Željko Kipke

24.11.2005. Print | Pošalji link

Željko Kipke posljednji je put gostovao u Kulturnom intervjuu prije nešto više od godine dana, a iako nam to i nije običaj, navest ćemo točan datum - 15. travnja 2004. U svom dnevniku, nedavno objavljenom pod naslovom “Od veljače do veljače”, Kipke je o tom razgovoru zapisao jednu rečenicu: “Uglavnom se pričalo o umjetnosti kao provokaciji te umjetniku kao provokatoru par excellence”. O umjetnosti kao provokaciji pričat ćemo, čini se, još jednom, i to povodom objavljivanja i javne recepcije upravo spomenute knjige.

“Od veljače do veljače” jest sustavno vođen dnevnik, kronologija i kolekcija osobnih zapisa o snovima, putovanjima, susretima i mnogočemu drugome. U pojedinim njegovim dijelovima Kipke također razrađuje koncepte za buduće slike, cikluse i izložbe, opisuje određene dileme vezane uz vlastiti rad, ili pak skicira okvire naručenih predavanja. Dnevnik započinje i završava pričom o mačjem gnijezdu u susjedstvu, a na dvjestotinjak stranica njegov autor dokumentira još i anegdote iz svakodnevice, prepričava odgledane filmove, tračeve i razgovore, te se bez ustručavanja i samocenzure osvrće na održane izložbe i njihove protagoniste. U svojim usputnim komentarima autor, naime, nikoga nije štedio, nije propuštao reći što misli, pa ni o vlastitim kolegama, te je knjiga odmah nakon što se pojavila u knjižarama izazvala ogorčene reakcije pojedinih aktera koji se se spominju u Kipkeovim bilješkama. Sporne komentare nema smisla navoditi izvučene iz konteksta, kao što ni zapisane osobne stavove nema smisla promatrati izvan žanra dnevnika. Ozbiljni polemički tekstovi umjetnika koji je inače i član Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, uostalom, odvojeni su u posljednjem dijelu knjige, dok je, u osnovi, dnevnik Željka Kipkea kao i dnevnik bilo koga drugoga, te je jedina razlika ta što je izdavaču ovajbio zanimljiv, pa ga je odlučio objaviti.

Kad smo dogovarali vaše gostovanje u emisiji, spomenuli ste pojam “postmedijskog umjetnika”, pa bismo zato voljeli da nam za početak razjasnite podlogu nastanka ove knjige s tog aspekta.

Ta je postmedijska tema vrlo aktualna, pa sam razmišljao kako bih trebao možda i s tog aspekta trebao objasniti svoju knjigu i, općenito, svoju novu poziciju. Riječ je o tome da ovaj svoj dnevnik ne smatram djelovanjem unutar nekakvog književnog opusa, nego esktenzijom svog umjetničkog djelovanja, odnosno suvremene slikarske prakse. Prema tome, taj dnevnik je u startu bio zamišljen kao niz zabilješki koincidentnih situacija, koje bi mi kasnije pomogle u razradi i recikliranju ideja kroz neke projekte. Dakle, putem drugog medija sam htio promatrati medij slikarstva. To je danas općeprisutna situacija. Više ne možete govoriti o umjetniku kao slikaru, kiparu – dakle, umjetniku koji je određen medijem. Danas je prvenstveno umjetnik osoba koja određuje medij. Je li to medij slikarstva, videa ili nečeg trećeg, pitanje je njegovog izbora. Dakle, nije umjetnik po mediju, nego je medij po umjetniku. S obzirom na to, događaju se bitne promjene u sustavu suvremene umjetničke prakse. Nedavno je u Grazu otvorena jedna izložba koja prati upravo tu postmedijsku situaciju u umjetnosti, i tamo su pozvani upravo umjetnici koji variraju između različitih medija. Svojevremeno sam pisao o jednom umjetniku koji je izlagao na toj izložbi, i koji medij skulpture rješava putem fotografije. Na isti način i ja neke probleme unutar slikarske prakse rješavam kroz neku drugu medijsku formu. To je, dakle, jedna postmedijska situacija, u kojoj nisam ograničen samo jednim medijem. Ja sam 2000. drastično počeo mijenjati svoju slikarsku praksu. Prostor galerije ili muzejski prostor mi je bio preuzak, pa sam poduzeo određene korake da proširim prostor svog djelovanja. Rezultat su bili jambo plakati koje sam napravio sa svojim suradnikom fotografom Nenadom Fabijanićem. Oni su osvanuli upravo u ovo vrijeme prije tri godine, tako da se od tog vremena može pratiti ta ekstenzija mog slikarskog djelovanja, odnosno moje postmedijsko djelovanje.

Je li vam ispočetka bila namjera objaviti dnevnik ili ste to učinili na nagovor izdavača?

Susret s izdavačem se dogodio spletom okolnosti. Moram otvoreno reći da sam te zapise poduzeo iz jednog banalnog razloga – htio sam vježbati pisanje. Inače dosta surađujem s časopisima i novinama, ali se ta suradnja smanjila, a htio sam održati tu vještinu pisanja. S druge strane, htio sam na papir staviti masu koincidentnih situacija koje mi se događaju, a koje se zaborave ako se ne zapišu. Učinio sam to da bih eventualno, u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, mogao to reciklirati i pretvoriti u konkretan umjetnički projekt. Međutim, spletom okolnosti sreo sam svog izdavača; u nevezanom razgovoru spomenuo sam da to pišem, te je on htio vidjeti te zapise. Naravno, nisam mu ih odmah ustupio, jer je zadatak kojeg sam si postavio bio odraditi jednogodišnji projekt. Kad sam to odradio, javio sam mu se, poslao CD, i nakon pet dana mi se javio, rekao da je dnevnik odličan i da će ga objaviti. Nakon toga, trebalo je nešto manje od godinu dana da odradimo sva tehnička pitanja, i moj izdavač i ja smo vrlo zadovoljni time što smo napravili.

U javnosti vas se sad proziva da neargumentirano diskreditirate neke od svojih kolega. Jeste li očekivali takve reakcije? Ako niste – zašto niste?

Iskreno, i jesam ih i nisam očekivao. Obavezno svaki projekt radim iskreno, okrutan sam prema sebi i okolini i, s obzirom na to, očekujem reakcije od okoline i reakcija je uvijek bilo. Taj sam dnevnik radio kao štivo koje je na momente zabavno, a na momente i okrutno – i to ne samo prema velikoj glaeriji likova koje spominjem imenom i prezimenom, nego i prema meni. Sebe sam razgolitio i pokazao da sam od krvi i mesa, i nisam se uopće libio kazati neke stvari koje netko drugi na mom mjestu vjerojatno ne bi napravio – jednostavno sam to htio odraditi do kraja. Naravno, s obzirom na to, osupnula me reakcije, jer smatram da taj dnevnik ima možda pet “pikantnih” mjesta, ali mislio sam da tih pet mjesta i nešto okrutnije metafora ne bi trebale izazvati takve reakcije. Ali, izgleda da naša sredina još uvijek voli reagirati. Problem je u imenu i prezimenu, a nisam htio raditi neke anagrame – dosta sam ih se naradio u životu. Htio sam odraditi čist, 1:1 projekt, i spreman sam na te posljedice. Umjetnik se bavi rizičnim poslom, i ako nije spreman na rizik, onda se ne bi bavio tim poslom. On je uvijek taj od kojeg sredina očekuje da napravi neku incidentnu situaciju. Nadam se da svoje dosadašnje čitatelje nisam razočarao, niti da sam po tom incidentnom pitanju razočarao svoje buduće čitatelje. Umjetnici koji ulaze u neki zajednički projekt sa mnom moraju znati da sam osoba koja rizično funkcionira, i, ako žele rizične projekte, moraju biti spremni na taj rizik. Zna se na koji način reagiram, i nije mi ovo prvi nevini projekt koji je spletom okolnosti ispao drukčije nego što je bio zamišljen. Dozvoljavam da se situacija razvija i pristajem na taj iracionalni sustav. Proces rada na tom dnevniku je bio dugotrajan, i pristo sam na sve izazove koji su mi se putem nametnuli – pa tako i izazov da to na koncu i objavim.

Nije li sam žanr dnevnika u svojoj biti egzibicionistički, nešto što primarno zadovoljava voajersku znatiželju čitatelja koja se ponekad ispunjava u šoku zbog pročitanog i otkrivenog? Ima li, dakle, uopće smisla moralizirati i prozivati autore takvih književnih formi zbog izrečenih stavova?

S obzirom na ovo iskreno i okrutno štivo, ne mogu reći da nije tako. Većina tih mojih kolega koje sam spominjao bi trebali znati da, kao javne osobe, moraju imati nekakav energetski štit – nisu od papira, i moraju to prihvatiti. I ja sam doživio svašta u životu – napadali su me bezrazložno i neargumentiranu, još od davnih osamdesetih, kad mi se zamjeralo što sam u svom sustavu koristio neki religiozni misticizam zbog toga što sam koristio križeve na svojim slikama. Tada su me napali na političkoj stranici, iako je ta dnevna novina na taj dan objavljivala kritičke osvrte na tri stranice kulturne rubrike. Podnio sam to i odradio svoje. Da ne govorimo o projektu od prije pet godina, u kojem sam dizao kletve na zagrebačke kulturne institucije – i oko toga se dizala prašina.

Vratimo se još jednom na temu “uloge umjetnika kao provokatora” o kojoj smo razgovarali u jednoj od ranijih emisija. Je li i vođenje dnevnika zapravo smišljena provokacija, odnosno, individualistički protest protiv vladajućih normi ponašanja?

Kad sam ga radio, nisam o tome razmišljao – bilo bi isforsirano da ga na taj način odredim. Ne mogu govoriti u ime drugih dnevnika, nego samo svog. U tom projektu nisam unaprijed razmišljao o provokaciji – ona se dogodila usput, sudbinski, spletom okolnosti. Ako ste inteligentnija osoba, danas provokaciju možete napraviti u svakom trenutku, ali meni to nije bila namjera. Prvenstveno odrađujem taj posao, proširujem granice svog slikarskog poslovanja i dnevnik je jedna od faza u tom mom postmedijskom ponašanju.

Jedna od omiljenih tema za razgovor svih umjetnika, kritičara, kustosa i ostalih aktera likovne scene jest nepostojanje kritike i bilo kakvog polemičkog dijaloga o suvremenim umjetničkim zbivanjima. Možete li tu situaciju prokomentirati općenito, a onda i u kontekstu objavljivanja i reakcija na vaše dnevničke zabilješke?

Naša sredina je mala. Da biste savladali suvremenu umjetničku praksu u Hrvatskoj kao stranac, možete to učiniti u jednom jedinom danu, jer je aktera vrlo malo, svi se međusobno znaju, svaki kritičar ima svoje ljubimce, svatko čuva svoje dvorište i ne želi se miješati u tuđe. A onda se nađe neki uljez poput mene, koji naprvi dar-mar u različitim dvorištima, i rezltat je ovaj koji je. S obzirom na to, normalno je da je likovna kritika kod nas zaista vrlo oprezna. Većina kritičara razmišlja o odstupnici i mogućnosti pravovremenog podvijanja repa. Ovaj prilog o mom dnevniku koji sam sad odgledao na televiziji bio mi je pomalo smiješan. S jedne me strane zabavljao, a s druge mi je bilo nevjerojatno da osoba koja pretendira na ozbiljno novinarstvo ne sluša svoje sugovornike, koji su joj direktno, u lice govorili da Kipke i Nenad Popović, kao predstavnik Durieuxa, ne mogu napraviti šund literaturu. To je kao da atomski fizičar ide raditi nekakav eksperiment s česticama unutar zatvorenog sustava, dođe s unaprijed pripremljenim rezultatima, i ne želi slušati rezultate eksperimenta, a onda za to okrivljuje onoga koji mu je kupio te mehanizme. Tako su na kraju optužili Ministarstvo kulture, koje je financiralo tu knjigu. Sada mi je Ministarstvo prvi put nešto financiralo, i odmah je izdavač dobio po prstima zbog toga. Sve ostalo sam produciram i financiram, a ovaj put smo moj izdavač i ja uvjereni da je Ministarstvo poduprlo dobro i zanimljivo štivo – štogod ljudi mislili na prvu loptu. S druge strane, ne možete govoriti o knjizi koju niste pročitali od korica do korica, nego ste preletjeli preko nekoliko poglavlja i izvukli iz toga izvan konteksta nekoliko okrutnih metafora – na temelju toga ne možete suditi štivo, bilo ono šund ili ne. Uostalom, zašto se ne bi mogao i šund koristiti u prostoru literature, ako suvremeni likovni umjetnici koriste kič kao relevantnu figuru, ili ako se u igranom filmu sapunica koristi kao relevantna figura – zašto se onda ne bi i šund koristio kao relevantna figura unutar kompleksa nekog literarnog djela ili žanra? Priznajem da sam kao kritičar puno oprezniji – u novinama uglavnom ne prozivam ljude. Naime, postoje dva perioda u mom kritičkom djelovanju, kojeg smatram ekstenzijom svog slikarskog djelovanja. Jedan je period onaj do prije nekih 5-8 godina, kada sam radio eseje i kritike na račun domaće scene. U mojim posljednjim napisima vrlo ćete rijetko naići da govorim o domaćoj sceni – uglavnom se orijentiram na međunarodnu scenu. Doduše, rijeko participiram u novinama i časopisima, ali to su onda vrlo ozbiljni tekstovi o izložbama koje odem pogledati u Pariz ili Beč jer me stvarno i osobno zanimaju, prvenstveno zbog toga jer si tako objašnjavam vlastiti rad i pokušavam uspostaviti neku relaciju svog rada s radovima umjetnika na međunarodnoj sceni. Što se domaćih autora tiče, mogu na prste jedne ruke nabrojati one o kojima sam pisao. Dakle, s te strane zapravo ne znam što bih vam odgovorio.

I u svom umjetničkom djelovanju dosta ste izdvojeni u odnosu na ostale kolege. Sami pišete svoje tekstove, sami programirate izložbe, sami radite na teorijskom, umjetničkom i terminološkom određivanju vlastitog rada. Ništa ne prepuštate ni stručnjacima ni slučaju. Ima li takva autonomija svoju cijenu?

To je vrlo naporno i iziskuje nevjerojatan energetski potencijal. Problem je možda i u funkcioniranju ove scene. Vrlo sam rigorozan u svom poslu, i jednostavno mi se ne sviđa neprofesionalnost drugih. Vrlo bih rado imao izuzetne suradnike koji bi mi pomagali u različitim stvarima, poput rada na katalogu. Sve to radim zato što nemam povjerenja u veliku većinu ljudi s kojima pokušavam surađivati i s kojima sam na kraju nezadovoljan. Postoji doduše mala, probrana ekipa ljudi s kojima surađujem. Jedan od njih je i fotograf Damir Fabijanić, s kojim izvrsno surađujem. U posljednje vrijeme koristim neke segmente iz tog dnevnika, posebno snove, i razrađujem ih putem filmskog medija, i u tome mi pomaže Jasenko Rasol. Dakle, postoji ekipa s kojom surađujem, ali s velikom većinom ljudi sam nezadovoljan, posebno likovnim kritičarima. Zašto bi meni u predgovoru kataloga pisao netko tko zapravo ne zna što sam radio, nego bih mu to najprije morao objasniti, pa da onda na temelju toga on nešto napiše? I onda bih ja sad trebao iščitavati svoje riječi i ideje kroz njegov tekst. Možda je to prezatvoren način razmišljanja, ali uglavnom sam doživljavao vrlo neugodna iskustva svaki put kad sam pustio da mi netko drugi piše. Zapravo, taj tekst ne mogu nikome ni pokazati preveden na engleski – vani kad to netko čita, moram nažalost to pokriti rukom. Naravno, ima izuzetaka, ali uglavnom sam nezadovoljan. Jedan od razloga je taj što sam dovoljno elokventan da mogu artikulirati svoje stavove i, općenito, program kojeg prezentiram.

Bojite li se onda da će vam se neka vrata zatvoriti zbog objavljivanja ove knjige? Je li vas uopće briga?

Zapravo, nije me briga. Kad bih razmišljao koja će mi se vrata zatvoriti, a koja otvoriti, ne bih radio taj posao. Gledam na te stvari na specifičan način. Uvijek postoji neka ravnoteža – jedna vam se vrata zatvore, druga otvore, bez obzira što je sredina mala. Ona koja su se zatvorila – dobro da su se zatvorila. Neka su mi se zatvorila nakon objavljivanja dnevnika, i to odmah drugi dan, ali i to je dio umjetničkog poslovanja. Umjetnik nije od papira – i tu ima problema, i čovjek se mora suočiti sa životom. Ne možemo funkcionirati zatvorenih očiju i ne percipirati ono što se oko nas događa. Moramo biti socijalno osjetljivi, a to je i tema što se tiče umjetnosti. Danas ako umjetnik nije socijalno osjetljiv, briše ga se s popisa interesantnih umjetnika.

Brojnim domaćim umjetnicima zamjerate njihovu “zarobljenost u prošlom vremenu”, bilo da je riječ o osamdesetima, ili čak ranijim desetljećima. Mislite li kako je općenito čitava scena opterećena zastarjelim umjetničkim retorikama?

Imamo velikih problema upravo u izložbenoj djelatnosti. Naime, uglavnom kod nas još uvijek vlada nešto što je već odavno prohujalo s vihorom, s obzirom na Zapad – Europu i Ameriku. Tipovi izložbi kakvi se kod nas uobičavaju raditi su uglavnom revijalnog tipa, a to je zastarjeli tip, koji je bio karakterističan kod nas za šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine. Ono zbog čega su me i prozvali u onoj simptomatičnoj televizijskoj emisiji upravo je i bila izložba koja je mene i osobno revoltirala, jer je napravljena u revijalnom tonu, a zapravo je njen autor imao mogućnost napraviti jednu problemski vrlo interesantnu izložbu. Tim više što pretpostavljam da naši kritičari i kustosi putuju po svijetu, da novac koji troše na tim putovanjima nije uzalud potrošen, i da se nešto u vezi toga može i promijeniti. Danas napraviti problemski jednu izložbu slikarskog tipa uključuje ne samo slikarski materijal, nego i niz okolnosti, pa čak i medije kao što je ovaj dnevnik. Takva izložba zahtijeva duboki profil kroz socijalnu strukturu. Dakle, nije slika sama po sebi onaj objekt koji je najbitniji na toj izložbi, nego je niz tih segmenata koji su vrlo važni. Kad odete van, na bilo koju izložbu u Beču ili Parizu, vidjet ćete da su one obrađene kroz percepciju novih tehnologija. A ja to – čast izuzecima – ne vidim na našim izložbama. Spomenut ću jedan izuzetak kojeg smatram izuzetno važnim – to je izložba “Pedesete” koja je napravljena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, čiji je autor bio Zvonko Maković. Krivo mi je zbog te izložbe što je to izuzetno kvalitetan projekt i vrhunska produkcija, koja je, nakon što je završila, samo skinuta i pospremljena u spremišta. To je izložba koju je Zagreb, odnosno Hrvatska mogla izvesti van, i garantiram vam da bi bila prihvaćena i izazvala intres u bilo kojem centru poput Beča ili Pariza.

Žestoko ste se bili okomili na izložbu i koncepciju “Kraj stoljeća - kraj slikarstva” povjesničara umjetnosti Zdenka Rusa. S obzirom da ste sami slikar, zanima nas zapravo vaše gledište: u kakvoj je poziciji slikarstvo danas?

Odmah ću reći: u vrlo teškoj. Naime, opterećeno je novim tehnologijama i medijima, i s time se slikarstvo vrlo teško može nositi. Problem novih umjetničkih strategija je da se od umjetnika očekuje senzibiliziranost na društvene probleme. U mediju slikarstva je to vrlo teško i problematično odraditi. Vidim mlađe generacije, koje odrađuju taj posao, pokušavaju se u njemu naći i koristiti se određenim modelima izvana – odrađuju ga kako mogu, ali slikarstvo je tu u vrlo nezgodnoj situaciji. I to je jedan od razloga zašto sam poduzeo tu ekstenziju iz prostora slikarskog medija i produžio pipke u druge medije, poput filma, dnevnika, ili čak city-light boksove. Većina slikara se debelo pita što s tim medijem napraviti, koliko je on adekvatan, koliko odražava i koliko se može nositi s ovim vremenom.

Na koji način, dakle, slikar mora reagirati na okruženje novim elektroničkim i drugim medijima? Smije li biti autističan u odnosu na ono što ga okružuje, ili može profitirati od iskustva sa svojim multimedijskim okruženjem?

Bez daljnjega može profitirati. Novim se tehnologijama može koristiti i pomagati, kao što se svojevremeno impresionizam pomagao fotografijom, pa je ona drastično utjecala na promjenu percepcije slikarskog polja. Danas je korištenje Photoshopa evidentno jedna od ključnih pojava novog slikarstva, koje je i izašlo iz iskustva novih medija i tehnologija. To se okruženje ne može ignorirati, i umjetnik ga htio-ne htio mora prihvatiti.

Neki od najzanimljivijih dijelova dnevnika su vaši opisi snova koje ste uredno bilježili kad god ste imali priliku. Koliku važnost pridajete simbolima, metaforama i mogućim porukama iz snova – u životu i u umjetnosti?

To mi je izuzetno važno. Ponovio bih tezu meni vrlo dragog umjetnika iz vremena zenitizma Branka V. Poljanskog, koji je svojevremeno rekao da ne postoje paralelne realnosti, nego jedna jedina realnost. I ja to tvrdim, i ne pristajem na razliku između svakodnevnice i snova. Mogu navesti tri primjera iz dnevnika koji to potvrđuju. Recimo, tijekom rada na dnevniku pojavila serija snova u kojima se u javnosti pojavljujem potpuno gol. U jednom trenutku ulazim u noćni klub u koji se ulazi tako da čovjek mora skinuti odjeću, i, dok se predomišljam i pokušavam vratiti tu odjeću, službenici je više ne mogu naći, i rezultat toga je da je opstanak tog kluba drastično ugrožen. To se može primijeniti i na ovu priču o dnevniku – ja sam razgolićen, tu sam vrlo okrutan prema sebi, i rezultati i reakcije su ti koji jesu. Drugi slučaj je da sam jednom sanjao da mi je francuska ambasadorica ljubavnica, da bi mi se dvanaest sati nakon toga javili iz francuske ambasade – ne znam tko je u Zagrebu na njenom čelu – kako bih pokupio novce koje mi je Muzej moderne umjetnosti u Saint-Etienneu ostao dužan za putne troškove. Dakle, vidite na koji način simbolično stvari funkcioniraju. Završit ću s još jednom zanimljivom pričom. U dvanaestom mjesecu sam, što također piše u dnevniku, sanjao Haralda Szeemanna u jednoj vrlo čudnoj i opskurnoj prostoriji, koja se mijenjala i bila čas restoran, čas noćni klub. Sjedim odvojen od njegovog stola, oko kojeg su umjetnici, kojima on dirigira, dok ja sa strane razgovaram s njegovom mladom ženom. Nije mi bilo jasno o čemu je riječ, dok nakon četiri mjeseca nisam doznao da je Harald Szeemann preminuo. Taj me san jasno upućivao da će se nešto takvo dogoditi. Naravno, ja to nisam mogao odmah prepoznati – dešifriranje sna je vrlo kompliciran i kompleksan posao. Mogu dodati još i da nisam odustao od pisanja, tako da sada pišem dnevnik snova.

Kakva je recepcija hrvatske umjetnosti i umjetnika u svijetu? Znamo, naime, da mnogi od domaćih autora izlažu vani, bilo da su pozvani od inozemnih institucija bilo da ih šalju one domaće, ali zanima nas kakav je realan tretman ove naše 'periferije' na Zapadu iz vašeg iskustva?

Praktički minimalan. Jedno vrijeme ova regija bila aktualna, što se, doduše, iz percepcije ove regije gledalo ispod oka – mislim pritom na seriju izložbi na temu jugoistočne Europe koje su se redale. Često se u njima koristio termin Balkana, kojeg ovdje nitko ne želi čuti, zbog čega su umjetnici koji nisu bili pozvani, niti su imali šanse participirati na tim izložbama, bili vrlo kivni, i pokušavali su to diskreditirati putem nekih političkih opcija. U to je vrijeme ta percepcija bila izuzetno dobra i plodonosna. Naravno, Szeemann je tu pomogao, kao što je pomogao i cijeloj plejadi kineskih umjetnika. Pokušao je uspostaviti most i vezu između jugoistočne Europe i “ostatka” Europe. Tako se otvorio određeni prostor, i naši su umjetnici prisutni vani na sceni. Vidjet ćemo koliko će to imati utjecaja na njihovu egzistenciju – jer, ovdje je riječ ipak o egzistenciji, a vani galerije ne prodaju samo objekte, nego i video radove i druge stvari za koje je kod nas nezamislivo da bi ih galerije prodavale. Taj Szeemannov pokušaj uspostavljanja mosta je bio vrlo korisna stvar i nešto se događa. Ali, konkurencija vani je ogromna, a mi dolazimo iz jedne male zemlje u kojoj nismo naučeni na tu konkurenciju. Već sam rekao da našu scenu možete percipirati u jednom danu – a dovoljno vam je da odete samo do Beča, čiju scenu ne možete percipirati u jednom danu. A da i ne govorimo o njujorškoj sceni – kad uđete u samo jedan kvart, prođete svim tim silnim galerijama i vidite sve te umjetnike koji se tamo tuku za malo egzistencije i percepcije javnosti, shvatite da živite u jednoj maloj i vrlo sretnoj zemlji, u kojoj je konkurencija minimalna ili gotovo nikakva. Vrlo se sretni i zadovoljni vraćate u ovu sredinu, jer ipak je ovdje bolje nego negdje gdje ste prepušteni krvoločnoj i okrutnoj sceni, koja je zaista nemilosrdna. Možda je moj dnevnik način da se neke od autora koji se spremaju ići van, a koje sam možda nesretnom metaforom dotaknuo, pripremi za nedaće, nevolje i okrutnosti koje ih čekaju u bijelom svijetu ukoliko žele ojačati svoju karijeru.

“Od veljače do veljače”, izuzmemo li reakcije onih koji su se našli povrijeđeni, mogla bi biti knjiga koja na autentičan način i 'iznutra' pokazuje kako umjetnički svijet i sustav umjetnosti funkcioniraju u svim svojim segmentima. Kao što nam je jedan vaš kolega rekao – “s vremena na vrijeme treba izreći neke važne stvari”. S druge strane, nekako nam se čini da će se o svim problemima kojih ste se posredno dotaknuli u knjizi i dalje samo šutjeti nakon što skandal utihne. Može li ovakva provokacija od strane umjetnika, bilo kojeg, uopće naići na plodno tlo?

Teško. Nedavno smo imali prilike vidjeti i slušati u medijima reakciju mog kolege Brace Dimitrijevića, koji ima izuzetnu karijeru vani, koji je pokušao raščistiti neke nejasne situacije na domaćoj sceni i razbiti krive navode i kriva tumačenja početaka konceptualne povijesti. Čitao sam taj materijal, on mi je bio vrlo interesantan i sugestiran, i tom čovjeku doista vjerujem. Ali, na ovoj sceni nitko nije odreagirao – kao da se ništa nije dogodilo. Jer, čovjek je dotaknuo neke osobe koje ovdje očito imaju imunitet. Nekakve revizije se po tom pitanju nisu dogodile i neće se dogoditi. Ali, možda će se dogoditi u glavama nekih ljudi. Recimo, ja sam najdobronamjernije shvatio tu njegovu opasku, preuzeo sam tu informaciju i držat ću je u svojoj glavi. Što se mog dnevnika tiče, nisam odustao od provokacija, nego ću uskoro odraditi još jednu promociju na kojoj ćemo razgovarati o knjizi. Uz knjigu će biti napravljena i jedna moja jednodnevna izložba.

(Intervju je emitiran 24.11.2005. u  emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Nevidljive galerije Željka Kipkea
Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
Tri djevojke bez revolvera: 25 FPS slavi petoljetku
25 FPS - peti put
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'
Lovro Artuković - Najbolje slike

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici