Renato Baretić

17.06.2004. Print | Pošalji link

Renato Baretić je zagrepčanin koji se prije desetak godina, kako sam kaže, bez prisile preselio u Split, poznat je po nekadašnjoj TV kolumni u Feralu, zatim Globusu, nakon čega se oglasio i zbirkom pjesama, a prije nekog vremena i prvim romanom.

"Osmi povjerenik", kako se prvijenac zove, u međuvremenu je osvojio publiku i kritiku, pa ni stručna povjerenstva za nagrade nisu mogla zaobići taj uspjeh. Tako Baretić ovih dana dvostruko slavi. Već se zna da je dobio nagradu August Šenoa koju dodjeljuje Matica hrvatska, a u Zagrebu će u 19.06.2004. primiti i nagradu Vladimir Nazor za prozu, jednu od uglednijih u državi, a upravo zato je "Osmi povjerenik" je i naša preporuka za ljetnu lektiru.

Krenimo od romana. "Osmi povjerenik" dovodi Zagrepčanina, mladog i perspektivnog političara na najudaljeniji, izmišljeni hrvatski otok Trećić. Iako znamo da ne volite autobiografske usporedbe, zašto ste se odlučili svoj prvi roman smjestiti na otok? Je li otok neka privatna fascinacija ili je nešto drugo posrijedi?

Čuo sam različita tumačenja tog svog prvog romana. Zapravo, začudim se svakome od njih, jer ga ljudi čitaju na načine koji su meni dragi i simpatični, ali su definitivno drukčiji od onoga što je bila moja namjera. Nisam bio posebno fasciniran otocima, pa da bih im htio spjevati odu ili nešto slično. Budući da sam odlučio napisati priču o čovjeku koji je bačen Bogu iza nogu, u ovo vrijeme kada zaista možeš komunicirati sa svima na svijetu u bilo kojem trenutku, i otkinuti ga od mobitela i tastature kompjutera, jednostavno nije bilo praktičnijeg mjesta za to. Bilo mi je važno da bude u Hrvatskoj, i zato sam izmislio taj otok – fascinacija otocima je došla malo kasnije.

Je li iskustvo otočkog života i mentaliteta skupljano usput, ili ste, kao pravi veliki i važni pisci, iznajmili kućicu na, recimo, Visu i čekali inspiraciju?

Nisam išao na otok da bih dobio inspiraciju. Od ovih, recimo, tisuću otoka što ih imamo, prošao sam dosad njih 20-30. Na svakome sam slušao, njušio i skupljao svakakve sitnice koje su mi bile nevažne u trentuku kad su došle, a kasnije bi isplivale kad mi je zatrebalo nacrtati svoj otok.

Čini se da "Osmi povjerenik" ulazi u tradiciju, ili bar podžanr otočke književnosti u korpusu hrvatske književnosti. Koliko su vam bliske literarizacije otoka iz pera Slobodana Novaka, Ranka Marinkovića ili Pavla Pavličića?

Ne mogu se pohvaliti da sam kao čitatelj jak u toj tematici. S druge strane, čini mi se da povlačenje tih paralela uopće nije nužno. Riječ je samo o tome da je o otocima i s otoka pisano malo u hrvatskoj književnosti. Da sam napisao roman o životu u, recimo, Zagrebu, i da je ovoliko popularan, sigurno me nitko ne bi pitao nastavljam li se na jednu nit pisanja o Zagrebu. To je ista stvar kao i s našom nesretnom serijom "Novo doba", kod koje su nas svi uspoređivali sa Smojom. Mi smo uporno govorili da to nema veze sa Smojom i da se uopće ne bismo usudili komparirati s njim. Riječ je samo o tome da nikad nije bilo ništa snimano u Splitu i o Splitu osim Smoje, i onda se nema ni s čim drugim uspoređivati nego s njim. Tako je i ovdje – malo se naše književnosti bavilo otocima. Pretpostavljam da su i Ferića to pitali kad je napisao svoju "Djevojčicu sa žigicama", pa se ponavlja i meni. Hajdemo više pisati o otocima, pa to više neće biti posebna tema za pitanja.

S druge strane, "Osmi povjerenik" je i knjiga o bijegu koji to zapravo nije. Iako taj bijeg nije, kao u Krležinom "Vučjaku", baš voljna akcija protagonista, ipak ima sličnosti. Protagonistu je otok zapravo druga planeta, barem na početku.

Taj mi se motiv bijega strašno sviđa. Neko sam se vrijeme u društvu proglašavao "profesionalnim bjeguncem". Nisam bježao od vojske ili bilo čega tako važnog, ali od nekih drugih stvari jesam. Jedan od najdražih filmova mi je "Mediterraneo" – drag mi je zbog svega što se u njemu događa i priča, ali mi je posebno drag zbog posvete svima onima koji bježe. Vjerojatno je tu proradilo nešto malo podsvijesti. U tome nisam imao nikakvoga posebnoga uzora, pa čak ni u Krleži.

Neki su «Osmog povjerenika» prokomentirali i kao svojevrsni "Bildungsroman" – Siniša Mesnjak zapravo na Trećiću polako doživljava transformaciju. Ima li u tome nekog "new agea" u smislu povratka prirodi koja, kako kažu, sve najbolje zna? Je li to istovremeno i kritika onog modernističkog bezdušnog urbaniteta?

Ne bih se usudio odgovarati ima li "new agea", premda sam čuo takva tumačenja, i to vrlo razrađena, u kojima je prepoznata i protumačena silna količina "new age" simbola. Meni to, naravno, nije bilo na pameti dok sam pisao. Također, nisam htio niti kritizirati trenutnu situaciju u Hrvatskoj ili globalizaciju kao trenutno posljednji stadij kapitalizma. Jednostavno, želio sam napisati jednu lijepu priču, koja je, kako kaže moj prijatelj Joško Antić, "čitabile". Dakle, da se čita lako, da se uživa u čitanju, i da se čovjek poslije osjeća dobro. To su sve bile moje ambicije. Bezbroj je tumačenja, silno su mi draga, ali još nisam našao nijedno koje bi mi bilo u potpunosti Baretićevo, u smislu "to si ti mislio, ali nisi bio svjestan".

Iako se često govori o jadranskoj orijentaciji i brizi za otoke, opis Trećića gotovo da uopće nije daleko od zbilje – najmlađi stanovnik odavno je prešao šezdesetu, roba stiže iz Italije, infrastrukturne povezanosti s matičnim kopnom uopće nema i vinogradi se nikad nisu oporavili od davne peronospore. Je li vaš roman i neka vrsta vapaja za spas otoka?

Svi ti motivi u knjizi koji se poklapaju sa zbiljom, namjerno su stavljeni u nju, jer većina njih doista postoji, barem na gotovo svakom našem otoku. Međutim, meni je dobar dio toga trebao upravo zbog gradnje priče. To je kombinacija nečega što sam doista čuo i čitao o našim otocima, te, s druge strane, plod nasušne potrebe da priča zvuči uvjerljivo.

Unatoč svim ovim ozbiljnim temama, riječ je ipak o relativno lakšem štivu, u svakom slučaju pitkom, pa je zato i toliko popularno. U svjetlu i ne tako davnih poetoloških rasprava o hrvatskoj književnosti, očekujete li optužbe za populizam?

Mislim da ih neće biti, jer mi se čini da u "Osmom povjereniku" nema ničeg što bi se moglo sasvim otvoreno i bez zadrške proglasiti podilaženjem publici. Dapače, ljudi koji su dosad pisali kritike, komentare i prikaze te knjige, većinom su napisali da, unatoč tome što je pitka, ima i određenih književnih, umjetničkih vrijednosti. Komentar da je to populizam smetao bi mi eventualno samo ako ga ne bi pratila prodaja, jer zasad ga baš i ne prati. Prodano je oko 1500 primjeraka prvog izdanja koje je otisnuto u 2000 primjeraka, a prošlo je više od pola godine – prema najtiražnijim autorima, pa i onima koji su "populistični", izgledam kao hrvatska reprezentacija u odnosu na francusku.

Nakon rasprodane zbirke pjesama, i romana koji još uvijek dobro ide, čekate li reakcije kolega pisaca koji prodaju manje ili ništa?

Očekujem reakcije, međutim, kako to već kod nas ide, one reakcije koje će doći do mene bit će sve povoljne. Nitko ti neće u oči reći da je nešto populističko smeće – to će možda kasnije netko napisati, ali oni koji to misle zasad mi to nisu govorili. Krećem se u krugu ljudi među kojima ima i onih koji prodaju manje i onih koji prodaju više, i od svih sam dobio vrlo pristojne komentare i čestitke. Dapače, skloni su i tome da govore na predstavljanjima knjige. Sigurno neću osobno čuti nikakve zle komentare, nego ću, kao naši političari ili sportski treneri, sve doznati iz novina.

Bi li "Osmi povjerenik" bio humoristički, satirički ili ljubavni roman?

Većina prikazivača spominje tu satiričnu notu, koja meni, i opet, nije bila na pameti. Ja jesam godinama blisko surađivao s najboljim satiričarima u povijesti pisane riječi u Hrvata – to su, naravno, ljudi iz "Ferala" – međutim, satira mi nije bila u prvom planu. Najviše mi je žao što se Ante Tomić prvi sjetio da "Muškarcu bez brkova" stavi podnaslov "zabavni roman" – to je ono što bih ja stavio da sam se sjetio i da nije bilo tog Tomićevog romana. "Osmi povjerenik" je i humoristični i ljubavni roman, on je i roman o muškome prijateljstvu koje ne prerasta ni u šta više, i jednostavno hoće zabaviti.

Je li u planu dramatizacija? Tomićev "Muškarac bez brkova", s kojim "Osmi povjerenik" ima neke sličnosti, pretvoren je u uspješnu predstavu? Ili je na redu film? Otok je dosta često tema i naših boljih filmova.

Zasad nije u planu. Antina knjiga je dramatizirana i za kazalište, a radili smo i scenarij za film kojeg će u devetom mjesecu početi režirati Hrvoje Hribar. Često se u komentarima provlači filmičnost "Osmog povjerenika". Dobio sam dvije slatke ponude, to su meni vrlo simpatični tipovi, ali ne znam da li oni to doista misle. Vidjet ćemo – čini mi se da se iz toga dade izvući štogod za film. Uostalom, ideja "Povjerenika" je i nastala kao ideja za scenarij TV serije, pa je onda "prevedena" u prozu nakon prvih pedeset kartica scenarija.

Iako je "Osmi povjerenik" tematski maštovit u detaljima kao što su dijalekt, običaji i lokalne legende otoka, struktura romana kao da ponekad pati zbog dosta šturog stila… Zašto ste se odlučili za takav, recimo, «tvrdokuhani» stil?

Šturi stil mi zasad nije nitko prigovorio, ali pretpostavljam da mislite na ove strašne epizode iz povijesti otoka, koje sam jednostavno morao ispričati sasvim kratko i suho. Nema strašnije priče od Abrahamovog žrtvovanja Izaka na početku Staroga zavjeta. Da je to napisano tako da opisuje sve očeve emocije, sinov strah i slično, čovjek nakon toga ne bi čitao Novi zavjet, nego bi zaklopio knjigu i plakao od užasa. Takve se stvari pričaju vrlo hladno, bez imalo pretjerivanja u opisivanju, i taj je šturi stil, čini mi se, prisutan samo u prepričavanju zgoda koje su se nekad dogodile na otoku Trećiću i koje su bitno odredile živote ostalim ljudima.

Ipak, trećićanski dijalekt osvojio je sve čitatelje. Prema tome, može se zaključiti da bi dijalektalna književnost kod nas dosta dobro prolazila, a ipak je nema toliko. Imate li ideju zašto je tako?

Meni se, zapravo, čini da dijalektalne književnosti ima jako puno. Nažalost, ona je svedena na ogranke Matice hrvatske po nekim malim mjestima i izlazi u nakladamo od 200-300 primjeraka, zatim odlazi u NSK i tamo ostaje zaboravljena. Velik sam obožavatelj svih hrvatskih dijalekata i umišljam si da ih većinu i razumijem. Jako mi je žao što ih ljudi ne raspoznaju – što, recimo, jednom komižaninu u komunikaciji s čovjekom iz Kumrovca ili Velikog Trgovišća doista treba prevoditelj na nekakav štokavski, pa da se njih dvojica sporazumiju. Lakše bi se sporazumjeli na španjolskom, na koji su naučili iz telenovela, nego na svojim dijalektima. Ne znam što bi trebalo učiniti da ti dijalekti zažive među ljudima unutar ove male zemlje. Preporučam ljudima iz Zagreba Ivicu Jakšića Pukota iz Bola na Braču i njegovu zbirku "Summer Time". To je zbirka pjesama o doživljajima jednog bračkog galeba u kontaktu sa ženama svih mogućih nacija i rasa, koja je nešto predivno, na koju ljudi plaču od smijeha dok slušaju. To je zgodna škola za svladavanje nekih otočkih dijalekata.

Planirate li nastavak? Kraj romana je naime, gotovo potpuno otvoren …

Kraj je otvoren i sviđa mi se da bude zauvijek otvoren, tako da svatko tko bude čitao zamisli neki svoj kraj. Ne bih se upuštao u pisanje nastavaka, ali, kao što je gospođa Rowling nakon prvog "Harryja Pottera" rekla "Zaboga, ne, nikad više", bude li ponuda koje budu barem deset posto teške kao njene, možda ću razmisliti o tome. Zapravo, pišem nešto posve drugo, jednu priču stariju od ideje "Povjerenika". Muči me strašno dugo, malo je turobna, i onda svaki dan mislim o njoj i shvatim da mi je u životu skroz dobro, ali da sam turoban zbog te priče koju nosim i nikako da je izbacim van.

Kad smo već kod kraja romana, možete li ponuditi linvističko, stilističko, svjetonazorno, sociološko i svako drugo objašnjenje već pomalo kultne, barem u nekim zagrebačkim krugovima, i marketinški čini se sve uspješnije, fraze "Vengo coj!". Što sve ona znači?

Ona znači "nego što!" i simbolizira jedan pozitivan odnos prema životu na tom mom trećićanskom, kojega sam izmislio čisto zbog igre, ali i umišljenosti da baratam većinom hrvatskih dijalekata. To je možda udica koja je tu čisto da se baci. Tako je smišljena, i napisao sam je na dva mjesta u knjizi. Kad sam shvatio da bi mogla imati tu ulogu da se svidi ljudima, da postane "brand", stavio sam je na još tri-četiri mjesta, i očigledno se primila u krugu ljudi koji su čitali knjigu.

Kako zagrebački Splićanin gleda na netrpeljivost između sjevera i juga Hrvatske? Kako se u svemu tome snalazite, hvataju li vas Splićani u đir kao, kako bismo mi to rekli, dotepenca?

Odogovor na to pitanje ima ozbiljniju i veseliju stranu. Čini mi se da je taj antagonizam umjetno stvoren. Za njega možda postoji dva-tri posto razloga – naravno, svi su u Zagrebu – a sve ostalo je umjetno i očito nekome ide u korist da to i dalje podgrijava. Osobno nikad nisam imao problema u Splitu sa zagrebačkom registracijom dok sam je imao na automobilu. Dapače, kad bi ljudi u kafiću ili negdje drugdje čuli da sam zagrepčanin, "purger", došla bi runda za stol bez problema. Isto tako, nikad nisam imao problema, pa čak niti u dane derbija, kad bih došao u Zagreb, i to u Dubravu, gdje mi žive roditelji, sa splitskom registracijom, koju sad imam. S druge strane, ova moja ekipa me svako malo "uhvati u đir" – nedavno su me zvali na zadnju utakmicu Hajduka i Dinama na Poljudu. Nisam išao, jer sam imao posla, a inače bih išao s njima. Onda govore: "To je praktično – ako počne tuča, ne moraš skakati preko ograde da bi tukao purgera – samo se okreneš, udariš Baretića i gotovo." Imam sreću da sam došao živjeti u kraj u kojem ima natprosječan broj duhovitih ljudi, a još veću sreću što se s najduhovitijima od njih i družim. Rekli su mi davno da moram proći štošta da bih dobio "dalmovnicu", i još mi je nikako ne daju. Dežulović je nedavno proglasio da sam prošao sve testove, ali da moram proći još i onaj zadnji. Taj se sastoji od petnaest pitanja, tri praga, imam tri džokera, i zove se "Tko želi biti Dalmatinac". Još se nisu dogovorili tko će biti Tarik i imam li pravo zvati Miočića za neko teže pitanje. Mislim da ću čekati još nekih tridesetak godina dok mi to ne dopuste.

Iako je Split bio i ostao leglo sasvim solidnog dijela hrvatskih književnika, s izdavaštvom i kulturom knjige čini se i ne stoji baš tako dobro. Jedan od najboljih primjera je i slučaj Gradske knjižnice. Kakvo je danas stanje?

Skupina nas splitskih pisaca, peticijom je zatražila davanje prostora koji pripada Ministarstvu obrane Gradu Splitu, odnosno Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Premijer Sanader je na to odgovorio u roku od pet dana i odmah naložio da se to napravi. Mislim da je to peticija s najbržim učinkom u Hrvata. Imali smo u vezi s time mali prijem u Gradskom poglavarstvu. Od svih nas uspjeli smo doći Jurica Pavičić, Ante Tomić i ja. Dobili smo jedno srdačno hvala, čašu soka i značku s likom svetoga Dujma, s time da nam se gradski oci nisu baš svima mogli sjetiti imena i prezimena, što je također bilo vrlo simpatično za slušati. Situacija s Gradskom knjižnicom je stvarno strašna, i vjerujem da premijer Sanader uopće ne bi niti reagirao na taj način i tako brzo da se ta peticija nije proširila po drugim medijima. Jer, taj problem postoji od 1998., kad je Papa došao u Split, i onda je iz Biskupove palače iseljena Gradska knjižnica. Otad su knjige u kutijama, seljakaju se ovamo-onamo, postoje dva-tri mala prostora, a ova MORH-ova depandansa je zjapila prazna. Za sve to su godinama znali čitatelji gradske rubrike Slobodne Dalmacije, ali to se čita samo u Splitu. Čim se ta priča proširila na druge novine i druge dijelove Hrvatske, odjednom je postala strahoviti kuriozitet – drugi grad u Hrvatskoj nema svoju gradsku knjižnicu, drž-ne daj, i odmah se riješilo.

Koji je vaš stav o sudbini jedinog dalmatinskog dnevnika kojeg nikako da snađe i neka bolja sudbina?

Od svih ponuda koje postoje, ova EPH-ova je i po mom mišljenju definitivno najbolja. Koliko je to uopće ostvarivo? Moje je osobno mišljenje da će se to jako dugo otezati i da to na kraju neće pripasti EPH-u i Nini Paviću. To je, kako bi ovdje rekli, jedna "slindrava" sudbina koja nikome ne paše, jer se EPH, niti da sada dobije Slobodnu, ne bi usudio čistiti po novini – dapače, to je i u ponudi. Osobno bih izuzetno rado da mi, tko god da dođe, napokon kaže: "Baretiću, gubi se odavde", ili "Baretiću, izvoli raditi više, pa ćeš imati i više novaca". Takvoga na horizontu nema.

S druge strane, kako danas gledate na Feral i godine provedene tamo? Kakav je Feral danas?

Na godine koje sam proveo u Feralu, a to je od 1993., kad su oni počeli izlaziti kao tjednik, a ja incognito pisati rubriku Informbiro, pa sve do 1998., to su neke, recimo, "partizanske" godine Ferala, i gledam ih sa strašnim ponosom. O svemu onome poslije razloga koji su me naveli da odem iz Ferala ne bih htio puno pričati. Svi mi koji smo od tamo otišli, osjećamo jednu neracionalnu, apsolutno samoemotivnu lojalnost prema onim godinama koje smo tamo proveli, tako da će vrlo malo nas biti spremno reći što doista misli i kakav nam je doista stav.

Još ste jedan u nizu novinara – književnika. Osjećate li se pripadnikom tog kruga ili je to jednostavno način kako danas pisac može i treba preživljavati?

Ne osjećam se pripadnikom nikakvoga kruga. Postoje samo tri kruga kojima pripadam. Prvi je obitelj, drugi krug su "utorkaši" – i prije nego što su neki od nas postali književnici – Ante Tomić, Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Alem Ćurin i ja, počeli smo se nalaziti i družiti, a treći krug je oko akcije "Otoče, volim te", u koji sam upao nakon ove knjige, i gdje se rade sjajne stvari, a sve pod motom "Veselo i pomalo". Ne mislim da je jedini uvjet da bi se bilo književnikom danas to da budeš novinar. Čini mi se da je novinarima prije šest-sedam godina jednostavno dojadilo da budu sa strane i samo novinari, dok je književnost i dalje nezanimljiva. Ako smijem, bio bih malo prepotentan i rekao da je splitski časopis Torpedo, koji je, nažalost, izišao samo u dva broja, zametak FAK-a i cijelog tog novinarskog đira u književnosti, jer smo taj Torpedo napravili upravo s namjerom da pokažemo da novinari pišu bolju literaturu od književnika. Onda se sve to rasulo, jer više nismo imali volje tražiti novce, žicati na sve strane za još jedan broj, i onda smo se povukli i počeli pisati knjige.

Pisali ste TV kolumne, a onda i pitanja za kviz "Milijunaš" i scenarij za seriju "Novo doba". Je li riječ o preskakanju granice? Znači li sve to da vas televizija kao medij toliko privlači ili je riječ o slučaju?

Za TV kvizove sam pisao pitanja i prije TV kritike – pisao sam za zadnje tri sezone "Kviskoteke". Potkraj toga razdoblja sam počeo pisati TV kritiku, onda dugo ništa, pa onda taj scenarij za TV seriju, koja znamo kako je prošla, i sad pišem pitanja za "Milijunaša". Televizija je izuzetno zanimljiv medij, i to ne samo za gledanje, što čovjeka koji je u prilici da to radi, naravno, privlači. To nije slučaj, ali ne bih iz toga izvlačio nekakav poseban koncept.

Spomenuli smo da ste bili jedan od scenarista serije "Novo doba". Kako to da je ona uglavnom loše prošla, dok "Osmi povjerenik" dobiva nagrade? Što je zapravo bilo krivo s tom serijom?

Ne mogu o tome govoriti apsolutno stojeći iza svega, jer nisam jedini. Prije svega, trojica smo radili scenarij – Ante Tomić, Ivica Ivanišević i ja. Nakon toga, stvar je režirao Hrvoje Hribar. Potom, tu su glumili bezbrojni ponajbolji hrvatski glumci. Osim što je sigurno trebalo raditi i na scenariju, a o tome jedino mogu govoriti, tu postoji još jedna stvar. Neki ljudi koji su pisali o toj seriji i stvarali javno mišljenje, imali su neke ranije nerazjašnjene račune s Hribarom i Tomićem – obojica su tu i tamo nekima stali na žulj. Da je serija bila i bolja nego što je bila, dobili bismo svi mi po prstima. Mislim da smo tu Ivanišević i ja, kako bi rekli Amerikanci u Iraku, "kolateralne žrtve". Mi smo, dakle, bili iračka svadba blizu terorističkog kampa. Jednog dana će se to vjerojatno reprizirati u nekakvom suludom terminu oko četiri ujutro, netko će to gledati i reći da nije baš tako strašno loše.

Spomenuli smo na početku da ste dobitnik nagrada "August Šenoa" i "Vladimir Nazor". Koliko su nagrade važne? Pogotovo takve?

Još nemam nikakvu informaciju da sam "Šenou" doista dobio. Imam neke neslužbene informacije već dva mjeseca od ljudi koji su insajderi, ali nemam ništa službeno, tako da bolje da ostanemo samo pri "Nazoru". U životu dosad nisam još dobio nikakvu nagradu, osim u osnovnoj školi drugo mjesto u kvizu o Lenjinu. Naravno da mi to puno znači zbog strašne konkurencije – imamo ove godine sjajnih knjiga, tako da sam silno počašćen, ali i zbunjen. Kako se priča i o "Šenoi", ja svaki dan pitam svoju ženu je li taj "Osmi povjerenik" zbilja tako dobra knjiga. Žena kaže da je, ali znam ja zašto ona to kaže – ona se već raspitivala kolika je širina vrata u palači Dverce da zna može li ući s novim šeširom, a da joj ne bude preširok.

Kako se poezija uklapa u sklop TV kolumnist, scenarist, prozaik…

Sve je to pisanje, i po tome se uklapa sasvim solidno, ali u zadnje vrijeme prerijetko. Već nekih šest mjeseci nisam napisao nikakvu pjesmu – da bi pisao pjesmu moraš imati barem dva sata mira dnevno, da se ta dva sata posvetiš ničemu, da ti onda zadnjih pet minuta nešto dođe na pamet, pa da to onda lijepo posložiš. Već sam prije godinu dana započeo zbirku "Soneti dragima". Posvećena je dragim ljudima koji su mi nešto značili u životu – od Ante Tomića do Federica Fellinija. Nikako da se toga uhvatim, a to me veseli pisati zbog nekih zakona forme. Ali, jednostavno mi nije vrijeme za poeziju, jer mi se previše toga dogodi kroz dan, i sedamnaest različitih stvari mi ne da mira.

Je li sljedeći korak zbirka dijalektalne poezije na trećićanskom? Šteta bi bilo da taj govor propadne, nestane, izumre… kad je već tako osvojio publiku...

Na jesen mi izlazi knjiga pjesama – to su stvari napisane do prije šest mjeseci. Zvat će se "Kome ćemo slati razglednice", i u njoj postoji jedan blok od desetak pjesama na trećićanskom. Kad sam počeo izmišljati taj dijalekt, zapisivao sam si riječi koje ću koristiti. Onda sam shvatio da nema smisla to samo tek tako zapisivati, i da je puno zgodnije probati pisati pjesme, pa će mi doći i nove riječi u taj izmišljeni vokabular dok budem pisao. Poslije toga mi izlazi i zbirka TV kolumni. Napisao sam ih u životu više od četristo, i probrali smo pedesetak koje su najmanje potrošne i koje su izdržale ovo vrijeme.

Ima li planova i za još neke nove naslove?

S Krunom Lokotarom sam se dogovorio da mu do 1. siječnja predam rukopis novog romana. Međutim, bojim se da to nikako neće ići – prvo, zbog cijele ove gužve oko "Osmog povjerenika" i mojih ljetnih obaveza i na poslu i oko "Otoče, volim te". Onda mi se na jesen treba roditi drugo dijete, onda moram još i prestati pušiti prije nego što se to dijete rodi, tako da mislim da neću pisati dok Hrvatska ne uđe u Europu.

(Intervju je emitiran 17.06.2004. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Život je gluh - Filip Šovagović
Održana još jedna 'Razmjena knjiga'
Razmjena knjiga - odličan recept za zbrinjavanje neželjene literature
Grički dijalog estradno o estradizaciji
Estradni Grički dijalozi
Hotel Grand - Renato Baretić
Književnost - godišnji pregled 2007.
Kruno Lokotar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici