Damir Sokić

14.10.2004. Print | Pošalji link

Damir Sokić docent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i jedan od profesora koji su javno istupili kritizirajući tu ustanovu.

Pred sam kraj prošle sezone u Kulturnom intervjuu ugostili smo dekana zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, a sve u vezi nerazjašnjenog skandala u toj instituciji. Zlatko Kauzlarić Atač tada je jednostavno čitavu stvar proglasio napadom koji su iskonstruirali mediji, konkretno jedna televizijska emisija i jedan novinski članak, a u međuvremenu je sva priča o Akademiji nekako utihnula.

Nastavak je, međutim, nakon ljeta ipak uslijedio, a mi smo ostali dužni dati priliku i drugoj strani da jasno kaže svoje mišljenje i obrazloži izrečene stavove koji su u medijima već dobili problematičan naziv »Pobuna na akademiji«. Upravo zato, u emisiju smo pozvali Damira Sokića, docenta na ALU i jednog od profesora koji su prije nekoliko mjeseci javno istupili s kritikama te ustanove. Bilo je tada riječi o zastarjelom programu koji se prakticira, nekoliko uglednih umjetnika i kritičara izrekli su mišljenje kako su na Akademiji nedovoljno zastupljene informacije o suvremenim tendencijama, ali daleko je najteža tvrdnja bila ona koja se ticala kompetencije nastavnog kadra. Samim istupom ovih profesora, kao i reakcijama dekana i još nekoliko njihovih kolega, neizbježno je došlo na red pitanje mogućnosti izražavanja javnog kritičkog mišljenja o stanju u toj ustanovi. Spominjao se tako i statut, ali i novi predloženi 'kodeks časti' koji bi profesorima zabranjivao problematizirajuće izjave u javnosti, a bez konzultacija s dekanom, što uostalom ni Atač nije demantirao.

U vrijeme kad je izbio skandal koji je odmah dobio ime »Pobuna na Akademiji«, zvali smo vas da gostujete u ovoj istoj emisiji. Ispočetka ste pristali, ali ste u posljednjem trenutku ipak bili odustali od sudjelovanja. Moramo vas, dakako, na početku ovog razgovora upitati - što je bio razlog te vaše odluke?

To se tada pojavilo kao jedna normalna dilema. S obzirom na to da smo mi već istupili i dali neke dosta drastične izjave, te su zatim uslijedili i napadi na nas, smatrao sam da bi bilo najbolje da Akademiju ipak predstavi sam dekan. On je to i učinio, a ja jako dobro pamtim što je tada rekao.

U čitavoj ovoj aferi pomalo je čudno da kritiku institucije nisu iznijeli studenti, nego njihovi profesori? Ne bi li studenti i sami trebali voditi brigu o kvaliteti vlastitog obrazovanja? Ili možda mislite da im je svejedno?

Ne vjerujem da im je svejedno i mislim da su prilično svjesni situacije u kojoj se nalaze, međutim, mi ipak preciznije poznajemo kako Akademija funkcionira barem u onome što se tiče nastavničkog kadra. Problemi su se zapravo akumulirali, a na kraju se morao dogoditi taj kritični moment. Morala je biti stvorena kritična masa nezadovoljstva da bi se oko određenog povoda počelo pričati, te da bi se ta priča zatim razvila i pretvorila u proces. U ovom slučaju možemo to nazvati možda čak i sukobom. Pritom ne mislim da je on nekoristan za Akademiju, jer možda je to samo početak procesa i ozbiljnih diskusija. Naravno, treba savladati prvu stepenicu, gdje nas se pokušava zaustaviti u javnoj diskusiji kritičkog razmišljanja o Akademiji, i to je možda početak nečega što bi moglo predstavljati reformu. Reforma sama po sebi samo je riječ i ništa više, a kao takva - sama je sebi svrhom.

Preko ljeta, dakle, izvan nastavne godine, pedesetak studenata potpisalo je peticiju u kojoj traže da se prestane prozivati profesore zbog izražavanja njihovog mišljenja. Je li to bila njihova samostalna inicijativa podrške i u kojoj mjeri mislite da će oni ustrajati u svom istupu?

Ne znam koliko će ustrajati. Ta peticija je poslana na nekoliko adresa: Ministarstvu znanosti, rektoratu, a pročitana je i na Akademiji. Ne znam da li su studenti dobili odgovor od Ministarstva. Što se tiče rektorata, jedna novinarka ispričala mi je kako je odgovor rektorice bio da su studenti izmanipulirani. Čuo sam još neke stvari od studenata koji su bili kod prorektora, ali na njima je da o tome pričaju, neću ih citirati jer je to bila njihova peticija. Nakon što je peticija pročitana na Akademiji, nas nekolicina izravno smo optuženi da smo studente manipulirali, a rečeno nam je i da ćemo snositi sankcije. Time dekan ponovno potvrđuje da studente baš ne smatra ozbiljnim sugovornicima. Smatram da je dekan trebao sjesti s njima i pitati ih o čemu se radi, a isto je to trebao učiniti s nama kad smo izrazili nezadovoljstvo nekim njegovim prethodnim postupcima koji su, uostalom, na kraju i doveli do peticije. Ona nije pisana samo u obranu našeg javnog istupa, već i njihovog, jer su i sami studenti bili napadnuti od dekana. Student koji je u novinama nazvao Akademiju konzervativnom bio je pozvan u dekanat. Ispričao nam je što se tamo dogodilo, a isto nam je ispričao dekan i obje se izjave slažu. Ono što me, međutim, izuzetno smeta, je prezir prema pojedincu.

Sukobi su se ponovno zaoštrili zbog pisma koje dekan Atač nedavno uputio profesoru Zvonku Makoviću, u kojem traži da se očituje o tome namjerava li uopće dalje raditi na ALU. O ovome znamo razmjerno malo, možete li nam pojasniti slučaj? Da li to ima veze s Makovićevim kritikama Akademije kao ustanove koje je iznio u medijima u vrijeme kad ste i vi istupili, ili je riječ o nekom konfliktu koji se vuče od ranije?

Da li postoji pozadina - to ne znam, ali mogu pretpostaviti. Konkretno znam za Makovićevu izjavu u novinama, gdje on citira dio pisma dekana u kojem mu se upravo spočitava istupe u medijima o problemu na Akademiji. Kolega Maković, kao profesor s Filozofskog fakulteta, inače je naš partner u realiziranju programa na nastavničkom odsjeku ALU. On, naime, vodi jedan dio teorijske nastave, a kao stručnjaka ga ne treba predstavljati jer znamo tko je on, a doista znamo i tko je Atač. Tu su dvije biografije, svakako usporedive, a kad bismo ih stavili na vagu, mislim da znam što bi prevagnulo. Maković je govorio ono što i mi - on brani pravo na slobodni javni govor, jer pod verbalnim deliktom ništa se ne može učiniti.

Ne bi li ugrožavanje suradnje s katedrom povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu dovelo reputaciju ALU kao ozbiljne ustanove obrazovanja umjetnika pod znak pitanja?

Reputacija ALU dovedena je u pitanje istupima dekana na samom početku. Mi smo jedno vrijeme šutjeli budući da smo bili pod opomenom. Atač je u vašoj emisiji demantirao svrhu te opomene, međutim, meni je vrlo jasno rekao: «Pisneš li još jednom, izbacit ću te van!» Stvari su se poprilično zaoštrile.

Stječe se nakon svega ovoga dojam da je Akademija likovnih umjetnosti postala jedna zatvorena ustanova koja pokušava biti sama sebi dovoljna, nema jasnog upliva u ono što se događa na suvremenoj umjetničkoj sceni, pa ni društvu u cjelini. Može li jedna visokoškolska ustanova uopće funkcionirati na taj način? Kako to funkcionira u svijetu?

Svaka sredina ima svoju školu, a i sredina i škola zapravo proizvode umjetnike. Radi se naprosto o drugačijim akademijama jer su one formirane u drugačijim sredinama. Danas često kažu da ako je sve prisutno u jednoj točki i ako u istoj točki imamo sve potrebne informacije, možemo automatski biti ravnopravni među konkurencijom. Nije to baš tako. Znam puno informiranih ljudi koji su, naprotiv, potpuno impotentni, i mislim da potenciju umjetniku ne daje samo informiranost. Ne volim se sjećati nekih prijašnjih vremena kad sam bio jako mlad, kad smo bili vrlo malo informirani i kad smo s vrlo malo informacija, prevrćući ih i gledajući sa svih mogućih aspekata, samouvjereno pričali o tome. Prije nego što sam doputovao u New York prije mnogo godina, uobražavao sam si da svašta znam. I jesam - znao sam, imao sam digestiranu sliku o nekim sredinama, ali tek sam tamo stekao sliku o platformi na kojoj neke stvari stoje. Za ilustraciju: kod nas su nekad davno možda i pojavljivali neki radovi koji su se nazivali pop artom, ali tada ovdje potrošačko društvo nije ni postojalo, pa su te stvari, logično, bile malo i smiješne. Danas se može reći nešto kao »svi se znamo«, međutim ipak nije tako. Kad se nađete u jednoj sredini bogatoj svim mogućim kontrastima onda je, naravno, sve radikalnije. Nužno je da izraz bude radikalniji, odlučniji, prezentacija jasnija, gard agresivniji, a to kod nas jednostavno nije moguće. Utoliko su naši studenti malo hendikepirani, a to ovisi o opremljenosti škola, kvaliteti kadrova. Oni se nakon par godina moraju naći na tržištu ideja i, dakle, puno toga moraju kompenzirati. Mi ne možemo mijenjati kompletnu sredinu i ne možemo ovaj grad učiniti drugačijim, ali školu sigurno možemo - kao nekakvu početnu točku. To se postiže posebnim naporima, i mislim da se radi o strašnoj rasipnosti ako na Akademiji imamo jako puno onakvih kadrova kakve spominje Maković s kojim se ja u potpunosti slažem. Istu stvar sam rekao već prije njega: 'Akademija je pretrpana neadekvatnim kadrovima – ljudima bez umjetničkog identiteta'.

Što to znači biti dobar profesor, dobar nastavni kadar na akademiji? Da li je to vezano uz njegov status na umjetničkoj sceni, ili su posrijedi i neke druge kvalitete? Ako nije riječ o reputaciji, kao što neki navode, kako uopće sistem izbora profesora pronalazi te »druge kvalitete«?

Početna osnova bi trebala biti njegova osoba, njegov radni individualitet, a to se mjeri upravo po njegovim jasno izraženim stavovima u umjetnosti koji su jednostavno shvaćeni kao jasni pa su bili kao takvi slušani i gledani, te je on zbog toga bio prisutan na sceni. Kad kažem 'scena' mislim na izložbe, postave u muzejima, publikacije, životopis umjetnika i njegov utjecaj u sredini. Vrlo je važno kad se pamti njegova riječ i kad se kaže »on je rekao to tada i tada, i on je napravio to tada i tada«. Tvrdim, da ne ponavaljam, da ima jako puno ljudi na Akademiji koji nisu napravili ništa! Na natječajima koji su bili otvoreni na ALU bilo je mnogo ljudi koji su imali impozantne biografije i nisu bili primani, a primljeni su umjesto njih oni u čijim je biografijama vladala pustoš. Neću spominjati imena, ali spisak bi bio dug i svako bi ime zahtijevalo raspravu.

Kako je moguće da takvi ljudi egzistiraju i dalje tamo?

Vrlo jednostavno: po inerciji birokratskog mehanizma koji naprosto sam sebe umnaža. Upravo o tome smo svi mi govorili, jer smatramo da imamo jako puno dobrih kadrova izvan Akademije koji bi jako rado tamo i radili.

Zar ne postoji nikakav sistem koji bi takve kvalitetne ljude mogao dovesti na Akademiju?

Kad imate kritičnu masu prosječnih i ispodprosječnih, onda je tu vrlo teško probiti stvar, jer odluke se donose nadglasavanjem, što možda i jest legalno, ali nije legitimno. Ovo sam jednom prilikom rekao, pa me dekan u vašoj emisiji, naravno, osporio. Nazvao sam to pat-pozicijom, gdje vrlo teško možemo riješiti stvar. Na Akademiji je sada ovakva situacija: s jedne strane su se ljudi homogenizirali, a nas nekolicina smo se radikalizirali. Između jednih i drugih stoji jedna oportuna grupa, odnosno, većina ljudi koji gledaju u pod. Jedino rješenje vidim u dijalogu, u javnom govoru. Društvo će se pak pokazati onakvim kakvo ono jest. Kad kažem »društvo« mislim na institucije, ali ne pozivam nikoga i ne pozivam se ni na što. Rezultat ili uspjeh je naprosto očitovati pozicije, učiniti ih vidljivima.

Jedan poznati umjetnik nam je u nekom od ranijih intervjua rekao kako akademija ionako ne može nikog ništa zbilja naučiti, nego da služi kao mjesto gdje će mladi umjetnici biti u kontaktu jedni s drugima, i kroz te kontakte i zajednička promišljanja na neki način udisati suvremenu klimu. To je ipak, donekle, pomirljiv stav. Mislite li da situacija među studentima na Akademiji barem u tom smislu funkcionira?

Slučajno znam da se radi o Braci Dimitrijeviću, budući da sam slušao taj intervju. On je bio student na našoj akademiji, ugledan je umjetnik i čovjek od karijere. Reći ću nešto malo bezobrazno: Braco se voli prišmajhlati - i akademiji i studentima. Rekao je da akademija ne može ništa naučiti, a onda sve ostavio ipak studentima da oni sami stvaraju jednu atmosferu i da stvari krenu iz te atmosfere. Ne ide sve iz atmosfere, jer sve je atmosfera - i profesori i studenti. I jedni i drugi dio su Akademije, pa ako stvar postavimo tako pasivno, onda nemamo o čemu uopće pričati. Mislim da danas dobre stvari nastaju jedna uprkos drugoj, u neslaganju, pa čak i u sukobu. Kad se dva mišljenja sukobe, onda se rodi treće mišljenje. To »dijete« garantira vitalitet školi, a ona ga jednostavno mora imati. Znam da su akademije nužno po svojoj prirodi konzervativne, ali one nisu takve samo zato da bi same sebi bile svrhom. Radi se o tome da one utvrđuju neke vrijednosti, a novo u umjetnosti upravo je sumnja u te iste vrijednosti. I sam do podneva u školi moram studentima nešto tvrditi, da bih isto to od podneva kod kuće krenuo rušiti. Sam se mijenjam, javni sam radnik, upadam u kontradikcije, izlažem vrlo različite stvari, moj je rad podložan kritici, pukotina između dvaju radova uvijek je velika, a u tom rascjepu nalazi se područje umjetnosti.

Da li je moguće istovremeno nastaviti graditi umjetničku karijeru i predavati na akademiji? Bili su spominjani neki umjetnici koji nisu primljeni na natječajima za nastavni kadar, ali ima i brojnih drugih koji nikad nisu ni razmišljali ući u takvu ustanovu, unatoč svim privilegijama koje im taj status pruža.

Tu postoji samo jedna privilegija: umjetnici primaju plaću, što je, pogotovo u našoj siromašnoj sredini, velika stvar. Ima umjetnika koji ne žele biti pedagozi iz raznih razloga, od nekih koji jednostavno ne mogu, nekih koji ne žele raditi s ljudima, nekih čiji su razlozi idejne prirode, do nekih koji su se snašli na druge načine, i tako dalje. Smatram da loš umjetnik ne može biti dobar profesor. Onaj koji umjetnost ne poznaje nema što o njoj pričati. Ima još nešto - često se kaže da je najbolje kad umjetnik iza sebe ima dosta godina rada i iskustva. Ja mislim da se umjetnik ne mjeri po dužini brade, nego po svojoj umjetničkoj biografiji. Karijera je pogled u visinu, a umjetnost je pogled u dubinu. Mi znamo pročitati što znači ozbiljan rad i ozbiljan umjetnik, a studenti dobro znaju prepoznati karizmatsku osobu koja živi za umjetnost.

Mislite li da studenti koji izlaze s Akademije osim zanatskih vještina trebaju posjedovati i neke druge, primjerice, motiviraju li ih profesori uopće da nauče verbalizirati i argumentirati svoje radove? Smatrate li to jednako važnim dijelom umjetničkog obrazovanja?

Hvala Bogu ako se dogodi da umjetnik zna verbalizirati, međutim, mi njih ne učimo elokvenciji ni retorici. Mislim da s ALU može izaći izvrstan umjetnik, a da je istovremeno totalno mutav. Znam jednog vrhunskog našeg umjetnika, neću mu spominjati ime, obožavam ga - ne može tri rečenice sastaviti o svom djelu, a svako djelo koje sam vidio je čarolija. Dakle, mislim da to i nije toliko važno, iako je, naravno, dobro došlo.

Odnos prema novomedijskim praksama na ALU čini se na prvi pogled pomalo čudnim. Naime, odnedavno postoji odsjek koji omogućava studentima rad i obrazovanje u takozvanim novim medijima, ali on se formalno zove «Odsjek za animirani film». Nije nam baš jasno zašto je to tako formulirano, a ne jednostavno kao «Odsjek za nove medije», kakav, primjerice, već postoji na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Moram vas ispraviti: tako se on zvao donedavno. To je bio «Odsjek za animirani film» i imao je u sebi usmjerenje «Novi mediji». On se danas zove «Novi mediji i animirani film». To još uvijek nije najsretniji naziv, jer animacija je dio multimedije. No dobro, pustimo naziv, on može sadržavati u sebi neku pogrešku, budući da je odsjek još u nastajanju, premda možda i to predugo traje. Marušić je vrlo spretan u tome, i mislim da ga dobro vodi, Galeta se možda slabije snalazi, ali vjerojatno ne svojom krivnjom. Što se tiče splitske akademije, ona je drugačije strukturirana. Moram međutim dodati da upotreba pojma novih medija ne znači automatski ujedno i novu misao. Može se biti vrlo konzervativan i sa više medija, pa čak i s viškom medija. Sama činjenica multimedijalnosti ne znači nužno i neku progresivnu misao.

U javnosti je sva ova priča o Akademiji bila uglavnom percipirana kao nekakav sukob između progresivnih i tradicionalnih, te između onih koji zastupaju nove i stare medije. Nisu li takvi zaključci malo preishitreni? Dovoljno je npr. reći da su najglasniji u istupima bila trojica umjetnika koji su svoj status uglavnom stekli još osamdesetih: dvoje slikara – vi i profesor Igor Rončević, te jedan kipar – profesor Barišić.

Istina, ja sam završio slikarstvo, ali češće sam izlagao nešto što i nije slikarstvo. Međutim, slažem se s ovim što ste rekli na početku - da se ovdje ne radi do kraja o sukobu progresivnih i konzervativnih ili tradicionalnih i modernih. Ima nešto i toga, ali smatram da je problem zapravo u odnosu mišljenja i ne-mišljenja. Rekao sam ranije da kad se sukobe dva mišljenja onda se nekog vraga i dogodi, ali kad se sukobe mišljenje i glupost, ne dogodi se baš ništa. U ovoj situaciji jednu se stranu uopće ne sluša nego ih se a priori uzima kao neprijatelje Akademije. Tko to ima pravo biti Akademijom? Svi smo mi Akademija i tražimo dijalog, ali otvoren i do kraja oštar.

U bilo kakvom pokušaju definiranja što bi to značilo imati zanatski orijentiranu akademiju, obično se izvlače banalne konstatacije o tome da je, primjerice, potrebno manje sati crtanja i crtanja akta, te da nije potrebno dobro crtati da biste postali «dobar» umjetnik. Je li to baš tako? Naime, ako ste izučili vještinu, to ne mora značiti da ćete nakon studija početi crtati brodiće i kućice i prodavati kič u lošim galerijama. Ne leži li problematični fenomen «zanatskog» i «akademskog» ipak u nečem posve drugom?

Ovo je umjetnička škola, a nije obrtna ili zanatska škola. Za mene ni zanat ni vještina ne znače ništa - ni ruka ne znači ništa. Ruka radi ono što oko vidi, oko vidi što mu glava kaže da gleda i tu je smjer vrlo jasan. Otvorimo danas bilo koju knjigu o umjetnosti i pogledajmo što je tu ruka napravila? Ima, naravno, i ruke gdje je potrebna i gdje je nešto mogla izvesti, ali kad ne može vlastita ruka onda to napravi neka druga. Ja tvrdim da je u samom djelu nastanjena ideja, a tko ga je napravio, to nema nikakve veze.

Nastup profesora Igora Rončevića, Petra Barišića i vas, na samom je početku bio poprilično izravan i žestok. Čule su se optužbe da na ALU rade, između ostalih, i ljudi koji zarađuju prodajući kič. Mislite li sada da su takve izjave ipak bile malo ishitrene, jer su se mnogi od profesora na koje se primjedba možda uopće nije ni odnosila, mogli naći uvrijeđenima misleći da je i o njima riječ? Ne mislite li da ste možda time, i bez namjere, izgubili potencijalnu potporu kod dijela vaših kolega?

Potporu za što?! Mislim da to nisu bile ishitrene izjave, ali bilo je ishitrenog ponašanja onih koji su se osjetili uvrijeđenima. Ako su se osjetili uvrijeđenim, a nitko nikoga nije imenovao, znači da su se prepoznali. Činjenica je da ima dosta profesora na Akademiji koji rade kič. Oni profesori koji rade kič neka studentima objasne svoju vjerodostojnost. U umjetnosti je vrlo važna moralna komponenta. U umjetnosti se mogu raditi različite stvari, možete rušiti ono što ste prije nekog vremena učinili jer ste promijenili mišljenje, ali kič nije mišljenje - kič je notorna glupost! Ako to studenti znaju, i ako profesor zna da to studenti znaju, onda taj profesor kaže da su studenti neobrazovani, ovakvi ili onakvi. Znam ja što je to - to je figa u džepu i to je obrana onoga koji je i sam svjestan da raditi kič i nije baš neka vrlina.

Postoji li ikakva mogućnost da Akademija mirno, bez skandala, bez radikalnih koraka i intervencije izvana, doživi toliko željenu reformu? Čini nam se da se nalazite u dosta nezavidnoj poziciji u ovom trenutku.

Oni koji su se prepoznali neka im bude. S nekim kolegama sam razgovarao, a neki me nisu ni pitali i ne znam da li je to zato što se nisu usudili ili zato što im nije bilo stalo da čuju moje mišljenje. Neću se nikom ispričati jer se nemam za što ispričati. To bi bilo kao da je institucija meni autoritet, što nije! Niti milost tražim niti bih je sam dao. Znamo na koga se to odnosi, meni je to bistra uzorna misao koju ne bih dalje komentirao. U nezavidnoj smo poziciji zbog toga što smo, rekao bih, ne na početku, nego na prapočetku. Prvo treba otvoriti mogućnost da se otvoreno o tome govori. Čini mi se da je to početak, ali ne znam kamo ćemo stići. Mislim da oni koji su doveli Akademiju u ovo stanje, a mi smo ih imenovali konzervativnima, nikakvu reformu ne mogu učiniti. Za mene ovo betoniranje pozicije nije reforma.

Mislite li da je ovakvo stanje na ALU samo dio problema? Čini se da se on može proširiti i na ovdašnje umjetničko tržište, na dio galerijske scene, ali i na politiku drugih institucija koje su na ovaj ili onaj način vezane uz umjetnost.

Umjetničko tržište kod nas je vrlo slabo, i iskreno, ne znam što to može tržište dobra učiniti. Na tržištu ima dobrih i loših stvari, ali komercijalna vrijednost djela nije umjetnička vrijednost. Institucije su pak strašno siromašne, često u prilično jadnom stanju. Od institucija ne možemo Bog zna što očekivati, pogotovo od onih koje su financirane državnim sredstvima. Mislim da ćemo se još dugo nalaziti u lošoj situaciji i da će se umjetnička scena dešavati sa izrazito puno odricanja i jako puno improvizacije. Što se tiče medija, ono što u medijima gledamo o umjetnosti toliko je nekritično, tu je hrpa ljudi koji nemaju pojma, a umjetnost je često samo dekoracija nekim društvenim događajima bez doticanja suštine problema. Zapravo smo sada u nekom rezervatu koji se obavija unutar struke.

(Intervju je emitirano 14.10.2004. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
HDLU dobio novu-staru upravu
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Trijenale hrvatskog kiparstva 2009.
'Dim oslobađa' Damira Sokića
'Rauch macht frei' Damira Sokića u Gliptoteci HAZU
MSU i dalje bez ravnatelja
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
MSU dobio novu staru ravnateljicu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici