Andreja Kulunčić

01.06.2006. Print | Pošalji link

Andreja Kulunčić jedna je od najprisutnijih hrvatskih umjetnica na međunarodnim izložbenim manifestacijama, pa iako nastavlja izlagati i u Hrvatskoj, njen recentni rad nemoguće je pratiti bez uvida u brojne projekte realizirane u inozemstvu.

Iza sebe ima nastupe u sklopu Kasselske Documente, Manifeste 4 u Frankfurtu, izlaganja na Istanbulskom i Liverpoolskom Bijenalu, ali i u njujorškom “P.S.1” i u Whitney muzeju. Od lansiranja kod nas, ali i internacionalno, prilično zapaženih projekata poput “Embrija” i “Distributivne pravde” prošlo je već nekoliko godina. U međuvremenu je, kao nastavak ranije spomenutih, aktiviran novi online rad “Cyborg Shop”, a realiziran je i niz drugih projekata od kojih mnogi u javnom prostoru i izvan galerijskih okvira.

U presjeku je riječ o praksi usmjerenoj na društveno angažirane teme, koja se najčeše obraća mnogo široj publici od one galerijske. S druge strane, metodologija kojom se umjetnica koristi u nekima od svojih projekata je interdisciplinarna, što znači da su u njih uključeni stručnjaci iz različitih disciplina, poput sociologa, filozofa ili marketinških dizajnera.

Njena samostalna izložba “Mjesto pod suncem”, otvorena prije nekoliko dana u Galeriji Nova, neka je vrsta retrospektive onog dijela radova Andreje Kulunčić koji hrvatska publika dosad nije vidjela, ili je pak njihova galerijska prezentacija, zbog karaktera samih radova, možda bila izostala. Između ostalih, riječ je o projektima poput “Austrians Only”, koji se bavio problematikom migranata, zatim “Teenage pregnancy” i “Artist from”, nastalih u sklopu Liverpoolskog bijenala, odnosno Manifeste, te “The New York Art World for Dummies”, koji je ironično tematizirao modele uspjeha na umjetničkom tržištu.

Kada si se nakon studija sredinom devedesetih pojavila u Zagrebu i na hrvatskoj umjetničkoj sceni, vrlo si brzo započela istraživati mogućnosti interneta kao medija i kreirati svoje prve web projekte. Je li postojao neki poseban razlog?

Sredinom devedesetih u Hrvatskoj smo imali jednu dosta zatvorenu situaciju u svakom pogledu, ograničenja u materijalnom smislu, kao i u komunikaciji s vanjskim svijetom. Internet mi se činio prije svega odgovarajućim medijem za realizaciju mojih radova jer je podrazumijevao minimalan trošak, a s druge je strane omogućavao komunikaciju i s ljudima vani. Također je u to vrijeme bio novi medij u kojem su se otkrivala široka i potpuno nova polja istraživanja, pa mi je i stoga bio zanimljiv, ali kao što rekoh, nije to bio moj svjesni izbor, nego jedan od načina da pronađem svoj put unutar datih okolnosti.

Čak i neki od tih ranih, opsegom mnogo manjih web-projekata, bavili su se društvenim i političkim pitanjima, pozicijom pojedinca u društvenom sistemu, fenomenom tranzicije, i tako dalje. Iako si bila jedna od prvih koji su u Hrvatskoj radili umjetničke projekte bazirane na webu, čini se da tebe tehnologija kao takva nikad nije zanimala, koliko sam sadržaj koji je moguće na taj način iskomunicirati.

To je točno - ima ljudi koji se bave internetom na način da im medij predstavlja fokus rada, te ga kroz rad istražuju. Ja koristim internet kao alat unutar moje metodologije, za svoj rad, odnosno, svoju umetničku praksu. Služim se njim kao što netko drugi koristi glinu ili boju, ali naravno ne radi gline ili boje, nego kao medij pomoću kojeg prenosim određenu poruku ili ideju. Bila je to sredina devedesetih, tako da se ranih radova sada slabo sjećam. Uglavnom su se bavili idejom demokracije. Postavljala sam pitanja poput: pomaže li internet zaista u demokraciji, jesmo li bolje informirani, omogućava li zbilja veću otvorenost, jesmo li bliži nekim pitanjima, da li su naše odluke relevantne u demokratskom procesu? U to je vrijeme i predsjednik Tuđman još bio živ, pa su pitanja imala i neke konkretnije elemente, ali generalno se sve moglo sažeti na pitanja demokracije i izbora. Kasnije su projekti postali malo opsežniji, izrasli su u neke opće teme od kojih je jedna bila Distributivna pravda, kojom sam se pet godina bavila s čitavim timom stručnjaka. Na određen način ti rani projekti i jesu obilježili moj daljnji rad.

Koliko je bitna estetska komponenta u tvojim radovima, odnosno, vizualno oblikovanje materijala kojima se služiš?

Vizualno oblikovanje materijala ovisi o onome što želim iskomunicirati u konkretnom projektu. Ako određenu ideju, poruku ili izkaz želim prenijeti preko velikih billboarda na cesti, onda angažiram osobu koja se inače bavi takvom vrstom komercijalnog dizajna. U slučaju projekta «Zatvorena zbilja – Embrio», koji je imao više umjetničku podlogu, pozvala sam dizajnericu koja je već radila slične umjetničke projekte, manje lijepe, i manje estetizirane. Dakle, vizualnu komponentu gledam u kontekstu cilja koji želim ostvariti određenim radom, ali nije mi bitna kao umjetnost sama po sebi, niti me zanimaju njene estetske kvalitete u klasičnom smislu.

U interaktivnim dijelovima radova poput «Distributivne pravde», «Embrija» i «Cyborg shopa» nije odmah jasno naznačeno kako je riječ o umjetničkom istraživanju, pa niti znanstvenom, ili sociološkom istraživanju, nego radije puštaš da se učesnici malo igraju, a tek im naknadno podastireš opću sliku onoga u što su se upleli i u čemu, na koncu, sudjeluju. Koliko ti je bitna ta komponenta «igre» u komunikaciji s publikom?

Kod nekih je radova to jako bitno, riječ je o elementu koji koristim kako bih privukla pažnju posjetitelja. Interaktivni radovi, koji traže reakcije i sudjelovanje posjetitelja, moraju biti privlačni i što više user-friendly, bez obzira radi li se o igrama, upitnicima, intervjuima, ili namještaju koji koristim u galerijskim instalacijama. Trudim se ne odbiti publiku od sadržaja previše mračnim ili prekompliciranim izgledom. Ako je pak riječ o nekom društvenom iskazu, onda je metodologija opet potpuno drugačija, jer je ponovno riječ o drugoj vrsti rada.

Radovi «Teenage pregnancy», a donekle i «Austrians only» u marketinškoj komponenti imaju određenih sličnosti s ranijima poput «NAMA-e» iz 2000. godine i «Artist from» s Manifeste 4. Plakati i letci ovih projekata pri površnom pogledu daju onu bezbrižnu sliku kojom nas napajaju reklamne kampanje, a tek se pažljivijim gledanjem razotkrivaju potisnuti problemi koji stoje iza toga. Teme kojima se baviš nikad, naime, nisi promatračima prezentirala na izravan ili agresivan način. Misliš li da takva metoda ima jači efekt?

Želim promatrača neprimjetno izmjestiti u drugu poziciju, izvući ga iz njegove sigurne ravnoteže, jer znam da ga ne mogu navesti da nešto u potpunosti pročita ako je poruka koju prenosim u bilo kojem smislu agresivna ili brutalna. Ona mu mora biti servirana tako da mu ostane u glavi nakon što ju je pročitao, nakon čega će ju možda osvijestiti ili neće. Naravno, ne možete u nekome osvijestiti nešto što on možda ne želi osvijestiti, ali ako je dobar primatelj, i ako ste mu pristupili na suptilan, neagresivan način, možda će to imati efekta na njegovu, recimo, svijest o društvenom okruženju u kojem živi. Najbolji primjer za to je rad «Samo za Austrijance» koji se sastoji od posve obično izgledajućih oglasa u kojima se nude poslovi čistačica ili radnika na gradilištima. U njima sam promijenila samo jedan detalj – napisano je kako se na oglase mogu javiti samo Austrijanci, a ne Turci ili naši ljudi koji najčešće dobivaju takve poslove. Kroz tu su se malu igru mogli osjetiti na neki način prozvanima, jer su im, bez obzira na njihovo možda i visoko obrazovanje, ponuđeni najgori poslovi, sa svim onim radnim uvjetima koje isti Austrijanci kao poslodavci pružaju ljudima koji kod njih rade na crno, a nikad se vjerojatno nisu zapitali o težini njihove pozicije. To je pojedince možda natjeralo barem da se na trenutak zamisle.

Veći dio projekata koje upravo izlažeš u Galeriji Nova rađeni su u sklopu inozemnih izložbi, i u svojoj su temi sadržavali neku vrstu lokalne specifičnosti - primjerice, projekt «Maloljetnička trudnoća» u Liverpoolu rađen je za Veliku Britaniju, kao zemlju gdje je taj problem osobito izražen, ili «Austrians Only», čiji letci i oglasi kod Austrijanaca neizravno provociraju osvještavanje diskriminativnog pogleda na strance u njihovoj zemlji. Treba li postavljati pitanje «prevodivosti» takvih projekata u drugim sredinama?

Ne mogu se prevesti u potpunosti, jedan na jedan. Ostanimo na primjeru rada «Samo za Austrijance». U toj smo situaciju zapravo mi oni drugi. Dakle, bila je riječ o oglasu usmjerenom na one koji najčešće nude takve poslove, dok smo u našoj sredini upravo mi, a mnogi su od nas bili u takvoj situaciji, oni koji se takvih poslova često primamo. Nije prevodiv u smislu da ne mogu ponovno tiskati isti oglas u našim novinama s izmjenom «Samo za Hrvate», ali barem kroz općenito informiranje o samom projektu problem se može donekle osvijestiti i za našu sredinu. Problem kojim se bavim u radu «Teenage pregnancy», realiziranom u sklopu Liverpoolskog bijenala, kod nas nije toliko izražen. Međutim, budući da je britanska socijalna politika nešto što često izdvajamo kao primjer na koji se treba ugledati, ovo za nas može biti prilika da se zapitamo je li ta britanska socijalna politika zbilja model koji treba nekritički kopirati, ili i tu ipak postoje pitanja o kojima treba razgovarati.

Zapravo vrlo malo znamo o tvojim umjetničkim počecima. Kad si se, uopće, kao diplomirana kiparica, zainteresirala za interdisciplinarne projekte s jedne, i mogućnost društvenog angažmana kroz umjetnost, s druge strane?

Moramo razdvojiti te dvije stvari. O projektima koji su sadržavali određenu vrstu društvenog angažmana uglavnom smo dosad razgovarali, dok su ovi drugi, interdisciplinarni projekti poput Distributivne pravde, Cyborg Shopa ili Embrija uglavnom bili više vezani uz neka općenitija pitanja poput, primjerice, genetskog inženjeringa, naše spremnosti i etičke zrelosti za sve tehnološke napretke koje znanstvenici predviđaju i tako dalje. Što se tiče prve grupe radova, koji se nazivaju društveno angažiranima, ili radovima koji se bave društvenom problematikom, nešto se ključno, ako iskreno promislim, vjerojatno dogodilo tijekom mog boravka u Latinskoj Americi, gdje sam provela oko godinu dana. Kasnije sam bila i u Indiji, gdje situacija nije nimalo bolja, ali ovo je ipak bilo više bolno iskustvo, možda i zato što sam tamo došla sa svojih 23 ili 24. godine, tek završenim studijem i puna elana, vjere, ljubavi i divljenja prema kulturi i umjetnosti koje sam se nagledala u Europi. Međutim, kada dođete u Latinsku Ameriku počnete razmišljati, recimo, o Španjolskoj i na čemu je ona izgradila sve što je izgradila, ne samo španjolska, nego i druge kulture. Nakon tih godinu dana vratila sam se krajnje depresivna, ništa mi od onog čemu sam se ranije divila nije bilo više toliko lijepo niti drago, čak sam se i sama osjećala pomalo blatna u svemu tome. Takvo iskustvo ne možete jednostavno izbaciti iz svog sistema, ono ostaje u vama i prisiljeni ste barem pokušati prenijeti nešto od toga i ljudima oko sebe. Ne možete, naravno, izravno osvijestiti takve stvari, ali postanete osjetljiviji na probleme manjeg opsega, svakako manjeg u odnosu na ono što ste vidjeli - djecu od 3-4 godine koja sama prose po cesti, umiru od gladi i od bolesti, što je užasno strašno za vidjeti.
Interdiciplinarni projekti krenuli su 1998. i 1999. godine, kada je Hrvatska u društvenom i političkom smislu još uvijek bila zatvorena. U takvim sam uvjetima osjećala kako smo svi mi i također ostajali izolirani i zatvoreni u svojim pojedinačnim disciplinama, radili uglavnom nešto za sebe, te kako nije bilo nikakvih mostova između nas. Silno sam željela razgovarati s biolozima, filozofima, teolozima ili znanstvenicima iz različitih oblasti, s ljudima koji svoj posao rade sjajno u granicama disciplina kojima se bave, te pokušati inicirati nešto što će nas navesti da radimo zajednički i podijelimo iskustva jedni s drugima. Moram reći da je iskustvo rada na interdisciplinarnim projektima bilo uistinu prekrasno, u svakom je slučaju bilo mnogo lakše nego ovo drugo, gdje se često susrećete s teškim situacijama. Mislim, kada radite s azilantima, ti vas susreti moraju pogoditi – i po mjesec dana nakon toga ne znate što biste sa sobom. Povremeno se dogodi i da nekome, neovisno od umjetnosti koju radite, i konkretno pomognete, bilo u novcu, hranu ili na treći način, ali opet ste svjesni da ste riješili možda jedan ili dva problema na kratko vrijeme, jer generalno problem nije riješen. Lijepo je ponekad vjerovati i kako ste možda nešto pokrenuli u nekome tko je vidio vaš rad, ali to je otprilike to. Ovdje se ipak stvorila jedna energija među svima nama - bilo nam je lijepo, i meni i suradnicima, i ljudima koji su dolazili na te izložbe. Tu energiju razgovora i interakcija htjela sam izložiti i ovdje. Često govorim kako mi zapravo ne znamo baš uvijek razgovarati na najbolji način, prečesto se često ljutimo jedni na druge, uvredljivi smo, umjesto da se pokušamo 'naučiti' ili pristati na dijalog jedni s drugima, a u ovakvim suradnjama upravo se to stvarno događalo.

Pitanje «Zašto je ovo umjetnost?» nešto je što si, kako sama često kažeš, mnogo puta čula na tribinama organiziranim u sklopu tvojih projekata. Ono je još zanimljivije ako ga sagledamo uzimajući u obzir činjenicu da s jedne strane postoje umjetnička djela čije se «umjetničko» određenje čini samorazumljivim, a s druge ona čiju su definiciju kao kao «umjetnosti» javnost i publika sklone dovoditi u pitanje. Što odgovaraš kad ti takvo pitanje postave?

Puno me ljudi pitalo zašto sam odlučila postaviti diskusiju na jednu tako banalnu temu. Međutim, zbilja me mnogo ljudi, posebno u Istočnoj Europi, znalo upravo to pitati kad sam radila prezentacije svojih projekata. Budući da su dosadašnje diskusije za temu imale genetski inžinjering, raspodjelu dobara, ili druge teme koje su proizlazile iz projekata, obično sam obećavala da ćemo se pitanjem «Zašto je ovo umjetnost?» baviti nekom drugom prilikom, iako je riječ o najiskrenije postavljenom pitanju, i ne shvaćam ga kao napadačko. Uglavnom, sad je ta prilika. Čitavo događanje zamislila sam kao razgovor, u kojem nam, naravno, nitko neće baš objasniti «zašto je to umjetnost», ali barem je to prilika da se svi oni koji imaju nešto reći na temu nađu na jednom mjestu i pokušaju otvoreno razgovarati o ovoj vrsti umjetničke prakse. Moram inače dodati da onda kada su se moji radovi pojavljivali na ulici - kao u slučaju projekta «NAMA», ili u obliku oglasa u novinama, kao kod «Austrians only» - sve se te stvari ljudi u tom konkretnom trenutku i na konkretnom mjestu uglavnom jako dobro razumjeli i prihvatili. Publika kojoj su oni bili namijenjeni, i ne znajući da je je riječ o umjetničkim radovima, na njih je općenito jako dobro reagirala. Problemi se događaju onda kada se to prenosi kao informacija u galeriju. Tada su očekivanja drugačija. Kad uđete u galeriju i naiđete na takav rad - tek se onda zapitate «zašto je ovo umjetnost?». Upravo o tome želimo razgovarati.

Jedna od dilema koje koje se provlače kroz rad «The New York Art Scene For Dummies» jest buduća orijentacija hrvatske umjetničke scene, koja može ići ili prema američkom tržišnom modelu liberalnog kapitalizma, ili zapadnoeuropskom modelu javnog financiranja. Koje je tvoje mišljenje o tome, je li takva tranzicija moguća u našim uvjetima, i koje su prednosti jednog i drugog modela?

Kad radim takvu vrstu istraživanja obično ne zauzimam nikakav otvoreni stav, jer mi se čini kako bi to previše utjecalo na ljude koji mi odgovaraju na upitnike i na njihove odgovore u intervjuima. Ali, evo, kad me već pitate, osobno mislim da bi ipak taj zapadnoeuropski model za nas bio bolji. Ovaj koji sada imamo, koliko god imao dobrih strana koje možda želimo zadržati, nažalost je neodrživ. U ovoj se tranziciji sve mijenja, a sfere umjetnosti i kulture možda će biti posljednje, ali i one će se morati priključiti toj tranziciji naprosto zato što se mijenja sam sustav unutar kojeg djeluju. Iskreno se nadam da ćemo ići prema zapadnoeuropskom modelu,u kojem država izdvaja ogromna novčana sredstva za umjetnost, što je zapravo i pretpostavka da možemo raditi ovu vrstu kritične umjetnosti. Razgovarala sam s ljudima u Austriji i Velikoj Britaniji, i oni smatraju kako je posve u redu da se porezni novac koji se odvaja za kulturu troši i na one projekte koji možda kritiziraju društveni sustav, osvještavaju ili čine vidljivima njegove nedostatke. To znači da se sustav otvara kritici, bez obzira što je kritika praktično plaćena novcem od poreza.
U Americi je situacija potpuno drugačija, jer morate raditi s privatnim fondovima koji ne gledaju blagonaklono na činjenicu da kritizirate onoga tko vas financira. Zbog toga je tamo vrlo malo zaista kritične umjetnosti. Ako je ima, ona je marginalizirana, a budžeti su za najmanje jednu ili dvije nule manji u odnosu na one koje za istu vrstu umjetnosti osiguravaju Austrija ili Njemačka, ili one koje se u New Yorku odvajaju za 'komercijalnu' umjetnost. Naravno da bi iz moje točke gledišta bilo bolje ako ćemo se kretati prema modelima koje nudi Zapadna Europa, kao što, s druge strane, umjetnicima koji rade neku drugu vrstu umjetnosti možda više odgovara američki tržišni model. Ovo drugo bi, međutim, podrazumijevalo više privatnih kolekcionara, više privatnih fondova iz kojih bi se umjetnost financirala, i puno više ljudi koji bi umjetnost na taj način konzumiralo. Još ćemo vidjeti - možda će se naći i neki miješani model, ali u svakom se slučaju nadam da ćemo biti mudri u svojoj odluci, na korist svih nas.

Zanimljivo je da si prodala Embryo, rad koji je većim dijelom bio vezan uz internet aplikaciju. Što se događa kad neka institucija taj rad kupi. Da li prestaje biti dostupan šitrem krugu korisnika, da li mijenja domenu, i pod kojim se uvjetima općenito takvi radovi kupuju?

Samo bih kratko objasnila o čemu je riječ. «Embryo» sam pokrenula s grupom stručnjaka 1999. godine, a 2000. je on prvi put bio izložen u Galeriji Miroslav Kraljević. Već je tada imao dva dijela. Prvi je dio igra na internetu u kojoj dvije osobe, naizmjenično određujući željene osobine, virtualno kreiraju jedan embrij. Stvoreni embrij ulazi u galeriju, a statistike prikupljene iz galerije embrija uspoređujemo s onima koje određuju, kako smo ga nazvali, «normalno društvo». U drugom dijelu pozvali smo znanstvenike, teologe, filozofe i biologe da javno razgovaraju o tome, dakle: kako će naše društvo izgledati ako bude izmijenjeno u slučaju da manipuliranje ljudskim genima bude dozvoljeno, je li to uopće etično ili nije, te jesmo li za sve to uopće spremni? Zanimalo me s kakvim ćemo se pitanjima susresti u različitim društvenim i kulturnim kontekstima, pa smo slične diskusije organizirali i u drugim zemljama, poput Indije, Nizozemske i Sjedinjenih Država. Diskusije smo snimali, a kasnije smo kroz dokumentaciju i uspoređivali različite statistike i razmišljanja na tu temu.


Očekivano, ako imate rad u takvom obliku, logično je pitanje pod kojim ga uvjetima možete i želite prodati? U ovom trenutku prodan je na način da onda kada bude skinut s interneta - a to će se dogoditi čim internet bude tehnološki daleko napredniji od onoga što je 2000. godine bilo moguće pokretati na serverima – bude postavljen na lokalni server u samom muzeju, gdje se nastavlja interakcija i dalje dopunjava baza embrija. Posjetitelji će, dakle, i dalje moći kreativno sudjelovati razvoju projekta, te se tako rad neće samo svesti puku dokumentaciju. S druge strane, i sva dokumentacija o onome što smo radili tijekom šest mjeseci putovanja, razgovora i diskusija ostaje kao zaustavljeni trenutak u vremenu. Naime, kad govorimo o budućnosti zapravo govorimo sami o sebi, odnosno o našoj vlastitoj projekciji onoga što zamišljamo kao idealno društvo sutrašnjice. Za dvadeset godina ljudima će biti zanimljivo vidjeti kakve su te projekcije bile, i kakvu smo budućnost zamišljali.

Budući da nagradna igra koju si uključila u aktualnu izložbu proizlazi upravo iz problematike tržišta i percipiranja vrijednosti djela suvremene umjetnosti u javnosti, možeš li nam ukratko ispričati o čemu se konkretno radi?

Jedno od pitanja s kojima sam se susrela kada počela pripremati izložbu u Galeriji Nova bilo je kako te radove ponopvno dinamizirati u galerijskom kontekstu, jer nisam željela imati samo osam printeva na zidu koji će čekati da ih publika pročita i pokuša razumjeti. Nije ih također bilo moguće u potpunosti prevesti u naš kontekst, pa sam na kraju ponudila četiri nova sadržaja: nagradnu igru, «kavu s umjetnicom» svakog četvrtka između 17 i 19 sati, razgovor «Zašto je ovo umjetnost?» i tu igru s nagradnim fondom od 10 000 Eura, što ću kasnije i objasniti. Tijekom izložbe možete ispuniti anketni listić s pitanjima vezanima uz predstavljene projekte, 24. lipnja bit će izvlačenje dobitnika. Nagrade, kojih ima 10, su moji radovi, a fond od 10 000 eura definiran je vrijednostima koje smo procijenili pod uvjetima Zapadnog tržišta. Sada dolazimo do odgovora na pitanje – Zašto? Posljednjih nekoliko mjeseci susretali smo se s toliko nagradnih igara u kojima se na različite načine dijeli sve i svašta. Ovo je samo još jedna igra, u kojoj se dijeli suvremena umjetnost kao nešto za što mnogi ne bi ni pomislili da uopće ima vrijednost u onom obliku u kojem ju prezentiram. To je pokušaj osvještavanja činjenice da je riječ o predmetima, uglavnom printevima, koji imaju stvarnu tržišnu vrijednost tamo gdje razvijeno tržište kao takvo uistinu postoji, a ovo je prilika da i o toj vrlo općenitoj temi progovorimo.

Jedno od pitanja koje postavljaš u anketnom listiću u sklopu izložbe jest «trebaju li umjetnici primati honorare za svoja izlaganja u galerijama». Zanima nas što ti misliš o tome, i kakva su iskustva umjetnika iz razvijenijih zapadnih zemalja po tom pitanju?

Pitanje je vezano uz rad u kojem smo istraživali koliko razni inozemni međunarodni umjetnici godišnje zarađuju od umjetnosti, i uspoređivali te iznose s prosječnim godišnjim zaradama u matičnim zemljama iz kojih dolaze. Zanimalo nas je još nekoliko stvari: razlike u zaradi umjetnika sa Zapada i Istoka, usporedbe između žena i muškaraca umjetnika, odnosno, umejtnica, te razlike u načinu života koji si mogu priuštiti, pogotovo ako znamo da ih kompariramo s podacima o 'prosječnoj', a ne zaradi visokokvalificiranih radnika. Pitanje je postavljeno u kontekstu ovog rada i činjenice da ljudi koji se bave suvremenom umjetnošću uglavnom ostaju zakinuti za sredstva za materijalni život, a u mnogim slučajevima, kao kod nas, ne primaju nikakve honorare za svoja izlaganja u galerijama. Znači, svi koji su uključeni u organizaciju neke izložbe primaju honorare ili plaću za to što rade, osim samih umjetnika. To se nije promijenilo od mnogo drugačijih vremena, kada je vaše izlaganje slika ili skulptura značilo određenu promociju, jer se očekivalo da ćete iste, manje ili više uspješno, kasnije prodati. Umjetnička praksa kojom se ja bavim u svijetu ima svoje tržište, unatoč tome što je naše nerazvijeno i gotovo nepostojeće. Situacija je, međutim, danas općenito mnogo drugačija, jer ako radite projekt koji od vas zahtijeva više mjeseci svakodnevnog rada, onda si ne možete dozvoliti da vam umejtnost bude hobi, a da paralelno imate regularni posao s osmosatnom dnevnom satnicom. Normalno je onda očekivati barem da vam netko plati troškove koje imate. Vani se to rješava kroz takozvani artist fee, odnosno, umjetnički honorar koji vas pokriva tijekom jednog, dva ili tri mjeseca, ovisno o tome koliko dugo morate raditi na projektu. U tom smislu – da, mislim kako bi umjetnici trebali dobivati honorare za ono što rade. Već smo pokretali nekoliko akcija vezanih uz to, i nadam se da će se uvjeti s vremenom promijeniti. Izvođači na sceni i glazbenici ipak dobivaju neki honorar, bez obzira koliko je on odgovarajući ili neodgovarajuči u odnosu na ono što rade, ali uspoređeno s nulom koju mi dobivamo, mislim da smo zakinuti, i da će se to jednom morati promijeniti.

«The New York Art World for Dummies» započet je u New Yorku prošle godine, ali si ga ipak u idućim fazama proširila diskusijama i istraživanjima u Rijeci, i sada u Zagrebu. Zbog čega?

Taj projekt ima pomalo ciničan predznak. Ideja je da na kraju istraživanja pripremimo i objavimo knjigu koja bi reproducirala formu popularnih žuto-crnih vodiča «...for Dummies», onih koji vas podučavaju kako postati vrhunski vrtlar, sommelier ili budist u 10 minuta. Nažalost, mi zapravo i vidimo kapitalizam u takvom ružičastom svjetlu, sanjajući kroz sliku dalekog New Yorka kao centra moći, uspjeha, novca i slave. Moja je ideja bila dekonstruirati tu sliku objavljivanjem «vodiča za neznalice» koji bilo kome može pomoći da u najkraćem mogućem roku postigne uspjeh u umjetničkom svijetu New Yorka. Istraživanje u kojem su korištene metode anketiranja i intervjua pokazalo je, naime, da je to itekako moguće s određenih startnih pozicija: ako ste mlađi od 35 godina, bijele ste boje kože, studirali ste umjetnost na univerzitetu Columbia, i ako ste koliko-toliko bogati. Takav 'pozitivan' vodič ima smisla pročitati, pogotovo ako ćete na kraju ipak realnije sagledati svoju poziciju, ili barem shvatiti kako uspjeh i nije tako jednostavan.

Istraživanje je nastavljeno u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što sama krećem iz hrvatske perspektive, i upravo me zanimao baš taj odnos velikih centara moći kao što je recimo New York, i jedne male umjetničke scene kao što je ova hrvatska. Morali bismo preispitati našu percepciju uspjeha, prisutnosti domaćih umjetnika na svjetskim izložbama, zbilja procijeniti kakve su naše mogućnosti, i koliko smo uopće kao mala scena zanimljivi, primjerice, New Yorku. Nakon njujorške izložbe organizirali smo još nekoliko okruglih stolova, uglavnom, ima više razina preko kojih želim propitati tu temu, ali za samu knjigu još nismo našli novac. Pošto se ne može baš strogo definirati ni kao knjiga ni kao umjetničko djelo, potrebno je pronaći odgovarajući način za aplicirati takav projekt. Inače su me o njoj pitali mnogi mladi umjetnici koju bi ju voljeli imati. Iako glavna ideja nije navesti stvarne formule uspjeha, ima tu i zanimljivih savjeta koji vam, ako ih se pridržavate, ipak mogu pospješiti karijeru.

Što sljedeće pripremaš nakon ove male retrospektive u Galeriji Nova?

Mislila sam se možda vratiti školovanju, ponovno malo učiti, pročitati neke stvari koje nisam stizala u zadnjih 5-6 godina, kad sam dosta bila na putu. Pokušat ću se malo smiriti ovdje na godinu ili dvije i vjerojatno upisati nešto na Filozofskom fakultetu. Najviše me u ovom trenutku interesiraju sociologija, antropologija i filozofija. Život po aerodromima i hotelima stavlja vas u takvu vakuumsku situaciju da svu svoju energiju i koncentraciju ulažete u to da odradite to što trebate odraditi, a čim završite s jednim mjestom i jednim projektom, već ste u drugome, tako da ne stignete ni preraditi ono kroz što ste prošli. I zapravo je ova retrospektiva ujedno zatvaranje jednog kruga. Trenutno radim dva-tri manja projekta od kojih će jedan biti nešto s robotima, dok će se drugi baviti temom «kako čitamo?». Zanima me kako čitamo knjige, što se u tom smislu promijenilo kroz ovu tranziciju, čitamo li površnije, čitamo li više iz zabave...? Neki veliki, dugotrajniji projekt s većim budžetom, kao ni veću izložbu, u ovom trenutku ne planiram.

Marko Golub

(Intervju je emitiran 01.06.2006. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici