Kruno Lokotar

20.11.2003. Print | Pošalji link

Književni kritičar, bivši ne-baš-obični knjižničar i sadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, Kruno Lokotar, osoba je koja je mogla, iz prve ruke, objasniti neke prijepore koji ovih dana drmaju hrvatskom književnom scenom.

Rezimiramo li, čini se da je druga knjiga Vedrane Rudan, koja je također bila gošća kulturnog intervjua prije tri tjedna, izazvala toliko ogorčenje kolega pisaca da su morali reagirati u doista nesvakidašnjim razmjerima.

Autoricu bestsellera «Uho, grlo, nož» i «Ljubav na posljednji pogled» kolega pisac Edo Popović optužio je za manipulaciju i medijsko podilaženje publici, a Borivoj Radaković i za nepismenost, i to u pomalo uvredljivom tekstu naslovljenom «Ne mogu više podnijeti da to zovu literaturom» objavljenom u Jutarnjem listu. S druge strane, Kruno Lokotar jedan od pokretača FAK-a, i stalni meštar FAK-ovske ceremonije, ujedno je urednik oba romana Vedrane Rudan i ona je zapravo njegovo otkriće. Kako je Edo Popović stalna točka FAK-ovog repertoara, dok se Radakovića uglavnom smatra njegovim, dakle FAK-ovim, duhovnim ocem, pitanje je gdje se zapravo raspala FAK-ovska družba, i tko je u svemu tome izgubio ili promijenio kriterije, te skočio sam sebi u usta.

Iz gomile otvorenih pisama koja će uslijediti, kao i činjenice koja je već sada sigurna, a to je da FAK više neće postojati u dosadašnjem obliku, jasno je da se s revitaliziranom književnom scenom u Hrvatskoj počelo zbivati nešto čudno. Je li na redu još jedna od zakašnjelih, ali još uvijek bolnih prilagodbi na kapitalističko uređenje svijeta, je li pak ponovno vrijeme da se ovoga puta estetski kaže «bobu bob a popu pop»...

Jesmo li ovdje vjerno saželi cijeli slučaj?

Spomenut je Borivoj Radaković kao duhovni otac FAK-a, mislim da nikome jedinstveno ne možemo dopustiti tu titulu. Trebali bismo to prepustiti neovisnim novinarima i autorima koji su sudjelovali na FAK-u. FAK smo jedno vrijeme vodili on, Rizvanović i moja malenkost, nakon toga samo on i ja zadnjih godinu dana. Uvijek su tu bili vrlo važni i menadžeri koji su stajali iza svega. Recimo ovako, FAK je nastajao u bitnoj sinergiji, predlažem da se pogledaju i dokumenti i sve ono što je ostalo iza FAK-a, pa da se onda procjenjuje tko je tu bio duhovni otac. Činjenica je da je Radaković najčešće reagirao jer je jednostavno takav polemički impulzivan duh, što ne znači da bih potpisao svaku njegovu polemiku niti da bih je odbio, ali to je nešto o čemu javnost i mediji tek trebaju reći svoje.

U raspravama, točnije paljbi otvorenih pisama, ovih se dana nabacuju i neke sasvim privatne loptice, kao što su tko je kome kućni prijatelj, tko kome gura prijevode vani i slično. U sklopu svega toga, i vi i Borivoj Radaković najavili ste, svaki sa svoje strane, nemogućnost nastavka suradnje. Znači li to i smrt FAK-a?

Nisam najavio nemogućnost nastavka suradnje i ne pada mi na pamet nešto takvo najavljivati, ali je dosta očito da se Boro sa mnom vjerojatno ne misli ni pozdraviti, no to je njegov sasvim osobni problem. Znao sam da će on napisati tekst o Vedrani Rudan, dapače, i poticao sam ga na to. On je nedavno u Globusu dao jednu, recimo, bedastu izjavu: na pitanje što misli o četiri godine kulturnog ministarstva Antuna Vujića, odgovor je završio tvrdnjom da su Vujić i njegova kulturna politika proizveli Vedranu Rudan i Simu Mraovića kao primjere književne nedonoščadi. Rekao sam mu da to nije zgodno, budući da smo do prije deset dana najsrdačnije komunicirali i zajedno planirali. Međutim, on se sad odriče svega, što je zapravo smiješno i meni silno tužno. Rekao sam mu također da mi se čini kako takve paušalne ocjene nikome ne idu u korist te da ako ima nešto protiv tih knjiga predlažem da to elaborira i javno napiše, tim prije što je, kao selektor FAK-a, tako unaprijed otpisao Vedranu i diskreditirao je, što nije bilo pošteno. Rekao mi je da će to napraviti, ali nisam očekivao tekst kakav je napisao jer on izlazi iz okvira književnih prosudbi i po mnogočemu je skandalozan. Najprije možda po tome što Radaković tu vodi rat sa samim sobom i sa svim svojim stavovima.

Zašto sa samim sobom?

Tu je potrebna šira elaboracija, no evo barem tri primjera. Najskandaloznije što tvrdi u svom tekstu je teza, citiram: «Tvrdim: Mile Budak i Vedrana Rudan jedini su u hrvatskoj pismenosti ispisali zlokobni naturalistički kič koji seže čak dotle da opravdava zločin i potiče na njega». Kao pravo, Mile Budak nije sporan kao pisac osim po tome što je loš pisac iako su ga neki svojedobno gurali u lektiru, i njegove knjige ne potiču na zločin. Mile Budak je sporan kao ustaški doglavnik i čovjek iza kojeg politička djela stoje tako da bi danas zaslužio Haag. S druge strane, somnambulno je tvrditi da fikcija odgovara, potiče i opravdava zločin. Od 19. stoljeća kad je Flaubert oslobođen optužbe za moralne uvrede, na Zapadu je književnost dobila autonomiju, i fikcija se emancipirala od zbilje. Osim toga, Radaković je sam prije neke dvije i pol godine digao frku i paniku da ne može naći izdavača, jer je jedna od pripovijedaka iz zbirke «Porno» doživljena kao nekrofilska i pedofilska. Dakle, bilo je za očekivati da bi Radaković na takvu tezu, da ju je netko drugi napisao, prvi ustao i rekao da je to svinjarija protiv izborenih civilizacijskih stečevina i protiv umjetničkih sloboda. Međutim, on potpisuje takvu optužnicu. Sljedeći nonsens je da su mediji u Hrvatskoj proizveli još gori soj «pisaca, bolje rečeno spisateljica bez književnosti i glatko se dosjetili popuniti rupu koja nastaje ako se književnosti oduzme estetska dimenzija». Zanimljivo da je upravo FAK bio izložen tom prigovoru od strane onodobnog DHK - da tu zapravo nema književnosti nego da je to samo medijska sprega, psovanje i tako dalje. Sada dakle on, a nismo li svi bili ponosni što su piscima bili otvoreni mediji i kolumne i sve ostalo, tvrdi da su mediji krivi za nekakvu proizvodnju pisaca bez književnosti, a sam je otvarao te mehanizme i zajedno se sa mnom podsmjehivao tim anakronim napadima. Još jedan skok sebi u usta i to sve tamo do umnjaka. Na neki je način sve ovo lijepo anticipirao Robert Perišić, iako sam tada mislio da je njegova anticipacija potcjenjivačka, kad je napisao da je Arijana Čulina neželjena sestra FAK-a, no pokazalo se da je stvarno to proročanski pogodio. Da se razumijemo, ona nije moja neželjena sestra, ali očito Radakovićeva i Rizvanovićeva jest, premda su oni zajedno sa mnom i svim autorima FAK-a otvarali tu Pandorinu kutiju. Da se netko ne bi osjetio povrijeđenim, želim reći da uspjeh FAK-a leži u toj silnoj sinergiji autora koji su nastupali, organizatori su tu manje važni. Konačno, Radaković zapravo skroz tvrdi da književna vrijednost i naklada nemaju veze, što je naprosto banalna konstatacija koju ćemo svi olako potpisati, ali isto tako ne možemo reći da književna vrijednost nužno zahtijeva nisku nakladu, kao što sad proizlazi iz mnogih od ovih napada. Još nedavno, on je bio vatreni zagovornik tržišta i tržišne regulative, kako to lijepo citira u Novom listu Rade Dragojević kojeg sad optužuju da je moj kućni prijatelj, što on jest i ja tu ne vidim ništa loše. Dakle, Radaković je bio ponosan, zajedno sa svima nama, što su takozvani FAK-ovi autori pomicali te granice čitanosti i velikih naklada i ne vidim ništa loše u tome što smo stvorili. Po prvi put možda je to postala industrija knjiga i nekakvo tržište.

Je li Vedrana Rudan strukturno ista stvar kao i FAK, samo što se pokazala uspješnijim proizvodom? Je li to razlog bijesa kolega pisaca?

Bijesa ostalih kolega pisaca nema, ili ako ga i ima, ipak su malo pametniji pa čekaju da sazrije neka argumentacija i ne izlijeću kao Edo i Boro. Vedrana Rudan je zapravo uspješnija sestra Bore Radakovića. Te poetike su dosta slične, Boro si uzima ekskluzivitet na neke teme - kao što su seks, nasilje, manjina, žrtva - koje je on taknuo prije jer je jednostavno duže u književnosti. No, Vedrana ih je očito za širu društvenu scenu uspješnije artikulirala, na tome naravno digla i paru budući da ima silne naklade i postala je hitmejkerica i u Srbiji i ovdje. Vedranu Rudan sad prevode na strane jezike, dvije dramatizacije su napravljene, radi se i treća, u Americi je izdaje vrlo ugledan izdavač, koji je dosad izdao samo Kiša, Škvoreckog, Dubravku Ugrešić i nju, i čini mi se da je tu zapravo dobar dio Borine nesreće. Naravno, na neki ga način razumijem, ali ga ne mogu opravdati. On zaista voli književnost i stalo mu je do toga, odriče se mnogih stvari i pogodnosti zbog toga da bi bio u književnosti i tako živi već godinama, a sad se netko pojavi praktički niotkuda i uspije u godinu dana učiniti ono što on nije uspio tijekom desetak godina. I iz tog njegovog teksta vidi se da je riječ o nečemu gotovo na osobnoj razini. A u prilog tomu ide i to što je od svih pisaca prozvao baš još Simu Mraovića koji je također napravio roman kojem se može štošta zamjeriti ali koji sveukupno nije loš a bavi se pitanjem Srba u Hrvatskoj, što mislim da Boro također uzima za svoju ekskluzivu.

Postavimo isto pitanje iz drugog ugla. Puno smo puta iz redova kritičara čuli tezu kako je "quorumašku" svijest o pismu u devedesetima zamijenila svijest o medijima. Sada, međutim, kada dobijemo dvije «autorske performerice» koje utjelovljuju taj koncept medijski svjesne književnosti, nastaju problemi, Je li riječ o tome da se recepcijski instrumenti još nisu uspjeli dovoljno ugoditi i da se Rudaničin performance sudi po sasvim neprimjerenim kriterijima?

Upravo je o tome riječ. Trenutno smo dobili zrelije autore nego što imamo uopće i razinu znanosti o književnosti i cijeli pogon koji ga prati, od sveučilišnog i akademskog do kritičarskog. Mislim da su najbolji segment naše ukupne scene autori i poneki izdavači koji pomiču granice i donedavne standarde. Bojim se da je kritika još uvijek uglavnom ostala na nekim mikrostilističkim razinama, što je ipak stvar od prije nekih pedeset godina, i što nije apriorno loše, ali to je samo jedan od elemenata ukupnog uvida u ono što se danas stvara. Danas svi pisci imaju kolumne, prisutni su u masovnim medijima. To su neke stvari koje po meni zahtijevaju redefiniranje pojmova. Sljedeći problem je i žanrovska diverzifikacija, a bojim se da se stvari uporno mjere jedinstvenim i istim metrom. Već u nekim polemikama oko interkulturalnosti, oko kulturalnih studija, jasno je da je tu stvar mnogo diferenciranija i da postoji mnogo književnih i kulturnih podskupova, različitih niša s različitim potrebama, ali to mislim da još uvijek nije zaživjelo u našoj kritici. Osim kritičarima samim, to se može zamjeriti i medijima koji ne otvaraju dovoljno prostora da bi se ljudi time mogli i ozbiljno baviti i od toga živjeti. Nekada su Mandić i Tenžera imali tekst tjedno i od toga su živjeli.

Gledano iz marksističke perspektive, nije li sve ovo jednostavno posljedica neizbježne adaptacije književnosti kapitalističkom društvu?

Mislim da da. Dubravka Ugrešić je znala natuknuti nešto u tom smislu, dakle, potučeni su oni koji su izašli iz starog sistema, to je bila ta DHK-ovska ekipa koju je FAK doslovce otpuhnuo, ali nisu se zapravo ljudi još adaptirali na tržište i tržišne zakonitosti i mehanizme u mjeri u kojoj je to bilo za očekivati i koliko je to verbalno bilo izražavano. Iako, kako sam rekao, na mnogim poljima kasnimo, ali prvi put imamo, što nije mala stvar, jedan solidan broj pisaca koji pišu i koji imaju kakvu-takvu javnu, pa čak i masovnu recepciju.

Koliko je uopće ispravno trpati Arijanu Čulinu i Vedranu Rudan u isti koš? To čini, primjerice, selektorica Alida Bremer, kad priznaje da je riječ o «moćnim» autoricama, dakle kvalificiranima da sudjeluju na njenom programu koji se zove «Moć žene i književno stvaralaštvo» na Sajmu knjiga u Puli? Kako komentirate miješanje direktorice festivala u nečiji autorski program, i to s argumentom da je netko previše popularan za nastup na književnom sajmu. Ne služe li sajmovi upravo tome?

Jasno, trgovački sajam je u prvom redu trgovačka kategorija. Idemo redom, Alida Bremer je javnosti zapravo nepoznata osoba, a oni koji znaju za nju znaju je kao prevoditeljicu jer je neke naše autore već odradila među kojima je i Edo Popović. Ona je ovdje imala priliku legitimirati se kao znanstvenica. Selektirala je sama uzvanike za svoj program, ali ako se radi, kako naslov programa kaže, o nekoj ženskoj moći, onda bi tu trebalo biti riječi i o onima koje su najprodavanije. Da je ona to nazvala «Kako Alida Bremer vidi žensku književnost» ili nekako drukčije, nitko joj ne bi mogao konceptualno prigovoriti. Ali da ne pozove Arijanu i Vedranu, mislim da je to diletantska pogreška, tim prije što je vrlo teško poetički obrazložiti da nijedna od njih nije dobrodošla, jer su one vrlo različite po svojim poetikama. Ukoliko se Magdalena Vodopija miješala u selekciju, onda je upitno koliko ta selekcija uopće ima smisla. Naime, sve je počelo s tom nesretnom Pulom. Tada se odjednom pojavila distinkcija, zapravo banalnost neuništiva kao plastična boca, čini mi se da je potekla od Daše Drndić, između nakladnih autorica koje naziva Getroom, dok su nekakvi niskonakladni pisci Harrod's. To je dakako, uvredljivo, ali i smiješno.

Na početku emitiranja intervjua, u eter je upućen poziv Borivoju Radakoviću na sudjelovanje u razgovoru. Odazvao se i telefonirao u eter:

Začuđen sam da se pravi emisija u kojoj jedan govornik dobiva toliko prostora da govori o nekom drugom i to mnogo krivih i prizemnih stvari. Počet ću od zadnjeg što je bilo – podvaljivanjem meni da ja držim neku ekskluzivu na pitanje Srba u Hrvatskoj i tako dalje. To je zbilja ružna podvala koju od Lokotara nisam očekivao. Ja sam, kao što se zna, odavno deklarirani kozmopolit, nacionalnu pripadnost si nikada nisam pripisivao, prema tome ovo je nešto što me dovodi i do bijesa. Drugo, vrlo je ružno govoriti da sam ja ljubomoran i zavidan Vedrani Rudan koja eto sad ima neke ponude da bude prevedena u Americi. To jednostavno nije nikakav razlog da reagiram na njeno loše pisanje. Moj tekst je bio razvidan i u njemu sam pokazao da ona vrlo loše piše i da je stilski potpuno sirova. Dakle, što se tiče moga morala, to je potpuno pogrešna postavka. Imam svoju privatnu orijentaciju prema Velikoj Britaniji, ako želite, onda vam mogu reći da sam od jednog velikog britanskog agenta dobio poziv da pošaljem čak i najgrublji prijevod svog novog romana, prema tome, to su potpune besmislice i ružno je na taj način nekome podmetati i to me čudi, pogotovo od Krune Lokotara koji dobro zna kako ja razmišljam o literaturi i pogođen sam jer je ovo zbilja uvredljivo. Dalje, žao mi je što Kruno Lokotar krivo citira jer nisam rekao neke stvari, možemo razglabati o slučaju Baudelaire i o mnogim drugim slučajevima, ali nisam prigovorio Vedrani Rudan da ona u samom romanu nešto radi. Da se čitalo dalje moj tekst, primijetilo bi se ove rečenice «Da je sve to samo mrtvo slovo na papiru, ne bih se grozio, ali autorica u jednom intervjuu izjavljuje: «Knjigu sam posvetila sestrama iz Požege, gospođama koje su smogle snage i ubile svoje kućne gadove»». Dakle, na to sam reagirao i za to sam rekao da je opasno i da se toga grozim, to je građanska izjava, a ne izjava iz literature. Kruno Lokotar me krivo citirao navodeći mlin na nešto sasvim drugo u pokušaju da pokaže da o književnosti baš pojma nemam, a to svakako nije istina. Hvala vam što ste me pozvali.

Nastavili smo razgovor s Lokotarom, koji je, očekivano, reagirao na Radakovićevo javljanje.

Nije mi palo na pamet da ono o ekskluzivama na bilo koji način vežem s etničkim identitetom Borivoja Radakovića, jer jasno je, i on se mnogo puta zaista javno izjasnio kao anacionalan i to je naravno njegova privatna građanska orijentacija. Međutim, statistički, dakle naprosto na temelju toga što je napao upravo ova dva romana, možda sam i pogrešno zaključio, ali u skladu sa svime ostalim, imam dovoljno indicija za ovo što tvrdim. Što se tiče ljubomore na Vedranu, to mi je izletjelo i tu se ispričavam, jer da nije tako govorilo bi o psihološkom profilu osobe u što ne želim ulaziti, pa se zato ispričavam. Nadalje, čestitam na prijevodu, kao što bih čestitao bilo kojem piscu koji dobije prijevod. Tu je i ispravka, ne radi se o Baudelaireu nego o Flaubertu. Konačno, kad smo kod Vedranine izjave o sestrama u Požegi, Radaković piše da su «u hrvatskoj pismenosti ona i Budak ispisali zlokobni naturalistički kič». Dakle, on pismenošću smatra nešto što je ona rekla u intervjuu, dakle, što nije integralni dio knjige, ali i da jest, mislim da ne bi bitno promijenilo stvar, ali gleda Vedranu koja je javna osoba s karakterističnim stilom performancea, što se već mnogo puta potvrdilo, čime stvara jedan medijski lik koji treba promatrati u cjelini. To je još jedan prilog mojoj tezi da naša kritika i promišljatelji književnosti trenutno nisu osposobljeni da sve to dovoljno dobro odrade. Dakle, njene izjave treba gledati u okviru te medijske slike, marketinga i sličnih stvari. To nije građanska izjava, ona je ne potpisuje kao građanska osoba Vedrana Rudan. Osim toga, knjiga ima takvu posvetu, što ne znači da ih opravdava, jer razumijevanje nije uvijek i opravdanje. I to su bitne stvari koje treba razlikovati. Konačno, ne bih imao ništa protiv nekog okruglog stola, to bi bilo brže nego da se ovako naganjamo po medijima. Osobno mi je sve to tužno, jer je o meni izrečeno i napisano mnogo laži.

I Nenad Rizvanović, također jedan od osnivača FAK-a, u jednom je intervjuu progovorio protiv te takozvane «estradizacije književnosti» i izjednačio Arijanu Čulinu – doduše, ne i Vedranu Rudan – s Jasminom Stavrosom i Vladimirom Kočišem-Zecom...

To je naprosto glupost. Naime, taj je Rizvanovićev intervju bio vrlo ružan. Kao prvo, on se buni zato što je Arijana Čulina primljena u DHP, dakle pitanje je tko je Nenad Rizvanović da opovrgava jednoj od najnakladnijih autorica, premda ne kažem da je to i nekakva kvaliteta, članstvo u sindikalnoj organizaciji u kojoj svatko tko nešto objavljuje ima pravo zaštite. Ako se dobro sjećam priče oko HDP-a, govorilo se da se upravo ne želi nikakve estetske komisije koje će odlučivati o tome tko je pisac a tko nije, nego da svima koji doista pišu to članstvo bude i omogućeno. Čulina osim toga ima pet knjiga, a Nenad Rizvanović dvije, prvu nezamijećenu i drugu koja sad dobiva nešto kritika. Mislim da ipak ne može braniti kolegici po peru, bez obzira što on misli o njenoj književnosti, upis u sindikalnu organizaciju.

Jagna Pogačnik piše, citiramo: «Ja doista nemam ništa protiv knjiga koje dobro prolaze na tržištu. Recimo, ja nemam ništa protiv Kinga. Ali imam protiv tržišnih knjiga u Hrvata, i zato se posve slažem sa Popovićem i Radakovićem...» Komentar?

Ne mogu ovo komentirati jer ne razumijem ništa od toga. Nejasna mi je rečenica pa je ne mogu komentirati. Što tu uopće znači, može tržište vani ali ne i u Hrvatskoj?

Misle li i drugi pisci isto što i Radaković i Popović?

Do mene dolaze samo glasovi podrške, kao što i do njih vjerojatno dolaze samo glasovi podrške njima, dakle, meni se čini da ovo doista jest veliki kulturni skandal. Po broju ljudi koji će reagirati po medijima ovih dana mislim da je dosta jasno da su Boro i Edo već izgubili rat. Ali pustimo neka se stvar razvija, svaka polemika je zgodna i može štošta očistiti i tko zna u kojim smjerovima će ona još ići. Ovih dana sam slučajno pričao i s Krešom Bagićem koji mi je rekao da mu je baš super što se dogodila ova polemika jer nema što predavati na kolegiju o polemikama u hrvatskoj književnosti, pa možda ova bude dovoljno dobra za predavanja. Dakle, molim sve koji se uključuju u ovu polemiku da paze na stil i sve ostale detalje. Nismo komentirali još slučaj Ede Popovića. Dakle, njegov tekst je drugi u nizu od tri teksta u Jutarnjem listu u roku od osam dana a na istu temu, što govori o tome da ili netko ne pazi što objavljuje, a u to mi je teško povjerovati, ili se tu ipak radi o nekakvoj tendenciji. Tekst govori o tome da su trivijalne autorice digle bezobraznu buku. Tu ima nekoliko krivotvorina. Kao prvo, Arijana Čulina i Vedrana Rudan nisu digle bezobraznu buku oko toga što nisu pozvane na Pulski sajam knjiga nego su ih novinari, koji su primijetili da tu nešto ne štima u selekciji, pitali što misle o tome. One su rekle da misle da im je tamo mjesto ali da im nije žao što nisu pozvane. Dakle, nisu one digle buku, one su samo odgovarale na pitanje. Nadalje, Popović piše da se one obraćaju s pozicije autoriteta, ja tu poziciju nisam primijetio, ali recimo, on im osporava pravo na tu poziciju zato što pišu trivijalu. Da li pisac trivijalne književnosti nema pravo na poziciju autoriteta ili na bilo kakvu poziciju, jer očito je da si Edo kao pisac, i to vrlo dobar, koji sigurno ne piše trivijalnu književnost, tu poziciju dopušta. Međutim, zašto drugima osporava taj legitimitet? To metodički ne stoji. Osim toga, tijekom osamdesetih su se granice visokog i niskog, trivijalnog i elitnog izmiješale, i mislio sam da je to sređeno još tada. Iz ovoga se pokazuje da ni Popović nije osposobljen za takve procjene. A povrh svega, reći da je Vedrana Rudan trivijalni autor ne stoji iz nekoliko razloga. Najprije, ona u prvom romanu, piše iz četverostruke manjinske pozicije, etničke i spolne, zatim generacijske i na kraju i iz one manjinske pozicije nezaposlenih, tu je i njen leksik, sintaksa obilježena društveno-aktivističkim elipsama i poetikom ružnog, što su već više avangardistička obilježja, s jednim ekspresionističkim tonom, ako već treba spominjati i stilske formacije. Sve to zajedno ne može biti trivijalna književnost ni na koji način.

Kako odgovarate na optužbe da ste na FAK-u gurali svoje, odnosno AGM-ove autore, i da li je istina da Boro Radaković zbog vas nije nastupio na osiječkom FAK-u?

Boro Radaković najprije je rekao da će nastupiti na zadnjem osječkom FAK-u, da bi dan ili dva ranije rekao «jao, jao, zaboravio sam, moram ići u Istru, obećao sam Dragi Orliću». Rekao sam mu da će nam faliti jedan čovjek, i da mi je to trebao ranije reći, no on je dakle otišao u Istru, nastupao je tamo, i sve vrijeme smo se čuli preko mobitela. Bio je jako sretan što je FAK dobro uspio, i nikada nije bilo govora o tome da nije nastupao zbog mene, ili to on meni nije nikada rekao. A sad, što se tiče AGM-ovih autora, radi se Gordanu Nuhanoviću koji je na FAK-u nastupao i prije nego je prešao u AGM, dakle, ta optužba ne stoji. Zatim, to je Vedrana Rudan za koju je istina da sam ju tehnički pozvao, jer sam ju nazvao telefonom, ali tvrdim da osobno ne glasam o AGM-ovim autorima. Ne kažem ni da je Boro ikada za Vedraninu knjigu rekao da je genijalna, ali nikada nije imao ništa protiv da ona nastupi na FAK-u, jer ako na FAK-u koji traje dva, tri dana nastupa po sedam pisaca svaku večer, jasno je da nije lako pronaći 14 ili 21 relevantnog pisca koji je unazad godinu dana objavio knjigu, i da još uz to može i doći nastupati. Vedrana je nastupala dva puta, a idući problematičan može biti Zoran Lazić koji je također dva puta nastupao, i jedan je od autora koji je dobio najbolje kritike, i on je sam čitao knjigu, nije bio njom oduševljen, ali rekao je da je to zdrava i dobra rečenica, da mu se to čini pomalo infantilno – što je istina – ali nije imao ništa protiv. I, tu je konačno, Denis Peričić koji je možda najslabije prošao u javnosti, a kojim je Boro jednostavno oduševljen. Dakle, mislim da je vrlo jasno da taj prigovor o mojem guranju pojedinih autora ne stoji.

Da li sve ovo ukazuje na slom dosadašnje paradigme na književnoj sceni? Ne čini li vam se da neki pisci peru ruke, odnosno, da oklijevaju kušati kašu koju su sami skuhali?

Da, mislim da se paradigma mijenja, i da se one uz razvoj tehnologija i sve brže mijenjanju. Biti će zaista zanimljivo vidjeti kamo će se ova polemika odvesti, a kakva će biti nova paradigma, zaista nemam pojma, ali znam da je jučer objavljen roman Renata Baretića, o kojem sam napisao natuknice za esej u kojem ću pokušati objasniti novu paradigmu koju je upravo on sada unio u književnost. No, taj ću esej objaviti za nešto manje od godinu dana, nakon što se izredaju kritičari, jer sam dosta siguran da nitko neće primijetiti jedan određeni sloj romana. Siguran sam da će biti panegirika, jer ima se tu dosta toga pohvaliti, radi se o zaista genijalnom djelcu, i mislim da se tu pomalja jedna bitno nova paradigma, koja je također došla iz nečega što se danas smatra trivijalnim i prezrenim, ali je dosta implicitna. Evo, sada sam dosta toga rekao, možda sam nekoga i zainteresirao da pročačka po knjizi, pa izvolite. Danas ne postoji samo jedna paradigma, na snazi ih je nekoliko, ne postoje više toliko unificirani sistemi.

U AGM-u ste ove godine pokrenuli novu pjesničku biblioteku «Filter», koju ste odmah prozvali «pjesničkim FAK-om». Poezija i mediji baš nisu «na ti», kakva su vaša iskustva na tom području?

Nisam očekivao da to bude toliko dobro kao FAK, jer je kod FAK-a prisutna čudesna sinergija koja se dogodila među njegovim autorima. FAK dugo traje, pa se ljudi opuste, reagiraju spontano i bez inhibicija, a proza se može puno dulje slušati nego poezija koja je «vrtoglava disciplina». Iskustva su dosta oprečna, od doista sjajnih večeri, do dosta slabih, a prodaja je takva kakva već ide uz poeziju - dakle, mizerna. Autori su medijski dosta zamijećeni, posebno po web sajtovima, što polako postaje sve važnija vrsta informiranja. Svakako mislim nastaviti s praksom objavljivanja mlađih autora, ali i onih afirmiranih. Poezija je na tržištu dosta marginalizirana, i svatko tko je u stanju, mora ju podržati, a AGM to svakako jest.

Kroz stvari poput FAK-a ili časopisa «Balcanis», u kojemu ste i vi pisali, takozvane napredne snage s ovih prostora pokušavaju ponovo integrirati kulturni prostor koji je dosta izgubio raspadom zajedničke države. Pojavljuju se razni zajednički izdavački pothvati, informacije se razmjenjuju brže. Nagradu VBZ-a nakon prošlogodišnjeg Bosanca, ove godine dijele autor iz Hrvatske i autorica iz Srbije.

Mislim da je riječ «integracija» prejaka, ali pokušavamo otvoriti normalne komunikacijske kanale, jer nitko me ne može uvjeriti, da iako ne uči srpski, taj jezik ne razumije. Radi se o tržištima koja su prirodno usmjerena jedno na drugo, a sve ovo vodi prema onome što imamo na domaćem tržištu: događa se stratifikacija, okrupnjavanje nekakvih kapitala i autora. Za sada je dosta veliki problem različit stupanj ekonomske moći kupaca u Hrvatskoj i Srbiji, a posebno u Bosni koja se – kada je tržište knjiga u pitanju - svela samo na Tuzlu, Mostar i Sarajevo. Dakle, u toj nekakvoj suradnji, svi smo jači, a postoji i još nešto – dobivamo kvalitetnije ljude. Uvijek bi bilo lakše sastaviti kvalitetniji FAK sa ljudima iz Hrvatske, Srbije i Bosne jer je veći izbor, nego samo iz Hrvatske.

Je li to ex-Yu tržište prvi sljedeći veliki pothvat hrvatske književnosti, ili su to igrokazi tipa «Ja sam voda, vatra, zrak i nafta» koju je za svečanu akademiju INA-e napisao naš ugledni herderovac i nesuđeni nobelovac Nedjeljko Fabrio?

Žao mi je što nisam vidio taj igrokaz, i moram priznati da mi je vrlo simpatično što ga je autor napisao na narudžbu, premda je čudno da netko sa dignitetom i gardom Nedjeljka Fabrija napravi nešto takvo. Književnost će se nužno izvoziti, i to u svim smjerovima, budući da se radi o području koje se razumije i bez prevođenja. Vedrana Rudan je prva krenula u tom smjeru, ona je hit s obje strane Drine, a sada kreće u Sloveniju i Makedoniju. Ne znam da li će i tamo biti tako uspješna, ali u Srbiji i Crnoj Gori na nedavnoj promociji, atmosfera je bila «čisto ludilo», oko milijun i pol ljudi gledalo je njen nastup kod Gordane Suše. Dakle, cilj izdavača svakako treba biti izvoz, ali treba razmisliti o još nečemu, a to je prodor na istok, u Poljsku, Češku i bivši Sovjetki Savez, tamo je konkurencija slabija, a mehanizmi su malo sporiji i inertniji.

Na kraju moramo pitati jesu li ovim «slučajem Rudan» FAK-ovci pokazali da – porazno, ali istinito – nisu bitno drukčiji od DHK-ovaca?

Bojim se da neki jesu. Vidjet ćemo kakve će biti njihove daljnje reakcije, hoće li opovrgavati vlastite riječi ili što drugo, ali bojim se da su se u ovom trenutku neki legitimirali kao ljudi koji više ne stoje iza svog starog djela, a zapravo mi je silno žao što je cijeli projekt na taj način oblaćen, i što će u povijesnu ropotarnicu otići s dosta tamnom mrljom. Jer, FAK je u prvom redu, dignuo našu književnost iz kliničke smrti. Cijeli moj dojam u svezi ove polemike je velika tuga, i vrlo teško će mi nakon svega ovoga biti ozbiljno razgovarati sa Borom, jer mi je tužno da opovrgava stvari za koje zna da su zapravo bile drukčije.


(Intervju je emitiran 20.11.2003. u emisiji «Kulturni intervju» na Radiju 101)

Pročitajte i ...
Pero Kvesić traži izdavače
U pripremi nova reizdanja knjiga Pere Kvesića
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
'Incest' pod okriljem Vjesnikove književne nagrade?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici