Joi Ito

26.01.2006. Print | Pošalji link

Od ranih 90-tih godina prošloga stoljeća, ime Joi Ita vezano je uz mnogobrojne digitalne i mrežne projekte. Technorati, Six Apart, Creative Commons, Mozilla Foundation, Open Source, ICANN...

To su samo neke od institucija i inicijativa koje ga svojataju bilo u ulozi pokretača, predsjednika, člana upravnih odbora ili tek aktivnog pomagača. Prije nego se upustio u mrežnu avanturu, Ito je studirajući u Americi radio isprva kao DJ, a potom i kao supervizor specijalnih efekata - između ostaloga i za Sean Penna u filmu "Indian Runner". Vraćajući se u Japan, kao kum ikone američke kontra-kulture Timothyja Learyja, posredovao je dolasku cyber-punka i ravea na tamošnju glazbenu scenu. Sredinom 90-tih, u vlastitoj je kupaonici sagradio prvi japanski POP sustav i pokrenuo prvu komercijalnu web kompaniju.

Od "tehnika" u kupaonici, do jednog od "100 globalnih lidera sutrašnjice", Joi Ito je dogurao u samo desetak godina. Kakav je taj put bio, te na kakve je prepreke nailazio, možete saznati kroz razgovor koji slijedi.

S mrežnom i digitalnom tehnologijom bavite se doslovce od samih njihovih začetaka. Možete li se prisjetiti kakva je bila panorama interneta prije njegovog procvata, prije world wide weba, chatova, blogova i otvorenih informacijskih sustava?

Kada sam se prvi puta počeo služiti internetom, tamo negdje oko 1984., pohađao sam američku školu u Japanu. Činilo mi se da su mi učitelji bili ograničeni, pa sam pokušao iskoristiti potencijale mrežnih alata kako bih stupio u kontakt s ljudima s druge strane oceana. Tada je bilo svega nekoliko stotina računala povezanih u ono što se nazivalo 'Arpanet', uglavnom vojnu i u manjoj mjeri akademsku mrežu. Ušavši na nju, mogao sam razgovarati s, primjerice, američkim profesorima i s njima 'razglabati' o fizici ili nečemu sličnom. Meni je to u početcima bio isključivo alat za učenje. Internet se tada nije razvijao ovako brzo. Nismo imali 'world wide web', nego alate poput 'Fetcha' i 'Gophera', no već tada mi se činilo da se nešto zaista važno događa. Mrežne alate tada su radili pojedinci, šačica njih, ali bitno je bilo da su svi željeli surađivati. Uglavnom su ih radili za vlastite potrebe, tek manji broj davao ih je ili prodavao kao 'shareware', s tim da je kralježnicu svega tada činila akademska mreža, od koje se Internet s vremenom ipak polako počeo odvajati. Amerikanci su se upleli u njegovu izgradnju, Japanci su bili fokusirani na internacionalne standarde, a u Europi su ga – čini mi se – u prvo vrijeme svi ignorirali.

Međutim, stvar je ubrzo poprimila šire razmjere. Kada je napravljena globalna mreža, stvoreni su i njezini glavni principi: prvo, da možete vidjeti izvorne kodove neke stranice. Dakle, ako je netko imao web stranicu, mogli ste klikom vidjeti na koji ju je način napravio, pogledati njezin kod, uzeti ga i primijeniti. Sve je bilo vrlo otvoreno. Upravo zato što su skupine korisnika još uvijek bile prilično male, bilo je iznimno bitno da se svugdje primjenjuju otvoreni standardi i da čitava zajednica komunicira. No, tada je krenuo Netscape, pa je i Microsoft odlučio izaći na mrežu, a zatim je uslijedila cijela najezda takozvanih dot.com kompanija. Naravno, za to su se uhvatili ulagači koji su željeli zatvoreni sistem; željeli su pridobiti mušterije i držati ih podalje od konkurencije.

Tržište koje se stvaralo na internetu i oko njega postalo je dijametralno suprotno inicijalnoj filozofiji mreže. Prvotni podstrek dale su joj male skupine pojedinaca povezane zajedničkim interesima. No, sada su se pojavile stotine kompanija koje su trošile milijune dolara na ogromne mreže zatvorenog sustava. Neko je vrijeme taj trend rastao, međutim bio je potpuno u neskladu s tradicijom Interneta.

Nesklad je očito s vremenom postao dovoljno velik da je, polako ali sigurno, doveo do rasprsnuća dot.com «mjehura». Što je propast te ere značila za mrežu?

Mreža neprekidno raste bez obzira na «mjehur», a on je ionako više neka javna percepcija koja služi za privlačenje novca, od kojega je veliki dio kasnije propao ili je otišao Microsoftu. Tehnološki uzgon mreže raste jednako uspješno nakon «mjehura», kao i prije njega. Štoviše, tvrdim da je tijekom procvata dot.com «mjehura», čak malo i usporio jer se većina dobrih programera počela baviti glupim projektima, umjesto korisnima. I sama je filozofija open source-a - dakle distribucije sadržaja pod slobodnim uvjetima - postala ugrožena. Mnogi su na njoj željeli zaraditi novce i time zbuniti tržište.

Nikakvi «mjehuri», barem ja tako mislim, nisu dobri za Internet. Malo sam i zabrinut novim valom razvoja, pa sam prestao sam ulagati u nove projekte. Smatram da velik priljev novca ne mora nužno biti dobra stvar. Internet ponovo privlači neke glupe ulagače, a glupi ulagači su garancija glupih kompanija. Može se reći da sam zabrinut oko svega, no svjestan sam da se stvari događaju u ciklusima, baš kao i loše vrijeme ili zima. Neki će u ovom novom «mjehuru» zaraditi puno novca, možda baš i ja. No, zanimljivije mi je promišljati kako naučiti čim više lekcija iz prošlih pogrešaka i kako očuvati 'dobar duh' Interneta. Izvan područja koje je sada preplavljeno novcem, postoje još mnoga na kojima se može raditi – prvenstveno open source i projekti poput Creative Commonsa. Preostaju još mnoge stvari koje nisu u neposrednom fokusu ulagača.

Nakon što se prvi «mjehur» rasplinuo, mnogo je ljudi ostalo nezaposleno i razočarano, a oni koji su na Internetu tragali za zaradom, otišli su. Blogovi i mnoge druge pojave koje se razvijaju na horizontu današnje mreže, koju mi nazivamo Web 2.0, direktan su rezultat povratka interneta svojim korijenima. Podsjećaju me na internet u dane prije dot.com-a. Radi se ponovo o malim skupinama ljudi, sami alati kojima se služe, omogućavaju micanje sadržaja s jednog softvera na drugi, naličja su im ista pa su alati kompatibilni. Još jedna dobra stvar je - iako su Google i druge velike kompanije vrlo slične svojim prethodnicima iz prijašnje ere, koriste više slobodne standarde i sklonije su povezivanju. Dakako, temelje se na kapitalizmu, no ipak su malo sklonije dijeljenju i otvorenom pristupu u odnosu na prethodnike. Svejedno, čini mi se da se ipak sprema novi «mjehur»; oni kao da dolaze u valovima, a novi je upravo na vidiku.

Ako pogledamo iza svih ovih transformacija u samo izvorište weba, koji bi po vama bili njegovi glavni potencijali? Oni danas ostvareni, ali i oni nikad realizirani?

Prije nego što je Internet ljudima omogućio da se i njihov glas čuje, čini mi se da su se sukobi češće rješavali oružanim pobunama, katkad političkim, poput glasanja… Općenito, pristup informacijama je bio skroman i morali ste se oslanjati na nekoga tko je vas i vaša razmišljanja trebao zastupati. Tehnologija možda nije dostupna svugdje, no polako postaje, a njezin najvažniji potencijal danas je da ljude opskrbljuje «glasom». Kad znate da će vas netko nešto pitati ili dati priliku da prokomentirate, najčešće slušate što drugi govore pažljivije nego inače. Također time dobivate mogućnost da propitate autoritete. Ako date nekome «glas», aktivirate mu mozak, a sami dobivate priliku stvoriti dijalog. A ako svima omogućite njihov «glas», bez obzira o čemu se govori, najbolji argument obično na kraju i pobijedi. Čak ako njihov «glas» i ne nosi odlučujuću težinu. Mnogi tu postavljaju pitanje, a što je s «glasom» onih koji govore jezikom mržnje? Što je s internet stranicama Al-Qaede? Moje stajalište je možda pomalo kontroverzno, ali smatram da je bolje, umjesto da nastojimo ugušiti njihov «glas», da pokušamo dovesti naš do njih.

Puno bih radije argumentirao svoja stajališta Osami Bin Ladenu i pokušao uvjeriti mladež u tim zemljama da imam pravo. Ako ne mogu obraniti svoje argumente, onda nisam u pravu. Znam da zvuči pomalo idealistički, ali ako svima osiguramo mogućnost sudjelovanja u razgovoru, najbolji argument neminovno mora pobijediti. I to bez primjene sile. Ideja o «globalnim glasovima» ima mnogo komponenti, no najvažnija jest da angažira i privlači ljude u dijalog, što mi se čini osnovom demokracije. U prošlosti ljudi su sudjelovali u aktivizmu iz raznih razloga. Mnogi od njih čak nisu bili vrlo intelektualni. Kada ne radite ništa drugo osim gledate televiziju i to, recimo, kako se Arnold Schwartzenegger natječe za guvernera, pa odete i date mu glas – vaš je mozak isključen. No, kada nešto pročitate i možete komentirati, možda ćete se upitati – zašto je to tako. Probudite se i počnete razmišljati.

Internet postaje neka nova vrst medija, korisnog ponajprije u činjenici da može povezati različite kulture. Jedan od problema koji se javio s povećanim protokom informacija i većom dostupnosti raznih mjesta jest da su odjednom svi oni ljudi s kojima se prije niste htjeli baviti, sada vaši susjedi i morate se njima baviti. Možda najveći problem danas jest taj da tradicionalni mediji nastoje pojednostavniti stvari, a ni politički procesi ne drže korak s tehnološkim razvojem, pa za sobom ni ne vode kulturu. Uzmite samo za primjer udžbenike povijesti koji su po cijelom svijetu upravo užasni. Međutim, ako odete na stranicu Wikipedije i pogledate stranice o Islamu ili o Dubrovniku na kojoj i Hrvati i Srbi iznose svoje argumente i viđenje situacije, dobijate puno kompleksniju sliku. Učenici i studenti time dobivaju obje strane i veći pregled situacije. Način na koji učimo u potpunosti se mijenja, i jedan od najbitnijih problema koje moramo riješiti jest vidjeti kako obrazovanje promijeniti iz sustava koji barata činjenicama, u sustav koji ljudima pokazuje kako učiti. Čini mi se da učenici danas često puta znaju više nego njihovi učitelji, a oni pak moraju zamijeniti svoju rolu učitelja, za onu «trenera».

Hijerarhija weba je, dakle, u odmaku od one tradicionalne. Tko bi i što bi bilo na vrhu mrežnog okoliša, a tko ili što na dnu? I što je s privatnošću i sigurnošću tih dviju skupina na mreži?

Internet kakav on pretendira biti je sustav koji uključuje sve; u njemu nema vrha i dna. Nažalost, normalno je da si oni sa «vrha» žele priskrbiti još više moći, a jedan od načina osnaživanja jest da se učine nevidljivima, dok one koji su ispod njih učine čim transparentnijima. Problemu dodatno pridodaje mogućnost da se mrežni alati upotrijebe kako bi se ta tajnost dodatno potencirala. Ako imate novaca, stvari nije teško učiniti nevidljivima, kao što nije teško napraviti profil «slabijih» i pratiti njihova kretanja. Većim zemljama poput Amerike i Japana nije interes štititi svoje građane. Previše je onih, poput kompanija i raznih monopolista, koje treba namiriti prije samih građana. Jedini mogući način suprotstavljanja ovim trendovima jest povećati transparentnost onih na vlasti, te učiniti privatnima informacije i djela onih koji s vlasti nemaju veze. Privatnošću ne smatram činjenicu da li vaš susjed zna da vi gledate pornografiju ili da li vaš dečko zna da ga varate. To jest privatna stvar, no potpuno nebitna na socio-ekonomskoj ljestvici. Ono što ja vidim bitnim jest očuvanje pojačane demokracije, a za to trebate osigurati nekoliko stvari. Na prvom mjestu, konkurenciju ideja koja pak zahtjeva da ljudi mogu slobodno govoriti, bez straha da će im se netko osvetiti, da će završiti u zatvoru ili izgubiti posao. U nekim zemljama možete slobodno govoriti bez ikakvog straha, no u nekima za to morate biti anonimni. Internet upravo u tom smislu omogućava konkurenciju ideja, u odsutstvu autoriteta i vladavine.

Treba zatim znati da stvaranje profila korisnika interneta postaje sve lakše. No, većina profiliranja je zapravo statistika. Mnogi će reći – «svi su moji podaci ionako na Googleu, nemam ništa za zaštititi». To nije točno. Kada imate ogromnu bazu nepreglednih podataka, vrlo je teško iz nje izvući neku detaljnu statistiku. Stvaranje inteligentnih podataka iz mase statistike koja se skuplja na mreži, vrlo je teško. Da je to tako jednostavno, Amerikanci bi bili uspjeli spriječiti napade od 11. rujna. Imali su informaciju, to je sigurno, ali nisu znali kako je izvući i što bi s njom. S druge strane, ako standardizirate stvari poput osobnih iskaznica, to dakako pojeftinjuje profiliranje. No, da se poslužim japanskim primjerom, ako ste pretplatnik nekih ljevičarskih novina, nema šanse da dobijete posao u nekoj državnoj tvrtci, tužiteljstvu ili slično. Ako dolazite iz nekog manje poželjnog dijela zemlje ili ste iz druge klase, ne možete dobiti posao ili se oženiti. To je kao sa spamom; sve te stvari su filteri koje vas obilježavaju kao nepoželjnog. I baš kao sa spamom u 99 posto slučajeva makne se nepoželjna stavka, pa se ne zaposlite ili ne pustite u obitelj nekoga tko ionako ne bi mogao pridonijeti. Međutim, s vremena na vrijeme u onaj preostali jedan posto uđe netko tko bi možda zadovoljio sve kriterije, no profiliran je kao spam i stoga nije uzet u obzir. Ono najgore u svemu je da, jednom kada privatni podaci iscure, to je kao ekologija: ne možete povući radioaktivni otpad jednom kad je iscurio.

Od ovakvih "ekoloških zagađenja", web nastoji braniti ono što vi nazivate "semiotička" demokracija. Što je ona točno i može li doista biti dostojan izazov korporativnim sistemima i autoritarnoj dominaciji?

U osnovi se princip svodi na sljedeće. Oni koji bi trebali zastupati naše glasove u parlamentarnim demokracijama zapravo su republički predstavljači, profesionalni političari, najčešće iz dugačke loze politikanata. Način na koji oni zastupaju svoje stavove više je temeljen na interesima politike i trgovine, nego građana koje zastupaju. Svijet je u međuvremenu postao prilično kompleksan, i moje je mišljenje da trgovanje u UN-u nije najbolji način rješavanja velikih, međusobno povezanih problema. Blogovi, primjerice, taj problem premošćuju samim načinom funkcioniranja: omogućuju nekom sadržaju bloga iz Hrvatske, da bude integriran u blog iz Velike Britanije, te da time bude uključen u globalnu komunikaciju. Čini mi se da to omogućuje građanima da sudjeluju u politici i promišljanju problema. O nekoj kolektivnoj inteligenciji dugo se već govori i sa svakom novom tehnologijom koja dođe, mislimo kako će je upravo ona obuhvatiti. Mislili smo to za radio, za telefon, pa sad i za internet. No, svaki puta problem se javlja kod feedbacka, sustava sakupljanja povratnih informacija. Na mreži kakva je prije bila imali smo velike praznine: nešto ste napisali i objavili, ali nitko vas nije mogao naći. Sada, međutim, ako nešto napišete na vašem blogu i linkate na moj tekst s mog bloga, ja to znam i čitat ću vas. Sama mogućnost da dobijete i pozitivan i negativan feedback, pridonosi tome da lakše filtrirate loše stvari i pažnju posvetite dobrima. Ta tehnologija građanima omogućava komunikaciju i participaciju i puno je učinkovitija od same direktne demokracije koje zemlje danas prakticiraju.

Jim Fishkin je razvio jedan sustav koji je nazvao 'promišljeno anketiranje', a zasniva se na tome da se uzme nasumičan broj ljudi i anketira ih se o nekoj temi. Potom im se da nekoliko dana da raspravljaju o njoj na nekoj vrsti seminara, i do isteka roka gotovo svim anketiranima poveća se opseg shvaćanja teme ili problema, a sama rasprava postane dobar primjer kako i čemu treba neku politiku usmjeriti. Takav način participiranja čini mi se puno boljim u odnosu na puko glasanje za nekog okorjelog političara koji se više brine za vlastite interese, nego za interese svojih birača. Mislim da semiotička demokracija neće uspjeti zamijeniti sve postojeće direktne demokracije, no smatram da je potencijal socijalnog softvera da utječe na građansku participativnost i samu vladajuću strukturu - ogroman. Treba dalje nastaviti raditi na povećavanju toga potencijala.

Na «semiotičku demokraciju» direktno se nadovezuje "ekonomija dijeljenja". Što se krije iza te ideje, tko je njena pokretačka snaga i, na kraju, koji su joj ciljevi?

Ideja je stara, ali revitalizirala se u novom pokretu koji nastaje. Naime, velik dio posla koji se nekoć bavio slobodnim softverima sada se pretače na područje sadržaja. Želim objasniti, ne samo kulturnom pokretu, već i komercijalnim kompanijama, zašto ima smisla omogućiti ljudima da dijele i slobodno raspolažu proizvodima. Taj pokret ujedno nazivam i «amaterskom revolucijom» jer, dok je tijekom, ali i neposredno nakon industrijske revolucije proizvodnja sadržaja bila vrlo komercijalizirana, danas – dolaskom interneta i jednostavnih alata za stvaranje i dijeljenje sadržaja – amateri su ti koji postaju bitni segment tržišta. Neki ljudi i kompanije, međutim, jednostavno ne žele amatere u svojoj poslovnoj okolini. Riječ «amater» u svom latinskom korijenu stoji za «raditi nešto iz ljubavi ili strasti», no engleski i drugi jezici su je korumpirali - promijenili joj značenje u nešto što nije dobro poput profesionalnoga ili nešto što se ne može naplatiti. Zastupam tezu da se polako vraćamo originalnom značenju amaterizma i da će iza iduće generacije sadržaja stajati isključivo amateri.

Danas je i sadržaj po mnogočemu postao ekvivalent kulturi, primjerice hollywoodski filmovi. No, ako pogledate slobodne softvere, vidjet ćete da kulturna dobra možete stvarati i izvan tržišnog prostora, povezivanjem njenih korisnika. Ona su prednost, imovina svake zajednice i bitna za mnogo toga, za komunikaciju, za povjerenje… No, danas su uglavnom svedena na komercijalnu komociju, a ne mora biti tako.

Danas postoji debata u mnogim područjima u kojima su suprotstavljeni ljudi iz kulture protiv ljudi iz sfere biznisa. Po meni to nije pravilan način gledanja na stvar. Tu se ne govori o istim stvarima, kao da poistovjećujete jabuke i naranče. Poslovnjaci tvrde – bez biznisa ne možete imati gospodarstvo, dok kulturnjaci kulturu smatraju važnijom od novca. To je pogrešan način promišljanja problema. Po meni, kultura ima neku fundamentalnu ekonomsku vrijednost za društvo, dok ekonomija ima fundamentalnu vrijednost u produkciji kulture. Ono što otvoreni sustavi pokazuju, zahvaljujući dijeljenju tehnologije, sadržaja, a posljedično i novih dostignuća, jest da to dvoje – ekonomija i kultura – mogu dobro surađivati. Samo je pitanje napuštanja zastarjelog, industrijaliziranog sustava razmišljanja da je kultura nešto što se samo proizvodi, distribuira i konzumira.

Jezik kojim se služimo razvio se oko same industrijske revolucije: ljudi misle da ako si pametan, moraš biti bogat, i obrnuto; koriste riječi kao «potrošač» i «kupac» umjesto «korisnik» ili još bolje «participant». Mnoge pametne kompanije danas razumiju nove modele funkcioniranja i razumiju da Interent nisu stvorile velike kompanije, već sami korisnici.

Blogovi, wikiji, forumi, news grupe - sve to čini svojevrsnu paradigmu weba koja dobiva naziv Web 2.0. Rekli bismo, mreža uzvraća udarac. Tko je u prvim redovima te ofenzive?

Čini mi se da su blogovi najbolji primjer područja za koje se sada razvija tržište. Postoje deseci milijuna ljudi koji stvaraju sadržaje, ali ih ne naplaćuju, čime okreću postojeći model poslovanja. Sadržaj je slobodan i besplatan, a dobri amateri su bolji od loših profesionalaca. U počecima mediji su ih ignorirali, zatim su im se izrugivali, a onda su im se pokušali suprotstaviti. Sada pak rade zajedno. Čini mi se da se bližimo trenutku u kojem će blogovi postati odgovorna komponenta globalne konverzacije i da je savršen tajming za suradnju njih i medija.

Nekoliko bitnih stvari u blogovima dolazi do izražaja, ne samo autorska prava, već i njihova uloga u demokraciji i slobodi govora. Postoje mnoge vrste blogova, doduše većina ih je dnevničkog tipa. Usprkos tome, čini mi se da je njihova važnost u dokazivanju ideje amaterske revolucije o kojoj smo ranije govorili, neprocjenjiva. Baš kao i druge stvari koje osiguravaju «glas», blogovi su ključni nosioci demokracije u 21. stoljeću.

Za one koji nisu upoznati s terminologijom - što je blog i tko je blogger? Mora li se biti posebno nadaren u revolucionarnom, kritičarskom i anti-establišmentskom smislu da bi se stvaralo blog ili je sasvim dovoljno napisati i objaviti na mreži – "Jutros sam se probudio u 8 i padala je kiša."?

Blogiranje, odnosno pisanje blogova možete opisati na mnoge načine. Najjednostavnija definicija bloga jest – nešto što nalikuje dnevniku. Niz postova, odnosno natuknica u kronološki obrnutom redoslijedu, s najrecentnijim doprinosom na vrhu i navigacijskom prečkom sa strana. Sliči običnoj web stranici i ne razlikuje se previše od dnevničkih stranica iz prošlosti.

Ono što ga razlikuje od ostalih stvari jest to što je alat kojim on nastaje napisan na način da omogućava lako pisanje sadržaja bez potrebe za redizajniranjem cijele stranice, a i ne mora se naučiti HTML. Možda se ovo ne čini značajnim, no puno ljudi koji su možda željeli imati web stranicu, nije imalo novaca unajmiti dizajnera ili nisu vladali vještinom za pisanje HTML skripti. Blogovi su učinili objavljivanje na Internetu vrlo niskobudžetnim i jednostavnim. Također, njihova je tehnologija bazirana na otvorenim standardima, pa koristi stvari poput RSS sindikacije, što je alat koji vam omogućava skeniranje velikog broja drugih blogova. Postoje pretraživači blogova, poput našeg «Technoratija», koji vam omogućavaju da tematski pratite konverzacije i znate kad netko piše o nečemu o čemu ste vi pisali… Sve to povezuje u jednu cjelinu. Ranije je možda bilo teško pratiti neki razgovor preko interneta, većina sadržaja je završavala na mailing listama i forumima. Sada mi se čini da s novim alatima možete pratiti razgovor koji putuje cijelim svijetom. I ponovo se javlja situacija u kojoj imate velik broj malih skupina, pojedinaca ili usluga spojenih jednim zajedničkim interesom. S inovacijske perspektive, u blogovima se koristi puno više otvorenih standarda nego u prijašnjim mrežnim pojavama.

U 'Technoratiju' u ovom trenutku indeksiramo preko 20 milijuna blogova. Rekao bih da između 85 – 90 posto njih imaju čitateljstvo od tek 4 ili 5 ljudi i najvjerojatnije uopće nemaju linkove na druge sadržaje. Većina blogova su, dakle ipak samo dnevnici, koje čitaju tek prijatelji autora. U neku ruku, kao da zamjenjuju e-mailove koje biste prije slali, primjerice kad biste nekome slali fotografije s jučerašnje zabave ili slično. Blogovi postaju široko prihvaćeni u svim populacijama i čini mi se da bi mogli postati prihvaćeni u onoj mjeri u kojoj je to i elektronička pošta. Ona, pak, ima dva problema – neželjenu poštu, odnosno spam i činjenicu da kada nešto nekome pošaljete, obično se očekuje odgovor. Mnogo će se ljudi stoga prebaciti na blogove, pogotovo s pojavom novih, još jednostavnijih alata za stvaranje. Što se sadržaja tiče, dakako u blogu, baš kao i e-mailu, možete pisati o tome kako ste dobili gripu, ali isto tako i o tome kako pokrenuti pobunu, planirati napad, započeti političku stranku ili o bilo čemu drugome, ma kako malo ili veliko bilo. Većinu blogova nikada neće čitati velik broj posjetitelja, a gotovo 90 posto ukupnog broja otpada na obične dnevnike. No, zato preostalih 10 posto ima ogroman utjecaj.

Zanimljiva je također i arhitektura ovakvog mrežnog sustava. Blogeri su uglavnom fleksibilni prema sadržaju kojeg objavljuju; mnogo ih koristi Creative Commons licencu koja omogućava Googleu i Yahoou da ih indeksiraju, dok drugim korisnicima omogućava slobodu linkanja, kopiranja i općenito služenja njihovim sadržajima. Time svi postaju sudionici u globalnom razgovoru. S druge strane, ako odete na neku web stranicu mainstream medija, morate se upisati lozinkom, ne puštaju pretraživače da pretražuje njihov sadržaj, čak nisu previše otvoreni prema mogućnosti da alat za sindikaciju proslijedi njihove naslove nekome drugome. Ti ljudi jednostavno ostaju isključeni iz razgovora. S tehničke perspektive, stoga, bloggeri imaju veliki utjecaj na sadržaj koji cirkulira pretraživačima, broj ljudi koji tako objavljuje, ali i sam volumen informacija je u konstantnom porastu, a dodamo li tome alate koji su koncipirani tako da selektiraju sadržaj po temama ili interesima, sve to zajedno omogućava dobrom sadržaju da izroni na vrh. Mnogi kažu da čitaju blogove i da im svi zvuče glupo. Pa, to je zato jer ne čitaju prave.

Ponovo se vraćam na ono da su najbolji amateri isto tako dobri, ako ne i bolji od nekih profesionalaca. Velik dio niskokvalitetnih medija nije previše pouzdan i ljudi to prepoznaju. Blogovi otvaraju prostor ljudima koji govore iskrenim glasom, bez obzira pišu li o politici, kulturi, ili receptima. A mogu iskreno govoriti jer nemaju ništa za izgubiti, nisu plaćeni. To je u ovom slučaju pozicija koja im daje moć. Najbolja stvar kod bloggera jest ta da je većina njih počela pisati iz zabave, za vlastiti gušt. Oni koji postanu čitaniji odjednom shvate da imaju publiku, da ih čita stotine ljudi, šalje im poruke i komentira. I odjednom shvatite da ste dobili – «glas».

Blogovi nepobitno mogu ostvariti veliki utjecaj u modernom društvu: potaknuti aktivizam, pokrenuti dijaloge, stvoriti mrežu komunikacije. No, do koga sve taj blogerski glas dopire? Naime, neki tvrde da samo blogeri čitaju blogove. Ukoliko je to doista tako, sam društveni utjecaj pomalo je ograničen?

Otprilike 10 do 20 posto ljudi koji čitaju blogove su također bloggeri, što je prilično velik iznos ako se uzme u obzir da kompletna blogerska zajednica danas zauzima tek jednoznamenkasti postotak cjelokupne mrežne populacije. No, broj blogova se duplira svakih pet mjeseci, unatrag zadnjih nekoliko godina. Tako da je argument kako samo bloggeri čitaju blogove donekle točan; oni koji pišu svoje tekstove imaju tendenciju čitati i tuđe. Mada, smatram da će s vremenom gotovo svi postati bloggeri, to je samo pitanje vremena.

Čini mi se da čitanju blogova pomaže ako je netko blogger jer treba ipak malo uložiti znanja i volje da se razumije način na koji takav sustav funkcionira. To je kao kad čitate novine; bolje vam ide ako ste na to naviknuti. A isto je i sa pjesmama ili sa radio programom – kad primjerice čujete neki jingle i prepoznate koji sadržaj iza njega slijedi. Stvar je samo u navikavanju na format i na njegovo procesuiranje.

Blog je nova forma koja tek dobiva na svojoj popularnosti. Čini mi se da ne posustaje, već naprotiv raste sve više. Nije neka prolazna strast, već trend koji će, po mom mišljenju, s vremenom postati velik.

Mogućnost sudjelovanja u cijelom procesu čini mi se ključnom. Prvo čitate, potom komentirate, a potom raspravljate s autorom i drugima koji su komentirali neki članak. Zatim – i tako nekako teče evolucija od čitatelja do bloggera – napravite vlastiti blog. No, postoji tu nekoliko nepisanih pravila, poput onog da ako komentirate nečiji napis na vlastitom blogu, obično linkate na njihov, pa će ih Technorati ili Track-back ili neki sličan alat, obavijestiti da ste pisali o njima. Priznavanje nečijeg autorstva je, dakle, prilično bitno.

Zapravo, tek kada sam počeo sam objavljivati na webu, shvatio sam koliko su loši po tom pitanju tradicionalni mediji. Vrlo rijetko, možda u jednom od svaka tri članka u kojima prenesu neku moju ideju, potpišu izvor. Valjda misle da je taj sadržaj nešto što su našli na ulici. Bloggeri su s druge strane vrlo precizni u linkanju. U tom smislu, još jedna od zanimljivosti ovog fenomena jest da bloggeri često čitaju mainstream medije i često će vam se dogoditi da kliknete na neki njihov link i završite na stranici nekih indijskih novina ili nekom hrvatskom sajtu kojega najčešće ne mogu pročitati, no barem nađem originalni izvor informacije. Ono zabavno i možda najzanimljivije u svemu jest da je blogovima jednostavno prenijeti ideje u svijet, čak i na drugim jezicima. Tu je Creative Commons licenca važna, jer – u mom slučaju recimo – dopuštam drugima da se koriste mojim tekstovima u svakakve svrhe pod uvjetom da me navedu kao autora. Tako mi članci budu prevedeni na mnoge jezike što je super, jer prevođanje je obično skupo. Jedna od najvažnijih stvari koju su blogeri, i drugi koji stvaraju sadržaj, shvatili, jest da je bolje da drugima date prava da vas prenesu, pa eventualno i prevedu, nego da stvorite neku barijeru, poput zahtijevanja prava ili licenciranja.

Oni bazični bloggeri su uglavnom ljudi koji iz nekih vlastitih interesa žele govoriti i participirati u globalnom razgovoru. No, taj trend je djelomice ipak i generacijska stvar. Pogledate li klince, točnije klince u Japanu – prije su kupovali CD-e, potom su igrali videoigrice, onda se zabavljali karaokama, a sada im je glavna preokupacija SMS. I ako malo pogledate, CD-i su prilično pasivni, videoigrice su interaktivne, karaoke još više interaktivne, no orijentirane više prema samim klincima nego li sadržaju, dok su SMS i mobilne poruke isključivo fokusirane na njih same. Čini mi se da su mlađe generacije više sklone sudjelovanju i akciji, od onih starijih, tako da postoji neki određeni generacijski jaz. Postoje stariji koji pišu blogove, no prirodnijim mi se ipak čini za mlade ljude.

Blogovi, kao i drugi srodni slobodni softveri otvaraju još jedno, s mrežnog stajališta bitno pitanje kojeg smo se malo prije dotaknuli - ono autorskih prava i intelektualnog vlasništva nad sadržajem koji njima cirkulira. Velik dio je slobodni sadržaj, no i njega se na neki način regulira…

Autorska prava imaju ionako čudan početak. Cijela svrha intelektualnog vlasništva, poput patenata, a onda i autorskih prava, mada se o tome može raspravljati, jest da stvore poticaj za umjetnika. U tom smislu, vjerujem u intelektualno vlasništvo. No, kada mi kažete da ga treba štititi punih 70 godina nakon smrti autora, ne čini mi se da će to njemu osigurati neki bog zna kakav dodatni poticaj. S druge strane, ne mislim da svi moraju davati baš sve svoje stvari besplatno, no čini mi se da intelektualno vlasništvo, formirano ovako kakvo je danas, grade kompanije, a ne umjetnici. Što to znači, da se tim licencama onda daje poticaj velikim kompanijama poput Disneya da nastavi ulagati u Mickeyja Mousea? To mi se ne čini baš smislenim. Čini mi se da je većina argumenata kojima korporacije barataju glede prava i vlasništva - slabo. Primjerice, tvrde da ne mogu napraviti dobar sadržaj bez intelektualnog vlasništva ili da će nepostojanje licence naštetiti autoru. No, pogledajte većinu agencija koje skupljaju naknade za ta prava. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Japanu one zapošljavaju više ljudi nego što pod svojim okriljem imaju autora. To je smiješno. Prava bi trebala biti tu da osiguraju 'prehranjivanje' autora, no ona su tu da 'hrane' birokraciju. A siguran sam da vi u Hrvatskoj imate s njom iskustva.

Osim birokracije, vodite i "križarske ratove" protiv monopolista. Na svome blogu pisali ste u nekoliko navrata o tom problemu kao limitirajućem faktoru za razvoj mreže i mrežnih potencijala…

Moj primarni dugoročni cilj jest da se borim protiv monopola. Mislim da je razbijanje monopola na tržištu telefonije bitno oslobodilo rast interneta, koji je ionako rastao unatoč telefonskim kompanijama. Sada imamo novi problem, s ljudima iz Internacionalne telekomunikacijske unije koji se žele ubaciti u upravljanje internetom, zato i surađujem s Icann-om, kompanijom koja vrši monitoring internet protokol adresa i domena. Microsoft je još jedan monopol koji nastoji očuvati određeni model softverske proizvodnje baziran na vrlo centraliziranom američkom kapitalističkom sustavu zaštite intelektualnog vlasništva. Čini mi se da ozbiljno ograničava razvoj istraživanja i projekata manjih kompanija i entuzijasta. Po meni je i Hollywood jedan užasan monopolist, tamo se forsira produljivanje autorskih prava na djela do 70 godina nakon smrti autora u gotovo svim zemljama do kojih su mogli dospjeti. To je upravo besmisleno. Tako da je i Hollywood na listi.

Hollywood, Microsoft i telekomunikacijske kompanije – to je veliki trojac protiv kojeg se borim. Jednog ću dana, čini mi se, morati nešto poduzeti i po pitanju tipova iz elektro-energentskih kompanija.

Za kraj, vaša projekcija interneta nekoliko godina unaprijed. Što mu danas fali, koliko će ga koštati rastući problem pornografije, spama i opstrukcije privatnosti? Što predviđate, kakav će oblik mreža poprimati uz rastući interes basnoslovno bogatih kompanija s jedne strane, vlada s druge, te online zajednica poput one blogerske s treće? Hoće li u tom smislu od pritisaka eksplodirati?

Jedan od problema jest da vlade postaju zabrinute stanjem na Internetu. Doživio sam da mi američki senator kaže «Vaši dani bezakonja na internetu su odbrojani!», bilo je prilično strašno. Međunarodna telekomunikacijska unija nema više ništa raditi jer je telefonska mreža završena, pa se želi uplesti. Mnogi se sad odjednom žele baviti mrežom jer ona postaje tako velika stvar. No, ako dopustimo da pristup njoj regulira agencija za digitalna prava, da je vode telefonske kompanije i da je reguliraju vladini cenzori i političari, više će nalikovati kablovskoj i telefonskoj mreži negoli samom sebi. Mnogi provideri ne dopuštaju kućne servere i internet telefoniju. Zapravo sprečavaju otvoreni internet i polako se infiltriraju u njega pišući svoja pravila. S vremenom će reći da većina ionako želi samo gledati kablovsku televiziju, pa će predložiti da se mreža optimizira za to. Jedna od opasnih pojava je takozvana «pametna mreža», to je ono što oni žele napraviti. Ali mreža bi trebala biti glupa, trebala bi samo provoditi bitove, dok bi inteligencija trebala biti smještena na rubu. Dakle, korisnici, poduzetnici, inovatori – svi oni koji omogućavaju mrežu, ne bi trebali imati glasa po pitanju što se smije, a što ne. No, svugdje u svijetu postoje neke stvari koje vam ne daju raditi na mreži. Kažu, to koriste teroristi, koristi se za piratske kopije, za spam... Svi ti razlozi po njima idu u prilog zašto bi mrežu trebalo promijeniti i blokirati. To bi eventualno moglo jednog dana dovesti do sloma interneta kakvog ga danas znamo. Naravno, najveći argument im je terorizam. Kažu, teroristi koriste internet, no koriste ih i svi drugi. Baš kao i autoceste, a njih ne zatvaramo da bismo to spriječili.

Jedan mogući smjer razvoja interneta u budućnosti je prilično mračan i u njemu on više neće nalikovati sebi. Drugi mogući scenarij jest da će se Internet razdijeliti na mnoštvo manjih Intranetova, primjerice Kinezi će imati kineski, Liga arapskih zemalja arapski i ulazi u njih bit će kontrolirani od strane Vlada, što opet nije dobro. Jedina dobra verzija Interneta je ona u kojoj pobjeđujemo u bitci protiv autoriteta i uspijevamo zadržati konsenzuse i procese otvorenih sustava. U toj verziji uništili bismo monopole tijekom sljedećih 5 do 10 godina i postavili bismo kao standarde open source, besplatne sadržaje i slobodnu kulturu.

Vjerujem da će se dogoditi puno loših stvari, no isto tako vjerujem u inovacije i mogućnost ovog mrežnog organizma da zacijeli i razvija se. Uvijek postoje krize i napadi, no mrežu razvija vrlo talentirana grupa ljudi koji to rade za opće dobro, koji nisu sebični. Dok god se njima dozvoli da rade svoj posao, internet će napredovati. No, onog trenutka kada ih zamijenite birokratima i profesionalcima, neće više raditi. To će im poslužiti kao izlika. Mislim da se zaista moramo pobrinuti da mreža ne završi u rukama osrednjih birokrata jer će tada prestati funkcionirati. Baš kao što ste rekli – eksplodirati će.

Željko Luketić & Daniela Comisso


(Intervju je emitiran 26.01.2006. u emisiji "Kulturni intervju" Radija 101)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici