život za ono u što vjeruju. Kada je konkretno riječ o RAF-u može se reći da su bili u krivu u skoro pa svemu što su pokušali napraviti. Impuls koji ih je pokrenuo bio je plemenit, jer su se željeli suprotstaviti masovnom nasilju koje su vidjeli svuda oko sebe, kao što je bio rat u Vijetnamu, ali i načinu na koji je bilo organizirano društvo, rad, te su ispravno identificirali nametnutu društvenu disciplinu, koja se od tada zapravo samo još više intenzivirala. Nažalost, od svega toga odmah su prešli na nekakav  rock'n'roll pothvat s brzim autima i pištoljima, vjerujući kako je dovoljno ubiti nekoliko policajaca, opljačkati koju banku i izjavljivati u javnosti kako treba smaknuti „drotove“ da bi se promijenilo cijelo društvo. Oni su istovremeno bili radikalno optimistični i radikalno pesimistični, čini se. No, ako RAF ostavimo po strani, teško mi je odgovoriti što bih ja učinio. Do danas nisam učinio ništa više od sudjelovanja u uličnim protestima i koji put se naguravao s policijom, ali nisam imao osjećaj da bi išta više bilo korisno i dovelo do rezultata koje želim. U odnosu na revolucionare sedamdesetih, današnja je situacija drukčija, te bi bilo potrebno mnogo više nasilja da se nešto promijeni. Ideja da se nekoliko prijatelja danas dočepa oružja i počne pucati kako bi izveli velike društvene promjene je apsurdna. Od Rusije, preko Kine do Kambodže, ima mnogo primjera nihilizma i groznih stvari koje su njihove revolucije napravile. Tako da revolucionarno nasilje nije za mene. Ipak, da sam, recimo, živio u Južnoafričkoj Republici za vrijeme aparthejda, nadam se da bih imao hrabrosti ustati protiv države, i smatram da bi bilo legitimno koristiti nasilje.

Politika je, kako se čini, iznimno važna stvar u vašem životu. Jeste li 1997. godine glasali za laburiste odnosno Tonyja Blaira, te kako procjenjujete njegovu vladavinu Velikom Britanijom?

Da, glasao sam za njega. Iako sam skeptičan, uvijek izlazim na izbore i glasam, iako baš i nisam siguran ima li moj glas vrijednosti da pokrene promjene kakve bih ja želio, koje su malo radikalnije. Općenito mi se čini da u matici britanske politike nema ljudi koji predstavljaju moje stavove, ali sam tada strašno želio promjenu vlasti, bilo je to i psihološko oslobađanje u odnosu na dvadeset godina vladavine  konzervativaca. Tada je zbog promjene vlade stvorena određena euforija koja je konačno građanima dozvoljavala pogled u budućnost, a ne u prošlost. S konzervativcima smo bili zaglavljeni u sumraku postimperijalizma i nacionalne sramote koju je proizvela kriza oko Sueskog kanala iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je postalo svima jasno da se Britanija više ne može ponašati kao velika svjetska sila. Ta priča o propasti trajala je desetljećima i činilo se kako svi živimo u ruinama prošlosti. Nakon dolaska Blaira na vlast činilo se da sada možemo učiniti neke ispravne stvari i ići naprijed, a meni se čini da je taj stav još uvijek prisutan i da više nismo zaglavljeni u prošlosti. Tony Blair nas je razočarao na nezamislive načine, naročito kada se prisjetim kako je u ranim danima njegov ministar vanjskih poslova govorio o «novoj, etičnoj vanjskoj politici». Na kraju nas je takva etika dovela do bombardiranja Bagdada, uz nekakvu maglovitu  humanitarnu priču nakon što se ona o oružju za  masovno uništenje pokazala kao laž. Ne žalim što sam 1997. godine glasao za Tonyja Blaira, a glasao sam za njega i četiri godine kasnije, ali sada baš i ne znam kome bih dao svoj glas.

Vaš drugi roman, «Transmission, bavio se svijetom Silikonske doline, računala i interneta. Osim u «Wiredu», o tim temama ste pisali i za časopis «Mute». Imate li možda i vi profil na Facebooku, što se čini kao najnovija internetska pošast?

Da, imam ga. Dugo sam se opirao, no onda me  zaintrigiralo poigravati se s takvom društvenom mrežom. Znam sve o tome kako se koriste informacije s Facebooka, to jest da ih vlasnici prodaju tvrtkama koje razvijaju alate za pretraživanje i skupljanje osobnih informacija, ali i obavještajnim agencijama i policiji. To je zastrašujuće, no zanimljivo mi je gledati kako ljudi bez problema dijele svoje osobne podatke, no ja ipak pazim što tamo stavljam. Također, fascinantno je vidjeti kako se tamo ljudi povezuju jednostavnim informatičkim alatima, a budući da se sve to zadržava u bazi podataka, siguran sam da se znaju brojevi telefona i razne druge stvari. Sve to zabrinjava, ali ne vidim kako se tome može direktno oduprijeti, s obzirom da ljudi na cijelom svijetu dobrovoljno pristaju na to. Mene zanima kako će takve stvari promijeniti naše poimanje sebe, naše ideje o privatnosti, jer stvari vode tome da prijašnja intima postaje javna stvar. Pretpostavljam da će sljedeće generacije imati fundamentalno različito poimanje samih sebe i volio bih pokušati pisati o tome. S time se borim već dvije godine, pa tako i sam odajem svoju privatnost kao dio istraživanja materijala za knjigu.

Potpredsjednik ste britanskog P.E.N. centra. Je li to tek ukrasna funkcija ili doista nešto radite?

P.E.N. se bavi promicanjem pisanja i zalaže se za pisce koje proganjaju i zatvaraju zbog njihovih djela. U vezi ovog posljednjeg sam vrlo angažiran, slično kao što se Amnesty International bavi pojedinim slučajevima i ljudima. Osobno sam se bavio slučajevima u Alžiru, Vijetnamu, Bangladešu, na Maldivima... i u svima sam pokušavao iskoristiti svoj pristup medijima kako bih utjecao na bilo koji mogući način da se situacija tih pisaca poboljša. Ponekad je dovoljno napisati protestno pismo vladi države koja ograničava ili zatvara književnike. Na Maldive sam, recimo, putovao i sastao se s tamošnjim prodemokratskim vođama kako bih skrenuo pažnju medija na tu situaciju, s obzirom da većina svijeta te otoke gleda samo kao turističko odredište. U Britaniji sam također imao nekoliko slučajeva ograničavanja slobode izražavanja, primjerice ono što se dogodilo Monici Ali, koju su napadali zbog romana o useljenicima iz Bangladeša koji žive u londonskom East Endu. Dobivala je čak i prijetnje fizičkim nasiljem pa sam se pojavio u nekoliko medijskih debata kako bih branio njeno pravo da piše što želi. Na sve to gledam kao dio mojeg statusa pisca, jer ako su ljudi zainteresirani sjediti nasuprot mene, držeći mikrofon u ruci, mogao bih pričati o tome koja mi je omiljena boja, te imam li mačku ili ne, a čini mi se da je bolje upotrijebiti taj prostor za nešto što smatram važnim. Ponekad to zna biti jako učinkovito, a i P.E.N. ima odličnu međunarodnu reputaciju i radi dobar posao, pa mi je drago što sam dio te organizacije.

Gordan Duhaček (intervju je emitiran 26.06.2008.)

Pročitajte i ...
Mute - aktivizmom protiv devastacije istočnog Londona

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici