Edo Popović

23.05.2007. Print | Pošalji link

Edo Popović u posljednjih nekoliko godina, ako je suditi po broju objavljenih knjiga, doživljava svoj novi kreativni uzlet.

Njegovo najnovije djelo je roman "Oči" u izdanju kuće Oceanmore, u kojem Popović opisuje četrdesetak godina života svojeg glavnog lika, fotografa Ivana Kalde, još jednog u nizu Popoviću dragih marginalaca, uglavnom nesređenog i duha i tijela. "Oči" se čine najambicioznijim književnim djelom ovoga pisca, koji je debitirao 1987. godine s, danas kultnom, zbirkom priča "Ponoćni boogie". Nakon trinaestogodišnje pauze, koju je proveo kao novinar raznih hrvatskih medija, Popović se na književnu scenu vraća zbirkom priča "San žutih zmija", koju slijede "Kameni pas", te "Koncert za tequilu i apaurin", "Izlaz Zagreb jug" i "Plesačica iz Blue Bara", a "Dečko, dama, kreten, drot" izlazi mu 2005. godine. Osim kao pisac, Popović je poznat i kao jedan od pokretača i urednika književnog časopisa Quorum, koji je obilježio književnu scenu osamdesetih godina sada već prošlog stoljeća. Istodobno, radio je i kao novinar i reporter, dok je danas urednik u nakladničkoj kući, što znači da i sam ima priliku formirati hrvatsku književnu scenu.

Rođeni ste u Bosni i Hercegovini, preciznije Livnu, no Zagreb je glavna tema vašeg književnog stvaralaštva. Imate li nekakvih veza s rodnim krajem, te planirate li ga možda nekada u budućnosti književno tematizirati?

Jesam rođen u Livnu, ali, nažalost, već dugo nemam nikakve veze s tim krajem. Sva moja bliža rodbina je već davno odselila ili su dolje pomrli, tako da tamo nisam bio već godinama – što ne znači da neću jednog dana otići opet. Iz Livna sam otišao s jedanaest godina i došao direktno u zagrebačku Dubravu. O tome također govori nekoliko poglavlja ovog romana, jer se tih godina, a dio moje obitelji i ja došli smo 1968., sva jugoslavenska sirotinja slijevala u taj kvart. Što se tiče tematiziranja Livna, mislim da to nikako neće ići, jer ne vidim nijedan način kako bih tematizirao to mjesto. Eventualno ga mogu posjećivati i penjati se po onim zanimljivim planinama oko Livna, ali ništa drugo.

Odrasli ste u Dubravi. Jednom ste rekli da vam je tamošnje, u međuvremenu nestalo, kino Bratstvo "najčarobnije mjesto na svijetu". Koji su vam filmovi iz tog perioda ostali u sjećanju? Idete li danas u kino? Kakve i koje filmove preferirate?

Ne znam postoji li uopće još kino "Bratstvo", jer je nastao pomor tih kina, koje su ubili multipleksi. Iz tog kina pamtim, i to je jedini film kojeg u knjizi spominjem, "Sinove Katie Elder" s Johnom Wayneom. Tih godina su moji omiljeni filmovi bili vesterni – palilo me sve što je u sebi sadržavalo jahanje i pucnjavu. Ostalih se, nažalost, ne sjećam. Danas vrlo rijetko odlazim u kino – čekam da filmovi dođu na DVD-u, jer mi je to nekako jednostavnije i komfornije.

Surađujete u stvaranju stripova, utjecali ste na neke hrvatske rock bendove poput Pips, Chips & Videoclips. Kako funkcionirate kao dio tima kad radite nešto kreativno? I koliko je za vas pisanje samački posao?

Pisanje jest samački posao. Kad radim na svojim prozama, ne vidim da bih mogao funkcionirati u nekom timu. Međutim, ovo što smo strip crtač Igor Hofbauer i ja napravili doista je funkcioniralo kao timski posao. Igor tu nije bio puki ilustrator mojih proza, nego sam, pišući ih, imao na umu da će biti ilustrirane. Igor je donosio grube skice, dosta smo radili na tome i to je fantastično iskustvo – uživao sam u doista svakoj sekundi, a uživam i dalje družeći se s Igorom. Planiramo nešto opet zajedno raditi, ali to neće biti isto – ne valja ponavljati iste trikove. Bit će ili strip ili čak nešto ambicioznije – imamo na umu glazbeni CD, na kojem bi on svirao, s obzirom da je i fantastičan bubnjar, moj bi sin svirao bas, a ja bih nešto govorio.

Veza stripa i književnosti u slučaju vaše suradnje s Igorom Hofbauerom pokazala se prilično uspješnom. Zašto su takve suradnje rijetkost, jer, osim vašeg stripa, postoji samo još jedan sličan primjer, a to je "Gloria Scott" Ivane Armanini i Mime Simić?

Nemam pojma zašto je tako, jer Igor i ja nismo otkrivali toplu vodu – takvi primjeri vani postoje. Naime, imali smo točno određeni projekt na umu – napravili su ga Charles Bukowski i Robert Crumb. Imali smo taj predložak u vidu, ali smo htjeli zeznuti Crumba i Bukowskog, jer su oni napravili samo tri takva sveska, a mi smo ih htjeli napraviti dvanaest. Iako takvih suradnji ima u svijetu, kod nas je to zaista rijetkost. Moguće da je to zato što se to dosta teško može prodati, a danas živimo u nekim potpuno kretenskim vremenima, kad vam ljudi žele tiskati uglavnom ono što se može prodati i polučiti nekakav financijski uspjeh.

Između svoje prve i druge zbirke priča imali ste pauzu od trinaest godina. Jesu li to izgubljene godine za vas u spisateljskom smislu?

Ne - mogu reći da sam tih trinaest godina doista živio i uživao. Naravno, bilo je i godina kad se nisam osjećao dobro i bio sam totalno negdje dolje, na nekom gadnom i užasnom dnu. Ali, to nipošto nisu izgubljene godine. Mislim da nakon "Ponoćnog boogieja" nisam bio spreman i zreo za novu knjigu. Pokušavao sam pisati nakon toga, ali sve što sam napisao zvučalo mi je lažno i neiskreno. A, kad tako nešto pišete, pod silom i pritiskom, ne možete računati da će to ispasti dobro. Tada sam shvatio da se trebam latiti nečeg drugog.

Usporedi li se, u luku od dvadeset godina, vaš prvi uspjeh "Ponoćni boogie" i najnoviji roman "Oči", primjećuje se neka vrsta pripovjednog, a, upiše li se i autora u tekst, i osobnog smirenja. Uspoređujete li sami svoj stil i uviđate li razlike? Kako ih objašnjavate?

Naravno da se to primijeti, premda ne čitam svoje stare stvari. Bilo bi glupo da se ne vidi razlika, jer sam "Ponoćni boogie" pisao kad sam imao između 25 i 30 i nešto više godina – dakle, te priče su nastajale u rasponu od sedam godina. To je pisao jedan poprilično divlji tip, kojemu nije baš sve bilo čisto u glavi, i to je savršeno jasno. Međutim, ono što "Ponoćni boogie" povezuje s ovim novim stvarima jest to što nastojim ne glumiti i prodavati jeftine štoseve. Ne nastojim se praviti drukčijim nego što jesam, nego pisanju pristupam doista iskreno. Kad neću imati više što napisati i osjetim da se ponavljam, prestat ću pisati i bavit ću se nečim drugim – ima niz drugih stvari koje čovjek može raditi. Sada jesam mirniji - mnoge su mi se stvari u glavi složile i to se vidi u rukopisu, ali i u načinu života, razmišljanja i odnosa prema većini stvari. Drukčiji su mi i prioriteti – prije sam pisao u pauzama nakon mjeseci i mjeseci divljih tuluma, a sada je obrnuto. Sada povremeno izađem, a većinu vremena ili provodim s obitelji, ili pišem, ili čitam.

Istu vrstu smirenja nedavno ste opisali razvojem svog glazbenog ukusa. A kako se razvijao vaš književni ukus?

Uvijek sam čitao nasumično. Do većine sam autora dolazio upravo tako, a kasnije sam, kako sam upoznavao ljude s književne scene, dobivao niz preporuka i pravih informacija. Moj se književni ukus danas ne razlikuje mnogo od onog ranijeg – uvijek se vraćam starim autorima i starim majstorima. Danas s jednakom radošću čitam, po ne znam koji put, Majetićev roman "Čangi"; Antuna Šoljana čitam uopće ne primjećujući da sam ga već čitao. Postoji literatura koju možete uvijek čitati, a postoji i literatura za doslovno jednokratnu uporabu – pročitate, bacite i zaboravite. Autori kojima se vraćam, uz spomenutu dvojicu, su svakako i Ivan Slamnig, Vjekoslav Majer i niz drugih. Književni ukus se formira niz godina, i mislim da sad nema nekih bitnih odstupanja – ne bih nikoga više mogao iznenaditi.

Sudjelovali ste u pokretanju Quoruma. Kako gledate na to vrijeme, te što mislite o relevantnosti Quoruma danas?

Quorum je tada itekako imao smisla. Informacija iz kulture nije bilo puno, i ono što se ovdje moglo dobiti bilo je ono što su prenosili državni mediji, a to je uvijek bio nekakav mainstream. Quorum je bio časopis, ne za književnost, nego za kulturu. U njemu su jednako bile zastupljene literatura, likovnost, glazba, strip i film. Sve je to bilo pabirčeno iz raznih medija. Dosta smo krali, bez poštivanja autorskih prava – to je bio čisti piratski časopis. U vremenu u kojem nije bilo Interneta, pa informacije takve vrste nisu bile jako dostupne, mislim da je Quorum imao odlučujući utjecaj na cijelu jednu generaciju kojoj i sâm pripadam, a i na mlađe generacije. Taj je časopis tada bio sjajan. Ne znam kakav je danas, jer ga ne pratim.

Može li danas, u vrijeme Interneta, književni časopis uopće funkcionirati tako snažno i uspješno na način najboljih godina Quoruma? Pratite li domaću književnočasopisnu scenu?

Ne znam koliko danas ovdje uopće ima književnih časopisa. Internet je moćan medij, i mislim da bi u toj novoj situaciji časopise trebalo raditi na Internetu. Trebalo bi naprosto uvažiti sve dostupnosti i mogućnosti tog medija i raditi u tom pravcu. Od domaćih časopisa pratim jedino Poeziju – to je fantastičan časopis u ovoj kulturi koja je prognala poeziju iz svih medija i gotovo svih izdavačkih planova. To je kultura koja se odlučila na prekrasno samoubojstvo. Kako ćemo ubiti kulturu? Tako što ćemo ubiti poeziju. Ne mogu se prestati diviti nama – jer to je stvar svih nas – na jednom tako veličanstvenom potezu i genijalnoj politici svih ministara kulture.

Sudjelovali ste, romanom "Dečko, dama, kreten, drot", u akciji Jutarnjeg lista, kojom su se na kioscima prodavale knjige domaćih autora. Što mislite o knjigama na kioscima, pojavi koja je prije dvije godine izazvala dosta polemika?

Neposredno prije nego što sam potpisao ugovor za tu knjigu uredio sam u Temi jedan blok koji je bio žestoko protiv kiosk-izdavaštva, ali sam se vrlo brzo predao. Taj mi potez možda nije na čast, ali sam ga napravio, i moram priznati da sam potrošio novac koji sam dobio za taj kratki roman – to je bio jedini način da moja obitelj i ja odemo u Amsterdam i da se tamo fino zezamo dvanaest dana. Bih li to ponovno učinio? Vjerojatno bih, zato što ne moramo baš biti dosljedni uvijek i svuda. Hoće li kiosk-izdavaštvo biti ubojito ili neće, nisam više siguran. To je pitanje za koje ja nisam prava osoba, jer ne znam sve detalje, kako funkcionira izdavaštvo danas i zašto knjige ne idu onako kako bi trebale. Mislim da je više problem u trashu koji se reklamira, dakle u literaturi za jednokratnu upotrebu, koju se danas diže u nebesa. Dobar dio kritike sudjeluje u toj velikoj prevari, izjedančavajući dvije potpuno besmislene stvari – literarna kvaliteta se počinje mjeriti brojem prodanih primjeraka. Mislim da na izdavačke planove nekih kuća to više utječe nego kiosk-izdavaštvo. Od kiosk-izdavaštva se ne možemo obraniti. To je kao da se idete braniti od Bandića – kako se može netko obraniti od Bandića? Mislim da nema šanse.

Bili ste dio FAK-a, koji se onda vrlo javno raspao u općoj svađi. Je li takav kraj bio očekivan? To jest, je li to bio pravi kraj za FAK?

Ne pripadam među one koji plaču zbog raspada FAK-a. Mislim da je FAK napravio ono zbog čega je pokrenut. Bilo bi blesavo da se to prometnulo u nešto što bi trajalo godinama - FAK je vjerojatno trajao onoliko koliko je trebao trajati. Činjenica jest da je podigao interes za književnost; da su od njega profitirali i pisci koji nisu izravno sudjelovali u njemu; da su tiskani mediji, pogotovo Jutarnji list, digli tu priču i iskoristili nas, ali i da su i pisci i književnost imali koristi od toga. Postojala je neka sinergija, u kojoj smo svi i davali i uzimali. Nemojmo zaboraviti niti da je tu čitalo nekakvih devedeset pisaca – hrvatskih, srpskih, bosanskih, slovenskih, talijanskih i britanskih – i da je to imalo nekakvog smisla. FAK-u se u većini može dati veliki plus, osim načina na koji se raspao. Ljudske taštine ne možete uvijek kontrolirati, a dvije takve taštine su učinile da se FAK raspadne – ali to je njihov problem, i ne bih uopće o tome govorio, jer to nije stvar vrijedna govora. U svakom slučaju, FAK se nije raspao zbog nas koji smo na njemu nastupali, nego zbog dviju taština. Jedna od tih taština sigurno nije Borivoj Radaković, koji je vrlo često prozivan. Nisam njegova obožavateljica koja će gutati sve što on kaže, ali je činjenica da je taj čovjek napravio puno sjajnih stvari. Između ostalog, on u Englesku nije išao sebe prodavati – a mogao je – nego je otišao sa svima nama, što mu priznajem kao jedan od njegovih boljih poteza.

Vidite li danas potencijal za akciju sličnu FAK-u, ili se ta forma potrošila i više je nema smisla ponavljati?

FAK je jednostavno bio javno čitanje – čitala je gomila pisaca, ljudi su došli i platili upad – i to nije niti može biti potrošena forma. Pitanje je samo tko će ponovno potegnuti nešto slično. Uostalom, i sada mi manje-više svi čitamo javno.

Početkom devedesetih šest ste mjeseci radili u ozloglašenom Slobodnom tjedniku. Kako gledate na to danas? Je li taj angažman nešto čime se može ponositi?

Tih šest mjeseci u Slobodnom tjedniku mi je, iz ove perspektive, jedno od najljepših vremena moje karijere u novinarstvu – možda uz iznimku ranijeg kratkog rada u VUS-u, kojeg je tada uređivao Marijan Jurleka. Slobodni tjednik je, naravno, imao svojih stravičnih strana – imao je vrlo prljavih tekstova, koje su ljude mogli koštati glave. Međutim, Slobodni tjednik je imao epizodu od kraja rujna 1991. godine, kad je u njega došla gotovo cijela ekipa iz jednako zloglasnog Poleta. Tada je Marinko Božić popustio, i ta su jesen i zima bili, po meni, jedna od boljih strana ST-a. To se može vidjeti i po suradnicima – pokojni Krešimir Džeba je bio kolumnist, ja sam radio intervjue s pokojnim Gotovcem i Savkom. Dakle, imali smo šanse transformirati – ako je moguće profil takvog tjednika transformirati u nešto dobro. Međutim, to je sve otišlo dođavola, jer je Marinku Božiću bilo dosta rukavica i opet je nastavio tamo gdje je stao. Zašto mi se Božić osobno sviđa? On je jedan od onih ljudi koji se nikad nisu pravili boljima nego što su bili. Bio je svjestan kakav je, i nije vam prodavao maglu. Nikad se nije pravio finim gospodinom s kravatom, a jako se mnogo današnjih medijskih mogula pravi takvima. Većini njih danas ne bih dao svoje dijete na čuvanje, a Marinku Božiću bih ga uvijek i u svakom trenutku ostavio – bez obzira na one stvarno stravične stvari, pogotovo prvih mjeseci Slobodnog tjednika.

I kao književni autor ali i kao primijenjeni pisac, ili, jednostavnije, novinar i reporter, vaš je put obilježen čestim promjenama radnog mjesta i okruženja. Je li ta nestalnost odlika karaktera ili jednostavno traženje boljih ponuda i bolje pozicije? Ili se pak ne želite vezati?

Na jednom mjestu biti predugo postane dosadno. Nekakvu dosljednost treba njegovati tamo gdje joj je mjesto, a dosljednost i vjernost se ne iskazuju tako da se ostaje u jednoj sredini pošto-poto. Svi se takvi ugovori, pa i brakovi, sklapaju između dvoje ljudi – a i brakovi se razvrgavaju, pa zašto se ne bi i stvari poput ugovora s nekom redakcijom. Promijenio sam pet-šest redakcija, ali uvijek je bio jedan te isti razlog – nikad to nije bilo zato što mi je neka druga redakcija ponudila veći novac, nego je samo bilo pitanje koliko sam bio zadovoljan odnosima u toj redakciji i kako ljudi prihvaćaju moj posao, odnosno koji mi prostor daju. Problem je kod nas u tome da, ako nemate ambiciju postati urednik ili nešto više, nemate šanse da napredujete, zaradite i pristojno živite. Uvijek sam imao osjećaj da će mi, ako nisam dovoljno ambiciozan, prije ili poslije doći do smanjivanja plaće, i to se redovito i događalo. A ja zaista nemam velikih ambicija – zašto čovjek ne bi bio dobar reporter? Nisam neki novinski urednik – nikad se nisam vidio tom mjestu. Pogotovo ne bih bio glavni urednik – za to nema šanse, jer nisam materijal za tako nešto.

Sada radite kao urednik u Nakladi Ljevak. Kako funkcionira pisac u vama na tom poslu? Jeste li, s obzirom da ste i sami pisac, "slabi" na ljude čije knjige uređujete, u smislu prosuđivanja kvaliteta? Uživate li u uredničkom poslu ili time samo plaćate račune?

Financijski je to sasvim zadovoljavajuće, a većinu stvari koje mi trebaju ionako ne mogu kupiti novcem, tako da mi novac nikad nije nikakav motiv. U Biblioteci 21 Naklade Ljevak, koju uređujem, imam doista priliku objavljivati rukopise ljudi koje jako volim i cijenim kao pisce. Međutim, kad čitate rukopis čovjeka kojeg volite i cijenite, samo ćete mu učiniti medvjeđu uslugu ako zažmirite na mane tog rukopisa. Nijedno pravo prijateljstvo nije ono koje žmiri, nego se sastoji od toga da mu kažete da je nešto smeće ili da nešto treba popraviti. U tom smislu nemam apsolutno nikakvih problema, niti moji kolege i znanci koje objavljujem – a mi se svi znamo, jer smo u tom pogledu prilično incestuozna nacija – očekuju od mene da im kažem da im je nešto genijalno. Dapače, očekuju maliciozno čitanje, pa da im otkrijem sve u čemu su eventualno fulali - što ne znači da nema literature bez greške. Volim objavljivati dobru književnost, i pokazati i dokazati da se ne mora nužno ići na literaturu za jednokratnu upotrebu. Može se prodati i dobra literatura – Perićev "Vampir" je najbolji dokaz da se može prodati i vrlo inteligenta, ambiciozna i dobro pisana književnost. Isto je bilo i s "Kornatskim pričama" Damira Miloša, i vrlo sam sretan zbog te činjenice.

U svojoj prozi intenzivno se bavite takozvanim kvartovskim dečkima i zagrebačkim kvartovskim mikrokozmosom. Smatrate li da vas to ograničava, ili je pak jedan kvart zapravo cijeli svijet, kao pozornica kod Shakespearea?

Utrine su cijeli svijet – tamo imate sve, i nisam to ja izmislio. Umniji ljudi od mene kazali su da samo individualno može biti univerzalno, a da se kolektivitet ne može prepoznati kao univerzalan. Sudbine kojima se bavim jesu individualne, ali ih se bez problema prepoznaje vani. I Bukowski je cijelo vrijeme pisao o svom Los Angelesu, a i većina pisaca koji tematiziraju stvarnost se topografski drže terena kojeg poznaju. Mogu napisati i prozu koja bi se događala, recimo, u Berlinu ili nekom drugom gradu, ali za to nema potrebe. Mislim da su Utrine sasvim OK kvart i da mogu podnijeti tu količinu teksta koju proizvodim o njima – neće im se ništa loše dogoditi.

Koliko se identificirate sa svojim likovima? Vrijedi li za vas ona poznata Flaubertova izjava "Madame Bovary, to sam ja!"?

Činjenica je da svakom liku volim posuditi nekakva vlastita iskustva, ali nikad ne bih napravio totalnu identifikaciju. Ti likovi imaju svoj život, dovoljno su samostalni i, nadam se, dovoljno dobro napravljeni da im ja ne trebam. S druge strane, mislim da je svaka proza, barem onih autora koji tematiziraju suvremenost, na neki način autobiografska. Jer, ipak pišemo o vremenu i mjestima u kojima jesmo. Ne mogu govoriti u ime drugih autora, ali osobno ne mogu pobjeći od toga. A inače, volim svoje likove – kakvi god da jesu, oni su mi dragi, i imam osjećaj da bih se volio družiti s takvim ljudima kad bi oni doista postojali.

Novi roman "Oči", vaš drugi, pisan je u prvom licu. Zašto ste se odlučili za ich-formu? Također, prvi put se bavite sveukupnošću nečijeg života. Koliko u toj priči ima autobiografskih motiva?

Držim se itinerera kojim se kreće Ivan Kalda, što je itinerer kojim sam se i osobno kretao. Kalda je također došao iz Bosne, i onda slijede razni gradovi i razni kvartovi, a ima i moje godine. Sličnost je i u tome što je on fotograf, a ja imam nekog iskustva s medijima – to mi se činilo zgodnim, jer mi je trebao svjedok vremena. On je svjedok četrdeset godina Zagreba koje sam tematizirao. Ali u svemu ostalom on je Ivan Kalda. "Oči" su roman o vremenu, odrastanju, očinstvu i djetinjstvu – to su stvari o kojima ljudi kad dođu u moje godine počnu malo intenzivnije razmišljati, pa onda požele nešto i učiniti s njima.

Roman "Oči" opisali ste kao roman o vremenu. Međutim, u njemu se križa nekoliko tih vremenskih perspektiva, zajedno sa svime što su ta vremena, od sedamdesetih do devedesetih, nosila. Zašto je konstrukcija romana tako skokovita – zbog trajne komparacije onog i ovog vremena, ili pak zato što bi trebala  slijediti nesustavnost, recimo, osobnih sjećanja?

Mislim da je riječ o ovom drugom. Ne živimo u sadašnjosti – čovjek živi u prošlosti, i užasno puno vremena provede razgovarajući o prošlosti. Planirajući, živimo i u budućnosti. Dakle, ovi su sadašnji trenuci vrlo nesigurni i fluidni. Naša je svijest vrlo sfrkana, i to sam pokušao napraviti i u ovom romanu. Uopće nisam nostalgičan za svojom mladošću niti za starim vremenima. Postojalo je jako puno užasno loših starih vremena, i cijepljen sam na tu vrstu nostalgije. Također, nisam želio komparirati ta vremena. Ich-formu sam odabrao zato što je neposrednija, a u romanu sam htio postići neposrednost kojom brišem sve granice.

Zašto ste za zanimanje glavnog lika u "Očima" izabrali baš fotografiju? Može li se taj fotografski element dovesti u vezu s vašom poetikom, i takozvanom stvarnosnom prozom?

Fotograf je, kao što sam već rekao, svjedok vremena. Osim toga, oči fotografa su vrlo zeznute – oni drukčije gledaju stvarnost nego mi obični ljudi. Poznajem niz dobrih fotografa, poput Mije Vesovića i Ivana Posavca. Malo sam i razgovarao s njima, i uvijek me zanimalo što to i kako oni vide. Kad se gledaju njihove fotografije, oni gledaju drukčijim očima, i to je nevjerojatno. Fotografi su u stanju kadrirati i dovesti u vezu neke elemente koje ja ne bih povezao, nego to vidim tek na njihovim fotografijama. Upravo zbog toga mislim da je fotograf vrlo kvalificiran svjedok vremena, bez obzira na rusku poslovicu "laže kao očevidac". Osim toga, oči imaju vrlo lijepu simboliku, i sadašnjosti, i prošlosti, i budućnosti.

Kako uopće reagirate na pojam stvarnosna proza, zgodnu kovanicu koja međutim više skriva nego što definira? Smatrate li se uopće stvarnosnim prozaikom?

Ne znam što uopće znači stvarnosna proza. To je jedan od onih priručnih termina koji su dobri jer nema boljih. U literaturi je jedina stvarnost koja me zanima - stvarnost književnog djela. Bilo bi mi puno draže da su ovo nazvali realizmom, novim realizmom ili nekim takvim izrazom. Nisam osobno najsretniji pojmom stvarnosne proze, ali nisam teoretičar ili književni kritičar, tako da ne mogu ponuditi neki bolji izraz. Uopće mi nije simpatičan, jer mislim da je ograničavajući. Što ako pisac ode malo u fantastiku? U "Koncert za tequilu i apaurin" sam ubrizgao mnogo fantastike – je li to onda stvarnosna proza? To je priručni termin, i o njemu ne vrijedi pričati.

Gordan Duhaček & Igor Ružić

(Intervju je emitiran 23.05.2007. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Pročitajte i ...
Edo Popović - Thoreauovim stopama do vrha Velebita
'Priručnik za hodače' - nova knjiga Ede Popovića
'Kvartovska spika' za one koji znaju sve i koji ne znaju ništa o Novom Zagrebu
'Kvartovska spika' Novog Zagreba
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici