Mladen Tarbuk

20.05.2004. Print | Pošalji link

Otkad je prije nešto malo više od dvije godine Mladen Tarbuk zasjeo u vrući stolac intendanta zagrebačkog HNK, središnju nacionalnu kazališnu kuću ne prestaju potresati brojni skandali.

Ako već ne skandali, onda veće ili manje pobune u sva tri ansambla. Tarbuku se na dušu stavlja štošta, od preopterećenosti programa, preko nedovoljne iskorištenosti vlastitog umjetničkog kadra, sve do rasipanja proračunskih i sponzorskih sredstava. S druge strane, činjenica je da se u HNK-u bitno povećao broj i naslova i izvedbi, da su predstave posjećenije nego ikad prije, te da su čak i najžešći kritičari skloni priznati kvalitativne pomake, posebice u ansamblu Baleta. Proturječnost HNK i njegovog intendanta otvaraju brojna, često neodgovorena pitanja...

Među kontroverzama vezanima uz HNK, posljednja jest tvrdnja da je HNK zbog nagomilanih dugova pred bankrotom. Ono što je očito jest da su iz financijskog razloga otpale dvije velike premijere isprva najavljene za ovu sezonu – Šulekov "Koriolan" i baletni "Evgenij Onjegin". Koliki je u ovom trenutku minus Hrvatskog narodnog kazališta, i kako je nastao?

Prvo trebamo definirati što je to bankrot. U principu, državne ustanove ne mogu bankrotirati. Ali, kad bismo mi bili institucija koja nije na državnom proračunu, odgovorio bih vam protupitanjam – zar nisam preuzeo kazalište u bankrotu? Dakle, ja sam već preuzeo kazalište koje je bilo u takvom stanju, i tu se doista nije ništa bitno pomaknulo. Što se tiče samog financiranja, ono još uvijek, dan-danas nije riješeno, i nije bilo za vrijeme djelovanja mog prethodnika riješeno. Podsjetit ću - pola plaća grad, pola plaća država. Mi smo u vlasništvu države, država daje 51%, dakle jedan posto više da se vidi da je vlasnik i gazda, grad daje 49%, i mi smo dužni od cijele te sume još zaraditi 10%. Tako otprilike izgleda da mi dobijemo neke novce. Činjenica jest da se novci nikad nisu dobivali, barem što se tiče države i grada, onim ritmom kojim mi novce trošimo. Mi, u principu, najviše trošimo na početku kalendarske godine, a skoro ništa 6., 7., 8. i 9. mjesec. Onda se pokrivaju ti nekakvi dugovi koji se naprave, onda se ide dalje junački u prodaju abonomana i završi se kalendarska godina. Mogu reći da su moje dvije dosadašnje godine prošle u redu, dakle, nisam stvarao nikakve nove dugove. Nažalost, nisam uspio riješiti niti problem starog duga. Doista se trsim svim silama, koliko je u mojoj moći, da to pokrijem. Međutim, to nije jednostavno, zato što je taj dug proizašao iz niza godina nepraćenja ovog omjera 51% naprama 49%. Jasno, uloge se tu vrlo često mijenjaju - katkada je država ta koja nije platila tih svojih 51%, katkada je grad taj koji nije platio 49%. Da bi naši slušatelji mogli imati nekakvu predodžbu, još se niti jedne godine nije dogodilo da se ugovor o finananciranju HNK potpisao u godini na koju se to financiranje odnosi. Dakle, to je jedan paradoks – ugovori se uvijek potpišu kad je cijela godina prošla. Kako bi se reklo, "lako je biti general poslije bitke". Postoje neke naznake da će se ove godine uspjeti postići dogovor, dakle - barem u polovici godine, još uvijek ga nema, ali se negdje na horizontu pomaljaju mogućnosti dogovora. Ja bih to svakako pozdravio, i nadam se da ubuduće neću morati odgovarati na ovakva pitanja, odnosno da će briga biti daleko veća.

U HNK je izvršena revizija. Tko ju je naručio i tko je obavlja?

Treba biti prezican – revizija traje. Ja sam tražio reviziju, i to od ministra kulture na našem prvom susretu, jer mi se, upravo zbog svih tih pitanja koja mi postavljate, činilo daleko primjerenijim da revizija napravi nalaz, i da to bude nešto što je više-manje objektivno, dakle, da se kuloari i glasine ne prenose bespotrebno medijima.

Spomenuli ste izostanak dostatne financijske podrške države i grada. Jesu li povećana sponzorska ulaganja?

HNK je u mojem mandatu tijekom prošle godine postigao uopće rekordnu zaradu koju je ta kuća ikada ostvarila. Ta zarada nije velika samo zato što su nas sponzori posebno voljeli, nego zato što je jednostavno bio veći program. Mislim da je to jedna dinamička kategorija i toga moraju svi biti svjesni. Nije riječ o tome da se novci samo bacaju u HNK, pa se taj novac spali i ode u pepeo, kako se obično voli razmišljati, nego se novci ulažu. Za novce se stvara program, taj program privlači publiku i sponzore. Sponzori i publika plaćaju više. Nažalost, ulaznice su još uvijek vrlo jeftine, međutim, to doista nije moj problem - to je problem uopće svake države u tranziciji. Sponzori također nalaze takav program inovativnim i zanimljivim. Spomenuo bih samo jednu interesantnu stvar: otvorio sam cijelu liniju programa za djecu, koji se kod nas smatra manje vrijednim ili nevrijednim. Mislim da je to isto jedna velika i skandalozna tema o kojoj se ne želi govoriti – da mi imamo prestaru publiku, da bismo itekako morali razmišljati koji će to mladi ljudi za dvadeset-trideset godina biti buduća publika, i ja se doista trudim oko toga. Evo, upravo najnovija premijera Ravela, u kojoj imamo dječju operu, nakon koje dolaze "La Valse", "Pavana" i "Bolero" , ili jedna "West Side Story", najbolje pokazuju do koje mjere smo se pokušali otvoriti prema mladima.

Kolika je uopće posjećenost HNK, sveukupno i po ansamblima?

U postocima se nije ništa značajno dogodilo, ali se povećao program, tako da je apsolutni broj posjetitelja veći. Omjeri su otprilike isti, s time da je znatno skočio broj publike koja dolazi u Dramu. To je iznenađujući podatak, zato što se obično govori o Drami kao manje vrijednoj, i uvriježilo se govoriti, zato što sam ja intendant-glazbenik, da se o tome, kao, ne brinem - međutim, to je jedna velika predrasuda. I sâm sam bio ugodno iznenađen podacima koje sam vidio – Balet u prodanosti šiša za jedan posto Dramu i Operu, koje su izjednačene. Riječ je o popunjenosti od otprilike tri četvrtine.

U protekle je dvije godine gotovo udvostručen broj premijernih naslova koje HNK postavlja tijekom sezone. No, zbog toga su čak i neke od najatraktivnijih predstava, poput "Priče sa zapadne strane" ili "Don Carlosa", izvedene samo po šest puta, bez obzira što bi sigurno bilo publike i za dvostruko više izvedbi. Isplati li se uopće ulagati u projekt koji nestane s repertoara prije negoli se uopće pravo i uhodao?

To je pitanje koje doista traži višeslojni odgovor – imamo nekoliko faktora u igri. S jedne strane, treba reći da je šest igranja jedan normalni prosjek svih svjetskih opernih kuća – to nisam ja izmislio. Upravo smo neki dan gledali program Teatra Comunale iz Bologne – otprilike se radi pet-šest izvedbi svakog naslova. Što se tiče konkretno same "West Side Story", za koju je meni prvom jako krivo da nismo mogli više igrati, doista su objektivne okolnosti, za koje, u to vrijeme kad je ta priča krenula po Zagrebu, nije nitko htio niti čuti. Dakle, mi smo imali jednog redatelja predviđenog za tu premijeru, i premijera je bila predviđena da se dogodi početkom lipnja. Međutim, taj je redatelj imao neke druge obaveze, i tražio je od nas da prebacimo premijeru u narednu sezonu. Što se dogodilo – planiranih deset termina izvedbi, koji su se trebale dogoditi u lipnju, su otpali. Dakako, našli smo se u jeseni, međutim u jesen se dogodila jedna još gora stvar – njemu su se ponudili neki drugi poslovi, i on nam se mjesec i pol prije dana prije same premijere zahvalio, i otišao svojim poslom. Našli smo se u nebranom grožđu, i spasili smo što se spasiti dalo, mislim, na najbolji mogući način, time što smo angažirali redatelja koji je već više puta postavljao "West Side Story", i to u svom vlastitom kazalištu u Brnu. Žao mi je da je to na kraju tako ispalo, zapravo, sve zajedno osam izvedbi – šest za veliku publiku i dvije pretpremijerne. Međutim, budući da smo kazalište koje radi kroz više sezona jedan te isti repertoar, mogu već sada najaviti da će se u sljedećoj sezoni "West Side Story" igrati, i to sigurno s najmanje deset ponavljanja.

Hiperprodukcija premijera dovodi i do apsurdne situacije da HNK u ovom trenutku, osim možda u Baletu, nema gotovo nijedne repertoarne predstave koja bi mogla igrati u slučaju da neka druga otpadne. Kako opravdavate takvo stanje, i namjeravate li tu nešto promijeniti?

To je prigovor kojeg sam od sindikata čuo više puta. Moram reći da je tu riječ o nerazumijevanju koncepta teatra za koji se zalažem – zalažem se za suvremeni koncept velikih teatara, kakav, recimo, ima Bečka ili Berlinska opera. To su u principu daleko složeniji naslovi – mi danas igramo naslove kakve prije deset godina nitko nije mogao zamisliti. Recimo, za jednu "Lady Macbeth Mcenskog okruga" nije se moglo niti sanjati da je ovaj ansambl izvede – mi smo je izveli, po mom mišljenju, za naše mogućnosti i uvjete vrlo kvalitetno. Dakako da je najekonomičnije jedan takav naslov postaviti, igrati ga u periodu od dva do tri tjedna, skinuti ga s repertoara, i nakon toga igrati neki drugi naslov. To može čuditi, i to je sasvim sigurno jedna drastična promjena u odnosu na prethodnu koncepciju, međutim, to je daleko suvremenija koncepcija. Razumijem da je to mnogima problematično, ali ja to ne vidim takvim, i upravo sam zahvaljujući toj koncepciji uspio ekonomski složiti toliko premijera. S druge strane, mislim da je za svakog ambicioznog umjetnika, koji želi nešto naučiti i proširiti svoje vidokruge, daleko zanimljivije raditi nove naslove, nego beskrajno ponavljati jedno te isto.

Upravo je nepostojanje repertoarne predstave dovelo do toga da je repertoar za svibanj ostao bez dramske predstave. Međutim, nakon otvorenog pisma Snježane Banović Sanji Ivić, dakle bivše ravnateljice Drame sadašnjoj, u kojem ju je i pozvala da ponudi ostavku, odjednom su se na webu HNK u rasporedu pojavile dramske predstave. Kako to komentirate?

Ne ulazim svaki dan na web stranicu HNK i ne mogu to kontrolirati, pa vam ne mogu dati kvalificirani odgovor. Međutim, mogu reći kakva je situacija bila od početka. Dakle, mi smo imali najozbiljnije planove postaviti "Becketa" Jeana Anouilha, i to je bio prvi plan. Dakle, u tom se planu trebala postaviti jedna takva velika premijera – tijekom ovog mjeseca trebale su biti dvije izvedbe "Becketa", i nakon toga se ta predstava trebala igrati još deset puta u lipnju. Međutim, do "Becketa" nije došlo sada, nego će doći iduće godine. Mi smo, dakako, bez obzira na pismo gospođe Banović, našli zamjenske naslove i igramo ih. Tako da moram demantirati tvrdnju da bi tu sad gospođa Banović ovako, posrednim putem, svojim pismima, vodila repertoarnu politiku HNK.

A što se zapravo dogodilo s najavljenom posljednjom ovosezonskom dramskom premijerom, Anouilhovim «Becketom»? Zbog nje je čak i Dragan Despot pozvao ravnateljicu Drame Sanju Ivić i Vas na ostavku.

Što se tiče prozivanja od strane Dragana Despota, to je jako mistično, kao i mnoge stvari koje su vezane za HNK. Postoji usmeni dogovor gospodina Despota i nas da se on neće javljati novinarima, odnosno da će isključivo sve pozive primati na Ravnateljstvo Drame. To nije bila naša naredba, nego njegov prijedlog. Što se tiče samog gospodina Despota, jasno da bih puno radije da on sâm govori u svoje ime, a ne da ja prepričavam u čemu su bili problemi. Mogu samo dati svoje viđenje stvari. U radu na "Becketu" se daleko odmaklo – mi smo došli u fazu da se nalazimo otprilike dva tjedna prije tehničke probe, i u svakoj postavi drame je to jedan od najosjetljivijih perioda. Dakle, predstava se još uvijek nije pomolila u svojoj čistoći – pogotovo još nije glumcima jasno što će prema čemu voditi, a uložen je već jedan jako velik napor – prije toga je gospodin Popescu već dva mjeseca radio s ansamblom. To je kod kolege Despota stvorilo jedan osjećaj nerazumijevanja s redateljem. Mi smo o tome nekoliko puta razgovarali, i zaključili smo na kraju da, jednostavno, gospodin Despot ne bi dalje surađivao s gospodinom Popescuom. Dakle, to nije bila nikakva svađa, nikakvo vikanje i tučnjava, što bi ljudi vjerojatno rado očekivali od HNK. To je bio jedan vrlo konstruktivan razgovor koji se vodio o bîti samog komada. Na kraju sam mogao donijeti samo jednu od odluka – ili redatelj ili glumac. Budući da smo odmakli vrlo daleko u pripremi, i budući da je gospodin Popescu jedan karizmatičan redatelj – osobno sam još i dan-danas zatravljen njegovim "Peer Gyntom", kojeg smatram jednom od najboljih predstava u proteklih pola stoljeća u HNK – odlučio sam se za gospodina Popescua. Možda sam pogriješio, možda nisam – nalazim se na mjestu na kojem moram donositi odluke. Zašto se oko toga pletu druge priče, to nije u mojoj moći.

Dakle, to je još jedna uloga koju je Despot odbio?

Ne bih rekao da je odbio. Dragan Despot je naučio cijelu ulogu i zna je izvanredno napamet. Dakle, nije riječ ni o kakvom paušalnom odbijanju uloge, kada glumac kaže na početku: "Ne, ja to ne želim glumiti zato što imam nešto drugo". On se doista zauzeo, i najiskrenije mislim da je on doista dao sve od sebe. Ali opet – koliko god mi imamo elemente tvornice, mi nismo tvornica. Mi smo ipak proizvođači umjetnosti.

Upravo se danas (20.05.2004.) na Gradskoj skupštini vodila žestoka rasprava o tome treba li Dinku Bogdaniću, ravnatelju Baleta koji je u medijima gotovo jednako često zbog maltretiranja balerina kao i zbog uspješnih predstava, dodijeliti Nagradu grada Zagreba. Je li istina da ste mu nakon posljednjeg takvog slučaja dali opomenu pred isključenje, točnije pred otkaz?

Ružno mi je da to moram reći, ali ovo je možda i trenutak da se to kaže – dotična novinarka koja je objavila tu vijest, i objavila cijeli niz laži, ako se sjećate kad je bio zadnji put spor sa sindikatom, odlučili smo da njoj više ne dajemo izjave. Danas sam napravio intervju s kolegom Pofukom iz "Jutarnjeg lista" – dakle, ne odbijam suradnju s medijima. Ali, doista s tom osobom ne bih dalje želio surađivati, i mislim da ću čak morati tražiti sudsku zaštitu. Jer, kada vam netko sistematski stavlja u usta nešto što niste rekli, i pokušava time izazvati nerede, katkada vrlo ciljano, nema druge obrane. Meni je vrlo žao da je to tako. Između tih laži, ona je objavila da sam Dinku Bogdaniću dao opomenu pred isključenje. Na temelju promjena u Zakonu o radu, koje su se dogodile prije pola godine, imenovali smo povjerenika za spolno zlostavljanje. To je kolega Damir Kovač, koji je inače također član Radničkog vijeća i predstavnik Sindikata Tehnike. Dakle, to sam davno napravio – ne sada, nego prije četiri mjeseca – uostalom, to sam bio dužan po zakonu. Dotična balerina je dala prijavu – ona se mora priložiti u kuverti, koja mora biti zatvorena, i mora se dati, koliko ja znam, tako da se, ustvari, ne vidi tko ju je dao, treba se dostaviti preporučeno ili na neki drugi način povjereniku. Povjerenik je otvorio kuvertu, vidio o čemu je riječ, došao do mene, rekao sam mu da pokrene postupak, da utvrdi istinitost navoda. On je istinitost navoda utvrdio – oni su se sastojali u tome da je Dinko Bogdanić u jednom trenutku tijekom pokusa na dotičnu balerinu vikao, da joj je uputio par ružnih riječi, i da ju je pritom još i odgurnuo. Ovo s odguravanjem je ono što se poslije vrlo često po medijima problematiziralo – što to znači, je li to zaista bilo odguravanje ili nije. Doista mi je žao, ali nemam ugrađene kamere, nisam mogao utvrditi tu točnost. Međutim, pozivajući se na to da je niz od desetak balerina potvrdio taj navod, rekao sam Kovaču da donese svoju odluku. Donio ju je, i to je njegova odluka koju sam ja samo potvrdio. Ta odluka nije opomena pred isključenje, nego opomena da se takve stvari više ne događaju – tako doslovno stoji u rješenju.

Što se te balerine tiče, je li istina da joj neće biti produžen ugovor?

Ne treba miješati te dvije stvari. Iz onog što smo nešto ranije pričali proizlazi sljedeća situacija – ja sam, u namjeri da postavim program kako sam ga postavio, morao angažirati dodatne ljude. To znači da je u Tehnici i, prije svega, u Baletu, bilo nužno krenuti u jedan veći stupanj angažiranja. Budući da nas u tome nije pratila niti država, niti grad, mi smo to pokrivali iz vlastitih sredstava. Međutim, u ovoj situaciji, u kojoj se već na temelju tromjesečnog plana, a to je pomalo paradoksalno, jer se to nikad dosad nije radilo, dakle, kad se podigla ovakva hajka, nisam imao druge varijante, nego se odlučiti da sistematski te ljudi koji su na takav način angažirani jednostavno u sljedećoj sezoni ne angažiram. Čista je igra slučaja da je riječ i o toj dotičnoj balerini, a riječ je i o još tri balerine i još dvadeset ljudi u Tehnici.

Na samom početku mandata bili ste izuzetno otvoreni za medije, što je također bila promjena u odnosu na Vašeg prethodnika. Poznato je da ste tada izjavljivali da je «važno da se o HNK piše, pa makar i loše». Mediji su u međuvremenu pronašli dosta toga lošeg, pa su to i pisali. Planirate li mijenjati odnos prema medijima, ili Vam je jasno da svi moraju raditi svoj posao?

Mislim da je to što sam na Stojedinici, koja je imala jednu ne baš lijepu emisiju o meni, dovoljan pokazatelj. Sebe doista shvaćam u funkciji koju obnašam, i mislim da je doista važno da se kazalište otvori. Nema druge, i, kako god tko mislio o programu kazališta, mislim da je nevjerojatan dobitak da to kazalište ponovno ima život. Dakle, ono živi – na ovaj ili onaj način. Ne ulazim u to – netko će tu činjenicu naći vrlo negativnom. Netko će smatrati da je sve bilo puno bolje kada se šutjelo i sve stavljalo pod tepih. Netko će smatrati da je ovo dobro. Uopće ne ulazim u meritum na taj način – ja samo mislim da sam uspio postići to da se kazalište otvorilo. Mislim da je to jedna velika civilizacijska tekovina – dao Bog da se i druge institucije našeg društva na takav način otvore.

U međuvremenu ste angažirali i glasnogovornicu, i time postali jedino kazalište koja ima to radno mjesto. S obzirom da su Vaši glavni problemi s medijima - dakle navodno pogrešno i neautorizirano citiranje - dogodili kada je HNK već imao glasnogovornicu, logično je pitanje što onda ona radi, ili, drugim riječima, čemu služi?

Upravo je taj konkretan slučaj bio paradoksalan, zato što sam autorizirao intervju s dotičnom novinarkom u "Jutarnjem listu". Izašao je intervju koji je dijelom bio autoriziran tekst, a dijelom neautoriziran. To je bilo moje prvo neugodno iznenađenje vezano za tu novinarku. Nažalost, glasnogovornica tu nije mogla puno pomoći, kao ni ja sâm.

HNK se našao i na udaru zbog izloženih perilica u foyeru, navodno reprezentativnom prostoru hrvatskog duha i kulture. Iako o ovom drugom možemo imati svoje mišljenje, zanima nas koliko, zapravo, koristi ima kazalište od takvih akcija? Nije li, recimo, zarada od predstave «Vatra, voda, zrak, nafta, INA, Fabrio», ili kako se već to zvalo, mogla barem platiti nešto malo boje, kako bi hodnici HNK, i to oni za publiku, pristojno izgledali?

To je dobro pitanje, zato što mi daje priliku da objasnim što znači struktura financiranja. Za razliku od gradskih kazališta i drugih gradskih institucija, koje su do prošle godine imale mogućnost da vlastitu zaradu prelijevaju na ovaj ili onaj način, čak i u osobne dohotke, HNK Zagreb to nikad nije mogao. Dakle, uvijek je bio, kao državna institucija, u situaciji da se vlastita zarada morala ulagati u program. Dakle, ja moram od nekoga dobiti namjenska sredstva za investicije da bih platio investicije, a ono što dobijem kao sponzorstva za program, moram ulagati u program.

Kad smo već kod stanja same zgrade, svojedobno ste izjavljivali da bi zbog dotrajalosti HNK trebalo zatvoriti na godinu, dvije i temeljito popraviti. U međuvremenu ste od te ideje odustali - zašto? Je li HNK i dalje u tako katastrofalnom stanju kako to pokazuju dijelovi fasade, npr. one istočne?

Nisam odustao od te ideje, nego nisam taj koji može donijeti takvu odluku. U nekoliko sam situacija apelirao za to, kao i kada sam apelirao na donošenje odluke da se nađe i drugi alternativni prostor za HNK u Zagrebu. Ne mogu donijeti takvu političku odluku – mogu samo lobirati za nju, i danas beskrajno žaliti što, niti nakon pedeset godina, nije sazrijela svijest da bi na taj način trebalo pomoći Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Čini se da je HNK-ova bitka za drugu scenu u kinu Apolo izgubljena. Međutim, nakon podatka da se na prvoj reprizi nove predstave druge scene Drame, dakle onoga što se zove HNK Habunek, pojavilo tek osam ljudi, pitanje je i koliko je taj projekt bio realan. Čini se da za Dramu HNK ionako ne postoji interes, pa čemu onda i druga pozornica. Slažete li se?

Ne bih rekao da ne postoji interes. Već sam prije govorio o podacima, i to nije točno – postoji interes. Jasno, netko će pitati je li to interes kad djeca dođu gledati "Romea i Juliju" – ja, recimo, mislim da je to vrlo značajno. Netko možda smatra da bi HNK trebao davati ekskluzivističke predstave koje su namijenjene ljudima iznad sedamdeset godina. To je zaista pitanje koncepta u koje sad ne bih ulazio. No, da, mislim da je sama ideja s KNAPP-om jedno mrtvorođenče – slažem se s time, sasvim sigurno. To je stanje koje sam zatekao. Od početka smo se trudili naglasiti kako je to privremeno rješenje, i kako bi tu doista nešto trebalo smisliti. S druge strane, moram reći da je za sam ansambl, od velike, gotovo nemjerljive važnosti da također igra i manje naslove. To je sasvim drugi način igre, to je način glume koji je prema publici koja je sasvim blizu, dočim je inače problem velike scene HNK, upravo za svakog glumca, taj što je publika vrlo daleko, u usporedbi s, recimo, jednim ZKM-om ili Gavellom. S te strane, možemo reći čak i pedagoški da je to korisno. Inače, moram reći da su rezultati paradoksalni – s jedne strane imamo "Muškarca bez brkova", koji je još uvijek prepun, to je treća godina igranja, a ovi drugi naslovi – kako koji i kako u koji trenutak.

Kakve su ovlasti ravnatelja pojedninih segmenata HNK? Čini se da ste Vi ipak na čelu i Opere i Drame, dok jedino Bogdanić vodi svoj Balet samostalno. Jesmo li u pravu ili se to javnosti samo tako čini?

Po meni, to je dosta besmisleno na takav način postaviti, zato što mi doista radimo kao tim. Dosta bi bilo neobično da pitate nekog u INI je li neki korporativni direktor važniji od generalnog direktora i tko donosi kakve odluke. Mi doista radimo timski. Evo, danas sam imao trosatni sastanak, koji se bavio repertoarom, ritmom rada, ritmom pokusa, ritmom predstava – dakle, nema tu nikakvog naredbodavnog odnosa koji se želi imputirati. To je jedan savjetnički, kolegijalni odnos. Najkraće se poznajem s Dinkom Bogdanićem – sa Sanjom Ivić nešto malo dulje, možda koju godinicu dulje, i sa Zoranom Juranićem se znam vrlo dugo. Dakle, normalno da je to jedan zdravi kolegijalni odnos.

Bivši ministar kulture Antun Vujić mislio je da će s Vama riješti problem HNK, tog, kako ga je nazvao, pogona veličine osrednje rafinerije. Stanje je i dalje daleko od sređenoga, no i od sadašnjeg ministra Biškupića dobili ste mandat da probleme u kući riješite sami. Međutim, čini se da se zamjenik ministra Srećko Šestan, koji je također bio intendant, ali u Rijeci, ne slaže s time. Kakav je Vaš trenutni rejting u Ministarstvu kulture?

Moram reći da mi je to prvi glas – nisam s kolegom Šestanom imao nikakvih dojmova da bi on bio nesretan s načinom na koji vodim HNK. Dapače, mi smo imali vrlo kvalitetan odnos u vrijeme kad je on bio intendant – razmjenjivali smo predstave, i on, čak i mislim da je to vrlo pozitivno, itekako dobro razumije probleme koje imam.

Ministre ne spominjemo slučajno, jer se Vujić za Vas odlučio nakon što ste obavili dobar posao vodeći Orkestar Hrvatske vojske. Međutim, čini se da je HNK malo zahtjevnija zadaća, pa je sve više onih koji tvrde da ste ovoga puta poželjeli više nego što možete. Je li problem u Vama, ili u sustavu prema kojem je iznad intendanta HNK samo ministar, tj. Vlada? Ili je problem samo u tome što se državni proračun donosi tek u travnju?

To je jako ozbiljan problem. Mogu reći, na temelju ove dvije godine iskustva, da bi sasvim sigurno bilo vrlo jednostavno voditi tu kuću da su ova pitanja o kojima govorite sređena. Moram reći, dapače, štogod mislili, da je velika vrlina da sam doista uspio provesti onaj program koji sam zacrtao u ove dvije godine. Tako da, štogod tko mislio o tom programu, to je doista velika stvar u odnosu na ono što sam zatekao.

Koliko je točan dojam da su najveći rashodi HNK brojna gostovanja inozemnih umjetnika, koji u Zagrebu, navodno, dobivaju honorare jednake kao i u najbogatijim svjetskim opernim kućama, premda, kao što se višekratno pokazalo, i nisu baš uvijek na "svjetskom" nivou? Primjera je bilo više, od američkog tenora Jerryja Hadleya koji je potpuno indisponiran nastupio u Puccinijevoj "Tosci", preko baritona koji je trebao nastupiti u naslovnoj ulozi Verdijevog "Simona Boccanegre", a da nikad nije pjevao tu ulogu, sve do intendanta Valonske kraljevske opere iz Liegea, čija je režija "Don Carlosa", prema unisonom sudu kritike i publike bila ispod svake razine... Jedina inozemna akvizicija u Drami, redatelj Horea Popescu, koji je u devetom desetljeću života, do premijere pak nije ni stigao.

Jerry Hadley – vrlo je teško govoriti na temelju indisponiranosti o njegovoj kvaliteti. Mislim da je to jedan faux pas. Više sam puta rekao da sam vrlo nesretan što je on inzistirao na tome da nastupi. Samo bih spomenuo da je to čovjek koji je upravo dobio dva "Grammyja" za svoje snimke, tako da ih možete poslušati. Mislim da je kvalifikacija sasvim netočna, makar razumijem kritiku koja na temelju indisponiranog pjevanja nije mogla napisati da čovjek dobro pjeva. Što se tiče baritona u "Simonu Boccanegri", problem je što se priče iz bifea prenose u medije – istina je sasvim drugačija. Mi smo pokušali postaviti "Simona Boccanegru" – Valentin Enčev, koji je određen da pjeva, nažalost je bio bolestan, i to dosta ozbiljno - imao je upalu pluća. Mi smo u zadnji trenutak pokušali spasiti predstavu s čovjekom koji je sjeo u auto, došao tu večer i, bez ikakve naknade, pokušao otpjevati probu. Nije išlo, zato što je to za jedan dan ipak nemoguće, i zbog toga se predstava nije niti izvela, tako da ne vidim kakva se šteta postigla. Dakle, publika nije morala trpjeti tog baritona. Mislim da je kolega Juranić donio ispravnu odluku da se predstavu ne izvede – a mene tada čak i nije bilo u Hrvatskoj.

Dok inozemni gostujući umjetnici u HNK promptno dobivaju nemale honorare, neki domaći umjetnici i drugi suradnici honorare čekaju i po nekoliko godina. Primjerice, jedan od naših najboljih tenora, Tomislav Mužek, nedavno je izjavio da neće nastupati u HNK dok ste Vi intendant, s obzirom da mu još uvijek nije isplaćen honorar za nastupe još iz vremena Parove intendanture. Na koji se način određuju kriteriji prema kojima će netko honorar dobiti odmah, a netko niti nakon nekoliko godina?

Mislim da je kolega Mužek izvanredan pjevač, i žao mi je da ga je potresao jedan honorar od 600 eura. Rekao bih sljedeće –principijelno nismo plaćali honorare iz proteklog razdoblja, dakle, ne samo kolegi Mužeku - u nadi da ćemo s gradom riješiti problem zaostalih dugovanja. U trenutku kada ta dugovanja budu riješena, ne samo Mužek, nego i svi ostali biti će isplaćeni. Mogu odgovorno reći da ćemo s isplatama početi ove godine, kako god bilo, pa makar i zaustavili vlastiti program. Jer, dakako da moram biti odgovoran prema ljudima koji su radili u tom periodu. Što se tiče vanjskih gostovanja, moram reći, bit ću vrlo konkretan, da, recimo, Jean-Louis Grinda još nije dobio niti jednu kunu, kao niti Eric Chevalier i Renato Zanella. Dakle, ta priča ne stoji. Svako kazalište ima svoj bife, svaki bife ima svoje tračeve, jedino je smiješno da se ti tračevi bez provjere objavljuju u medijima. Zaista stojim na raspolaganju, i rado ću potvrditi ili demantirati bilo koji od tih navoda.

Kakva je situacija u kući što se vas osobno tiče – kakav vam je rejting i kako stojite sa sindikatom?

Dakako, to je složeno pitanje, i nisam ja taj koji bi to trebao odgovoriti – to bi, dakako, trebao odgovoriti netko drugi. Nemam problem sa sindikatom kao sindikatom, ali s nekim sindikalnim čelnicima imam, sasvim sigurno, vrlo ozbiljnih problema, i nije prvi put da se takve stvari događaju. Činjenica je da vrlo često u sindikate odlaze ljudi koji se na profesionalnom planu nisu dokazali, i pokušavaju, kroz nešto što počinje kao sindikalna borba - a vrlo često prijeđe okvire sindikalne borbe - stvoriti sebi bolju poziciju. To su obično rečenice onog tipa koje počnu: "Ne bismo se mi trebali baviti programom, jer smo sindikat, ali..." I onda čujete zašto ovaj pjeva, zašto ovaj ne pjeva, zašto ovaj pleše, zašto ne pleše... To su sitni ljudski interesi, koji se onda pokušavaju kanalizirati u okviru pogona kao što je sindikat.

Premda strana gostovanja svakako mogu edukativno djelovati na ansambl i publiku, često Vam se prigovara da zbog gostiju zapostavljate vlastiti solistički ansambl. Zbog čega brojni članovi ansambla Opere i Drame, koji su u angažmanu i redovito primaju plaću, rijetko nastupaju, čak i u slučajevima kada bi zahtjevima pojedinih uloga mogli odgovoriti na jednakoj razini kao neki od umjetnika koji su u protekle dvije godine gostovali u HNK?

Ovo je, dakako, jedna paušalna rečenica s vaše strane. To bi trebalo promotriti od slučaja do slučaja. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bih prigovorio svom kolegi Šuteju zašto je angažirao nekog stranog dirigenta u Zagrebačkoj filharmoniji. To je jednostavno dio mog poziva. Dakle, ja sam od samog početka, kao dirigent, treniran da budem na tržištu, da mijenjam orkestre i da tome budem izložen. Činjenica je da se nalazimo u tranziciji, i da se jedan dio ansambla nije u stanju s time suočiti zbog svoje nekvalitete. To je jedini pravi problem. Na žalost, svojim dolaskom nisam mogao birati ansambl s kojim ću surađivati. Zatekao sam ljude koje su angažirali mnogi prije mene. Dakako, treba reći da postoji Zakon o kazlištu, koji predviđa da se ugovori mogu sklapati na dvije ili četiri godine, i ja ću sada odgovorno i potvrditi da najozbiljnije mislim prilično striktno provesti taj zakon.
Međutim, zakon se ne može provoditi kad intendantu padne na pamet, nego kada dotični ugovori ističu. Dakle, dužan sam šest mjeseci prije isteka ugovora dotičnom kolegi reći trebam li ga u sljedećem periodu od dvije ili četiri godine, ili ne trebam. Međutim, budući da smo još uvijek duboko zagrezli u socijalizmu, to kod nas mistificira. Na Zapadu to čak nije niti pitanje kvalitete, nego koncepcije intendanta, odnosno ravnatelja dotične cjeline. To znači, ako za ravnatelja Drame dolazi čovjek koji će raditi predstave s crncima, ako je to njegova teza, i ako je dobio mandat da radi predstave s crncima, on će vjerojatno otpustiti sve bijelce i raditi s crncima na četiri godine. Onda će bijelci poslije doći na red. Ispričavam se, nemojte me hvatati za riječ – to je jedna karikirana primjedba. Često nije riječ o kvaliteti, nego o konceptu. Međutim, moram reći, u ovom slučaju, mislim da je čak i kvaliteta vrlo upitna.

Kad smo već to spomenuli, spomenuo bih i problem honorara, jer nisam uspio jasno odgovoriti. Oko toga se stvorila fama jednim lažnim člankom u "Globusu", koji je falsificirao brojeve. Demantirao sam to, ali, kako znate, demanti ne mora puno vrijediti kad se jednom pojavila patka. Unutra su uglavnom svi iznosi bili navedeni «puta dva» ili «puta tri» – dakle, bila je riječ o velikom varanju. Ako imate pjevača koji pjeva veliku ulogu, i koji je na slobodnom tržištu, to znači da on nema garanciju za svoju daljnju egzistenciju, onda je sasvim logično da njegova predstava ima neko dolično koštanje. I mislim da je sasvim neprincipijelno i nemoralno da tome prigovaraju ljudi koji su zaštićeni, često ljudi koji su već u zaštićenom periodu – treba spomenuti da ova priča s obnavljanjem ugovora traje samo do dvadesete godine staža. Mislim da je od ljudi koji su "de facto" - pjevali oni ili ne pjevali u svojoj matičnoj kući - cijeli životni vijek proveli bez ikakve egzistencijalne brige, ne razmišljajući o tome da moraju ići po audicijama od nemila do nedraga, polagati audicije i truditi se da dobiju angažman koji je često vrlo nesiguran, sasvim nemoralno da prigovaraju onima koji dolaze gostovati.

Jedan od trenutno najvećih problema HNK jest preopterećenost orkestra...

Moram vas odmah ispraviti – to nije točno. Napravili smo šesteromjesečni proračun – samo četiri člana orkestra su imali višak termina u šest mjeseci. Dakle, imamo četiri preopterećena člana orkestra. Od ovih ostalih, mnogi još uvijek nemaju dovoljan broj termina. Vjerujem da će i nalaz revizije to isto potvrditi.

Što je sa stalnim dirigentima? Zbog čega se stalno dovode uvijek novi gosti dirigenti, umjesto da se više iskoristi nekog od dirigenata "iz kuće", možda čak i u svojstvu nekakvog šefa-dirigenta, što je, složit ćete se, nepohodno svakom orkestru?

To je također jedna od stvari koja se u ovoj priči s pjevačima mistificira. Spomenuo bih samo da kolegica Darjana Blaće za dva dana (22.05.2004.) dirigira dječju operu Mauricea Ravela, Robert Homen dirigira sve predstave "Ere s onoga svijeta". Zatim, osobno sam se trudio da sve predstave koje sam postavljao u HNK nakon mene dirigirali moji asistenti. "Simona Boccanegru" nakon mene je dirigirao Robert Homen, i to ne jednu predstavu; nakon "Lady Macbeth Mcenskog okruga" dvije od šest predstava dirigirao je kolega Josip Šego, koji je bio asistent. Dakle, primjedba, pogotovo što se mog osobnog primjera tiče, ne stoji.

Na početku svog novog mandata ministar Biškupić je sazvao intendante svih HNK-ova. Tada je zaključeno da će se intenzivirati razmjena predstava. Međutim, do toga još nije došlo...

Moram reći da je od početka, bez obzira na to je li bila riječ o ministru Vujiću ili Biškupiću, to bila linija koju sam slijedio. Podsjetio bih da smo, dapače, napravili jednu premijeru, to je bila Zajčeva "Lizinka", s dekorom i kostimima riječkog kazališta – dakle, preuzeli smo njihovu predstavu. Nakon toga smo preuzeli "Toscu" iz Splita. Imamo također i u budućnosti namjeru, dapače, čak i raditi koprodukcije sa Splitom, tako da se na tom polju već radilo – jasno, uz tu preporuku, ali i bez obzira na nju.

Treba li, prema Vašem mišljenju, ansambl jednog kazališta krojiti prema zacrtanom repertoaru, ili bi pak repertoar trebalo krojiti prema mogućnostima vlastitog ansambla?

Odlično pitanje na koje sam već odgovorio – mislim da je prije svega važan repertoar.

Kako stojite s ostalim svojim obavezama? Koliko Vas zbog tih obaveza nema u HNK-u?

Mogu se pohvaliti da se nikad nije dogodilo da sam dulje od tjedan dana odsutan iz HNK, i da doista imam potpuni kontakt i uvid, koliko je već moguće putem ravnatelja. Nemam elektronske kamere ugrađene u baletnu dvoranu, ali znam što se odvija s repertoarom.

Kako komentirate činjenicu da je Gradska skupština odlučila Dinku Bogdaniću ne dodijeliti Nagradu Grada Zagreba?

Dao bih jednu izjavu koja mi se čini dosta važnom s obzirom na taj cijeli "slučaj Bogdanić", koji je, mislim, znakovit iz više razloga. Ne dajem tu sad više komentar kao intendant – dakle, dajem ga sasvim u građanskom svojstvu. Dinko Bogdanić jest na tu balerinu vikao i prosto se izražavao – to nije sporno, barem sudeći po tim, možemo reći, artefaktima. Je li to bilo guranje ili udaranje, to je također nešto što će vjerojatno dragi Bog odgovoriti. Dinko Bogdanić je impulzivan čovjek – to je činjenica. Dinko Bogdanić je, upotrijebit ću jednu drastičnu riječ, reinkarnirao zagrebački Balet. Prilikom dodjele Nagrada Grada Zagreba mislim da su neke od nagrada dobili ljudi koji nisu zaslužili da se ni približno javno pojavljuju – trebali su biti davno stigmatizirani. Mislim da je to jedan izraziti primjer licemjerja ovog društva. Moram reći da, bez obzira, i uvažavajući sve razloge koji su se spominjali – dakle, ne bježim od njih – mislim da je to veliki šamar civilnom društvu. Znam da će to zvučati paradoksalno, ali to je doista tako.

Što ako se stvar s Dinkom Bogdanićem ponovi u nekom obliku?

Vjerujem da se to neće ponoviti. Ono gdje vidim licemjerje jest da mnogi čine neke stvari, a ipak se, igrom slučaja, stigmatizirala samo jedna osoba. Evo, ovdje je riječ o osobama koje javno psuju po medijima, i to se nagrađuje – samo je riječ o toj usporedbi. Privatno sam doista protiv nasilja u svakom obliku. Svi glazbenici koji su sa mnom surađivali – tu, prije svega, mislim na svoj rad s orkestrom – mogu doista potvrditi da nikad nijedna ružna riječ nije prešla preko mojih usta. Dakle, nisam prijatelj niti vikanja, niti guranja u baletnoj dvorani, ali mislim da je cijela priča transcendirala sam taj nivo, i postala je nešto drugo.

(Intervju je emitiran 20. svibnja 2004. u emisiji «Kulturni intervju»)

Pročitajte i ...
Čemu tek sada interes za Josipovića-skladatelja?
Još malo o Ivi Josipoviću, ali skladatelju
Kate's kiss - Mladen Tarbuk / Katarina Krpan
Mladen Tarbuk posvetio kompoziciju Katarini Krpan
Katarina Krpan svira vlastiti život
Čarobna frula - Dora Ruždjak
Postapokaliptična Čarobna frula Muzičke akademije
Muzička akademija izvodi Čarobnu frulu
Građanin plemić – mediokritet u lovu na funkciju
'Građanin plemić' - nova režija Krešimira Dolenčića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici