Zvonko Maković

28.10.2004. Print | Pošalji link

Još od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Zvonko Maković našao se na dva kolosjeka, uspješno gradeći karijeru likovnog kritičara, predajući umjetnost 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu, i objavljujući zbirke pjesama.

Za neke od njih dobio je i važne nagrade. Kroz mnoštvo monografija i izložbi tijekom posljednjih nekoliko desetljeća valorizirao je rad nekih od umjetnika starijih generacija, ali i promovirao brojne mlade autore. 2001. godine bio je selektor Hrvatske za Venecijanski biennale.

Devedesetih je Makovića upoznala i šira javnost, budući da je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su se uzduž i poprijeko kritički osvrtali na kulturne i društvene devijacije svog vremena, a zbog jedne je afere i tada općepopularnog pozivanja na “duševne boli”, zamalo završio u zatvoru. Kritičan i oštar Zvonko Maković je ostao do danas, usudio se reći što misli o zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a u posljednjih nekoliko tjedana sukob se zaoštrio zbog pisma koje mu je kao odgovor na istupe poslao dekan Zlatko Kauzlarić Atač.

Ovih je dana otvorena velika izložba “Pedesete” u Domu HDLU-a, sudeći prema najavama, ali i brojnosti stručnog tima, doista veliki kulturološki projekt koji bi trebao predstaviti jedan od najvažnijih segmenata naše kulturne povijesti. Izložba obuhvaća sve aspekte kulturne produkcije jednog desetljeća, počevši od slikarstva, kiparstva i arhitekture, do književnosti, likovne kritike, dizajna, glazbe, filma, kazališta i fotografije. Svaku od tih sekcija autorski su obradili stručnjaci iz pojedinih područja, a dužnost koordinatora čitave ekipe preuzeo je povjesničar umjetnosti i kritičar Zvonko Maković.

Izložba «Pedesete», kako sami pišete u svom uvodnom tekstu, zamišljena je tako da rekonstruira jedno razdoblje, ali s dovoljnom kritičkom distancom. Što to znači kada govorimo o pristupu u sastavljanju ove izložbe? Radi li se o ozbiljnom pokušaju kritičkog preispitivanja kulturnih i umjetničkih praksi tog doba, odnosno svojevrsnom novom istraživanju, ili je težište na prikazivanju općih znanja o vremenu i njegovim protagonistima?

Prije bih rekao da nije riječ o rekonstrukciji. Ne bih htio rekonstruirati pedesete godine – mislim da je to nemoguće. Važnija mi je ova primjedba o vremenskoj distanci. Više me zanima kako ljudi koji tada nisu bili rođeni gledaju to još uvijek nedaleko vrijeme, ali ipak dovoljno daleko da se prema njemu može stvoriti određeni odnos koji neće biti samo sentimentalan, koji se neće istrošiti samo na lijepa sjećanja – ili tužna, jer to nije bilo tako sretno vrijeme u nekim aspektima – nego kako bi se vrednovalo to razdoblje koje je po mnogočemu značajno i, po meni, jedno od najznačajnijih u novijoj hrvatskoj povijesti kulture.

Interesantno je da su pedesete ponijele nekoliko potpuno različitih umjetničkih ideologija, kad se govori o definitivnom raskidu sa socrealizmom, onda se tu uvijek spominje EXAT 51 kao grupa koja je inzistirala na vraćanju modernih formi, uz jednu utopiju o sintezi svih disciplina umjetničkog stvaralaštva, enformel koji se kod nas javio nekoliko godina kasnije više je baštinio lirske oblike apstrakcije, a na samoj margini, krajem pedesetih javlja se Gorgona koja svojim često nevidljivim akcijama nagovještava «novu umjetničku praksu». U pedesete je, izgleda, zbijeno štošta toga. U kojoj mjeri onda jedna izložba može rasvijetliti odnose između svih tih pojava?

Htio sam postaviti jednu drukčiju hijerarhiju. Naime, dugi se niz godina govori kako se 1951. pojavljuje EXAT, kako je 1952. bila izložba Antuna Motike, koja je izazvala polemike, kako je 1953. bila izložba Murtića koja je izazvala polemike, kako je iste godine bio raspisan natječaj za spomenik Marxu i Engelsu u Beogradu i kako je Vojin Bakić izradio prijedlog koji nije bio prihvaćen. U svakom slučaju, stvorilo se nekoliko punktova koji su određeni kao važne, markirajuće zone iz kojih se promatrala umjetnost pedesetih godina. Pokušao sam stvari gledati drukčije, i vidio kako se s EXAT-om zaista desila velika stvar. Međutim, i unutar EXAT-a je bilo nekoliko linija, koje je trebalo ponovno pročešljati i pročitati. Shvatio sam kako je Aleksandar Srnec meni bio izuzetno intrigantna osoba u tom krugu četvorice EXAT-ovih slikara. On je prvi u našim prostorima, pa i šire, uspostavio drukčiji dijalog s likovnom umjetnošću i plastičkim problemima od svih ostalih slikara. Istodobno, Kristl je, kada ga gledam u totalitetu, meni puno zanimljiviji s kraja pedesetih godina, kad radi monokrome, negoli iz svog exatovskog razdoblja. Zato sam uspostavio drukčiju hijerarhiju.

Spomenuli ste grupu Gorgona, koja mi je vrlo intrigantna. U toj su grupi, koja se formira 1959. godine i traje do 1966., umjetnici koji su počeli raditi već krajem 1940.-tih godina. Konkretno, Dimitrije Bašičević i Julije Knifer, koji su inicirali niz vrlo važnih i intrigantnih problema, koje će tek kasnije vrijeme pročitati – zato sam fokus stavio na njih. Istodobno, u enformelu se događa isto tako 1956. i 1957. godine nekoliko važnih pomaka. Tu, prije svega, treba apostrofirati velikog Ivu Gattina, za kojega mislim da je također uspostavio neke kriterije koji su izvan lokalnih mjerila, i koji korespondiraju s onim relevantnim problemima koji se događaju u Europi.

S druge strane, Motika je sigurno vrlo značajan, ali ono što je on tada izložio i što je izazvalo polemiku, danas nije toliko referentno; Murtićeva izložba iz 1953. godine je izložba slabih slika, koja je u to vrijeme bila zanimljiva, ali je kasnije postala beznačajna za tog slikara i za hrvatsko slikarstvo uopće; spomenik Marxu i Engelsu velikog kipara Bakića također nije velika umjetnost, i hvala Bogu da nikad nije realiziran. Prema tome, treba se zaista s dobrom dozom kritike i distance odnositi prema onome što su pedesete godine stvarale, da bismo pročitali kako mi živimo te pedesete godine, odnosno, kako ih žive ljudi koji danas imaju petnaest, dvadeset ili trideset godina.

Kakve su bile društvenopolitičke okolnosti pedesetih u odnosu na ranije razdoblje, i koliko je zapravo postojeće ozračje, nakon 1948. i raskida sa Staljinom, pomoglo oblikovati ono što se kod nas događalo u umjetnosti tada?

Zanimljivo je da, koliko se u umjetnosti pedesete godine otvaraju prema tim liberalnim strujama koje ulaze u Hrvatsku i Jugoslaviju, toliko se u politici u to vrijeme provodi tortura – tada je Goli otok u punom zamahu, to je doba velikih političkih procesa. Drugim riječima, u politici se provodi represivna opcija, i mnoge se stvari ne razlikuju od Staljina.

Čovjek koji je meni vrlo intrigantan, zanimljiv i neosporno važan je Miroslav Krleža, koji 1952. godine govori na ljubljanskom Kongresu književnika, i taj njegov govor smatra se važnom platformom za oslobađanje od socijalističkog realizma. Međutim, samo dvije godine kasnije njegova su stajališta okrenuta bitno protiv moderniteta, a pogotovo avangarde. Avangardu nije nikad prihvaćao, a njegova je slika Moderne silno razvodnjena, tako da ga je, zapravo, teško ozbiljno shvatiti i vidjeti u čemu je njegova veličina. Ali, stasali su drugi ljudi, koji su u to vrijeme formirali jedan stav kojeg će vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina prepoznati, na kojeg će se referirati, te tako nadovezati na tu vrlo vitalnu liniju u poslijeratnoj Hrvatskoj.

U kojoj je mjeri umjetnička kritika pedesetih bila zrela da prihvati i argumentirano sudi o onome što se počelo događati u umjetnosti tog vremena? Radi li se o generacijskim prijelomima, ili pak o konverzijama, kao u slučaju jednog od najvažnijih povjesničara umjetnosti tog doba, Grge Gamulina, koji je nakon propagiranja socijalističko-realističke prakse, primjerice, već 1950. počeo kritički pisati o tome i prebacio se na drugu stranu.

Grgo Gamulin je neosporno vrlo važna ličnost. U njemu se prelamaju te stvari oko socijalističkog realizma i okretanja leđa socijalističkom realizmu. Međutim, htio bih ovdje apostrofirati neke druge kritičare, koji su, zapravo, iznijeli priču. To je bila generacija Gamulinovih studenata – prije svih Radoslav Putar, zatim Dimitrije Bašičević – koji su izuzetno važni. Ali, tu je još jedna osoba koja je radila na istom odsjeku kao i profesor Gamulin – Vera Horvat-Pintarić - koja, ne zaboravimo, dobiva 1957. godine veliku nagradu za likovnu kritiku na Venecijanskom biennalu. To je izuzetno važan podatak, koji govori o kvaliteti naše likovne kritike. Kad se čita likovna kritika tog vremena, tad se na neki način ostaje zadivljen kako su ti ljudi, koje sam ja još poznavao i od njih puno učio, znali prepoznati stvari.

Ovdje bih spomenuo jednu izložbu koja se dogodila prije točno pola stoljeća – to je “Salon 54” u Rijeci. Naime, njega su oformili upravo ti kritičari koji su imali bitno novi odnos prema tekućoj umjetničkoj produkciji, ali i prema prošlosti. Tako se apostrofiraju i djela iz ranijeg razdoblja, konkretno, Tartaglin autoportret, neke Gecanove i Junekove slike, i tako dalje. Nastoji se iz onih djela koja povijest umjetnosti nije prepoznala stvoriti jednu vitalnu liniju, koja će se uklopiti u ono što upravo tada nastaje. “Salon 54” bio je tako izuzetno važan u stvaranju novog odnosa i prema prošlosti, ali i prema aktualnoj, recentnoj produkciji.

Taj socrealizam stalno se spominje kao bauk koji je nasilno pokušao raskinuti s modernističkom praksom, no u kulturološkom smislu, posebno nakon osamdesetih, on se ipak prihvaća na pomalo ironičan način kao dio povijesnog kulturnog identiteta mnogih država bivšeg Istočnog Bloka. Velike izložbe devedesetih godina bile su, primjerice, prepune referenci i fetiša na ikoniku soc-realizma. Kako je on tretiran na ovoj izložbi? Da li ga se u potpunosti ignorira, ili ga se ipak kritički komparativno prikazuje kao jedan fenomen koji jest postojao, iako nikad nije zaživio?

On se potpuno ignorira. Naime, činjenica je da pedesetih godina soc-realizam u Hrvatskoj gotovo potpuno iščezava. On je vitalan na kapilarnoj razini – u politici – ali ne i u onome što je vrijedilo u kulturi i umjetnosti. Neki rigidni ideolozi i stratezi politike htjeli su stvari provlačiti dalje, međutim, život to nije omogućio – život je tjerao dalje. Ta snaga koja je bujala u generaciji tada dvadesetpetogodišnjaka-tridesetogodišnjaka iznijela je stvari na dobar put, te trasirala praksu koja će se uspješno nastaviti i do kraja razviti u sljedećem desetljeću, dakle, šezdesetih godina.

Koliko naše muzejske i veće galerijske institucije mogu pružiti studentima povijesti umjetnosti, publici i stručnjacima, zbilja dati uvid u umjetnost dvadesetog stoljeća, s obzirom na to da je, recimo, Moderna galerija već poprilično dugačko vrijeme zatvorena zbog preuređenja koje se najavljuje godinama? Muzej suvremene umjetnosti praktički ni ne postoji kao muzej...

To su krucijalna pitanja, bez kojih ne možemo imati odnos prema vlastitoj prošlosti. Samim time ne možemo graditi svoju sadašnjicu i praviti strategiju za budućnost. Činjenica je da nema Muzeja suvremene umjetnosti – on se zida, ali, kada će biti gotov još uvijek ne znam – nadajmo se za nekoliko godina. Međutim, ono što se moglo napraviti, i što je neoprostiva greška i propust jest Moderna galerija, koja stoji zatvorena od 1991. godine. Ona je bila kratko vrijeme otvorena, samo da bi se neke stvari pokazale, ali jednog dobrog postava tu nije bilo. Prema tome, činjenica je da zapravo nemamo uvid u ono što su prethodnici našeg stvaralaštva, i što čini našu nacionalnu povijest umjetnosti. A dok to ne poznamo, teško je o bilo čemu govoriti.

Za potrebe ove izložbe koristio sam slikarstvo i skulpturu, drugi kolege su radili arhitekturu, glazbu, dizajn, film, književnost, kazalište, fotografiju i tako dalje. Meni su trebali depoi muzeja – radije sam uzimao iz muzejskih zbirki nego iz privatnih. Čudno je bilo, kad su ta djela polako stizala, kako su moji studenti, koji su radili na toj izložbi, prvi put gledali remek-djela hrvatske umjetnosti. Njih će biti moguće vidjeti samo na ovoj izložbi, koja traje šest tjedana, i onda će biti zatvorena – to je jako tužno. To možda nije velika umjetnost, ali trebamo je poznavati. Možda je to i velika umjetnost. Trebamo uspostaviti odnos prema tome što su ti naši veliki prethodnici stvorili, a mislim da su stvorili mnogo toga kvalitetnog.

Kako funkcionira instanca umjetničke kritike danas? Ima li zbilja «kritike», ili je isključivo riječ o posvemašnjem velikodušnom odobravanju svega što se pojavljuje na galerijskoj sceni? Ako jest, zbog čega mislite da je tako?

Ja sam, zapravo, vrlo kritičan prema tekućoj likovnoj kritici. Naime, mislim da je ona, neću reći nepostojeća – ona postoji – ali mislim da sasvim sigurno nema onu razinu kakvu je imala pedesetih i šezdesetih godina. Zašto je to tako? Mislim da nije problem samo u likovnim kritičarima – imamo obrazovanih kritičara – nego bih rekao da je problem u kulturnoj politici, u uređenju novina i revija. Danas imamo zanemarivo malen broj revija koje su posvećene umjetnosti; od njih se traži da podliježu tržištu, što je, zapravo, nemoguće; u novinama je likovna kritika atrofirala i svodi se na otvorenje izložbe kao da se izložba i umjetničko djelo shvaćaju kao društveni čin, kao ukras, bez da se tu ozbiljno raspravlja po čemu je to vrijedno ili beznačajno. Možemo govoriti o akritici – dakle, o kritici koja neće biti kritički nastrojena prema onome o čemu raspravlja. Međutim, činjenica je da u drugim sredinama likovna kritika upravo buja, da se stvara jedan potpuno nov jezik kritike i teorije, koji je kod nas atrofirao i zanemaren upravo zbog nedostatka potrebe lošim urednicima kulture u novinama i na televiziji. Oni ne smatraju važnim da se o jednom likovnom događaju govori s istom težinom kao o, recimo, filmu – mislim da je naša filmska kritika vrlo dobra. O književnosti se također može naći kvalitetnih i informiranih kritika. Na likovnom području, nažalost, mislim da je pedesetih i šezdesetih godina ona bila puno čvršća, teoretski artikuliranija, i samim je time imala i veću težinu. Danas možete pisati samo pozitivno – ne znam kad sam posljednji put čitao o nekoj izložbi da je jako loša. Par sam puta to pokušao napraviti, pa sam shvatio da je to, zapravo, besmisleno.

U devedesetima ste bez sumnje bili jedan od najglasnijih autoriteta s područja kulture koji su otvoreno kritički istupali pred društvenim i kuturnim devijacijama. Iako je broj ljudi koji su se tada javno izjašnjavali bio relativno mali, postojala je ipak ta kritična masa koja je o problemima otvoreno govorila, a na neki način i izvukla hrvatsku kulturu iz krizne situacije njene prožetosti s tadašnjim političkim, pa možemo reći i «nacionalnim» interesima. Da li je situacija danas drugačija?

Često govorim da sam uludo potrošio deset godina. Izgubio sam puno vremena, živaca, zdravlja, u krajnjoj liniji i novaca, baveći se nekim stvarima za koje ne vidim koja je korist od njih, jer se malo toga mijenjalo. Naravno, stojim iza svega što sam pisao i radio, svih tih polemika koje su mi svašta donijele – vrlo malo dobroga, a puno lošega. U to sam vrijeme mogao napisati nekoliko dobrih knjiga, koje mislim da bi možda imale veću težinu nego te svađe i kritike. U svakom slučaju, nije mi krivo što sam tako postupio, što sam govorio kako sam govorio, ali ne vidim konkretnu korist od svega toga. Nisam niti razočaran niti deprimiran. Danas mogu pročitati neke svoje tekstove, i jedino što vidim u tome je da sam jako zadovoljan. To su stvari koje meni imaju neku težinu, ali, imaju li i ono šire značenje – čisto sumnjam.

U međuvremenu objavili ste i dvije knjige zapisa koji su vas, točnije neki od njih, doveli i do suda. S obzirom da ste bili jedan od prvih publicista zaista osuđenih od strane režima, čini se da vaš angažman i nije bio bez rezultata. Naravno, pritom mislimo i na činjenicu da ste recimo zbirku Meštrović ipka uspjeli donekle spasiti. Gdje je danas Marica Meštrović?

Ne znam, mislim da je ta gospođa u Argentini. Što se tiče suda, u Ulici grada Vukovara bio sam vrlo često – gotovo mi je došlo da tamo zakupim mjesto na parkingu. Vodilo se nekoliko tih procesa, i bio sam i osuđen. Godine 1999. osuđen sam na četiri mjeseca zatvora, uvjetno na dvije godine. Međutim, kasnije je došao taj famozni 3. siječnja 2000., pa je onda Županijski sud anulirao tu presudu, ali je Feral Tribune, za koji sam tada pisao, i dalje morao platiti vrlo visoku kaznu za "duševne boli" gospođe Meštrović. Ne bih se time više bavio – shvatio sam da je još malo godina preda mnom kada mogu još ovako punim intenzitetom raditi, i prema tome, upravo mi je namjera raditi ovakve projekte kao što su pedesete, jednog dana šezdesete, ili, kao što imam u dogovoru s gospođom Vesnom Kusin, ravnateljicom Klovićevih dvora, da za nekoliko godina napravim avangardne tendencije u Hrvatskoj, dakle, od početka stoljeća pa sve do postmoderne. Uglavnom, nekoliko takvih velikih projekata koji će se raditi nekoliko godina timski – to je nešto što me veseli i što mislim da se može smatrati mojim intelektualnim, moralnim i stručnim angažmanom.

Kad se politička klima promijenila, postali ste član komisija a kasnije i kulturnog vijeća, kako na gradskoj tako i na republičkoj razini. O radu tih povjerenstava u drugim sektorima, kao što su kazalište i film, mediji redovito izvještavaju zbog skandala i povrijeđenih taština. O likovnjacima se pak ne čuje toliko. Znači li to da je sjediti u likovnjačkim komisijama nešto lakše ili da se likovnjaci, što je, priznat ćete, teško vjerovati, bolje slažu?

Za vrijeme mandata gospodina Vujića bio sam jedno vrijeme u komisiji za knjigu, kasnije u vijeću za likovne umjetnosti. Bila je riječ o ozbiljnim stvarima, i mislim da smo napravili puno toga korisnoga i dobroga, i temelji toga se upravo sada konačno prepoznaju. Sve te velike i kvalitetne izložbe koje se događaju ove godine inicirane su u prethodnom mandatu. Dakle, dobro sjeme je posijano, i ono se sada afirmira – ili ne afirmira, kako već tko hoće gledati. Postojale su svađe i kod likovnjaka, ali ne kao ovo što se događa s filmom. Tamo je veći novac u opticaju – kad se o nekoj izložbi govori da košta toliko i toliko, to je za jednog filmadžiju smiješan novac. Činjenica je da sam za ovu izložbu "Pedesete", koja je veoma skupa, i od Ministarstva i od Grada dobio novac koji je respektabilan u odnosu na druge izložbe, ali koji, međutim, ne može to pokriti. Kako doći do novca? Ministarstvo i Grad nemaju, ili barem nisu zainteresirani dati toliko novca za te projekte. Prema tome, tu je važan neki drugi faktor. Ja i moj tim smo morali više od polovice sredstava namaknuti od sponzora.

Dakle, u filmu se troši enorman novac. Meni je jedan veliki režiser rekao. "Ja zamišljam tu scenu u tom i tom prostoru. Scenografija i kostimi, bez glumaca, koštaju kao pet tvojih izložbi." A to će na filmu trajati, recimo, par minuta. Prema tome, kad su veći novci u pitanju, onda su očito i žešće svađe.

Čini se da mnogi, a to smo vidjeli i iz reakcija slušatelja za vrijeme intervjua s Damirom Sokićem, slučaj Akademije pogrešno shvaćaju kao pokušaj neke načelne reforme, pa stalno ispada da je jedini problem ALU u njenom programu. Ono što čitavu stvar čini pomalo mučnom jest činjenica da u samoj instituciji ne postoji dostatna kritična masa da se obavi bilo kakva, pa makar i ta «apstraktna reforma». Čini se da bi jedino rješenje problema bilo rasformirati kompletnu instituciju i ponovno je sastaviti iz ničega, ali tako se to baš i ne može raditi. Mislite li da postoji bilo kakvo razumno zadovoljavajuće rješenje problema ALU i njene samoobnavljajuće birokratiziranosti?

Mislim da je to vrlo teško, upravo zbog te mase ljudi koji su "a priori" protiv promjena, koji ne shvaćaju što je zapravo zadatak Akademije. Njen zadatak danas nije obrazovati slikara ili kipara, nego mu dati neka cjelovitija znanja, i takva se obrazovanja provode na akademijama širom svijeta. Dobro nacrtati akt ili portret nije nikakva umjetnost – to je pitanje zanata i vještine. Kod nas se mnogo vremena gubi na tim, sekundarnim stvarima. To ne znači da su one nevažne – ali nisu primarne. Problem educiranja je osnovni. Treba dati alternativne mogućnosti – treba se upoznavati s medijima koji su nekad bili alternativni, ali su danas stekli status dominantnih ili barem u svakom slučaju priznatih medija. Na Akademiji ima nepotrebno mnogo ljudi. Nastavnog je kadra, od asistenata do redovnih profesora, zaposleno oko pedeset. Međutim, jedva se za desetak ljudi zna – to su priznati umjetnici, koji sustavno izlažu, koji dobivaju neke nagrade, koji su referentni, koji sudjeluju na izložbama koje stvaraju ozbiljni kritičari. Sva ona većina drugih su ljudi koji su nekad možda stvorili nešto, i onda na osnovu toga došli na poziciju da obrazuju mlade, ali nakon toga oni više ne djeluju. Dakle, oni su se začahurili u svom vremenu, i onda gledaju kao da je sve započelo i završilo, recimo, 1975. ili 1985. A vrijeme ide dalje, i tamo dolaze ljudi koji su tada rođeni. Naravno da oni traže svoje – studenti na to imaju pravo. Predajem na Nastavničkom odjelu, znam te ljude, znam kako su oni znatiželjni, što ih i kako zanima. Njih ne tangira slikarstvo koje je meni možda značilo jako puno, i to je njihovo legitimno pravo. Novo vrijeme i nove generacije donose svoje kriterije, te traže i definiraju svoje potrebe, i to treba razumijeti.

Ne želim ovdje laskati studentima – studenti su ljudi kao i svi mi drugi – ali treba uvažiti biološku činjenicu godina, a samim time shvatiti i da su njihovi nazori sasvim drugi, ali bez da im se podilazi. Da ih pokušam razumijeti, ja se moram i sâm educirati, moram pratiti što se događa, čitati knjige, gledati izložbe, pratiti nove medije i tehnologiju, te tako graditi sebe. A mislim da to tamo nije slučaj. Prema tome, sada nije ni najmanje jednostavno mijenjati Akademiju. Odluke se donose demokratskim putem – raspisuje se natječaj, javi se ta i ta osoba koja zadovolji kriterije, izabere se komisija, i oni kažu da je taj dobar. Da nije opasno, bilo bi ridikulozno da, kad se na isti taj natječaj jave osobe poput Vatroslava Kuliša, Nine Ivančić, Dubravke Rakoci, Borisa Bućana, Gorana Petercola – dakle, istaknutih umjetnika koji iza sebe imaju fantastične reference – oni ne budu primljeni, a bude primljena osoba koja nema nikakvu referencu. Onda se vidi kako je stvorena mediokritetska mašina za glasovanje; kako se jednostavno želi favorizirati, zadržati i petrificirati osrednjost, i ne dozvoliti da netko bude po bilo čemu drukčiji. Upravo se fabriciranjem osrednjosti dovodi do tog stanja koje je gangrenozno. To je isto kao kada bi na Medicinskom fakultetu profesori zastali negdje na penicilinu i rekli da ih ono novo ne interesira – kamo bismo stigli? A stvar je ovdje upravo takva. Naprosto, ljudi nisu kadri samoeducirati se – to je jako zahtjevno. Kritički preispitati sebe je jako nezahvalno. Shvatiti da ono što radiš možda nije tako dobro ukoliko to ne prima neke kritike – onda se ide u depresiju, alkoholizam – svega ima. Tako se stvorila široka baza koja onemogućava da se iznutra stvari mijenjaju. Na Akademiji ima sjajnih ljudi, od starijih do mlađih – neki su bili i moji studenti. Ali, ono što čini većinu je tužno.

Početkom ove akademske godine primili ste i pismo od dekana ALU, u kojem vas ovaj poziva na prestanak vaše suradnje. Kako je izgledalo to pismo i koji su pravi razlozi koji iza tog čina stoje?

Pismo mi je poslano krajem rujna, i u njemu mi dekan kaže da se on zahvaljuje na mojoj suradnji, te da bi bilo dobro, s obzirom da sam angažiran na drugim područjima – na svom matičnom Filozofskom fakultetu, na znanstvenom području, i tako dalje – da odstupim s tog mjesta, jer sam se nepovoljno izrazio o Akademiji. Konstantno se izražavam nepovoljno, još od prije 27 godina kad sam tamo počeo raditi. Međutim, to ne znači da ja želim otići, jer smatram kako je upravo moja potreba biti ondje i mijenjati stvari – ondje sam zbog kvalitetnih studenata kojih ima u svakoj generaciji. Tom sam se pismu mogao samo nasmijati, jer mislim da ono nije shvaćeno sasvim ozbiljno, utoliko što nije dekan osoba koja mene može odstraniti, nego me kolegijalno moli da sam odstupim. Treba shvatiti da se Akademija sastoji od nekoliko segmenata – radim na Nastavničkom odjelu koji već 27 godina ima s Filozofskim fakultetom nekakav ugovor, prema kojem Filozofski fakultet stvara nekakvu bazu nastavnog kadra koji će educirati studente tog Nastavničkog odjela i dati im teoretski i povijesno-umjetnički dio obrazovanja. Filozofski fakultet također ima dvadesetak odsjeka, i on imenuje Odsjek za povijest umjetnosti. S obzirom da sam na tom svom matičnom odsjeku voditelj Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije, trebao bih naći svoju vlastitu zamjenu. Prema tome, ako smatram da taj posao mogu i želim raditi, ne može me netko drugi odstraniti, jer bi se opet vraćala stvar na mene. Riječ je dakle o jednom dosta nespretnom stajalištu. To je pismo izašlo van, o njemu se pisalo u novinama, i onda je moj odsjek također reagirao. Dekan je poslao pismo, rekao o čemu je stvar i pozivao se na te ugovore koji definiraju naš odnos. Dakle, ne može on mene odstraniti. Njegova se zamolba može razmatrati, ali, hoće li se usvojiti uvijek završi negdje kod mene.

Mislite li da bi zagrebačka ALU, nakon ovakvog ispada dekana, možda mogla pokušati sastaviti vlastiti kadar predavača povijesti umjetnosti?

Nemoguće je utoliko što ona za Nastavnički odjel ima taj ugovor s Filozofskim fakultetom. Studenti slušaju ne samo modernu i suvremenu umjetnost, nego i antiku, umjetnost srednjeg vijeka, renesanse, baroka, i tako dalje. A to sve njima predaju kolege s mog odsjeka.

Ipak, reći za studente kojima predajete da vam se gade nije baš pedagoški, a nije u krajnjoj liniji ni pristojno. Jeste li tom izjavom htjeli reći nešto više, ili ste jednostavno, pjesnički neuvijeno, progovorili iz srca?

Ja to nisam rekao – to je ispod mog nivoa. Već sam rekao da studentima nikad ne laskam. Prije svega sam strog prema sebi, a ako sam strog prema sebi, ne vidim razloga da ne budem strog prema studentima. Studentu ne laskam, ali ga cijenim.

Kad smo već kod studenata, vaša je pozicija dvostruka – predajete i na Filozofskom budućim povjesničarima umjetnosti i na ALU, budućim proizvođačima, nazovimo ih tako, iste te umjetnosti. Tako ste s jedne strane upoznati s generacijama koje dolaze i njihovim potencijalom, dok ste s druge, barem malo, i odgovorni za ono kako domaća umjetnička scena, u njenim brojnim segmentima danas izgleda. Prihvaćate li tu odgovornost?

Kao što sam već rekao, na Akademiji postoji nekoliko odjela. Radim na Nastavničkom odjelu i primarno su to studenti koji se obrazuju za buduće likovne pedagoge. Međutim, činjenica je da je to vrlo kvalitetan odjel, te da iz njega svaka generacija daje jednog umjetnika koji nije samo dobar budući pedagog, nego i dobar umjetnik. Prema tome, meni je vrlo zanimljivo i poticajno gledati kako se ti ljudi obrazuju.

Vi ste koordinirali čitav projekt “Pedesete u Hrvatskoj”, ali iza njega stoji još nekoliko stručnjaka iz različitih disciplina koji su posebno obrađivali svoje segmente. Uspijeva li ona djelovati kompaktno s obzirom na činjenicu da je na njoj toliko mnogo toga prikazano, na koji su način Numenovci pristupili njenom postavljanju, i u kojoj mjeri mislite da im je u tome uspjelo?

Numen je skupina mladih arhitekata i dizajnera koji su vizualizirali naše ideje. Oni su taj vrlo nezahvalan prostor Doma HDLU-a potpuno izmijenili. Pretvorili su ga u jednu crnu rupu – ima crni tapison i crne zidove, te bijele panoe, na kojima su ne samo slike i skulpture, nego i plakati, grafički dizajn i fotografije. Tu su i boksovi za slušanje glazbe i ekrani na kojima se vrte filmovi. Dakle, napravili su jedan total dizajna, jedan "Gesamtkunstwerk". Kad su oni u početku došli s tom idejom, mene je to pomalo odbijalo. No, ja sam znao njihov rad, izuzetno ih cijenio, i zato sam pristao. Međutim, mislio sam da će oni nametnuti sebe, a onda sam shvatio da oni na to imaju pravo, a tako su mislili i drugi suradnici. Svi smo shvatili da su Numenovci imali pravo kad su se pedesetima vratili iz svoje vizure, i osmislili nešto što je vizualno atraktivno.

(Intervju je emitiran 21.10.2004. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
'Stvaranje svjetova' u Veneciji
53. venecijanski bijenale – 'Stvaranje svjetova'
Novi prijevod Jansonove povijesti umjetnosti
Retrospektiva Milivoja Uzelca u Umjetničkom paviljonu
Milivoj Uzelac u Umjetničkom paviljonu
Tiha pobuna
Njemački ekspresionizam u Galeriji Klovićevi dvori
Hrvatska - Slovenija: koliko se poznajemo i što si dugujemo?
Novi pejzaži Josipa Klarice u Galeriji Badrov
Likovnost - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici