Vedrana Rudan

20.11.2003. Print | Pošalji link

U zenitu predizborne kampanje u Hrvata, u kulturni intervju nismo željeli pripuštati političare. Odlučili smo se obratiti nekome tko njih deklarativno mrzi, i o tome, kao ni o svemu ostalome što mrzi – ne želi šutjeti.

Kako se poklopilo da je Vedrana Rudan upravo objavila i svoj drugi roman naslova «Ljubav na posljednji pogled», još bolji od prvijenca «Uho grlo nož», računica je bila jasna.

Iako se o Vedrani Rudan sve zna, malo generalija neće škoditi. Dakle, riječ je o gospođi od pedeset plus, koja je turbulentnu karijeru prepunu otkaza, u kojoj se na kraju skrasila kao trgovkinja nekretninama, zamijenila, na nagovor prijateljice, onom književnom. Iako se javljala kao kolumnistica u Feralu, pravo je otkriće postala tek nakon što je svima rekla što ih ide u romanu «Uho grlo nož». Recepcija je bila izvrsna, slijedile su kritike i osvrti koji su je uglavnom definirali kao rockericu, križanac Patti Smith i Courtney Love, do onih koji su o njoj pisali kao o ženi s mudima. U svakom slučaju, roman je postao bestseller, Mirko Ilić je za dizajn naslovnice dobio i američku dizajnersku nagradu, a uslijedile su i najprije beogradska a kasnije i zagrebačka inscenacija. Za drugi roman Vedrane Rudan također je najavljena ekranizacija. U međuvremenu, uz sve to, Vedrana Rudan ispisuje i kolumnu u tjedniku Nacional.


Krenimo od novog romana, jer se o prvom već sve zna. Čini se da je zahtjevniji od prvog. Znači li to neko autorsko sazrijevanje?

Najlakše je tako reći, ali dosta smiješno zvuči kad to govori osoba u 54-oj godini života. Ne mislim da sam zrela, nego da sam davno prezrela, i čini mi se da je to neko moje sazrijevanje u knjizi «Ljubav na posljednji pogled» posljedica uloženog većeg truda i osjećaja odgovornosti. «Uho, grlo, nož» napisala sam za moju prijateljicu Nadu Gašić, a ne za nekakve čitatelje, kritičare, Hrvatsku ili Ameriku i Europu, nego za Nadu i za sebe. Međutim, taj strašni uspjeh me prestrašio i nadahnuo da napišem i drugu knjigu, no sad sam shvatila da se knjiga više ne može pisati u pet tjedana, pa sam se natjerala da se malo više potrudim. Drugu knjigu pisala sam godinu dana, jedno tisuću stranica sam izbacila, i na kraju ostavila dvjesto. Dakle, mislim da nisam sazrela nego sam se jednostavno malo više potrudila.


Tematika je i ovoga oputa aktualna – nasilje nad ženama. Jeste li možda počeli pisati «Ljubav na posljednji pogled» nakon nekoliko afera koje su se u javnosti podigle nakon obznanjivanja nekoliko takvih slučajeva ili su se stvari slučajno tako poklopile?

Nije se slučajno poklopilo niti su mene te afere inspirirale. Čim je izašlo «Uho, grlo, nož», svima sam rekla da ću napisati knjigu za svoju dušu i to knjigu o nasilju. Ne zato što je neki naš političar prebio svoju gospođu, nego zbog toga što je moj otac prebio mene, i moj bivši muž također. Osjećala sam potrebu da skinem sa sebe taj teret, i kao što mi je «Uho, grlo, nož» pomoglo da skinem sa sebe traumu rata, tako sam ovim htjela skinuti sa sebe i traumu mlaćenja žene i to mi je uspjelo, pa neka sad netko drugi drhti dok čita. Ja sam lakša.


Gdje je razlika između kolumnističkog praćenja događaja i tematiziranja istog u prozi?

Kolumnistički rad je prisila iz tjedna u tjedan, i moraš biti vraški inspiriran svaki tjedan da napišeš nešto što je po tvojim kriterijima pristojno. Ja imam tu nesreću da mi je urednica Sina Karli, koja me ne pritišće nikakvim okvirom, ostavila otvorene ruke, što je lijep osjećaj dok se ne uhvatiš pera. Jer, kad možeš pisati bilo što, osjećaš i veću odgovornost, kao što znamo: sloboda obavezuje, tako da sam s jedne strane sretna jer po prvi put imam urednicu koja će objaviti sve što napišem, no s druge strane, znam da ne smijem napisati neku glupost, pa se tresem i velika mi je frka, ali ne mogu iz te kože jer me to plaća.


Zanimljiva je i vaša tehnika pisanja - istaknuta osobnost i autorsko «Ja» koje ne samo da se probija iz teksta, nego se automatski nameće od prve rečenice. Ukratko, vaš je stil vrlo osoban. Vjerujete li u onaj postulat da je «čovjek stil»?

Ja ni ne znam kakav je moj stil. Jednostavno, da bih si skratila muke pišem kako govorim, skoro kao «po Vuku». Nisam ona vrsta pisca «doktora znanosti», koji je nešto proučavao, neke svjetske pisce, pa će malo citirati i znati, ili se vraćati nekim pametnim ljudima i bla-bla. Ne, ja pišem govorom čovjeka 21. stoljeća, govorom ljudi koji me okružuju i kako govorim tako i pišem, pa mislim da me zbog toga ljudi i čitaju. To nije moj stil - to sam ja.


Fascinira uvjerljivost opisa nasilja u «Ljubav na posljednji pogled». Sami ste rekli da tu ima i osobnog iskustva, međutim, koliko ima nadgradnje, imaginacija ili posljedice istraživanja?

To je osobno iskustvo, ali naravno ne sve. Moja me kći, nakon što je pročitala knjigu, pitala je li me njen otac zaista tako mlatio. To naravno nije istina. Ali ključni su osjećaji koji se probude kad te netko siluje na ovaj ili onaj način, zato mislim da samo žrtva može napisati knjigu o nasilju, ali nisu sve žrtve pismene niti su sve žrtve pisci, žrtve se osjećaju i krivima i nemoćnima, i neslobodnima pa zbog toga ne pišu. Bila sam žrtva, sada to više nisam jer imam muža koji me podržava, i svi oko mene me vole, i onda mi je lako biti pisac. Ali opet, ne možeš pisati o nasilju, sigurna sam u to, nitko nema toliko mašte, ako te netko nije tresnuo. Ja sam imala tu sreću.


Spomenuli ste supruga koji vas podržava. Kako je on pročitao i doživio knjigu?

Moj muž nikada ne čita moje tekstove, za njega oni ne postoje dok se negdje ne objave. Dakle, kad nešto napišem, ne gnjavim ga da to odmah mora i pročitati. Kad je pročitao objavljenu «Ljubav na posljednji pogled» pitao me mora li stvarno to sve u knjizi biti tako. Naravno da mora, to je tako. On se čudio jer nije nasilnik pa ga takve stvari čude.


Često nastupate u medijima, broji vam se već pet gostovanja u Latinici i jedno kod Stankovića. Kako ste zadovoljni odjekom vaših medijskih istupa?

Ako nisi na televiziji, nema te. Svaki moj nastup na televiziji znači jedan tiraž manje na policama, i to je to. «Nedjeljom u dva» je jako gledana emisija, «Latinica» je kultna, mislim da je Latin novinar broj jedan u Hrvatskoj, i tu nema greške, ako se pojavim kod njega, znači da mi u tom trenutku raste prodaja. Naravno, bila sam u «Latinici» i prije nego što sam bila pisac zato što me on zvao, i zato što mi se njegova emisija sviđa. Zovu me i drugi, ali u neke ne idem, biram ipak po svom izboru.


Vjerujete li da vas mediji vole ili samo iskorištavaju pouzdano provokativan glas koji se ne ustručava reći sve što misli?

Ja sam čovjek medija, bila sam novinar u novinama i na radiju, i mislim da je tu i jedno i drugo. Voliš onoga tko će pomoći da tvoja emisija bude gledana ili slušana. Pritom ne moraš njega osobno voljeti, sigurna sam da mene Latin osobno ne voli i da Stanković nije lud za mnom kao gospođom Rudan. Oni mene «vole» zato što znaju da će biti gledaniji ako ja sjednem u njihovu stolicu. Iskorištavaju dakle oni mene, ali koristim i ja njih, nisam ni ja tamo badava.


Emisiju «Nedjeljom u dva» ne spominjemo slučajno – tada ste po prvi put šminkom najavili i temu novog romana, a to je nasilje nad ženama. Kako to da ste odlučili progovoriti upravo o tome? Kako žene reagiraju na takve istupe? Bilo je i nekih koje su rekle da im se doslovno gadi takav nastup.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Kad nastupim u medijima tražim odjek, ne nužno dobar odjek, jer ne želim da me ljudi vole nego da me zapaze. To je jače od mene, volim se producirati i ne sramim se toga. Neću reći da sam sramežljiva ženica koja voli biti doma ali ne može jer je mediji kasape. Ne, to je moj izbor, ja sam punoljetna osoba. Bilo bi mi draže da sam suzdržana žena mojih godina koja bi bila zadovoljna da ostane doma čitati i ne bude na televiziji, ali ja volim pisati i volim se producirati i provocirati, i ako netko kaže da mu se gadim, mogu samo biti zadovoljna jer to znači da su me vidjeli. A ovo naše društvo je «ma-ma» društvo, dakle kako je to nedavno Šiber rekao, kombinacija mačista i mafijaša. Sve je puno nasilja i mislim da će, između ostalog, i zbog toga moja knjiga biti jako čitana.


Pratite li strukturu vaših čitatelja? Imate li dojam da vas više čitaju i vole muškarci ili žene?

Naravno da pratim tko me čita. Moje knjige su projekti, to nije nekakav spontani izljev starije gospođe koja o nečemu razmišlja i onda to stavlja na papir, ja od toga živim i nije mi svejedno tko me čita i kako me čita.


Dojam je da svjesna autorska društvena kritika ovakvog tipa kakav vi prakticirate, kod nas dosad nije postojala. Imate li možda neke uzore u smislu tog - kako ga je nedavno nazvao Robert Perišić - autorskog performansa?

Želim skrenuti pažnju na sebe. Nas ima puno, kojekakvih književnika, književnica, pisaca, piščića, spisateljica, pisateljica, i u svemu tome, ako si nekakva fina gospođica ili gospođa u svili, pa nešto diskretno klepećeš na nekakvom okruglom stolu, pa čitaš na nekakvim promocijicama, tko će o tebi ikad išta reći? Mislim da treba ići «šakom u glavu», jer živimo u takvim vremenima, konkurencija je ogromna, pa i u pisanju, i ako nisi upadljiva bit ćeš samo još jedna u nizu spisateljica koje se onda zove na nekakav sajam knjiga u Puli. Recimo da ja ne želim biti jedna od, nego jedina. Eto, volim da sam na vrhu. Inače, kad se o meni govori, obično se naglašava taj moj smisao za marketing, nastupe i show. Tu mi puno pomaže i moj urednik u AGM-u, Kruno Lokotar, koji je meštar za te stvari. Svi smo mi ekipa, ja sam autor i moja knjiga je proizvod, a tu moram citirati Ivana Starčevića kad mi je rekao da doping pomaže samo vrhunskom sportašu. Mislim da je ključ mojeg uspjeha u dobrim knjigama, a ne u meni kao majstorici dobrog nastupa. Mnogi hrvatski pisci znaju napraviti dobar show, promovirati se na kojekakvim mjestima uz dim i lelek ovoga ili onoga pjevača, neki čak i s naočalama, ali to ne pomaže ako nemate knjigu.


Gdje je u tom smislu granica autorskog glasa? Koliko ste daleko spremni ići u oživotvorenju ili opredmećenju proze?

Spremna sam ići daleko, možda i predaleko, ali ne razmišljam u granicama. Kad pišem, ponekad pročitam to što sam napisala, i mislim si kako pretjerujem, ali se ne opterećujem time, dovoljno sam sigurna u sebe i mislim da sam dobra u svom poslu. Osim toga, oko mene su ljudi koji me podržavaju bez obzira na sve, što je velika stvar, otvorene ruke mi daju moja djeca, moj muž i prijatelji, pa se zato ne opterećujem granicama i ne zanima me što će ljudi o meni reći. Iako živimo u Hrvatskoj gdje je to vrlo bitno, «boli me» što će netko reći. Ja sam ja, i ako ćeš me kupit, možeš me kupit samo takvu, jer ja zbog tebe neću biti netko drugi.


Koliko se neugodno, ili ugodno, Vedrana Rudan osjeća u vlastitoj koži a koliko u koži svog proznog Ja?

Ja se, kao i većina ljudi, osjećam ponekad ugodno a ponekad i neugodno u svojoj koži. Danas sam bila pet sati na zubarskom stolcu, i osjećala sam se odvratno u svojoj koži, ali onda su me zvali iz Amerike da mi jave kako će možda objaviti i moju drugu knjigu, pa sam se osjećala prekrasno. Noćas će me vjerojatno boljeti zubi pa ću popizdit i to tako ide.


Ispod osobnih ispovijedi vas ili vaših književnih lica, izbija i društvena kritika koja se ne odnosi samo na, recimo, nasilje nad ženama, ili nevolje Babića koji nisu s Korčule. Imate li generalni politički stav?

Otkad znam za sebe osjećam se kao žrtva. To naravno jest moj problem, ali to je tako, pa nijedan moj objektivno veliki ili mali uspjeh ne može iz mene izbaciti taj osjećaj. Osjećam se tako, i zato govorim uvijek iz pozicije žrtve. Okružena sam siromašnim i bijednim ljudima koji su žrtve, moji prijatelji ne mogu platiti režije, imaju stare aute, muče ih krediti a nemaju stalan posao, moja djeca rade za strance za bijednu lovu, muž mi duguje brdo love za doprinose… Čula sam da sam dobila najveći honorar u Hrvatskoj, odmah su mi iz Porezne uprave javili da su saznali za to, i da ću dogodine platiti PDV iako možda iduće godine neću zaraditi ni centa. Dakle, osjećam se super bijednom u ovoj Hrvatskoj, i kao žrtva osjećam bijes prema moćnicima koji su moćni zato što su nas pokrali. Svi ti tomčići, račići, ančići, bančići prije desetak ili petnaestak godina nisu bili ni takvi lopovi, ni tako bogati. Sigurno su tada bili bliže meni. Krenuli smo dakle s gotovo istih pozicija, a danas su oni mafijaši i moćnici, i drže u šaci i mene i moju djecu i moje unuke, a meni se ništa nije promijenilo osim na gore. Dakle, osjećam i krik i bijes, i jedino što mi čini dobro je što imam šansu da to kažem kroz knjige i kroz Nacional. Mislim da sam jedna od rijetkih žrtava koje mogu vrištati, a to je krasno.


Približavaju se izbori, prije kojih nas jedni žele pokrenuti, drugi nas nagovaraju da volimo svoju zemlju a treći nam govore da budemo svoji. Snalazite li se u tome i vjerujete li kome?

Ne pratim baš previše, ali ponekad mi muž donese novine pa vidim neke oglase. Tako sam vidjela i da Radio 101 poručuje «Začepi nos i glasaj», ali ne razumijem što to znači. Ja bih recimo poručila «Začepi nos i ne glasaj» pa neka kreteni s lista glasaju sami za sebe, jer mislim da su i oni koji su «manje isti» zapravo isti. Htjela bih da nitko od normalnih građana Republike Hrvatske, a takvih je oko 4 i pol milijuna, ne izađe na izbore, neka ti majmuni glasaju. Janko za Marka a Marko za Janka, pa kad se izaberu, i kad ih budem gledala u Saboru kako seru i troše moje pare na svoje kurve, plaće i penzije, barem se neću osjećati odgovorna za to.


U jednom od televizijskih gostovanja sukobili ste se s Mani Gotovac zbog njenog angažiranja Severine u riječkom HNK? Jeste li gledali Severinu Riječku i jeste li možda promijenili mišljenje?

Ja vam ne idem na koncerte Severine, pa nisam ni gledala «Karolinu Riječku». Ne znam puno o pjevanju, ali čini mi se da Severina ne zna pjevati, iako poštujem da je neki vole. Ona mi se sviđa kao osoba koja zna sebe prodati, mislim da mi je tu bliska, s tim da se meni možda i bahato čini da njene pjesme vrijede manje od mojih knjiga. Ne bih rekla da sam se nešto posebno sukobila s Mani Gotovac, ona je pametna žena, i malo je lagala kad je ljudima htjela prodati Severinu kao umjetnicu, i cijeli taj projekt kao umjetnost. To naravno nije istina, to je tržišni projekt koji ide, i ja sam znala da će to biti gledano i slušano, ali ne želim da netko govori da je to umjetnost. To nije umjetnost, to je koncert Severine Vučković.


U kojoj su fazi pregovori s Mani Gotovac o drami koju biste trebali napisati za riječki HNK?

Ona mi je to predložila ali ja nisam prihvatila, ne znam pisati drame.


S druge strane, tu je i novi politički adut Cro Cop. Kako vi gledate na maskulinu zvijezdu predizbornih lista?

O njemu ne znam ništa, samo sam čitala neke intervjue. Čula sam da je to neki divljak koji ima šarene gaćice, koji mrzi pedere, a voli tihe ženice, kreten i divljak, još jedan od onih mužjaka koji hoće ući u Sabor. Ovaj to želi jer je dobio po pički u sukobu s nekim Minotaurom, kome nešto fali, ali ga je ipak pobijedio. Dakle, taj Cro Cop je još jedan promašaj gospodina Račana koji je kržljav, sitan, mići, pa mu valjda imponiraju takvi tipovi. Ne želim čovjeka vrijeđati, jednostavno mi se ne sviđa, antipatičan mi je, ali kao što on sebi daje za pravo da krivo misli o homoseksualcima i ženama, tako i ja imam pravo da o njemu mislim to što mislim.


S druge strane, kod nas predizborne poruke šalju i svećenici. Nije li to ipak malo previše, čak i nakon što smo preživjeli toliko Papinih posjeta pa čak i našu veliku čast i slavu što je Bozanić postao kardinal?

O popovima uglavnom mislim sve najgore, to su licemjerni ljudi koji svoju ljubav prema novcu pretvaraju u ljubav prema Bogu - koje naravno nema, jer oni najmanje vjeruju u Boga. Kad bi se malo manje međusobno tucali i kad bi gledali i svoje grijehe, onda bi bili manje isključivi i imali bi manje potrebe da mijenjaju svijet. Mislim da su to licemjeri, lažovi, lopovi, ukratko sve najgore, a najprije bogataši. Ne vjerujem im ništa i mislim da je Hrvatska laička zemlja gdje bi im trebalo zakonom zabraniti da lupetaju po crkvama. Osobno bih im isključila sve njihove megafone pa ako već propovijedaju i urlaju, neka onda to rade u svoja četiri zida jer ni ja ne smijem s megafonom šetati po cesti.


Kako gledate na prijetnje stranačkim čelnicima, jedan u nizu predizbornih trikova? Je li i vama ponekad palo na pamet napisati pokoje gnjevno pismo gospodarima naše zbilje?

Napisala sam jednom gnjevno pismo Čačiću koji je u jednom od svojih tupih obraćanja naciji rekao mladima da idu van iz zemlje. Eto, Čačić mi se ne sviđa, možda mi se čak i taj Kro-Kro više sviđa od Čačića jer bar ne umata svoje macho poglede u nekakvo naše bolje sutra. To je jedan bahati lik koji sebi daje za pravo da kasni, sve ceste koje smo izgradili su njegove ceste, sve što postoji on je napravio. Jednostavno sam imala potrebu da mu napišem to pismo, objavljeno je u Novom listu, i mogu vam reći da sam se osjećala odlično. Naravno, ne bih išla tako daleko i ubila Tomčića kao što mu navodno netko prijeti, jer je šteta metka za takva tijela.


I, je li Čačić reagirao?

Ma možete misliti kako je reagirao, to je kao da me pitate da li je reagirao frižider.


Nezaobilazno je pitanje kako se osjećate u koži književnice – može li se govoriti o nekom ženskom valu gdje bi s jedne strane bila Julijana Matanović a s druge Goge Bjondina, pardon Arijana Čulina? Vidite li sebe u tom loncu?

Mislim da je nekorektno s jedne strane spominjati Gogu Bjondinu umjesto Arijane Čuline, a s druge onda govoriti o prof. dr. Matanović. Mislim da postoji velika razlika između njih dvije. Čulina je žena puna duha, visoko obrazovana gospođa, talentirana osoba, i ujedno žena koja je prodala više knjiga nego svi hrvatski pisci skupa. Ona je glumica, pjevačica, pjesnikinja, autorica dječjih knjiga i drama. Ona je sve što sve ove druge pisačice, uključujući i mene, nisu. Ima duha, muda i hrabrosti, ima sposobnost da se kroz život probija sama, bez pomoći mužjaka, muškaraca i muževa, ima i dijete o kome sama brine, putuje i gostuje sama i njoj se zato duboko divim. A o Matanovićki, koju povremeno čitam, mislim da je jedna sladunjava pisačica, žena koja je vjerojatno dobra profesorica, ali kao pisac ne postoji.


Roman «Uho grlo nož» doživio je već dvije inscenacije. Hrvatska publika vidjela je obje. Kako ste vi zadovoljni? Nama se čini da je Seka Sablić beogradskom verzijom pogodila u sredinu, a da su se Orešković i Gojić iz zagrebačkog Teatra 101 malo previše zaigrali.

Što znači previše zaigrali? Tko zna što je zapravo ono što treba pogoditi u toj knjizi.
Tu knjigu sad žele pretvoriti u film, pišu se seminari inspirirani tom knjigom, jedan dečko je u Beogradu diplomirao s dramom prema njoj. U Njemačkoj će se igrati još jedna adaptacija. Moram priznati da mi se Orešković i Gojić sviđaju, malo jesu ružne žene onakvi dlakavi, debeli i bezoblični, ali imaju dušu, i njihova predstava mi je dirljiva. Osim toga, igraju tu predstavu s velikim uspjehom. Popravili su i rejting moje knjige na top listama, i ja ih jako volim.


Dajete li svakom prava na izvođenje tog teksta ili vas nečime mora očarati, nekako vas kupiti?

Postoje dvije vrste kupaca, oni koji me kupe novcem, i oni koji me kupe duhom. Uglavnom, ne bih prodala prava moje knjige svakome, bez obzira na novac. Moj uvjet je da igra svatko ali da ne dodaje ni jednu svoju riječ i, naravno, da mi plati.


Imate li informaciju kako srpska publika reagira na onaj drugi dio predstave u Ateljeu 212, koji je i u knjizi odijeljen drukčijim fontom, a koji govori o pravom licu ratnog klanja?

Moram objasniti: taj zadnji dio knjige je doslovce napisana ispovijest jedne žene iz Like. Ona se zove Janja, i sad ponovno živi u Lovincu, u kući koja joj je obnovljena nakon što su je četnici spalili, i nadam se da ću ju kad-tad upoznati. Dakle, to je istinita priča o nesreći Hrvatice u Lici kojoj je kuću zapalio susjed Srbin. Ništa tu nije izmišljeno. Bila sam na obje premijere u Ateljeu 212, Seka je inzistirala da taj dio ide, iako ga je mogla i preskočiti, govorila je kao Hrvatica kojoj su Srbi pobili i zapalili sve, i mogu reći samo ono što sam vidjela, a to je da su Srbi plakali.

Kad smo već kod Seke Sablić, i vi ste prava književna zvijezda u Srbiji. Imate li objašnjenje za to?

Mislim da sam književna zvijezda i u Hrvatskoj, samo kako sam tu doma, onda mi se to ne priznaje. Uvijek smo nekako benevolentniji prema strancima, pa me zato valjda i Srbi malo srdačnije primaju. U Hrvatskoj ima toliko velikih književnica i književnika, bardova, hodajućih budućih i propalih nobelovaca, da ja više iritiram nego što izazivam pozornost i poštovanje, ali osjećam da sam ipak veća zvijezda u Hrvatskoj nego u Srbiji.


Imamo još jedno kazališno pitanje, jeste li gledali «Vaginine monologe»? Vjerujete li u revolucionarnu snagu tog teksta?

Pročitala sam «Vaginine monologe», ali baš i ne volim kazalište jer nemam tu naviku. Odrasla sam u radničkoj obitelji i kazalište sam vidjela prvi put u 16. godini, nakon čega je opet slijedila velika pauza od desetak ili dvadesetak godina dok nisam upoznala drugog muža koji obožava kazalište. Mislim da su «Vaginini monolozi» tipično američko drkanje, totalno bez veze, pričanje o pički kao mucici, cicici, ćufici, mufici. Takvi glupi tekstovi o ženskom spolovilu sigurno ne mogu promijeniti svijet, ali mogu pomoći jednoj gospođi da zaradi lovu i to poštujem, ali onda to treba nazvati pravim imenom.


U zahvalama u novom romanu spominjete Francija Blaškovića. Čini se da vam je njegova poetika nekako najbliža. S druge strane, naslovnicu je napravio Vojo Radoičić. Jeste li lokalpatriot?

Radoičić je vrhunski ilustrator, naravno, puno poznatiji vani nego u Hrvatskoj, dobio je mnoge međunarodne nagrade. A Francija volim ne zato što mi je susjed, tu iz Pule, nego zato što je najveći pjevajući starojugoslavenski pjesnik, iskren, siromašan, autsajder, žrtva, pravi lik, i čovjek o kome će se pjesme pjevati, naravno, kad umre.


Međutim, na sajam knjige u Puli nisu vas pozvali, iako je ove godine posvećen ženskoj književnosti. Ljuti li vas to?

Ljuti me vjerojatno manje nego što ću reći, ali volim provocirati. Mislim da je to malo veća svinjarija. Ne vidim logiku da se dvije frustrirane babe koje tuđim kurcem gloginje mlate, gospođa Magdalena Vodopija i neka gospođa Alida Bremer koja u Njemačkoj prati hrvatska događanja, usuđuju Arijanu Čulinu i mene izbaciti sa svoga sajma kojem je glavna tema «Hrvatska ženska književna moć». I da bi stvar bila totalno nelogična, kao najjača predstavnica hrvatske ženske književne moći bit će predstavljen gospodin Mirko Kovač. Poznajem gospodina Kovača, i ne razumijem kako je on postao gospođa i ženska književna moć, ali u novinama tako piše.
Osim toga, taj sajam nije njihov privatni jer su od Vujića, dakle i od mene i od vas, za to dobile 300 000 kuna. Da sam ja dobila te pare, ja bih se vjerojatno još bolje zajebavala i uz istu temu pozvala Aralicu. To je drsko i bezobrazno, one neće odgovarati za taj postupak, i to se može dogoditi samo u Hrvatskoj. Arijana Čulina i ja smo najmoćnije hrvatske ženske književnice i tu upitnika nema. Ove dvije babe nas namjerno nisu pozvale, mi se pravimo da smo ljute, jer i frka oko toga, pomaže nam da još bolje prodajemo knjige, ali kad se već one zajebavaju onda ćemo i nas dvije reagirati.


Definirajte seks, koji tako demistificirate u svojoj prozi. Gdje je granica osjeta u ljubavi, ili, da parafraziramo roman, može li se ikada čuti ona orgazmička glazba, a da to nije kazališni orkestar koji vježba u zgradi preko puta?

To je scena iz moje knjige «Ljubav na posljednji pogled». U trenutku dok se dvoje jebe svira «U boj, u boj za narod svoj», pa žena misli da je to ono o čemu je čitala u knjigama, da kad žena svrši onda svira muzika, ali poslije vidi da to nije to, nego ipak vježba orkestra. Ako me pitate da li moje žene u knjigama i kolumnama zaista svršavaju ili samo glume orgazam, mislim da je to kao i u životu, nekad svrše, nekad glume orgazam, a nekad glume da nisu svršile. Kako koja.


Očekujete li da će se i «Ljubav na posljednji pogled» prevoditi kao i «Uho grlo nož», vidite li sebe jednog dana kao međunarodnu književnu zvijezdu?

Ljubav i mržnja je tema za sve meridijane i paralele, i nadam se da će se to dogoditi. Jergović je neki dan na televiziji rekao da među tiražnim piscima ima kvalitetnih, baš kao što i među niskotiražnim ima nekvalitetnih. Dakle, to što se moje knjige prodaju, nikako ne znači da sam manje dobar pisac. Ja sam tu njegovu tezu prevela kako kompliment sebi, a on je možda mislio na nekog drugog ali, eto, volim sebi ugađati.


Koja je sljedeća tema, što vam je sad u glavi, ili što ćemo čitati u sljedećem romanu Vedrane Rudan?

Zadie Smith kaže da čim se napiše jedna knjiga već se u glavi vrti druga. Meni se tako u glavi vrti knjiga o Hrvatskoj poslije rata, htjela bih napisati takozvano duhovitu, otkačenu i smiješnu knjigu, bez crnila ili da barem to bude crnilo kroz smijeh. To je plan, ali tko zna kad ću to stići od stalnih turneja. Možda i ne bi trebalo žuriti. Neki kažu i da je druga knjiga došla prerano jer sam na top listi s dvije knjige što mojoj sujeti strašno godi ali tržišno nije dobro.


(Intervju je emitiran na Radiju 101 20.11.2003.)

Pročitajte i ...
Sve u sajmu knjiga u Puli
Dobar sajam u sjeni 'Gole istine'
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
Vedrana Rudan predstavila svoje ukoričene kolumne
Vedrana Rudan: Dan žena u prostačkoj Hrvatskoj ništa ne znači!
'Nesanica' – identitet je tamo gdje nije
Književnost - godišnji pregled 2007.
Dubravka Oraić - Tolić
Kruno Lokotar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici