Igor Zidić

01.07.2004. Print | Pošalji link

Igor Zidić, likovni kritičar, povjesničar umjetnosti i književnik, trenutno obnaša dvije važne dužnosti. U Modernoj galeriji je, kažu, spor ali temeljit, pa se ona obnavlja već toliko godina.

Kao predsjednik Matice hrvatske, najstarije kulturne, danas bismo rekli udruge, Zidić je izrazito aktivan. Igor Zidić, likovni kritičar, povjesničar umjetnosti i književnik, trenutno obnaša dvije važne dužnosti.Iako je u Modernoj galeriji spor ali, kažu, temeljit, pa se ona obnavlja već toliko godina, kao predsjednik Matice hrvatske, najstarije kulturne, danas bismo rekli udruge, Zidić je izrazito aktivan. Počelo je njegovim inauguracijskim govorom prije dvije godine, kad je predstavio svoj program i stavove iza njega, koji su uglavnom zbunili, ali i zapanjili dio kulturne javnosti. Zidić, međutim, nije prestao govoriti kako misli, što ga je i kandidiralo za kulturni intervju, no, nedavno je doživio i napad iz vlastitog kruga od jednog od potpredsjednika Matice, Vlahe Bogišića, koji je ustvrdio da Zidić nije Matica i ne može govoriti u njeno ime. Što zaista govori Igor Zidić, čak i kad se s njim ne slažemo, kako gleda na Maticu hrvatsku, koju također mnogi smatraju neproduktivnom svetom kravom hrvatske kulture, te kako je misli dalje voditi, samo su neke od tema u ovom kulturnom intervjuu.

Na nedavnoj glavnoj skupštini Matice hrvatske u Splitu predstavljen je i novi broj časopisa Kolo, koji donosi dokumente o ulasku Hrvatske u EU. Mnoge je iznenadilo da se ustanova kojoj ste na čelu, kao izraziti euroskeptik, odlučila na korice staviti europski prsten zvjezdica. Kako to komentirate?

Matica je uvijek bila proeuropski orijentirana organizacija, da ne kažem baš prozapadno, u tom smislu što je to jedna isključivo politička kategorija. U načelu, Matica nikad nije imala ništa protiv niti naroda na istoku Europe. Dapače, kroz povijest smo imali vrlo dobre kontakte s nekim slavenskim zemljama, pri čemu su insitucije kulturnih društava, kakva je Matica hrvatska, analogno postojale u, recimo, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji. Povijest vas odmah povezuje sa suvremenim – danas bismo rekli da su to tranzicijske zemlje. U tim se zemljama uvijek trebalo boriti za nešto što su ljudi na Zapadu već imali – to su demokracija, građanske slobode, neka prava koja mi koji smo bili pod "tuđinskom vlašću" nismo uvijek uživali. Kad kažem "mi", to se odnosi i na nas, i na Slovence, i na Čehe, i na mnoge druge koji su živjeli ili u sklopu Austro-Ugarske ili pod nekim drugim. To su zemlje koje su čeznule za vlastitim bitkom i postojanjem, za dokazivanjem sebe samih u europskom kontekstu. To je jedan romantični dio, koji je u nekim razdobljima bio od panslavenskog do eurofilskog, nikad eurofobičan i nikad protueropski. Kad kažem euroskeptično, to je kod nas postao pomalo pogrdan pojam, jer se kod nas javno razračunavaju uglavnom ljudi koji nemaju niti europsko iskustvo, niti europska znanja. Jedna od deviza na kojima postoji moderna Europa jest "Cogito, ergo sum". To je naše stajalište i dan-danas: mi nismo skeptici, nego jednostavno nismo budale i želimo znati kamo idemo – ništa drugo. Načelno, ulazak Hrvatske u Europu je nešto što Matica može samo pozdraviti. Kako ući u Europu je pitanje na koje nam i neke radnje koje nam predstoje daju potpuno pravo. Na primjer: očekuje se da će početkom 2005. doći do pregovora Europske Unije i Hrvatske, i u tim će nam pregovorima EU reći što preferira i što bi nam savjetovala, a mi ćemo, nadam se, znati reći što mi želimo, a ne se samo poklopiti ušima. Pregovore shvaćamo kao vlastito lobiranje za sebe same. Svrha toga nije protueuropska, nego da Hrvatska u Europu uđe što kompletnija, na što zdravijim nogama, jer samo tako će zaista ući – inače će biti unesena.

Često govorite o Balkanu, koji u Vašim istupima zvuči kao arhetip, jer danas za taj termin baš i nema realnog utemeljenja, barem ne u tom smislu u kojem ga Vi koristite. Što je za Vas točno taj Balkan kojim nas strašite i kojeg se, čini se, i sami toliko bojite?

Danas uopće ne vidim rezon postojanja kategorije Balkana. On niti prije nije bio zemljopisno suvisao – to je potpuno jasno. Jer, kad znamo gdje je Balkan i što je sve između njega, onda nam taj termin ne znači gotovo ništa, ako ga ne shvatimo kao pogrdan termin, koji je Zapad upotrebljavao za određenu divljinu. Ne mora se svaki put reći Transilvanija, može se nekad reći i Balkan. Inzistiranje na toj terminologiji ne vodi ničemu – to je poznata eskivaža, koja se u vrijeme Domovinskog rata uvijek koristila da se nađe neki kompromis za nešto što je iracionalno, i što je narodima koji tu žive i samima smiješno, nerealno i neosnovano. Kategorija "zapadnog Balkana" čini mi se posebno komičnom, jer je riječ o dvije zemlje, Hrvatskoj i Sloveniji, koje imaju svoju povijest – Slovenija prije alpsku nego balkansku, a Hrvatska apsolutno više srednjoeuropsku i mediteransku nego balkansku. Prema tome, ni pristajanje na tu političku retoriku, koju nam je Zapad u jednom trenutku servirao kao nekakav svoj instrument nečega, nije nužno. Mi apsolutno ne moramo pristati na tu terminologiju – pa neka se i u štabovima NATO-a, i lijevo i desno koriste takvi pojmovi – mi ih ne moramo koristiti. Za nas su nerealni i apsurdni. Balkan je u drugoj državi, u drugim zemljama; Balkan ovdje ne stanuje, i mi imamo pravo to reći – kao što bi neka druga zemlja imala pravo reći da u njenim brdima nema morskih pasa. To je nešto što nije pogibeljno, i što neće ugroziti interese hrvatske Vlade pred europskim vladama, što neće dovesti u pitanje naš kredibilitet niti prema SAD-u, niti prema bilo kome drugom. To su stvari u kojima ne treba popuštati, a, osim toga, tu je malu nepopustljivost našoj samosvijesti i istini važno napraviti, a ona nas ne ugrožava. Netko se pozivao na to da je nedavno naš ministar vanjskih poslova Žužul koristio termin da smo mi balkanska zemlja. Sa stajališta razgovornog pragmatizma, pri čemu zapadni saveznik govori o "zapadnom Balkanu" i misli nešto sasvim konkretno, ja taj žargon mogu i tolerirati. Međutim, mislim da nije neka sramota ako predsjednik Matice hrvatske kaže i ministru vanjskih poslova da među nama ta terminologija ne vrijedi.

Nedavno ste doživjeli i napad iz vlastitih redova - Matičin potpredsjednik Vlaho Bogišić optužio Vas je da govorite u ime Matice. Koliko je ono što govorite Vaš osobni stav, a koliko Vi kao predsjednik ipak govorite i ispred Matice?

Bio bih lud kad bih mislio da sam ja Matica. Gotovo sam 100% siguran da nisam potpuno lud, i da ne mogu sebi dozvoliti ovakve gluposti da govorim kao da sam ja Matica. S druge strane, predsjednička funkcija mi daje priliku, ali i odgovornost, da mogu ponekad nešto reći u ime Matice hrvatske. Pritom to, naravno, ne znači da se anulira svako drukčije mišljenje. Tko me poznaje duži niz godina, zna da sam razgovarao, družio se, prijateljevao i polemizirao s ljudima s kojima se nisam slagao. Smatram da je to minimalan civilizacijski doseg i da sebi ne bih mogao dozvoliti drukčije ponašanje. Prema tome, to što tražim od drugih – da poštuju drugoga – prije svega tražim od samoga sebe. Mene nastupi gospodina Bogišića, koji su dobro koordinirani i stručno vođeni kroz niz medija, nisu uzrujali. Ne smatram da je time što je netko izrazio drukčije mišljenje napravljen neki "faux pas". Međutim, kad se kaže "Zidić nije Matica", pitam se misli li gospodin Bogišić da je on ta Matica. Vidi se čak i da se neki javni nastupi dotjeruju od jednog do drugog trenutka, pa se sad više ne govori da "Zidić nije Matica", nego da "Zidić nije većinska Matica". Dakle, time se želi reći da već postoji neka organizirana većina, koja, ne znam zašto, ne dolazi do glasa. Ne znam zašto se mora javiti ovako, kao da se događa nešto sasvim izvanredno, kao da je ta većina u Matici pritisnuta i nema mogućnosti izjave. A, kao što vidite, uređuje svoje časopise, u njima objavljuje antologije tekstova koji su pisani protiv mene, na čemu ljubazno zahvaljujem. Čak i da prihvatimo da bi u nekim forumima moglo biti opozicije meni, ono što mi daje snagu djelovanja jest potpuno uvjerenje da uživam potporu najvećinskije Matice, to jest, ne ove ili one forumske Matice, nego najjačega foruma, a to je Matičina skupština. Kad bi bilo potrebno i kad bi to nekog jako zanimalo, ja bih mu mogao priuštiti da se odvagnu snage, pa da se vidi tko ima većinu, a tko nema. Ali, Matica nije sportsko društvo. Čini mi se da bi u ovom trenutku takvo odmjeravanje snaga bilo smiješno i neodgovorno. Ovdje ga koristim samo kao doskočicu da kažem na što aludiraju ti tekstovi o tome tko ima većinsku podršku. Govor koji apostrofirate došao je nakon mog izbora za predsjednika Matice Hrvatske. Na tu sam skupštinu došao i ostao do kraja s privjeskom na kojem je pisalo "gost". Dakle, došao sam tamo kao gost, nakon što godinama nisam obavljao nikakvu funkciju u Matici. Možda su se ljudi i zasitili nekih stvari, možda moj kolega Bratulić više nije želio obavljati tu funkciju – on se i sam povukao. To je iscrpljujuće, kao što se mogu uvjeriti ovih dana, i čovjek se često pita zašto je toliki mazohist da sebi ne da malo mira i odmora. Čini mi se da bi mi trebalo više vremena da to saznam nego što će mi biti potrebno da dođem do kraja svog mandata, kojeg, naravno, mislim iskoristiti do kraja i učiniti neke stvari za pravi Matičin rad.

Čini se da taj nedavni slučaj s Bogišićem pokazuje koliko je Matica iznutra trula, dok bi drugi pogled mogao reći i da je zapravo demokratska udruga jakih pojedinaca. Kakva je Vaša suradnja s Bogišićem bila prije ovog slučajna?

U Matici sam od 1966. godine, i nikad se nisam ubio da postignem nešto više od onoga što je samo po sebi dolazilo, pa me tako ni ova funkcija na kojoj sam sada ne izbacuje iz koncepta. Isti sam čovjek koji sam bio prije i koji ću biti kad siđem s te funkcije, što će biti relativno brzo. Problem Matice danas nije problem hijerarhijskih struktura i rasporeda tko kome telefonira i tko kome ne telefonira. Zašto bih ja nekome morao telefonirati da dođe u Maticu, a on je Matičin funkcioner i ne dolazi? Ignorira rad organa u koje je izabran, i još bih ga trebao zvati – zbog čega? Svi ljudi koji su u Matici u njoj su dragovoljno, svi su zato što su nekome željeli na neki način pomoći, i sve što se radi, radi se u dobroj vjeri. Ako čovjek koji je izabran na takvu funkciju nema osjećaj odgovornosti da mora ispuniti ono za što je izabran i čega se prihvatio, onda ne nalazim nikakve potrebe da ga peruškom gladim, milujem, dozivam, provociram, molim da se javi. Dapače – takvog ću čovjeka radije zamoliti ili mu preporučiti da se radije bavi onime što voli, što mu više odgovara i u čemu sebe više nalazi.

Koliko ste zadovolji stanjem Matice danas, na polovici mandata? Što ste napravili, što još treba napraviti?

Moj govor na onoj skupštini je bio improviziran, nije bio pisan. U onih pet minuta što mi je preostalo od izbora do riječi ja sam si napravio par natuknica o čemu bi trebalo nešto reći, i to je bio govor, da ne budem patetičan, iz srca. Kad bih rekao da sam zadovoljan kako se sve odvijalo, to bi značilo da problema nema ili da smo ih mi uspjeli riješiti. To da nije tako i tako se ne može. Htio sam da se problemi barem signaliziraju, da se upozori gdje su, da se kaže što se ne može ignorirati. Jedan slikoviti detalj, nije bitan za zemlju, ali ono što, na primjer, nisam mogao podnijeti jest bešćutnost i ravnodušnost bivše Vlade prema onim hrvatskim policajcima koji su štrajkali stotine i stotine dana pod prozorima iste te vlasti. Ta otupjelost osjećaja da su to ljudi, a ne papiri, da iza tih ljudi stoje obitelji – u najsamouvjerenijoj prirodi bi se nakon tih petsto dana morala pojaviti misao: "nismo li negdje pogriješili spram tih ljudi?" Kako je moguće da čovjek na taj način otupi kad postane dio neke birokratske ekipe? Smatrao sam da se na takvim detaljima može čitati ne stanje tih ljudi koji demonstriraju, nego onih gore koji ne demonstriraju, ne rješavaju, ne pitaju, ne čine ništa, a jasno je se s malo dobre volje moglo tu stvar u tri dana riješiti. Ali ne – mi nismo osjetljivi za ta pitanja, nas zanimaju velike teme, mi moramo ući u Europu, pa makar vukli za sobom kao mačka lonce svoju djecu, žene, majke, branitelje, žrtve i tako dalje. Tada sam smatrao da moramo o nekim stvarima progovoriti. Matica je strukturirana kao dragovoljačka organizacija, i nema realne moći. Mi ne možemo riješiti pitanje branitelja, ali možemo održavati svijest o tome da njihovi problemi nisu riješeni. Danas bi netko mogao ironično reći da sam se ponovno borio za neki savez boraca. Smatrao sam da su hrvatske žrtve na putu prema nezavisnosti bile užasno velike – prevelike za jedan mali narod. Ali, u krajnjoj liniji, koliko god to zvuči malo tvrdo ili grubo, bile su tolike kolike su morale biti da se to dogodi. Jer, da su mogle biti manje, vjerojatno bismo prošli s manje žrtava. Tko nije želio da se rastanemo kao Slovaci i Česi, pa da sa susjedima onda na granici popijemo kavicu, razmijenimo darove, i tako dalje? Međutim, to očito nije išlo. A kad se u borbu krenulo, onda je borbu trebalo privesti kraju. I borba, ma kako okrutna bila, najdjelotvornija je kad završi pobjedom. To znamo, jer znamo što bi bilo da nismo pobijedili, kolike bi tek onda žrtve bile. Imamo dovoljno iskustava – Bleiburga, Jazovke, Kočevskog Roga. Kad to spominjem, govorim o represiji koja je napravljena nad civilima, nad narodom. Znam da je i druga politička i vojna opcija u nas radila isto tako svoje Gradiške i Jasenovce, i jednako osuđujem jedne kao i druge, bez ikakvog izuzimanja. To su jednostavno instrumenti totalitarizma. Osuđujem ih, ne mogu ih podnijeti, i izjednačavam ih po zlu, jer mi je potpuno nevažno je li netko ubio 999 ljudi ili 1000 ljudi – zločin je i jedno i drugo.

Ipak, postoji i lošija faza Matice iz druge polovice devedesetih. Čini se da je i dalje nasvjetlija faza Matičinog djelovanja, od početka devedesetih, ipak ono vrijeme kad joj je predsjednik bio Vlado Gotovac. Kako Vi gledate, iz ove već povijesne perspektive, na takvu tvrdnju?

Kad ponekad kažem neku kritičku opasku na Vladu Gotovca, onda to nisu opaske na njegove govore pred kasarnama, na njegove dobre poteze, nego na neke negativne aspekte rada u Matici. Činjenica da znam za neke njegove postupke prema funkcionerima Matice koje nikad ne bih mogao odobriti nije nešto što bih rado apostrofirao, a kamoli propagirao. S druge strane, Matica je organizam koji ne traži uvijek pjesničku dušu – nekad traži egzaktnost, red, nekad traži određeni sustav u ponašanju, a ja, ni kraj svih pokušaja, u dvije i pol godine nisam uspio dobiti nijedan zapisnik nijedne sjednice Matičinih upravnih tijela održavanih u vrijeme Vlade Gotovca. Čovjek, ako je tendenciozan i zao, može tome pripisati neke mračne aspekte, namjere i slično. Ne isključujem a priori niti jednu mogućnost, ali ne polazim od toga. Polazim od toga da je tu bilo malo previše nonšalancije u nekim stvarima koje mi danas nedostaju. Govori se o njegovoj eri, važnim i potezima, ali meni za argumentaciju nekih važnih stvari nedostaju zapisnici. Meni nije važno što je neki njegov prijatelj ili neprijatelj zapamtio da je on rekao. Ja bih to htio naći zabilježeno u ovjerenom dokumentu, a toga nema. Zato sam i rekao da je moj dragi kolega Bratulić uveo stanovitog reda u Maticu. Vlado Gotovac je velika i izrazita osobnost – nije lako zamijeniti takvog čovjeka. Jer, on stvara mnogo oponenata, ali stvara oko sebe i mnogo satelita, krug ljudi koji mu se dive, koji ga obožavaju, a neki ga cijene zato što prepoznaju njegove kvalitete. Nekima imponira služiti nekome tko je važan i značajan, a netko misli da je prepoznao kvalitete ili neke crte koje sam nije u stanju procjenjivati. Kad se sve to sabere, dođete do zaključka da su naši marni učitelji, stari matičari, imali nešto trijezno i dobro u sebi, što se profesoru Bratuliću htjelo imputirati kao neka profesorština. Ali, moramo reći da je kolega Bratulić prije svega čestit i kompetentan profesor. On je jedan od ljudi koji je u radu, u odnosu na zahtjeve struke, i u odnosu na svoje studente, maksimalno angažiran, a to je za mene unutar svake profesije najvažnija komponenta. To, naravno, ne mora samo po sebi značiti da ne poštujem one sjajne strane koje je Vlado Gotovac u javnom životu pokazivao, ali kao osoba, po mom skromnom mišljenju, s previše strasti, razvijao je i one druge, manje pozitivne naboje i tenzije u Matici i oko Matice. Mislim da je veliki problem za rad i odnose u Matici tih prvih godina poslije obnove bio i njegov osobni rivalitet s doktorom Tuđmanom.

Mnogi Vaše stavove čitaju kao vođenje politike u dobrom zaklonu Matice. Gotovac je, međutim, s mjesta predsjednika Matice otišao kad je postao predsjednik stranke.

To je činjenica – ja to nikad ne bih napravio. Ne smatram da je politika toliko važna da bih političkom životu žrtvovao funkcioniranje u jednoj kulturnoj sferi. Time ne kritiziram ljude koji su se odlučili za političku opciju, jer poštujem načelo da svaki čovjek mora procjenjivati samoga sebe i zaključiti čega je u njemu više. Ako je politički eros jači od ovoga, onda je sasvim legitimno okrenuti se na tu stranu. Vlado Gotovac je bio desetak godina stariji od mene, i, kad sam kao mlad čovjek stupio u Maticu hrvatsku, mi smo u njemu vidjeli jednog od realiziranih pjesnika starije generacije i imali smo poštovanja spram njih. To poštovanje nisam izgubio. Kad se s nekim ne slažem, s njegovom politikom, pa i nekim književnim djelom ili formulacijom, znam sačuvati poštovanje prema onome što smatram da je dobro.

Niste odgovorili na prvi dio pitanja, da vodite političku igru iz zaklona Matice hrvatske.

I u svom sam nastupnom govoru rekao da ću se zalagati za neke stvari – ne kao čovjek stranaka, nego kao čovjek kojem je hrvatski interes jedno od važnih životnih pitanja. Ni u čem nisam isključiv, dozvoljavam da se i na to što je hrvatski interes može gledati iz različitih aspekata. Netko kaže da je hrvatski interes uhvatiti i osuditi Norca, a netko kaže da misli kako to nije hrvatski interes. Moramo računati s minimalno dvije različite opcije u svakom slučaju, i moramo biti spremni o svemu razgovarati. Danas je to Gotovina, sutra će biti netko drugi. Uvijek će se takva pitanja postavljati, i to ne samo u tim dramatičnim generalskim sudbinama, nego će se pitati i treba li DružbAdriju pustiti u Jadran ili ne, i tako dalje. S tim računam, normalno mi je da mi netko proturiječi, zbog toga se ne uzrujavam. Ali, mislim da imam pravo reći do čega ja držim, kako ja gledam na te stvari, ako me već okolnosti, struka ili funkcija obvezuju na to. U tom smislu, nikad se nisam odrekao prava da govorim o političkim pitanjima, bilo da je riječ o sudbini Janka Bobetka ili generala Gotovine, ili pristupanje Europskoj uniji, ili bilo kojoj od tema koje svakodnevno pratimo. Jer, naprosto, smatram se građaninom u onom grčkom smislu, kad je politika bila polis – grad; kad je funkcioniranje grada bilo dio opće brige. Naravno, ne smatram da moje mišljenje, koje se od nečijega može razlikovati, mora bilo koga obvezivati. Ako sam uvjeren da nešto dobro mislim, naravno da se trudim da i drugoga u to uvjerim, jer mi se čini da je važno ne ostati na riječima, nego učiniti nešto. Naravno, nikakve sankcije ne poduzimam, niti mi to pada na pamet, protiv ljudi koji misle drukčije, i nijednu legitimnu instituciju time ne ugrožavam. Poštujem instituciju hrvatskog Sabora, jer smo se za nju borili. Poštujem instituciju hrvatske Vlade, jer smo se borili da imamo hrvatsku vladu, a ne neku drugu. Prema tome, ne dolazi u obzir da bih se mogao nelegitimno i nelojalno ponašati prema institucijama svoje države. Ono što sebi dopuštam je otvarati i održavati raspravu. Postavljati pitanja i održavati ih na životu su bitne stvari u svakoj demokraciji. U nas se, međutim, demokracija često tumači ovako: "mi smo za demokraciju dok smo oporba, a kad nismo više oporba, onda nas uzrujava ako netko postavlja neko pitanje." To moramo jako brzo svladati u sebi i dovoljno smo jaki da to možemo. Razumijem da svatko dolazi opterećen razdobljem koje je bilo prije njega, u kojem su mu se događale i neke vrlo neugodne stvari – ali, to treba brzo svladati, da ne postanemo isti kao oni protiv kojih smo se borili. Moj politički angažman je te naravi – apeliram na svijest i trudim se održati neka pitanja živima, pa i pitanja kakvoće ulaska i kakvoće Hrvatske pri ulasku u Europsku uniju. Nikad protiv Europske unije, jer ne mogu biti protiv Europe. 

No, govorilo se i o Vašoj predsjedničkoj kandidaturi, a nakon toga i o tome da planirate osnovati stranku. Ne može se baš reći da ste samo zainteresirani građanin.

Da sam predsjednički kandidat izmislili su neki mediji – ja to nikad nisam podupirao. Čak su i neki političari komentirali – neki su me, primivši te vijesti, odmah pozivali da im se pridružim, a neki su se ogradili da im to ne odgovara. Isto tako su pojedini novinari, s puno zluradosti, koja možda nije išla na moju osobu, nego puno više na Maticu hrvatsku, došli do formulacija o meni kao o krajnjem desničaru. Kad bismo bili pristojni, onda bismo umjesto "krajnji desničar" rekli "fašist". I onda bih se pitao što sam to u životu napravio da me netko neodgovorno, kažnjivo tretira kao ultradesničara, to jest kao fašista. Uvijek sam zastupao i zastupat ću ideje tolerancije – rasne, nacionalne, političke, vjerske – i ne pada mi na pamet zastupati neko drugo stajalište. Možda sam fašist zato što sam rekao da smatram kako je potpuno apsurdno da jedna ruka čovjeka iz manjine mora donijeti dva glasa, a moja, zato što sam u većini, ima jedan glas. Netko to smatra pozitivnom diskriminacijom, a ja to smatram naprosto diskriminacijom, kao što su i neke druge. Kad bi se većinu uvijek nadglasavalo manjinom, ne dozvoljavajući nikakve autonomne manifestacije, i to bi bila zloporaba. Ali, tu zloporabu ne možemo riješavati konstituirajući neku drugu zloporabu. "Jedan čovjek – jedan glas" je demokratska deviza koja bi morala vrijediti svugdje. Mi imamo instrumente zaštite manjina, ali ne tako da se minorizira većina – to sigurno nije put. U nas je postojao termin o majorizaciji manjina, ali nikad nije izgovoreno ono što se često iz manjinskih aspekata tražilo – da se minorizira većina. Kad sam govorio o pravima većine, govorio sam o povijesnom pravu hrvatskog naroda, koji je bio kontinuirano prikraćen u modernoj povijesti 19.i 20. stoljeća - u svim režimima, u svim totalitarizmima mi smo plaćali cehove tome. Mislio sam da je krajnje vrijeme da se s time prestane - ništa drugo nisam želio reći svojim zalaganjem za prava većine.

Iako joj svi vole tepati da je nastarija kulturna organizacija u Hrvatskoj, i unatoč njenoj neospornoj povijesnoj vrijednosti, čini se da je danas ustrojstvo Matice i način njenog funkcioniranja jednostavno stvar te iste prošlosti. Kako namjeravate osuvremeniti Maticu i, recimo, uvesti je u 21. stoljeće?

Bit ću sretan kad se pojavi jedan novi, mladi predsjednik Matice hrvatske, mlađi i moderniji od mene, koji će puno spretnije i vještije znati uključiti tekovine modernoga doba u rad i organizaciju Matice, kroz koje će i ona postati bolja i bivati sve naprednija. Ipak, mi radimo neke napore – Maticu smo povezali s Internetom, nastojimo je povezati s grupama ljudi koji rade zanimljive stvari. Još uvijek možemo nešto realno napraviti, ali vjerujem da su moji dosezi u tehničkom i organizacijskom smislu tu negdje limitirani. Čovjek rado o sebi ima lijepo mišljenje, ali ja sam čovjek bez loših iluzija i nisam sklon samoobmanjivanju. Jasno mi je da već jedva pratim ovo što nam je donio kompjuterski svijet – ne zato što bih bio bedast da to ne razumijem, nego zato što imam sve manje interesa za to. Nastojim se radno koncentrirati na neke svoje probleme koje još nisam riješio. Vjerujem da će pravi, revolucionarni pomak nastati kod sljedećih izbora, kad budemo našli takvog mladog čovjeka, koji će na jednak način voljeti Hrvatsku kao što će voljeti i svijet – koji će na jednak način voljeti i našu tradiciju i svoju budućnost. Takvog bih čovjeka volio naći, i odmah bih mu s ushitom prepustio da vodi Maticu – čak i prije isteka moga mandata, samo kad bih ga primijetio.

Matica je još uvijek, uglavnom zbog bogate državne dotacije, i jedan od najjačih izdavača u Hrvatskoj. Međutim, ono što je njena primarna zadaća, nazovimo to brigom za kulturu nacije, danas nešto uspješnije obavljaju, recimo, biblioteke dnevnih novina. I imaju pravo, jer su Matičina izdanja, iako bi trebala biti popularna, uglavnom nedostupna širem krugu ljudi, i to zbog cijene. Neki su čak ustvrdili da je pojava ovih biblioteka pokazala da se knjige može proizvoditi i puno jeftinije od Matice. Koji je Vaš komentar na to?

To je floskula koja je kratkog daha. Kad imate dnevne novine koje mogu tiskati knjige u nakladi od 50 ili 100 tisuća primjeraka, onda morate znati da proizvodna cijena progresivno pada, i time se dolazi do začuđujuće niskih cijena. Što bi bilo da dnevne novine tiskaju, na primjer, danas Nagradom Matice hrvatske nagrađenu knjigu Senkerovih kazališnih kritika? Što bi bilo da tiskaju radio-drame Antuna Šoljana, umjesto romana? Mislite li da bi ta naklada bila tolika? Ne govorim ništa protiv akcija – sve se da iskoristiti ovako ili onako. Ali, nije velika mudrost naći sto najboljih knjiga u jednoj ili svjetskoj književnosti, kad znate da je tu fleksibilnost nužna. Zašto je ušla ova, a ne ona Krležina knjiga? Zato što je ona debela, pa bi bila puno skuplja. Ali, netko je i te "Zastave" morao tiskati. Netko je morao tiskati i dva velika toma "Banketa u blitvi". A netko će izabrati jednu malu knjigu, recimo, "Filipa Latinovicza", nešto što je, po mogućnosti, najtanje od onoga što je napisano, objavit će to, i svi ćemo se čuditi toj maloj cijeni. Matica ima obveze ne samo prema čitateljskoj publici, nego i prema literaturi, a to znači i prema piscima u širem smislu riječi. Mnogi su pisci ovime bili uznemireni, jer im se učinilo da im se otvara sjajna perspektiva. Rekao sam im da je sjajno ako imaju jedan roman koji mogu plasirati u toj seriji. Ali, tko će njihove eseje tiskati u takvim serijama? Tko će tiskati drame? Tko će tiskati pedalj debele romane? E, tu će se naći neka "budala", može se zvati Matica hrvatska ili bilo koja druga naša ugledna i čestita kuća, i onda će oni to tiskati. Knjiga će biti skupa, naklada će biti koliko-toliko primjerena realnom tržištu, a ne boomu. Znate li vi kako je stvar krenula? Krenula je tako da je "Jutarnji list" tiskao knjige u Barceloni. A mogao ih je tiskati u Hrvatskoj. Po ovim pokazateljima koji kažu da je ta knjiga tako i tako jeftina, mogao bih reći da je mogla biti jednako tako jeftina da je tiskana u hrvatskim tiskarama, na hrvatskom papiru, radom strojeva u našim tiskarama. Da im je netko unaprijed rekao da će dvije godine tiskati knjige u nakladama od po sto tisuća primjeraka, hrvatske su se tiskare mogle kompletirati i zaposliti veći broj ljudi, ali za to nema interesa. U ovom slučaju, zarada ostaje vani, a od siromašnog se hrvatskog kupca uzima i ono malo što se nekome čini da je sitniš, jer 29 kuna za knjigu nije puno, ali je za onoga koji je prodaje sasvim sigurno pozitivna cijena. On na njoj ne gubi, ako je proda, nego na njoj i zarađuje. A kad mi imamo malo tržište i male naklade, onda tu knjigu ne možemo prodavati jeftino. Malo računice, malo pameti, malo menadžerske okretnosti, pa se može ovako, na jedan čas nešto napraviti. Unatoč tome, ne govorim da se napravilo neko zlo i da bi trebalo biti protiv toga – samo ćemo vidjeti što će sljedeće izmisliti. Bojim se da sljedeće više neće biti knjiga – netko je već počeo praviti DVD filmove, a uskoro će se početi rukotvorine ili nešto slično. A jednog dana, ako se naš standard ne popravi, najbolje će biti uz novine u plastičnu foliju staviti kobasicu, i ići će fantastično.

Najavljivali ste i da će u okviru Matice biti izrađen i novi pravopis. Kada se očekuje njegov izlazak?

Svibanj 2005. je rok u kojem bi kolege koje smo pozvali da to naprave trebali Matici podnijeti svoj rukopis na ogled. Matica će, držeći se dobrih tradicija u svojoj kući, hrvatskoj javnosti tu knjigu ponuditi na ogled, ne prejudicirajući ništa, ne lobirajući unaprijed ni protiv koga. Iako mi je to danas, nakon bijesnih reakcija, već deplasirano isticati, poštujemo ono što je napravljeno nakon "novosadskog" pravopisa na njegovom rušenju. I danas smatramo da je stvaranje "Hrvatskog pravopisa" bio značajan trenutak u hrvatskoj povijesti. Mislimo i da svijet ostaje na mladima, a ne na starima, i da bi neke stvari trebalo učiniti ponovno – ako se može bolje, zašto ne? Ako se ne može bolje, onda ćemo sami odustati od toga. Moj nekoć dragi kolega i prijatelj Stjepan Babić mi je žestoko zamjerio neke stvari oko tog novog pravopisa. Nažalost, nije mi dao priliku da mu kažem s čuđenjem: "Čemu toliko gorčine kad se angažiraju mladi ljudi?" Zašto tako bjesomučna kampanja protiv mene, Matice i mladih ljudi, kad se radi nešto što je, zapravo, posve prirodno? Očekivao bih da će Stjepan Babić, koji je bio pedagog, sâm naći ljude koji će napraviti taj posao, a ne da će se morati boriti, napadati Maticu i proglašavati krimen radi našeg postupka oko formiranja tog novog spisateljskog trija. Kad bih pred sobom mogao imati nekadašnjeg Babića, živog, svježeg, i kad bih mu mogao prišapnuti, prišapnuo bih mu samo jednu stvar: "Pogledaj koliko ste Vi imali godina kad ste pisali 'Hrvatski pravopis'". Pa bi onda vidio da su i oni onda bili mladi ljudi. Prvo, bila bi obaveza nekoga tko je pedagog da je odgojio mlade ljude koji bi ga mogli naslijediti. Netko tko je sveučilišni profesor, a to ne napravi, ili tvrdi da to nije napravio, nije ozbiljan profesor, i onda je zatajio u jednoj svojoj bitnoj funkciji. Jer, što bi bilo ljepše nego da profesor može reći: "Evo, ovo je moj đak, i u svemu je bolji od mene." Takvom bih profesoru morao skinuti kapu do poda. Veliki Momsen, koji je bio veći povjesničar nego što je Stjepan Babić jezikoslovac, rekao je da povijest Rima treba pisati iznova svakih deset godina. Već tada mu je bilo jasno da su mnoge stvari neopozivo vezane uz interpretaciju, uz kut promatranja. To je Momsen shvatio u 19. stoljeću, a mi danas oko toga radimo probleme.


(Intervju je emitiran 01.07.2004. u emisiji «Kulturni intervju»)

Pročitajte i ...
Igor Zidić (2006.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici