Branko Franceschi

10.06.2007. Print | Pošalji link

Do prije nekoliko godina Branko Franceschi vodio je u Zagrebu jednu  malu, ali profiliranu, zanimljivu i prilično uglednu galeriju Miroslav Kraljević.

Od 1987. kada je prvi put ušao u prostor u vlasništvu jedne velike tvrtke, pa do nedavnog odlaska, galeriju je uspio nametnuti kao važno mjesto prezentacije suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, ali i ostvariti komunikaciju i njenu vidljivost na međunarodnoj razini. Vođenje Kraljevića Franceschi je u međuvremenu prepustio mlađim snagama, a danas je ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, druge po važnosti takve ustanove u Hrvatskoj. Dok je izgradnja nove zgrade Zagrebačkog MSU-a pri kraju, radi se i na prenamjeni objekta nekadašnje tvornice «Benčić» koja bi uskoro trebala udomiti i riječki Muzej.

Ove godine MMSU je preuzeo odgovornost organizatora hrvatskog nastupa na Bijenalu u Veneciji. Taj projekt, međutim, nije prošao bez problema. Po prvi put se dogodilo da je otkazana suradnja umjetniku koji je prvotno bio izabran kao predstavnik Hrvatske na Bijenalu, a umjesto Davida Maljkovića, u Veneciji će izlagati Ivana Franke. Franceschi je trenutno u Veneciji gdje se 9. lipnja, u prostoru Area Scarpa Zaklade Querini Stampalia, istom onom u kojem je nekoliko godina ranije izlagao Julije Knifer, otvara njena izložba.

Na čelu ste jednog od dva muzeja suvremene umjetnosti koja su oba trenutno u različitim fazama izgradnje. Riječki muzej doživljava se, razumljivo, kao drugi po važnosti i zasad nije toliko u središtu pažnje. Kako vidite poziciju riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetosti u odnosu na zagrebački MSU?

Među njima ima i nekih povijesnih sličnosti, no naravno da je Muzej u Zagrebu krovna institucija. Ona će, što se tiče nacionalnog značaja, uvijek biti najznačajnija jer će imati najveća sredstva, na nju će biti usmjeren fokus pažnje te će se uopće pristup suvremenoj vizualnoj umjetnosti suditi najviše po Muzeju u Zagrebu. To nas ne sprečava, dapače, stimulira nas da nastojimo biti bolji. Riječ je o vrsti konstruktivne kompeticije za koju mislim da je itekako potrebna, i bilo bi dobro kad bi se još institucija moglo priključiti toj utrci.

Mislite li da su silan emotivni angažman i velika očekivanja oko otvaranja tih novih muzeja, posebno zagrebačkog MSU-a, u posljednje vrijeme ipak malo previše otišli preko ruba iracionalnog i prešli u patetiku?

Apsolutno da, ali ona je očito i potrebna upravo iz razloga što mi na to čekamo već pedeset godina. Vidljivo je iz svih ovih polemika da emotivni angažman doživljavaju svi koji su profesionalno vezani za te institucije. Nisu to samo kolege moje struke, nego i umjetnici koji u tome nalaze realizaciju, stoga je razumljivo da je sve to došlo do jednog iracionalnog plana. Svi mi sada prema tome vrlo emotivno nastupamo, i očekuje se da će se dogoditi čuda kad se muzeji jednoga dana izgrade. S druge strane, društvo koje u to investira nezanemariva sredstva također očekuje da se ta čuda dogode.

Na svima je nama velika odgovornost. Naročito mislim na financiranje izgradnje koje je 50% u domeni gradskih proračuna, a 50% u državnom budžetu. Na nama je pak da opravdamo povjerenje koje nam je dano. Dosad nismo imali tehničke uvjete za postavljanje iole značajnije inozemne izložbe kod nas, jer one zahtijevaju svoja pravila. S druge strane, nismo imali uvjete za ono što je vjerojatno još značajnije. Ja bih to danas nazvao izložbom kolekcije, nekada se to zvalo stalni postav. Dakle, taj cijeli edukativni potencijal koji muzeji nose sa sobom nikad nije mogao biti ostvaren. Kao što znate, mnogo nam je toga nedostajalo u obrazovnom procesu. U međuvremenu su tiskani udžbenici, ja sam imao prilike pisati recenzije za par od njih, te iako mislim da te knjige uglavnom i nisu ušle u sustav obrazovanja, u njima se ipak očitovao veliki pomak. Međutim, čak i da su u većoj mjeri ušle, generacije i dalje ne bi imale prilike gdje vidjeti djela suvremene umjetnosti o kojima čitaju, osim ako ne pokazuju poseban privatni interes. Zato često imamo problem s komunikacijom suvremene umjetnosti i građanstva.

To su ta dva ključna momenta koji će potom omogućiti da se naša suvremena umjetnost u potpunosti integrira i postane dio internacionalne scene. Svi mi radimo pojedinačno na tome, taj angažman se kvantitativno i kvalitativno povećava iz godine u godinu, ali još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini i ja osobno smatram da još uvijek nismo dostigli taj stupanj da smo ravnopravni dio internacionalne umjetničke scene. Ne mislim na kvalitetu, jer smatram da smo po kvaliteti često superiorni internacionalnoj sceni. Sada razgovaramo o Muzejskim zgradama, ali nadam se da će ojačati i privatni galerijski sektor koji je tu vrlo važan. Pokazuje se sve veći interes poduzetnika, pojavljuju se kolekcionari, dakle radimo na tome sa svih strana da se kontekst kakav je funkcionalan na internacionalnoj sceni kojoj želimo pripadati, ostvari i kod nas.

Radi se svakako o velikom pritisku, budući da je, kako ste i sami rekli, muzej suvremene umjetnosti neophodan i budući da je kašnjenje veliko. Mislite li da će ove dvije institucije uspjeti iskoristiti priliku da se formiraju u zaista suvremene ustanove i predstave se kao ozbiljni centri u regiji i šire?

Kolege iz oba muzeja, uključujući i mene, svjesni smo da muzeji suvremene umjetnosti posebno moraju funkcionirati na suvremen način. Bilo bi apsurdno da imamo muzej suvremene umjetnosti koji bi imao koncepciju muzejske institucije iz devetnaestog stoljeća, premda moram reći da postoje i takve ideje. Iz onoga što smo uspjeli saznati oko polemike sa postavom MSU-a očito je da se naglašava edukativna uloga muzeja, muzeja kao generatora kulturne proizvodnje koji trebaju pridonijeti općem poboljšanju kulturne razine gradova i njihove atraktivnosti. Mi još uvijek eksperimentiramo, jer ne možemo pasivno prenijeti iskustva funkcioniranja muzeja u drugim sredinama, koje su potpuno različite od nas, niti možemo očekivati da će naši muzeji polučiti uspjehe ili neuspjehe modela već isprobanih modela. Moramo naći model koji će funkcionirati za Hrvatsku i koji mora uključivati tu glad koju naša javnost osjeća, obzirom da će se po prvi put sustavno prezentirati građa koju nismo imali priliku vidjeti osim povremeno, ili u svakom slučaju nedovoljno da ostavi ikakvog traga. Ta se glad najbolje osjetila u nevjerojatnoj posjećenosti Moderne galerije u Zagrebu po njenom otvorenju. To je ono što ćemo mi u svakom slučaju na početku iskusiti. Ti će muzeji biti strahovito posjećeni. Kada se otvori muzej u Zagrebu vjerujem da će ga sve ekskurzije u Hrvatskoj uključiti u svoje posjete. Međutim, to ne smije biti jednokratno.

Optimalan plan, barem kako mi razmišljamo u Rijeci, je da izložbe kolekcije budu žive i da se u određenim segmentima mijenjaju barem jednom godišnje. Na taj bi se način cijela kolekcija trebala rotirati neprekidno. Početkom iduće godine napravit ćemo izložbu kolekcije u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, upravo kako bismo iskušali jedan od tih modela. Izložba bi trebala biti timski rad naših kustosa, trajala bi od veljače do lipnja, i ona bi bila naš pokušaj da ispitamo što je funkcija muzeja danas, a posebno muzeja suvremene umjetnosti. Ići ćemo ka jednom otvorenom sustavu, a nadam se da ćemo u tome i uspjeti. Sve ovo predstavlja strahovit pritisak na ljude koji rade u muzejima, jer takav model zahtijeva konstantan rad, ali mislim da i među djelatnicima muzeja dolazi do svijesti o tome kako je taj način poslovanja nužan i da mu se moramo, makar i nevoljko, prilagoditi.

Kako komentirate nedavna zbivanja i polemike oko Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu?

Kao što smo već rekli, ta naša situacija sada već postaje patetična, tragična, pomalo i komična, ali sve je to samo manifestacija problema akumuliranih tijekom pedeset godina. Budući da se situacija nikako ne rješava, u tom velikom porođajnom grču dolaze do izražaja različite frustracije i boli. Osnovni problem je što se uvijek zaboravlja čemu muzeji postoje, a to je uvijek javnost. Kada bismo se svi vodili interesima javnosti, a ne osobnim interesima, onda takvih problema ne bi bilo. U svim tim previranjima upravo se javnost, koja sve to financira, najmanje spominje.

Često muzejske i kulturne institucije postaju taoci svojih djelatnika koji se poistovjećuju s institucijom. To donekle proizlazi i iz našeg zakonodavstva, obzirom da su, osim ravnatelja koji imaju reizbor, svi ostali doživotno zaposleni pa instituciju vide u funkciji svoje egzistencije. To je jedan veliki problem, i zato naše institucije često loše posluju. Nadam se da ćemo u sklopu uključivanja na internacionalnu scenu pomalo prihvatiti i uzuse poslovanja u kulturnim institucijama, te općenito korporativnog načina poslovanja za koji mislim da bi bio dobar model učinkovitog funkcioniranja muzeja. Kad bi se tako poslovalo, ovakvih problema ne bi bilo.

Po svemu sudeći, stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu radit će se prema stručnoj koncepciji Nade Beroš i Tihomira Milovca, a ne onoj Zvonka Makovića. Jeste li upoznati s tim tekstovima?

Budući da nisam u nikakvoj prilici da tome pomognem ili odmognem, odlučio sam pričekati vidjeti realizaciju tog koncepta, što je zapravo presudno, jer će se tek tada vidjeti funkcionira li koncept ili ne. Meni je ta koncepcija, moram reći, atraktivnija i suvremenija varijanta od druge ponuđene. Kako smo i mi pred istim problemom, naravno da nam je to dragocjeno iskustvo, ali bilo bi lijepo kada bismo se mogli isključiti iz toga i raditi svoju koncepciju bez bilo kakvih utjecaja. Naravno da je to naivno, i naravno da to sve shvaćamo kao svoju obavezu publici ponuditi nešto drugačije od onoga što će ponuditi Muzej u Zagrebu. Na udaljenosti od sat i pol vožnje od jednog do drugog grada ne možemo si dozvoliti luksuz da imamo dva ista ili slična postava. Kao što će učenici iz Rijeke ići vidjeti Muzej u Zagrebu, nadam se da ćemo i mi osmisliti tako atraktivni postav da ćemo uspjeti privući publiku iz cijele Hrvatske, a upravo tu je komponenta edukacije gotovo presudna.

U posljednjih nekoliko godina kao ravnatelj ste više puta izražavali nezadovoljstvo arhitektonskim projektom prema kojem se nekadašnja industrijska građevina prenamjenjuje za MMSU u Rijeci. U kojoj je to sada fazi?

Glavni projekt je usuglašen, ili će formalno biti usuglašen u skoro vrijeme. I dalje nisam zadovoljan, svoje nezadovoljstvo puno sam puta izrazio, čak mi je zbog toga i prigovarano. Međutim, moramo biti svjesni u što se upuštamo - i zagrebački Muzej i Riječki MMSU bit će skupe zgrade za održavanje. To je nešto o čemu se kod nas nedovoljno ili gotovo uopće ne vodi računa, a bit će trajan problem, kako osobama koje vode institucije, tako i budžetima koji će pokrivati te troškove, jer će upravo zbog arhitektonskih rješenja biti oduziman veliki iznos novca od nečega što bi se eventualno moglo iskoristiti da se prave bolji programi, a ne da se prave zgrade o čijoj spektakularnosti na kraju možemo razgovarati. I nakon mog protivljenja vrlo sam malo uspio promijeniti, jer u tom odlučujućem trokutu u kojem se nalaze arhitekti, financijer i korisnik - korisnik, dakle sama institucija MMSU, je najmanje moćan i bitan faktor. Što smo mogli napraviti napravili smo, meni je žao da nismo napravili više, jer mislim da bi to bilo dobro i za sam arhitektonski projekt. No, sad smo u fazi kad smo tu frustraciju, nadam se, nadišli i veselimo se da će te zgrade biti izgrađene. S problemima o kojima govorimo morat ćemo se suočiti onda kada se oni pojave, a sada ćemo nastojati optimalno uraditi svoj dio posla, kako bismo nadoknadili mane za koje mi držimo da postoje u arhitektonskim projektima. Nadam se da će to funkcionirati bolje nego što ja u svojoj skepsi predviđam. 

Kada ste prošle godine u Rijeku pozvali uglednog muzeologa Barryja Lorda, arhitekti su zatražili da on u svom predavanju ne spominje niti komentira njihov arhitektonski projekt. Vama je, s druge strane, prigovarano kako opstruirate projekt s kojim niste zadovoljni. Koji su, prema vašem sudu, najveći problemi tog projekta?

Projekt ima par karakteristika koje su arhitektima atraktivne, dok ja smatram da će zakomplicirati funkciju muzeja. Ima javni prolaz koji siječe zgradu i dijeli ju po sredini, dakle odvaja naš servisni ulaz od prostora za povremene izložbe. To su dva prostora u prizemlju koji će se najviše koristiti, tako da se kroz koridore, koji moraju biti odvojeni, gubi prostor i povećavaju troškovi. Također je predviđen stakleni krov i staklene fasade prema istoku, jugu i zapadu. Budući da je riječ o gradu na Mediteranu, s vrlo toplim ljetima i hladnim zimama, ne moram ni objašnjavati što to znači za budžet zgrade koja mora imati strogo kontrolirane mikroklimatske uvjete na cijeloj svojoj površini. Tu je i problem zaštite tog industrijskog objekta, koji će u mnogo čemu biti izmijenjen. U sklopu predloženog projekta on će biti manje važna cjelina, a zapravo je cijeli projekt ipak trebao biti nadahnut tom građevinom.

Vizija arhitekata je takva kakva jest, ona je prihvaćena i dobila je prvu nagradu ekspertnog tijela na javnom natječaju, a ja sam, kao osoba koja je postavljena na tu funkciju negdje u sredini cijelog procesa, imao vrlo malo objektivnih legalnih parametara da prigovaram za ono što smatram da može biti bolje. Imao sam i neke prijedloge za skulpture na trgu ispred Muzeja, ali budući da je dolje garaža, to nije prihvaćeno. Od više frustracija koje imam na toj funkciji, ovo je u svakom slučaju jedna od najvećih, ali kao što sam već rekao, period frustracija je iza nas, i sad nastojimo riješiti problem predstavljanja naše zbirke i konačno normalnih radnih uvjeta.

Slijedeći strateški cilj nam je da se i taj muzej u Rijeci ipak s vremenom razdvoji na Muzej moderne i Muzej suvremene umjetnosti, ako je moguće u istom bloku. Jedna građevina u sklopu tvornice «Benčić», koja je sada još u funkciji kao manji industrijski pogon, za deset do petnaest godina mogla bi postati Muzej suvremene umjetnosti. Tu je još upravna zgrada bivše tvornice koja ne pripada nama, a jedna je od najvrjednijih građevina u Rijeci i upravo je pred restauracijom. Lobiramo da ona postane Muzej grada Rijeke koji je sada u premalenom prostoru bivšeg Muzeja revolucije, a za još jedan objekt koji je sačuvan od rušenja predlažemo da se dodijeli nevladinim organizacijama. Želja nam je da se u tom bloku, koji je od sadašnjeg središta Rijeke udaljen par stotina metara, stvori koncentracija - jedan pravi muzejski kvart kakav je u svijetu vrlo uobičajena pojava. Time bi se proširio sam centar Rijeke, stvorio bi se jak generator kulturnog života, a riješili bismo i akutni problem nedostatne posjećenosti naših muzeja.

MMSU ove godine organizira nastup hrvatske predstavnice na Venecijanskom bijenalu. Prije nekoliko mjeseci Davidu Maljkoviću otkazana je prilika da izlaže u Veneciji, vas i Kipkea neki javno prozivaju kao krivce, a Ivana Franke našla se također u nezavidnoj poziciji da ju se doživljava kao zamjenu u zadnjem trenutku. Čini se da iz ove situacije nitko nije profitrao.

Ipak vjerujem da ćemo profitirati na kraju. Ivana Franke ne samo da se našla u nezahvalnoj poziciji, nego mislim da je njeno prihvaćanje herojsko, i ja bih joj se stvarno volio zahvaliti u svoje ime, u ime komesara i u ime Ministarstva kulture. Ne samo da je prihvatila izazov tog vrlo kompliciranog prostora, nego je prihvatila i izazov nevjerojatno kratkog vremena za koncepciju i njenu realizaciju, pod istim opterećenjima koje je imao i Maljković. Isto tako, našla se pod nevjerojatno ne-fer kritikom kako zapravo nije trebala preuzeti posao s kojeg je smijenjen David Maljković, što ja nalazim apsolutno apsurdnim. Imala je oko toga i svoje osobne probleme i etičke dvojbe, pa smo joj dali uvid u cjelokupnu dokumentaciju kako je do te nesretne situacije s Maljkovićem došlo, i ona je na kraju sama donijela svoju odluku. Ivana je na kraju na nevjerojatan način reagirala na Scarpin prostor, i pokazala se kao odličan izbor.

Jedan od problema s Maljkovićevim projektom, kao što ste rekli, bio je složeni arhitektonski okvir za njegov rad, čija izgradnja, barem prema prvoj umjetnikovoj zamisli nije dozvoljena jer je zgrada u kojoj izlaže pod zaštitom. S druge strane i Ivana Franke radi ambijentalnu instalaciju, a prostorno-specifične intervencije na neki su joj način specijalnost. Je li i s tim projektom bilo kakvih problema?

Iskoristit ćemo sada tu razliku koju ste vi spomenuli kao sličnost. Ivana Franke saživljava se s prostorom. S druge strane, David je konstruktivno rješenje, koje je zamislio za white cube galerijski prostor, pokušao prenijeti u prostor koji je tako delikatan i potpuno definiran da on tamo jednostavno nije funkcionirao, a instalacija je toliko narasla i hipertrofirala u tom minijaturnom Scarpinom prostoru, da više tamo nije bila izvediva. Ivanina rješenja su, naravno, prošla isti postupak kod Zaklade Querini Sampaglia i došlo je do izvjesnih promjena koje su zahtijevala njihova pravila. I u ovom trenutku bavimo se rješavanjem nekih od tih tehničkih problema, međutim, ona je pokazala sposobnost da ta pravila prihvati i da ih okrene u prednost. Za razliku od Davidovog rada, koji se zapravo bavi samim sobom potpuno ga prikrivajući, Ivana radi radove koji su nadahnuti prostorom, koji se u prostor uklapaju i koriste njegove osobine. To je jedna potpuno drugačija umjetnička koncepcija i osobnost, koja mislim da je jedina moguća u Area Scarpi, jer tamo predstavljati slike, kao što smo sami imali prilike vidjeti, i nije neka zahvalna stvar.

Veliki problem je izlagati umjetničko djelo unutar umjetničkoga djela i zato je Ivanina koncepcija fantastična. Postoji tu i jedan formalni problem koji se iz toga povlači. Pretpostavljam, i nadam se, da će Ministarstvo kulture promijeniti način kako se rješavaju poslovi oko Venecijanskog bijenala, odnosno da će se odgovornost umjetnika inkorporirati u ugovore koji reguliraju predstavljanje Hrvatske na Venecijanskom bijenalu, kako se ne bi ponovila situacija situacija od zadnjeg Bijenala, kada je Umjetnička galerija u Dubrovniku ostala u dugu zato što se zbog zadovoljenja umjetničke vizije potrošilo daleko više nego je bilo planirano i odobreno. Za Maljkovićev projekt odobreno nam je dvije trećine sredstava u odnosu na ono što je projekt minimalno, po našem konzervativnom budžetu, tražio. Umjetnik sebe nije smatrao odgovornim po pitanju što u takvom slučaju treba učiniti. Prema tome, ovdje imamo dvije različite umjetničke osobnosti: jednu koja prihvaća objektivno stanje stvari i iz njega vuče nadahnuće, i drugu koja ga negira i smatra da realnost ne može utjecati na područje umjetničke kreacije.

Prije dvije godine izbornik Slaven Tolj pokušavao se suprotstaviti spektaklu bijenala potpunom diskrecijom. Radovi Ivane Franke, iako također imaju neku suptilnu kvalitetu, najčešće ostavljaju vrlo snažan vizualni utisak, što je inače čest slučaj sa zapaženijim paviljonima u Veneciji. Mislite li da je njen rad u tom smislu prikladniji za izložbenu manifestaciju kakva je Bijenale u Veneciji?

Apsolutno, ali opet za taj 'lunapark' Bijenala to može značiti prednost i manu. S jedne strane Ivanini radovi imaju vizualnu čaroliju kao rijetko koji, ali su također vrlo suptilni i samozatajni, tako da kod publike koja je saturirana podražajima za vrijeme Venecijanskog bijenala takvi radovi često mogu ostati neprimijećeni. Ivana je pripremila pet instalacija za Area Scarpu, koje se sve tiču svjetlosti, jednog fenomena po kojem je i Venecija čuvena. Nije čudno što je, primjerice jedan Turner, na što se ja referiram u svom tekstu za katalog, upravo tamo razvio neke od svojih najčuvenijih kompozicija koje se rastaču u svjetlosti.

Dva su režima svjetlosti kod Ivane. U tri pokrajnje zamračene sobe odvijaju se njene svjetlosne instalacije za koje je potreban apsolutni mrak. Središnji prostor Scarpa je ingeniozno riješio tako da sa trga izvan zgrade, preko kanala, kroz unutrašnju kamenu arhitekturu, vidi unutrašnji vrt. Ni u jednom drugom objektu Venecije nisu svi ti elementi na taj način povezani. Ivana je ovdje napravila neku vrstu tunela koji ih spaja. Ona će pojačati odraze koji unutra postoje, tako da će se trg i vrt optički približiti, i na taj će način odati počast Scarpinom projektu. Ja sam to nazvao simbiotičkim pristupom u umjetnosti. To je jedna pojava koja je danas sve češća, gdje umjetnik stvara mentalni i perceptivni prolaz koji publici omogućuje da uživa u onim najsuptilnijim osobinama i vrijednostima nekog postojećeg prostora.

Marko Golub 

(Intervju je emitiran 31.05.2007. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Hram
Nam June Paik - od elektronskog doba do satova i privjesaka
'Mali, gotovo intimistički' Nam June Paik u HDLU-u
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo
Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu
'Različiti počeci' Nadije Mustapić i Andree Crnković

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici