Andrzej Stasiuk

25.02.2008. Print | Pošalji link

Andrzej Stasiuk jedan je od najslavnijih europskih pisaca srednje generacije, čija se djela redovito prevode na brojne strane jezike, a naročito je cijenjen u Njemačkoj.

U Hrvatskoj je objavljeno nekoliko Stasiukovih romana, od kojih treba posebno izdvojiti kultni «Devet», roman koji se bavi varšavskim kriminalnim podzemljem s kraja proteklog stoljeća. Izdavačka kuća Fraktura, jedna od najagilnijih kod nas, također je prevela i odličan Stasiukov esej o Srednjoj Europi, nazvan «Brodski dnevnik» i inspiriran pisanjem Czeslawa Milosza o istoj temi.

Možete li za početak razjasniti cijelu priču oko vašeg bijega iz vojske, jer postoji više verzija, od toga da ste to učinili iz fanatičnih pacifističkih uvjerenja pa do spominjanja pankerskog bunta protiv državnih institucija?

Kakva je istina, ni ja više sam ne znam. Toliko sam puno puta govorio o tome, toliko sam priča izmislio, čak sam jednu knjigu napisao na temelju tog iskustva, naslov joj je «Hebronski zidovi», no ono što je u njoj ipak nema previše veze s istinom. Glavni lik «Hebronskih zidova» je prvenstveno jezik kojim se govori u zatvoru. Moja namjera pri pisanju te knjige, bila je da se taj jezik očuva i da se zabilježi, jer on je na neki način veliko bogatstvo zatvorske realnosti. Bio sam u zatvoru kada tamo, primjerice, nije bilo televizora. Da se razumijemo, to je sredina u kojoj se baš ne čitaju knjige, dakle, jezik kao glavni lik, dio je vrlo zanimljive stvarnosti u kojoj je pripovijedanje priča jedan od najbitnijih elemenata svakodnevice.

Što ste uopće radili u životu između vremena kada ste završili u zatvoru zbog dezerterstva, dakle početkom osamdesetih, pa do 1992., kada ste objavili prvu zbirku priča?

Uživao sam. Vrlo intenzivno sam proživljavao svoju svakodnevicu. Tog se razdoblja sjećam kao neprestanog tuluma i intenzivnih prijateljstava, život u specifičnoj sredini koja je duboko povezana s rokerskom i pankerskom scenom, a s druge strane, tu su, pored glazbenika, bili i opozicionari, zapravo pripadnici anarhističke opozicije. Negdje 1986. shvatio sam da ako se posvetim samo takvoj zabavi, to velikom uživanju, da ću jednostavno umrijeti od nje. Puno mojih prijatelja iz tog razdoblja danas ili više nisu među nama ili su alkoholičari koji ne piju. Te 1986. pružila mi se sjajna prilika da odem iz grada u selo, zapravo u jednu osamljenu kuću i na taj način spasim svoj život. Zahvaljujući toj hrabroj odluci uspio sam doživjeti današnji dan. No, tada uopće nisam pomišljao na etabliranje u književnim krugovima, jer je bilo razdoblje komunizma, i knjiga poput «Hebronskih zidova» nikako ne bi mogla proći, pa se i nisam zanosio velikom idejom da ću biti pisac. Malo sam objavljivao u fanzinima i alternativnim časopisima, ali knjigu sam objavio tek nakon pada komunizma.

U knjizi «Moja Europa», u kojoj ste se pisali o svojem viđenju Srednje Europe, postoji jedan dio kada komentirate pjesme koje ste čuli na radiju u jednom slovačkom gradiću. Koliko vam je važna glazba?

Ovo je vrlo važna stvar, jer sam oduvijek želio biti glazbenik, pravi roker, ali na žalost nisam bio dovoljno talentiran, pa sam postao pisac. Svi moji prijatelji iz tog varšavskog razdoblja mojeg života bili su vezani za glazbu. U to vrijeme nisam poznavao niti jednog jedinog pisca, nisam poznavao književnu scenu, nisam znao kritičare, bio sam vezan isključivo za glazbenike. Sebe bih mogao definirati kao rokera. Meni su po ukusu izvođači poput Loua Reeda, Iggyja Popa i slični. Za moju glazbenu povijest bitan je i jazz koji se pojavio dok sam još bio dosta mlad, zatim američki folk, recimo Woody Guthrie, a danas mi je dosta važna ciganska i etno glazba. Ipak, nije me dotakla suvremena glazba poput hip-hopa i sličnog. Da vam detaljnije odgovorim, bilo bi dovoljno da vidite nekoliko desetaka diskova koje imam u automobilu. Naime, sve što slušam putuje svugdje zajedno samnom, a za duga putovanja i autoput najbolji je Bob Dylan.

Već godinama živite na selu. Kako izgleda vaš ladanjski život i odnosi sa susjedima, s obzirom da ste napisali kako ne volite ravnicu?

Moj današnji seoski život je toliko banalan da od njega ne znam napraviti priču. Budim se ujutro, moram odvesti kćer u školu, pa se vratim kući, skuham kavu, upalim kompjutor, nahranim četiri psa koja imamo, a ako je zima, moram se pobrinuti za to da uopće izađem iz kuće, dakle očistiti snijeg. Ponekada nam dođu u goste prijatelji, pa život poprimi drukčiji oblik nakratko. Zimi se skijam, šećem po šumi, vozim bicikl. Kada bih trebao definirati ono najvažnije što je karakteristično za život koji zajednički vodimo moja supruga i naša najmlađa kćer, to bi bila tišina i jedan pozitivan oblik samoće. Od prvog nas susjeda dijeli nekoliko stotina metara, uopće ga ne vidimo, u selu ima samo osam kuća u kojima netko živi, a na završetku naše ceste počinje nacionalni park s prekrasnim planinama. Ako mi treba promjena, dovoljno mi je da sjednem u automobil i za pola sata dođem u neko slovačko selo, a ako mi treba jača promjena, krenem malo dalje pa svratim u Mađarsku i tamo pojedem, recimo, riblji paprikaš ili nešto drugo specifično za tu sredinu.
Inače, čisto sumnjam da moji susjedi čitaju moje knjige. Oni znaju da sam pisac, neki od njih znaju da sam poznat jer me tu i tamo vide na televiziji pa im je to neko mjerilo. S vremena na vrijeme moraju kontaktirati s ekipama novinara koji dođu u selo i raspituju se za mene, pa ih ja na taj način malo uzbunim. Možda me doživljavaju kao lokalnog čudaka, ali nema nikakvog pritiska na mene, niti je njima nelagodno zbog toga što ja pišem.

Suvlasnik ste male izdavačke kuće. Kakve knjige izdajete?

Prvo moram reći da to više nije mala izdavačka kuća, jer publiciramo nekoliko desetaka knjiga godišnje. Za njezino postojanje i funkcioniranje  prvenstveno je zaslužna moja supruga Monika Sznajderman, dok je moja uloga savjetodavna. To nije moj projekt, ali svakako pomažem. Autori koje preferiramo su oni iz srednje i istočne Europe, i to ponajviše proza, a s vremena na vrijeme izdajemo reportaže i eseje. Kao izdavači postojimo već dvanaest godina, no moram reći kako u tom poslu nema prevelike zarade, tek dovoljno da se pokriju troškovi i nastavi dalje. Doduše, zarada nije bila naš cilj, jer mi nismo pokretali biznis, nego je motiv iza svega bio objavljivati knjige koje su nam zanimljive ali i koje nitko drugi ne želi objaviti.

Poznato je da niste veliki ljubitelj varšavskih literarnih salona. Što vam tu smeta?

Jednostavno nisam zainteresiran. Nema ništa protiv njih, ali imam dovoljno posla u svom životu da bih se još sastajao s drugim piscima i pričao o svemu i svačemu. Ne dobivam nikakvu književnu inspiraciju na taj način niti mi je tako nešto potrebno. A i druženje s piscima je vrlo dosadna stvar, jer svi pričaju samo o sebi ili o tome što su napisali ili na čemu trenutno rade. Također, puno se trača i to iz međusobne zavisti. Uvjeren sam da je pisanje samotna aktivnost, to je djelatnost koja u sebe ima duboko upisanu samoću. Mnogo više vremena provodim i družim se s fotografima, ako bih morao izdvojiti neku skupinu, koji dinamičnije gledaju na život. S fotografima lako nalazim zajednički jezik.

U vašem najpoznatijem romanu «Devet» prikazujete utjecaj tranzicije i kapitalizma na poljsko društvo, a likove koji ste izabrali, njih devet, su sitni kriminalci i poduzetnici na rubu zakona. Zašto niste pisali, primjerice, o arhitektima, novinarima i liječnicima i da li bi to onda bila ista priča?

Moji korijeni nisu isključivo urbani. Jedan sam od onih koji su došli u grad kako bi pronašli pravi put za sebe u životu i nešto ostvarili. Moji likovi u romanu «Devet», ti mali poduzetnici na rubu zakona ili okorjeli kriminalci, ono su što jako dobro poznajem. Njih sam odabrao jer oni su, sa svojim ambicijama i inicijativama, i donijeli u Varšavu najveće društvene promjene. To su, mogao bih reći, pravi ljudi i zato o njima pišem. Nije mi poznat svijet liječnika i arhitekata i najbliže što sam njemu došao je jedna moja bivša djevojka koja je bila arhitektica. Ljudi koji su shvaćeni i prihvaćeni od društva ne zanimaju me toliko. Poljska je plebejska država i mislim da pišem o onome što smatram istinskom Poljskom. Kulturna i financijska elita je samo glazura, to je vidljiva površina Poljske, ali i poprilično tanka. Nemam namjeru lagati, jer Poljska je zemlja sela i seljaka, postoji malo radničke klase, dok građanska klasa zauzima najmanji postotak cjelokupnog stanovništva. Naravno, moguće je da je to samo moje viđenje i da je stvarnost drukčija, ali si to kao pisac mogu priuštiti.

Dok su u Poljskoj na vlasti bili braća Kaczinski, cijela Europa je bila u šoku zbog njihovog ponašanja. Je li to bilo opravdano?

Europu je vrlo kao šokirati i ne treba puno da se svi počnu zgražavati. Europe ne bi bila toliko začuđena i iznenađenja kada bi pažljivije pratila što se kod nas događa. U tom trenutku je bilo posve prirodno da su braća Kaczinski došli na vlast, jer je razina nezadovoljstva u narodu bila iznimno visoka. Ljudi su bili razočarani promjenama i reformama, koje su zapravo smatrali deformacijama, a i nisu se najbolje snašli u novonastaloj situaciji. Uz sve to, takav scenarij je bio predvidljiv, jer sve je to i pokazatelj naših tipično ljudskih slabosti i kompleksa manje vrijednosti. Ljudi su trebali nekoga tko će sve to znati i moći verbalizirati.

U principu, koliko god oni bili strašni u političkom smislu, a i potpuno nespretni u svojem djelovanju, dotaknuli su se i nekoliko bitnih tema, jer su imali hrabrosti govoriti kako je nama slika savršene Europe i europskog načina života nametnuta izvana. Dopustili su ljudima da kažu što misle, pa je tako tipični poljski seljak mogao priznati da ne želi živjeti europski, jer on to jednostavno ne zna. Taj seljak se ne želi prati i ne smeta mu ako smrdi i jednostavno kaže – «odjebi od mene, Europo, ja te ne prihvaćam!» Za nastupanje protiv općeeuropske političke korektnosti treba imati i određenu dozu hrabrosti. Ta vlada je bila zgodna avantura u proces našeg dubljeg ulaženja u demokraciju, koja omogućava i braći Kaczinski dolazak na vlast. Europa se svemu tome ne bi trebala čuditi, jer je cijela stvar bilo predvidljiva. Nikad se nisam slagao s ničime što su oni zastupali, ali na neki čudan način braća Kaczinski imaju određene zasluge i kad god sam na Zapadu nađem se u situaciji da ih branim. Njih dvojica su i fizički gledano utjelovljenje prave Poljske, koju sam već spominjao. Nesnalažljivi su, uplašeni, mali i nemaju pojma o svijetu. Kada je Jaroslaw postao premijer, ako me sjećanje ne vara, njegovo prvo putovanje bilo je u Hrvatsku. I to je bilo njegovo prvo putovanje ikada izvan granica Poljske, on svijeta prije toga nije vidio, što je tipično za prosječnog Poljaka. Postoji i anegdota, za koju naravno ne mogu garantirati da je istinita, kako je Jaroslaw višekratno provjeravao je li Hrvatska doista katolička zemlja i ima li u njoj dovoljno crkava, jer je želio ići na nedjeljnu misu. To je Poljska na pravoj razini.

U Hrvatskoj je tijekom devedesetih postojala tendencija određenih krugova da Hrvate proglase narodom koji nije slavenski, pa se tražilo nekakvo iransko porijeklo. Imaju li općenito Slaveni problema s prihvaćanjem svojeg identiteta i kakav je to slavenski identitet?

Slažem se da problema ima, no i, na primjer, Nijemci imaju probleme sa svojim identitetom. To su problemi druge vrste, ali nisu ni oni oslobođeni toga. Slaveni imaju brojne probleme sa svojim identitetom, a slijedom toga i Poljaci, no meni je baš to ono što ih čini privlačnim i to mi nikada nije dozvolilo da se preselim u neku drugu zemlju, za što imam mogućnosti. Također, takvo stanje je za pisca veliki izazov i inspiracija. I Poljaci su, poput Hrvata, imali jedan izlet u osamnaestom stoljeću, kada su otkrivali kako nisu Slaveni. Tako se došlo do plemena Sarmata, što je poprilično smiješno kada svoje korijene tražiš dvije tisuće godina u prošlosti, iako tada Slavena u Europi uopće nije ni bilo. Najveći problem svih Slavena jest što uvijek tragaju za nečim drugim i nikako ne mogu prihvatiti to što jesu nego uvijek traže što bi željeli biti. Ako bi malo zagrebali ispod površine povijesti, vidjeli bi, na primjer, kako je i katoličanstvo Poljacima nametnuto izvana. Pokrštavanje je prekrižilo cijelu dotadašnju slavensku povijest i religiju, a time je onemogućen prirodan razvoj. Marija Janjun, jedan od najvažnijih znanstvenica poljske humanistike, zastupa tezu kako je nasilno uvođenje kršćanstva  među Poljake izvor svih kasnijih nacionalnih problema i kompleksa, jer je ono došlo od Nijemaca, i već tada je rođen stav kako smo im na neki način podređeni. Možda je u tome početak svih kasnijih problema s identitetom.

Kad već spominjete Njemačku, u jednom intervjuu za Der Spiegel ste rekli kako su Nijemci dosadan narod te da je najzanimljivija stvar u Njemačkoj Berlin, dok ostatak i nije pretjerano privlačan. Kakvi su odnosi između Njemačke i Poljske?

Moj stav u vezi toga je vrlo složen. Često sam u Njemačkoj, gdje imam sjajnog izdavača i veliku čitateljsku publiku. Sve moje knjige su prevedene na njemački. Imam dojam da nijedan Poljak ne odlazi u Njemačku bezbrižno. Takva putovanja opterećena su velikom sjenom prošlosti i mislim da će trebati još nekoliko generacija da se toga riješimo, jer danas još uvijek svi imamo sjećanje i svijest o Drugom svjetskom ratu i holokaustu. Nevjerojatno je što se u tom odnosu isprepliću dva suprotna stava i to s obje strane. Kod Poljaka to izgleda tako da se zna koliko su nas Nijemci u povijesti unesrećili ali ima i velika želja odlaska u Njemačku zbog boljeg života. Poljaci dakle odlaze tražiti bolji život u zemlju prema kojoj imaju dosta negativnih osjećaja, ali ipak žude za njemačkim novcima i razinom života. S druge strane, njemački stav prema Poljskoj je općenito omalovažavajući i uvijek se mogu čuti podcjenjivački komentari, ali nas se i plaše jer imaju grižnju savjesti zbog svega što se dogodilo u prošlosti. Zato sve to nije nimalo jednostavno, ali moram ponoviti kako su sve te napetosti za pisca sjajne jer otvaraju mnoge zanimljive teme.

Bez obzira na sve kritike, Njemačkoj se ne može poreći da se vrlo trudi popraviti negativne stvari iz svoje povijesti. S druge strane tu je i Rusija, koja također ima određene povijesne dugove prema Poljskoj. Naravno, ne samo prema njoj. 

Rusija očito ne osjeća nikakvu potrebu za isprikom ili otplaćivanjem svojih dugova. Moj dojam je kako Rusija, za razliku od svih ostalih zemalja na svijetu, nikada nije funkcionirala kao dio povijesti, nego kao dio vječnosti, a što je za vječnost ubiti milijune ljudi ili uništiti narode? Rusija se, čini mi se, uvijek postavljala odvojeno iz svih vremenskih okvira. Nijemci su, naročito u povijesti dvadesetog stoljeća, napravili veliki nered i zločine, ali ne bježe od toga i teško je naći naciju u Europi koja bi se s svojim lošim stranama tako poistovjetila i pokušala ih ispraviti te se prema drugima iskupiti. Dok Rusiju ništa do toga ne zanima. Ona za svijet nije država, nego filozofski problem. Spomenuo bih još kako je jedna od definicija Poljske kako je to ona država između Rusije i Njemačke. Pa što bude. Živjeti između Njemačke i Rusije je jedna velika mentalna avantura.

Kada se poljska vojska priključila okupaciji Iraka napisali ste jedan vrlo oštar tekst protiv vojnog angažmana pod američkim vodstvom i izazvali mnogo reakcija. Možete li sumirati to, nazovimo ga tako,  ponovno disidentsko iskustvo?

Taj članak je bio osvrt na licemjerje i glupost tadašnje poljske vlade koja je mislila kako će pristupanjem takozvanoj «Koaliciji voljnih» sebi dati na važnosti u međunarodnom smislu, a time ništa nije postignuto. Također, bio mi je smiješan taj politički jezik, u kojem se govori o stabilizaciji Iraka, a šalje se vojska kako bi ubijala i okupirala. Moj tekst je bio vrlo ciničan, jer nisam mogao podnijeti sve te laži oko Iraka, poput one, koju je ponavljao neki vladin dužnosnik, kako ćemo sada mi Poljaci imati svoja naftna polja. Meni je i danas teško vjerovati da se netko usudio izgovarati takve gluposti. Nakon objave tog teksta sljedeća dva tjedna sam bio u većini domaćih medija glavni državni neprijatelj i veleizdajnik Poljske, a glavni razlog za takvu reakciju javnosti jest činjenica što sam to objavio u njemačkim novinama, to jest u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Da sam isto objavio u nekim poljskim, siguran sam da tolike buke ne bi bilo, a ovako sam proglašen agentom stranih sila. Danas, nakon nekoliko godina, mogu se pohvaliti kako sam bio u potpuno u pravu.

Kad ste već spomenuli Poljske medije, jedan od najpoznatijih u svijetu, o kojem se ipak na neki način vrlo malo zna, jest zloglasni katolički Radio Marija. Kakav je njihov program?

Ponekad slušam Radio Mariju, jer želim nadopuniti svoju sliku Poljske. Tu radio stanicu sluša iznimno veliki broj Poljaka i ako se želi biti informiran o tome što ljudi misle, onda treba slušati Radio Mariju. S jedne strane tu je proeuropska i liberalna Gazeta Wyborcza, a s druge baš Radio Marija i ja se ne želim praviti kako taj radio ne postoji. Poljska je i jedno i drugo. Veliki dio programa Radija Marije jesu i pozivi slušatelja i tu se javljaju mali ljudi s pravim egzistencijalnim problemima, kojima treba pomoć. Mogu se čuti i njihove fobije, te problemi s kojima se suočavaju u svakodnevnom preživljavanju. Osnovna ideja nije uopće loša, dati ljudi mogućnost i ventil da kažu što ih muči, ali se sve to onda zloupotrebljava. Doista dijabolična osoba jest, možda i paradoksalno, upravo direktor Radija Marije, koji te ljude iskorištava i njima manipulira, šireći svoje odvratne antisemitske stavove i druge gluposti. Naglasio bih, dakle, kako je direktor tog radija svećenik i najgore je što on nikada ne pokušava smiriti sve te negativne emocije, nego ih potencira. Radio Marija ne pronalazi rješenje ni jednog problema, nego ih samo još više stvara.

Kada je općenito riječ o Katoličkoj crkvi u Poljskoj, moram reći da nemam velika očekivanja. Inače je moj odnos s Bogom vrlo privatan. Naravno, nije cijela Katolička crkva takva kakvu je prezentira Radio Marija. Na primjer, i sam redovito surađujem s jednim katoličkim tjednikom, koji o svemu piše bitno drukčije u odnosu na Radio Mariju. Katolička crkva u Poljskoj je odraz cijele zemlje, dakle nije homogena. Ipak, generalna odrednica naše Crkve jest da ne uspijeva pratiti vrijeme i u velikom broju područja strašno zaostaje, a time i zadržava ljude u prošlosti. Crkvena konzervativnost je zasigurno jedan od naših najvećih problema.

Književnici nerijetko vole isticati svoje uzore, čak i kad od njih bježe ili kad ih pokušavaju nadmašiti ili pak s njima polemizirati. Što čitate i koji pisci su na vas utjecali?

Jako puno čitam, ali teško mi je ovako na prvu loptu nekoga izdvojiti. Recimo, ima tu poljskih autora za kojih ni Poljaci nisu čuli. Ne želim tvrditi kako na mene ne utiču drugi pisci, nego tvrdim baš suprotno, tih utjecaja je mnogo i nije lagano izdvojiti pojedince. Osim domaće književnosti, najveći utjecaj na moje pisanje imala je američka, a onda ruska. Od poznatih književnosti najmanje su me oblikovale njemačka i francuska. Pokušavam oponašati stotine pisaca, to jest sve one koji mi se sviđaju. Svaki put kada čitam sjajnog pisca želim se približiti njegovoj razini i ne stidim se to priznati.

Posljednja osoba koja me je oduševila na poljskoj književnoj sceni jest jedna mlada djevojka, mislim da ima 24 godine, koja se zove Dorota Maslowska. Ona je s jezikom napravila neke stvari koje su zaista potpuno nove i čega se nitko do sada još nije dosjetio. Ima jedinstven stil pisanja i naracije. Njoj se divim i zbog pisanja ali i zbog toga što je na scenu došla niotkud, iz jednog malog gradića i bez ikakvih veza s književnim establišmentom. Uostalom, to je još jedan pokazatelj kako najbolja književnost ne dolazi iz literarnih salona. No, evo, sjetio sam se dobrog primjera kada je riječ o utjecaju drugih pisaca na mene. Jack Kerouac i njegov kultni «On The Road» bili su izravna  inspiracija za moj roman «Put u Babadag», koji je usput budi rečeno, preveden u Sloveniji. Ideja je bila napraviti srednjoeuropski ekvivalent američkog putovanja s Istočne na Zapadnu obalu, imati neku vrstu dijaloga s Keruoacovom knjigom.

S obzirom da smo dosta pričali o povijesti, možete li se za kraj ovog razgovora prisjetiti gdje ste bili kada su se dogodila dva važna događaja koja su obilježila zadnjih dvadesetak godina. Konkretno mislim na pad Berlinskog zida i napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku?

Ako se dobro sjećam, kada je padao Berlinski zid bio sam u svojoj tadašnjoj seoskoj kolibi bez struje. Nisam imao ni radio, pa ništa nisam znao. Onda su me posjetili neki prijatelji koji su mi ispričali kako je prije tjedan ili dva srušen Berlinski zid. No, 11. rujna 2001. se vrlo dobro sjećam. Bio sam doma i cijeli dan sam slušao radio, pokušavajući shvatiti što se uopće događa. Moja prva reakcija je bila puna cinizma, a to je da u Africi svaki dan isti ili još veći broj ljudi umire od gladi ili AIDS-a, ali tome se ne posvećuje cjelodnevni program u medijima.

Gordan Duhaček

uz zahvalu i veliku pomoć prevoditeljice Dominike Kaniecke

(Intervju je emitiran 21. veljače 2008. u emisiji 'Kulturni intervju')

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici