Aleen Stein

17.11.2005. Print | Pošalji link

Titula koja se ističe iznad svih drugih u biografiji Aleen Stein jest ona "izumiteljice multimedije". Ova Amerikanka je doista pokrenula mnoge epohalne stvari u područjima novih medija i filma.

Između ostaloga, prve interaktivne CD-romove i prva DVD "special edition" izdanja, a osnovala je tvrtke koje se danas smatraju pionirskima unutar područja s kojima se bave. Krenula je s "Voyagerom", tvrtkom koja je još davne 1984. počela objavljivati probrane filmske naslove na laser-diskovima. Zatim je startao "Voyagerov" label "Criterion Collection", kojega prepoznaju gotovo svi filmoljupci kao ultimativni standard unutar prezentiranja filma na DVD-u, a koji je donio mnoge inovacije poput "letterbox-a", posebnih komentara, bonus materijala i sličnog. Jedan od posljednjih projekata iza kojih Stein stoji jest "Organa", tvrtka specijalizirana za nove interaktivne medije, koja je producirala proslavljene i nagrađivane projekte poput "P.A.W.S.-a" i "The Salt Of The Earth". Aleen Stein nedavno se predstavila hrvatskoj javnosti predavanjem na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, održanom u organizaciji Naklade Bulaja.

Dugo ste vremena u svijetu interaktivnih medija, inicirali ste mnogobrojne projekte koji su danas postali standard i mjerilo kvalitete, a koji ne bi bili mogući da se tehnologija nije razvijala paralelno s njima. Možete li nam za početak dati vaše viđenje koliko i kako multimedija ovisi o tehnologiji i u kojoj je mjeri njihov "brak" pozitivan, a koji su mu nedostatci?

Mislim da je pojam multimedije ranije više bio korišten za označavanje spoja televizije, filmova i sličnog. Danas mu suprotstavljamo pojam novih medija jer je zapravo riječ o posve različitim stvarima. Novi mediji su svojevrstan "brak" novih kompjuterskih tehnologija, i sadržaja, katkada u kombinaciji s novim laserskim dostignućima koja nam omogućavaju da na običan disk smjestimo puno više informacija. No, ključni element koji stoji iza svega i glavni novitet unutar tih medija je zapravo njihova interaktivnost. Svi mediji prije njih bili su pasivni: sjedili ste, slušali ili gledali ono što nude. U novim medijima morate sudjelovati, pa makar samo u toj mjeri da birate redoslijed kojim ćete nešto čitati ili koristiti. Konzument novog medija postaje aktivan gotovo kao i sam njegov proizvođač i upravo se u tom pogledu krije najveća razlika multimedije i novih medija.

Digitalizacija i nove tehnološke mogućnosti nameću česte i brze izmjene medija i formata na kojima se nude interaktivni sadržaji. Krenulo se s laserskim diskovima, prešlo na CD-romove, DVD-ove, sada slijede iPoD-ovi... Može li današnja industrija adekvatno reagirati na takvu dinamiku razvoja?

Mislim da se novi mediji prvenstveno razvijaju kao neka vrst partnerstva između proizvođača novih medija i njihovih korisnika. Ponekad se čini da postoji određena tehnologija kao neka vrsta "mainstreama" koju svi koriste, kao što su to bili CD-romovi ili laserski diskovi. No, onda u jednom trenutku netko otkrije neki novi medij i uvede ga na tržište, i dogodi se nešto što mi nazivamo "killer app". Pojavi se neka aplikacija, neka tehnologija koja "ubija", odnosno nadilazi svu svoju konkurenciju i svi se na nju prebace. Zamislite, na primjer, neku rijeku koja teče u jednom smjeru i odjedanput naiđe na neki zid ili prepreku, a sa strane imate mali puteljak kroz koji se voda može preusmjeriti i sve krene tim putem. Mislim da se taj "protok" tehnologija dogodio i nastavlja dešavati u vrlo brzom ritmu. Krenuli smo s CD-romovima, a sada već imate iPoDove, video na mobilnim telefonima i svu silu drugih stvari koji se razvijaju u tom smjeru. U drugom, pak, smjeru, imate DVD-ove, HD DVD-ove, Blue Ray tehnologiju. Stare stvari jednostavno budu napuštene u korist novih. Ukoliko to možete izvesti na način da zainteresirate ljude za novu tehnologiju, onda će vam se oni pridružiti. U suprotnome, takva tehnologija neće moći zaživjeti. Mislim da ne postoji nijedna druga vrsta industrije poput ove, koja mora "razmišljati u hodu" i biti spremna promijeniti se iz temelja. Meni se nekoliko puta dogodilo da sam svoj posao morala iznova osmisliti. Bilo je zabavno, no katkada i prilično teško. Padnete na dno i kažete si - 'Ok, sad se treba dići i pokušati ponovo, s nečim što je novo i što se može sada raditi'.

Kako u takvom tempu stoji prosječni korisnik i koliko on uopće može s takvim izmjenama držati korak? Uvažavaju li novi mediji i "sporije" korisnike koji možda nemaju najnoviju hardware podršku i kako na njih djeluju stalne promjene formata unutar novih medija?

Zapravo, čini mi se da je teže ljudima koji stvaraju i osmišljavaju nove tehnologije, nego što je to korisnicima. Jer, naposljetku, korisnik je taj koji određuje gdje svi skupa idemo. Morate imati na umu njihove ciljeve i pratiti što im se sviđa i što žele. Ako to ne možete, nećete daleko stići, i vi i vaša kompanija ćete propasti. DVD je jedna od takvih novih tehnologija koja je smijenila stare. Mi smo, primjerice, počeli izdavati naše filmove na laserskim diskovima, no njih dosta ljudi nije prihvatilo jer su imali nekoliko problema. Bili su veliki, njihova je proizvodnja bila skupa, a problematično ih je bilo i održavati. Primjerice, ako biste ih ostavili na krivom mjestu, lako se moglo desiti da ih više ne možete očitati. DVD, koji je inkorporirao interaktivne elemente, kao i veliku količinu fizičkog prostora za snimanje, a usto mu je proizvodnja jeftina, jednostavno je zamijenio laserski disk. U takvoj situaciji, morali ste se prebaciti. Da ste pokušali ostati s laserskim diskovima, izgubili biste. Što se korisnika tiče, čini mi se da su oni prvenstveno pod utjecajem njihovih saznanja. U prošlosti su možda bili u nemilosti marketinga i promotivnih kampanja velikih kompanija. Bilo je slučajeva da su neke manje tvrtke osmislile super proizvod, no korisnik nikada za njega ne bi saznao. Sad mi se, međutim, čini da je situacija drugačija. Ponajviše zahvaljujući internetu, uz pomoć kojega ljudi mogu međusobno razgovarati i izmjenjivati iskustva. Ako im se nešto marketinški nameće ili ako znaju za neki kvalitetan proizvod iza kojega ne stoji veliki novac i velika promidžba, ta svoja iskustva mogu blogovima, forumima i sličnim prenijeti drugim korisnicima. To je jedan sasvim drugačiji svijet.

Ipak, katkada se, pa čak i među stručnjacima, čuju mišljenja da se promjene dešavaju prebrzo i da ih industrija koja želi profit stalno forsira. Čini se da današnja tehnologija već sutra zastarijeva i biva zamijenjena. U osamdesetima su VHS kazete smijenili laser-diskovi, njih nešto kasnije DVD-i, a sada se, pak, govori o Blue Ray tehnologiji i High Density DVD-u. U svemu se, čini se, vrti velik novac...

To je neizbježno istina. Međutim, mislim da bi - ostavljena sama za sebe - industrija zaradila više da je ostala na starim tehnologijama. Istina je da su ljudi koji su željeli preći na nove tehnologije iznova kupovali muziku na CD-ima, umjesto da su ostali pri kazetama i pločama, no ne čini mi se da je to glavna snaga koja sve pokreće. Nove stvari se pojavljuju i ljudi su zainteresirani koristiti ih. Industrija je ta koja mora s korisnicima držati korak. Ako neka tvrtka ne preuzme nove trendove, ljudi će otići kod konkurencije koja ih nudi. Oni će ostati u pozadini. Ne mislim da su te stvari forsirane. Korisnici mogu slobodno ostati pri starim tehnologijama, a katkada one nove to čak i potpomažu. Pogledajte samo E-bay na kojemu postoji burza kolekcionarskih stvari. Internet i tome ide u korist. Za većinu, rekla bih, gotovo sve korisnike, vinil ploče su stvar prošlosti, no s druge strane poznajem ljude koji skupljaju tuđe otpatke i čuvaju ih. No, ni to ne može ići u nedogled. Čak i najbolji kolekcionar ne može uvijek očuvati svoju kolekciju jer vrijeme radi svoje. Nisam sigurna gdje će sve skupa završiti. Na dulje staze, te stvari doista mogu nestati, no mislim da uvijek postoji netko tko želi sakupljati starine. Sad kad je to rečeno, moram dodati da sam svjesna da stvaramo nevjerojatne količine smeća i da se svakodnevno kopaju sve dublje rupe kako bi ga se eliminiralo. To zvuči suludo i vjerujem da je i drugima zabrinjavajuće baš kao što je i meni, ali ne znam što poduzeti po tom pitanju.

Ostavimo li kolekcionare po strani, većina korisnika se ipak prebacuje na nove medije. Što im te promjene formata pružaju? Je li to samo pitanje kvalitete ili ima tu još nečega?

Po meni, kvaliteta slike i zvuka se doista poboljšala i moguće je da ljude upravo to privlači novim medijima. No, ono što se još uvijek razvija, a za što mislim da je još važnije, je interaktivnost i mogućnost međusobnog povezivanja svih tih medija, njihovo prepletanje i nadopunjavanje. Nije tu samo pitanje skladišnog prostora ili kapaciteta. Nove medije je puno jednostavnije koristiti nego što je to bio slučaj s njihovim prethodnicima. Puno su više "user-friendly" i podložniji korisniku. Uzmite za primjer DVD koji je puno jednostavniji za korištenje nego li su to laserski diskovi. A da ne govorimo o VHS trakama koje su, doduše, bile vrlo jednostavne u određenom smislu, no niste se mogli kretati kroz materijal kako ste htjeli. Jedina opcija vam je bila pregledavanje ili premotavanje. Još jedna bitna stvar: te su se trake brzo trošile, dok su novi mediji u pravilu puno trajniji.

Pobjedi li uvijek bolji format u takozvanom "ratu formata"? Naime, u ovom trenutku imamo bitku koja se vodi između Toshibe i Microsofta koji podržavaju HD DVD, i Sonyja i Phillipsa koji drže Blue Ray tehnologiju. Trebaju li korisnici sumnjati u ishod ovog "rata" ili neminovno uvijek pobjeđuje bolji?

Ne pobjeđuje uvijek bolji format, kao što se pokazalo s VHS-om i Betom u kojemu je Beta nesumnjivo bila kvalitetnija, no VHS je odnio primat. Međutim, VHS je mogao primiti više informacija na jednoj kazeti. Djelomice je u tome razlog. O tome zašto je u prošlosti jedan format pobijedio a drugi nije, može se raspravljati u nedogled. Ima puno drugih faktora, osim same kvalitete, koji odlučuju. Katkada su ključni korisnici, odnosno ključni proizvođači koji odlučuju jer se opredjeljuju za format A umjesto formata B. Primjerice, u slučaju DVD-ova bila su dva konkurirajuća formata, a filmski studiji bili su ti koji su zapravo odlučili, opredjeljujući se za jednog od njih. Tako će biti i u ovoj bitci između Blue Raya i HD DVD-a koja dolazi. Gledat će se za koju su se tehnologiju odlučili veliki filmski studiji. Primjerice, CDI je svojevremeno bila vrlo dobra tehnologija, usprkos nekoliko nedostataka, no trebalo joj je jako puno vremena da uopće dođe do tržišta i nije bila previše fleksibilna za samoga proizvođača. Moja kompanija nikada nije radila s tom tehnologijom, nego smo se umjesto nje odlučili za CD-romove i tako posredno pomogli da oni pobijede. Naša je kompanija svoje sadržaje stavila na CD-romove, isto su napravile i neke druge, a sve ostale koje su se zadržale na starim tehnologijama jednostavno su ispale iz igre.

Laserski disk je imao solidan početak, no DVD ga je ipak smijenio. Što mu je točno presudilo: je li to bila praktičnost, skladišni prostor ili kvaliteta? I zbog čega je "Criterion Collectionu" i "Voyageru" trebalo godinu dana da se s laser-diskova prebace na DVD-ove?

DVD je bio bolji u nekoliko pogleda. Prvenstveno, u trajnosti i troškovima proizvodnje. Jedan laserski disk koštao je deset puta više od DVD-a, a njega ste mogli otpremiti na bilo koji kraj svijeta, pa ako se slomi ili uništi, s obzirom na to kako je jeftin, nije bila velika šteta. S laserskim diskovima bilo je drukčije. S njima je, također, veliki problem bila trajnost. Često bi im se kvaliteta pogoršavala s vremenom i zbog raznih vremenskih utjecaja. Najviše reklamacija diskova dobivali smo upravo iz Australije zbog dugog transporta i nemogućnosti očuvanja medija. Upravo smo se stoga prebacili na DVD-ove čim smo mogli, jer su bili bolji u svakom pogledu. Naravno, mi smo nezavisna kompanija, a ne filmski studio, i za svaki naslov kojega smo htjeli objaviti morali smo imati ugovor. Filmove smo imali licencirane u početku samo za laserske diskove, a ne DVD-ove, pa smo dolaskom nove tehnologije morali ići natrag do snimatelja i studija i raditi nove ugovore za nove medije. Zbog toga nam je trebalo nešto više vremena za prebacivanje na DVD nego studijima, no ne više od godine dana. Nipošto nismo svjesno čekali s tim procesom. Bilo nam je u startu očito kako je DVD dobar medij.

"Criterion Collection " inicirao je nešto što se danas zna pod nazivom "special edition". Što je po vama tom konceptu, dakle disku s puno dodataka, privuklo kupce? Da li je to bila dodana vrijednost u sadržajima, odnosno nešto što nisu imali na VHS-u, ili je ipak presudila kvaliteta slike?

Da objasnim za početak što su to specijalna izdanja, da svi znaju o čemu govorimo. Prvo iz čega smo krenuli bili su komentari o filmu puštani simultano dok se film prikazivao. Također smo dodavali male crtice u kojima su se pojašnjavali neke specifičnosti filma, poput scenarija, kostimografije, originalnih crteža i slično. Objavljivali smo i u originalnom formatima i proporcijama slike, nikada nismo sinkronizirali i uvijek smo davali titlove. Mislim da postoji glad za takvom vrstom materijala. Od samog početka, ljudi koji su to vidjeli bili su oduševljeni činjenicom da uz film dobivaju i pregršt drugih materijala. Kupovali su stoga naše verzije umjesto onih koje su sadržavale isključivo film. Bilo je to zapravo vrlo zanimljivo jer su studiji tada smatrali kako nitko neće za takvim proizvodom imati interesa, da nikoga nije bilo briga za ništa osim filma. Pokušavali smo jednostavno uz film ponuditi sve što ima veze s originalom. Također smo radili na kvaliteti, uklanjanju ogrebotina sa snimaka, poboljšanju boja, puno smo ulagali u najbolje tehničke opcije za prebacivanje starih filmova na nove medije kako bismo dobili optimalne rezultate. Neki od filmova bili su stari i desetljećima uskladišteni, pa je na njima bilo potrebno puno raditi. Bili smo posvećeni dobivanju najbolje moguće kvalitete iz materijala s kojim smo raspolagali, kao i priključenju svega onoga što je pratilo original unutar popratnih sadržaja na disku. Ljudi su to prihvatili od samoga početka. Bilo je odlično i vrlo ispunjavajuće raditi na tome.

Što vas je uopće potaknulo na "bogatija" izdanja? Što je bio "okidač" specijalnih izdanja, ako se to tako može nazvati?

Prvi DVD kojeg smo takvim napravili je zaista zanimljiva priča. Krenuli smo s komentarima, dok su ostale stvari jednostavno slijedile. Jednom sam prilikom s kćerkom i mužem gledala «King Konga», zajedno s Ronom Haverom, voditeljem filmskog restauracijskog odjela Muzeja iz Los Angelesa, koji je mojoj kćerki, tinejdžerki u to vrijeme, paralelno s projekcijom objašnjavao kako je film nastajao. Suprug je time bio oduševljen i odjedanput je predložio da bismo mogli snimiti taj komentar. Rezultat je bio toliko dobar da smo se svi složili kako bi ga trebali staviti na disk zajedno s filmom, a uskoro su uslijedile i ostale ideje. Svaki put kada bismo krenuli raditi na nekom novom filmu, nastojali smo snimiti čim više intervjua i zabilježiti sve što smo mogli naći o njemu. Naravno, i s entuzijazmom se može katkada pretjerati.

Neke velike holivudske kompanije su sve do nedavno držale "barebones" izdanja, ona bez ičega osim samog filma na disku. Međutim, čak su i takve nedavno ipak prešle na "special editione". Smatrate li da je danas tržište naviknuto na kvalitetniju sliku, pa sada pod obavezno zahtjeva dodatke?

U Hollywoodu upravo traju debate na tu temu. Ako odete na neku panel diskusiju, a ja sam bila na njih poprilično, čut ćete razna tumačenja od strane studijskih menadžera. No, meni se čini kako brojke prodanih primjeraka diskova dovoljno govore za sebe. Postoji, međutim, jedan problem koji otežava situaciju. Studiji obično raspolažu budžetima za snimanje filmova, no ne i za stvaranje kućnih video izdanja, dakle financiranja svih specijalnih dodataka. Od njih se očekuje da zarađuju novce, a ne da troše na izdatke koji su potrebni kako bi se dobio materijal za bonus sadržaje. To je zapravo bila mogućnost koju smo mi iskoristili jer smo našim novcima financirali ono što smo stavljali na "special editione", a njima su ostajala "barebone" izdanja. Tako su zapravo i oni više zarađivali jer smo im plaćali prava. Uvijek je bilo ljudi koji su voljni platiti za veći izbor, da dobiju i film i ekstra sadržaje. A pritom u pitanju čak nije niti toliko puno više novca. Katkada smo čak i prodali više "special edition" izdanja nekog filma, nego što bi studio prodao svojih vlastitih "barebone" izdanja. Sama ideja takvog profita je, naravno, s vremenom ponukala i studijske čelnike da se potrude pronaći budžete za "home video" izdanja.

"Criterion Collection" je unutar specijalnih izdanja postavio standarde i izumio neke nove kategorije kao "letterbox" format slike, izbačene scene, komentar redatelja i slično. Kako su te stvari bile dočekivane u začetku, dok je publika još bila fascinirana novim medijem, a kakva je situacija danas? Mislite li da je koncept "special editiona", uz puno izdanja koji se tom titulom krase, a zapravo ne nude sadržaj, obezvrijeđen?

Mogu samo suditi po entuzijazmu naših korisnika koji su nas reklamirali ponajviše usmenim preporukama. Vrlo brzo nakon pokretanja naša su izdanja postala svojevrstan kult, hit kojega su svi htjeli imati. Korisnici nisu bili skeptični zbog novog medija, ali studiji su bili, kao i distributeri jer su smatrali da takve sadržaje nitko ne želi gledati. Mi smo dokazali suprotno. Naravno, uvijek bude nekih koji za bonus materijale nemaju previše interesa. Ni ja, na primjer, ne gledam baš sve ekstra sadržaje na baš svim filmovima, ali volim kupiti posebno izdanje jer ga onda imam zauvijek i dodatke mogu - ako ikada poželim - pogledati kako i kad ja hoću. Što se mase specijalnih izdanja tiče, to je običan marketinški trik, način da netko proda DVD, zaradi novac, a da se ne isporuči ono što je obećano u konceptu "special editiona". No, sve što korisnik treba učiniti da se zaštiti je malo bolje pogledati sadržaj i vidjeti što se nudi, a što ne. Mislim da to nije tako veliki problem i da prosječan korisnik ne pada tako lako na tu varku.

Koliko stavljanje bonus materijala na disk umanjuje kvalitetu samoga filma? DVD, zna se, ima ograničen kapacitet skladišnog prostora, pa se postavlja legitimno pitanje koliko specijalni dodaci idu na uštrb kvalitete slike i filma?

Tu ne dopuštamo kompromise. Nikada ne dozvoljavamo na kvaliteta slike ispašta na račun specijalnih dodataka. Prvo stavimo film u najboljoj mogućoj kvaliteti, a onda pogledamo koliko nam mjesta preostaje te što i na koji način na njega možemo staviti. To je jedini mogući način. Naravno, nove tehnologije poput Blue Raya i HD-a će i po tom pitanju tu donijeti dodatnog prostora za nove materijale, kao i za bolju kvalitetu.

Po kojim kriterijima je "Criterion Collection" birao filmove za svoja izdanja? Riječ je, naime, o kritički vrijednim djelima, klasicima i stranim naslovima. Je li jedan od parametara za odlučivanje bila namjera educiranja američkog tržišta, na kojemu nikada nije bilo previše europskih naslova?

Moji partneri u "Criterionu" imaju kompaniju nazvanu "Janus Films", puno stariju od "Criteriona", koja kupuje filmove već više od 50 godina. Oni su zapravo stručnjaci koji odlučuju koje će filmove uvesti na američko tržište. No, prije nego su ušli u partnerstvo s nama, nisu se bavili ni kućnim niti specijalnim izdanjima. Tu smo uskočili mi. Iako vodim računa o naslovima, odabir zapravo prepuštam njima, a oni odlučuju prema kritičkoj recepciji nekog filma, njegovoj povijesti, sudu stručnjaka, kao i vlastitim shvaćanjima i ukusima. Mislim da su do sada napravili izvrstan posao.

U kolekciju su se uključivali i manje poznati filmovi i mahom ne baš cijenjeni naslovi koji su odjednom nakon što su izašli pod labelom "Criteriona" postali cijenjeni gotovo kao i sami klasici. Koliko je "Criterion", svjesno ili nesvjesno, usmjeravao mišljenje javnosti o nekim djelima? Koliko su na javnost, recimo to tako, i na formiranje suda o nekom filmu, utjecali imidž i reputacija vaše kuće?

Da, mislim da se to doista događalo, da su nam ljudi vjerovali na slijepo i da su smatrali da ako smo odabrali neki naslov, da on nužno mora biti dobar. No, mislim da ne bi puno ljudi imalo primjedbe na našu selekciju. Možda se to dogodilo tek kod nekoliko suvremenih naslova, poput uvođenja "Bonda" ili "Ghostbustersa" u kolekciju. Uglavnom čujemo primjedbe ili pitanja u slučaju recentnih naslova za koje se odlučujemo, no i oni su barem za sada izdržali test vremena. Naknadno su se pokazali klasicima, a čini mi se kako bi to postali čak i da se nismo za njih odlučili. Govorim ovdje uglavnom o laserskim diskovima, jer nemamo još dovoljno kronologije u objavljivanju DVD-ova da bi se već sada mogao donijeti takav sud.

U kojoj mjeri je, ako uopće je, "Criterion" imao namjeru promijeniti recepciju nekih autora ili filmova? Primjerice, objavljivanje opskurnog malog horora "Carnival of Souls" Herka Harveya rame uz rame Kurosawi i Bergmanu, iz njega je učinilo klasika žanra. Je li misija "Criteriona" bila da nekim filmovima omogući više pažnje koju zaslužuju, a nisu je imali prije? I koliko je pri tom uvažavano europsko tržište?

Može se reći kako je naš odabir promijenio tek američku percepciju nekih filmskih djela jer, naposljetku, uglavnom kupujemo prava za Sjedinjene Države. Primjerice, jednom sam prilikom bila gledala neki Pasolinijev film i nisam bila sasvim sigurna da je to baš pravi izbor za nas. Oko mene su bili svi Europljani koji su me uvjeravali kako je to izuzetno važan film, krucijalan i nezaobilazan za vrijeme u koje je snimljen. Mislim da ne biste baš lako mogli niti za jedan "Criterionov" film ustvrditi da nije dobar. Što se neameričkog tržišta tiče, posebno smo jaki u europskim naslovima, puno više nego u azijskim, iako imamo dosta i japanskih i kineskih filmova. Ali poseban naglasak je ipak na europskoj kinematografiji.

"Criterion" izdanja, osim što su znana po kvaliteti, znana su i po cijeni jer su u pravilu skuplja od ostalih. Da li je cijena u ovom slučaju simbol vrijednosti, razlikovanja od drugih, ili jednostavno trošak uloženog rada u svaki disk?

Morate shvatiti da mi nismo studio, dakle njima moramo plaćati licence i to ne izbjegavamo. Također, puno ulažemo u pronalaženje najboljeg materijala, kako filmskog, tako i popratnog. Sve to dosta košta, pa moramo taj trošak podijeliti na izdanja, inače ne bismo mogli ostati u poslu. Također, ukoliko raspolažemo pravima na film, nije nam problem ponovno ih izdati, jer u pravilu ne dopuštamo situaciju da se neki od naših naslova više ne može nabaviti. Na jednom jedinom naslovu katkada znamo raditi i godinama. U ovom trenutku imamo otkupljeno dovoljno prava za filmove da, tempom kojim objavljujemo, imamo što izdavati pune četiri godine čak i da ne kupimo ništa novo, a uvijek kupujemo. Tako da smo gotovo uvijek vremenski u prednosti i ne objavljujemo nešto samo zato što moramo. Nije to princip velikih studija koji moraju film izbaciti točno na dan kad je zakazana premijera. Mi nemamo takvih ograničavajućih faktora. Odlučujemo kada bi nešto trebalo biti objavljeno i onda tom projektu dajemo vremena koliko mu treba.

"Criterion", rekli ste ranije, uglavnom otkupljuje prava za tržište Sjeverne Amerike, za koje su vaši diskovi namijenjeni. Koliko "Criterionu" šteti ideja o razdiobi diskova na regije i nemogućnost da se diskovi jedne regije gledaju u drugoj? I što se zapravo htjelo tom podjelom postići?

Za nas to i nije toliko bitno jer mi samo otkupljujemo sjevernoamerička prava. U slučaju nekih filmova, ako njihovim snimateljima nije to bitno, naslov objavljujemo kao regiju 0, dakle onu koja se može gledati svugdje. Nama to nije toliko bitno. Ali ako otkupimo prava od nekog studija ili producenta, moramo se držati onoga što je propisano u ugovoru i poštovati njihove želje. Mislim da je dioba na regije jedan od načina kontrole svjetske distribucije. Vlasnici prava imaju tu kontrolu u svojoj moći. Osobno mislim kako bi svima bilo lakše da tih regija nema. Čini mi se da upravo to potiče i piratstvo, mada je to samo moje mišljenje. Putujući svijetom vidjela sam da su ljudi spremni na sve kako bi došli do filmova koje žele; ako ih ne mogu dobiti normalnim putem u svojoj regiji, dokopat će ih se na neke druge načine.

U današnje vrijeme raste trend DVD-a objavljenih za Regiju 0, dakle onih koje svi mogu gledati. No, poznato je da izdanja Regije 1, posebice ona "Criterion Collectiona", sadrže više dodataka i općenito su kvalitetnija. Zašto se prvobitna tehnološka razdioba na kraju svela na sadržajnu?

U slučaju «Criteriona», da to je u pravilu istina. U slučaju studija, ima iznimaka. Nedavno smo počeli izmjenjivati sadržaje s kompanijama koje izdaju iste naslove ali za druge regije. Primjerice, prodajemo ili izmjenjujemo sadržaje koje posjedujemo za neki francuski film, francuskoj kompaniji koja ga izdaje na domaćem tržištu, a oni nama daju u zauzvrat neki sadržaj za film koji oni imaju. No, i to je vrlo ograničeno ako uzmete u obzir da smo objavili tek tristo naslova. No, sa studijima je drugačije. Ne govorim iz vlastitog iskustva jer ja tako ne radim, ali znam po pričama drugih i neposrednim kontaktima. Često je taj bonus materijal jednostavno reproduciran kada ga prodaju jer, ako ga studiji rade, oni su mu i vlasnici. Možete naći stvari na engleskom na disku koji je namijenjen za recimo regiju 1, ali je u sasvim drugačijem – primjerice europskom – sistemu. Također, zna se dogoditi da se tek dio materijala prevede i iz njega odabere najbolje i tek to reproducira. Imate pravo, ako govorimo o američkim filmovima, da izdanja za druge regije u pravilu imaju manje sadržaja, no to je pitanje budžeta. Naravno da će studiji potrošiti manje novaca za strano izdanje i za strano tržište, a i onaj tko tamo licencira film neće uložiti isti novac koji bi uložio da je riječ o naslovu s domaćeg tržišta.

Uvjetuje li tehnologija, ovako gledajući, sadržaj multimedije i jesu li ljudi koji se time bave kreativno sputani ako nešto tehnički ne mogu realizirati?

Svakako ga ograničava. Svaka tehnologija ima granica i morate shvatiti i raditi s tim ograničenjima. Međutim, također ima i mnoge mogućnosti. Katkada mi se čini da studiji ne polažu previše računa na to da li je producent dovoljno kreativan unutar tehnoloških mogućnosti kada nekoga zapošljavaju. Ponekad da, iako mi se čini da svejedno ostaje mnoštvo mogućnosti koje tehnologija pruža, a koje često nisu realizirane. U jednu ruku ljude koji rade bonus materijale možete smatrati i filmašima, rade vlastite male dokumentarce, a isto se može reći i za one koji rade CD-romove. Uzmite za primjer bračni par Bulaja iz Naklade Bulaja, koji su me ovdje doveli. Oni stvaraju ne na mediju, nego unutar i s medijem. Nisu samo skupili materijale i postavili ih na cd, već su na samom disku radili kreativno. Možete to smatrati i nekom vrstom nove gline, ako se može tako reći. Film koji se samo prebaci na video je jedno, no DVD-ovi, i CD-romovi koji nastaju po istom principu, su nešto sasvim drugo. Na njima ne skladištite materijal, već uz pomoć medija stvarate nešto što prije nikada nije postojalo. Mislim da će se s vremenom razvijati nove forme jer će nastajati novi mediji, pa će svi skupa ući u neku interakciju. Oni će, u jednu ruku, biti i bolji jer će nastati na iskustvima i znanjima usavršenim na radu u prethodnim medijima.

Kako gledate na spajanje do sada odvojenih tehnologija, poput primjerice novog iPod-a u kojemu se spaja mp3 s DVD-om? Zahtjeva li to tek jednostavnu prilagodbu ili ipak ozbiljnije ugrožava industriju novih medija, pa i sudbinu dosadašnjih medija? Koliko je izgledno da će, primjerice, "Criterionova" izdanja biti degradirana na kategoriju podmetača za čaše?

Pa, svi laserski diskovi koje smo stvorili doista jesu postali zastarjeli, a kako nismo imali prava za DVD-ove, morali smo prvo nabaviti nova prava prije nego smo mogli krenuti ispočetka. Međutim, dobar dio dodatnog materijala za filmove kojeg smo stvorili za staru tehnologiju, funkcionirao je i na novoj, ili barem dijelovi njih, tako da ih ne smatram posve bespotrebnima. Također, sada imate i stotine velikih kolekcionara koji skupljaju te laserske diskove. Neće oni postati puki podlošci za čaše. Sadržaj je odvojen od medija na kojem se nalazi, i mislim da nije ugrožen. Zapravo, čini mi se da je situacija sasvim obrnuta, da takav razvoj samo proširuje industriju. Upravo sam stigla s jedne konferencije u Cannesu gdje je posljednji hit bio video na mobilnim telefonima. Imali su stotine primjera takvih radova. Možda se možete pitati zašto bi netko htio gledati video na telefonu, no zapravo je puno kreativnih stvari osmišljeno upravo za tu tehnologiju. Ljudi stvaraju sad za iPod, koji se povezuje s mobitelima i internetom… radi se mnoštvo novih stvari i za sam DVD. A ako pomislite da će novi DVD mediji biti još interaktivniji nego što su to ovi današnji, mogućnosti su nevjerojatne.

Jedna od posljednjih tvrtki koju ste pokrenuli je «Organa», specijalizirana za nove interaktivne medije, prvenstveno CD-romove. Možete li nam reći štogod o njezinom djelovanju i projektima na kojima trenutno radite?

«Organa» je svoj interes zadržala u području interaktivnijih medija i upravo zato surađujemo s Nakladom Bulaja i njihovim projektom «Priče iz davnina». Radimo također i na novom projektu, što je jedan od razloga zašto sam ovdje. Nadamo se pokrenuti kolekciju dječjih filmova, unutar koje bi svoje mjesto našla i serija animiranih filmova, s interaktivnim popratnim sadržajem – igricama, slagalicama, pa čak i možda nekom novom formom interaktivnih animiranih filmova. Iako projekt nastaje u suradnji s Organom, možda će biti objavljen čak i pod «Criterion Collection» labelom, no još uvijek dogovaramo detalje oko svega. Sada sam u fazi kada istražujem i surađujem s kreativcima. Projekt nije još dovoljno formiran da vam dam neke detaljnije podatke, no mogla bi to biti neka nova forma «Priča iz davnina». Sve je još u začetku, tako da za sada ništa konkretno ne bih najavljivala.

Sve vaše kompanije objavljuju na fizičkim medijima, iako je i Internet u posljednje vrijeme veoma zahvalna izdavačka forma. Jeste li ikada razmišljali krenuti i u tom smjeru?

Internet je vrlo zanimljiv, ali nije apsolutan ni svemoguć. Povezan je sa svime i, naravno, koristim se njime svaki dan, ali nismo baš puno objavljivali na internetu. Postoje mnoge stvari koje na njemu možete raditi, no trenutačno nismo sigurni koliko će od onoga čime se bavimo moći biti koordinirano na webu. Komplicirana je to situacija, jer u svakom slučaju morate biti na internetu i dati klijentima i konzumentima čim više informacija o vama i vašim proizvodima. No, nisam posve sigurna da je Internet pravi medij za izdavaštvo. Više preferiram stvarni, fizički medij kojeg nekome možete predati, pa ga onda oni imaju i čuvaju. Internetska mreža je užasno bestjelesna. Primjerice, toliko smo odličnih stvari publicirali na webu, a onda smo krenuli dalje, revidirali stranicu i te bi stvari u svom inicijalnom obliku nestale. Što je sa svim radom koji je bio utrošen u njih? S laserskim diskovima bila je druga stvar. Dobro, morali smo ih napustiti, ali oni su ipak nastavili postojati u fizičkom obliku negdje u nečijem ormaru. Internet mi se više čini medijem pogodnim za komunikaciju i ljudsku interakciju, nego li za izdavaštvo jer je jednostavno potpuno bestjelesan.

Bez obzira objavljuje li se na internetu ili na fizičkom mediju CD-a ili DVD-a, jedna od većih boljki poslovanja svakako je piratstvo. Muči li ono vaše kompanije i – da intervju privedemo kraju – kakav je uopće vaš stav prema tom kompleksnom fenomenu?

Postoje razne vrste piratstva i kada o njemu govorimo moramo definirati ono na što mislimo. Piratstvo je nešto protiv čega se može zaštiti, a nadolazeća Blue Ray tehnologija imat će to još bolje riješeno. Mi svoje proizvode prodajemo isključivo u Americi, gdje postoje zakoni i sankcije za kršenje tih prava. Ljudi mogu kopirati neki CD ili DVD, ali neće dobiti kvalitetu. Kako je ona naša bitna karakteristika, nismo pretjerano zabrinuti zbog piratstva. Svjesna sam da naše diskove možete kupiti čak i u Kini i drugim mjestima u svijetu, a postoji i razvijeno «sivo tržište», točnije ljudi koji kupuju diskove u Americi i preprodaju ih vani. «Criterion» možete naći svugdje u svijetu, no ne bih rekla da nam to uništava profit ili tržište. Niti mislim da je takav slučaj za druge legitimne producente. Jednom sam se prilikom slučajno susrela s Billom Gatesom u Tokiju, koji je tamo bio zbog parnice za piratstvo njegovog softwarea. Pitala sam ga je li zabrinut oko svega i za budućnost njegovog programa i odgovorio mi je: «Ako te nitko ne kopira, znači da svijet nije zainteresiran za tvoj proizvod». Tako gledajući, piratstvo bi se moglo smatrati i nekom vrstom časti. Dakako, morate pokušati zaustaviti ono što vam šteti poslu, no ne štete sve vrste piratstva. S nekima ste jednostavno počašćeni.

Željko Luketić & Daniela Comisso


(Intervju je emitiran 17.11.2005. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Pročitajte i ...
Kako je industrija oblikovala Zagreb u 19. i 20. stoljeću
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Čemu tek sada interes za Josipovića-skladatelja?
Dokumentarac 'Zajedno' - pravi božićni film
Knjiga iskupljenja - Albert & Allen Hughes
Još malo o Ivi Josipoviću, ali skladatelju
Okovani Galileo - Branko Brezovec
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Zagrebačka Garaža premijerno u New Yorku

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici