Nema me - Todd Haynes

24.04.2008. Print | Pošalji link

“Klonite se entuzijazma i ljubavi”, kaže namrgođena i asocijalna folk zvijezda, znana po svojim društveno angažiranim i protestnim pjesmama, “jer pri oba osjećaja niste svoji i prekratko traju”.

Savjet je to kojeg izgovara jedna od čak šest varijacija na temu “tko je Bob Dylan”, okupljenih u šest razbacanih i kolažiranih priča, u kojima pak nastupa šestoro različitih glumaca, po starosti, spolu, pa i boji kože. U tako razlomljenoj i razbarušenoj dramaturgiji, koja mjestimice prati događaje iz života poznatog glazbenika, potom ih potpuno izmišlja i to u formatima dokudrame, lažnog dokumentarca, ponekad i video-spota, Todd Haynes sastavio je vjerojatno najosebujniji antibiografski film ikad zamišljen i realiziran, što je dostignuće vrijedno i spomena, ali i gledanja. Tek ovlaš pod krinkom srednjestrujaškog napora, barem prema castingu, Haynesov “I’m Not There”, odnosno “Nema me”, esencijalni je eksperimentalni film koji u središtu svog pokusa nema sliku, nego naraciju i koncepte očekivanog, pri čemu je vješto izmaknut upravo onaj najvažniji, a to je biografija Boba Dylana.

U dekonstruiranju mita o liku koji je unatoč “astmatičnom i razderanom” glasu na opće čuđenje uspio, Haynes za svojih šest pomiješanih stavaka koristi samo natuknice arhetipova – od Dylana zvijezde, preko Dylana preobraćenog katolika, pa do Dylana prevaranta, lažnog proroka i stihoklepca bez sadržaja. Ništa od svega toga nije finalno i konačno određujuće, jer se čak ni samo ime tog autora nikad ne spominje, no opći je dojam kako protestni folk glazbenik koji tvrdi da ne svira ni folk ni protestne pjesme, nije baš najugodnija osoba s kojom bi se mogao zapodjenuti razgovor. Pravi Bob Dylan tako i nakon ovog lažno rasvjetljujućeg i još manje biografskog filma i dalje ostaje enigma, što je Haynesu očito i bila namjera. Dio zadužen za dekonstrukciju zaista raščlanjuje neke od ključnih riječi vezanih za mit o Dylanu, no cjelina se vješto provodi u sliku američkog društva, što postaje onaj drugi, skriveni život za “Nema me”. Zato i korišteni glumci, odnosno situacije naglašavaju odrastanje Amerike kroz odrastanje Dylana kao specifične zvijezde: kroz epizodu s afroameričkim glumcem, Haynes šeta kroz neka zanimljiva rasna pitanja, jer očekujući da tog glumca prihvatimo kao bijelog folk pjevača, postavlja apsurdne situacije. Posebno je nadrealna ona u kojoj malac pred bijelom obitelji nastupa, oni ga gledaju i komentiraju samo glazbu, što povijesno nije slučaj, nego upravo obrnuto: niti bi mali crnac ikad dobio takvu priliku, niti bi tadašnja bijela Amerika mogla gledati kroz njega tako da ne vidi boju kože. Haynesova snaga pristupa upravo je u sveopćem izokretanju scena i ideja, nemoguće tretira kao moguće, samo da bi se iz njih inverzno izvukao pravi komentar.

Ovo je dakako prilično ambiciozan postupak i nije neobično što je “I’m Not There” naišao na posve oprečne ocjene često zgrožene i iznervirane kritike koja je očekivala linearnu naraciju i vulgarnu imitaciju nečijeg života. Jer dok je u klasičnom biografskom filmu vodilja upravo sličnost sa stvarnim, kod Haynesa je glavna misao kontrast od realnosti, pri čemu potonje radi autoru u prilog, dajući mu slobodne i odriješene ruke, te impresivnu zaigranost u propitivanju konvencija. I ne samo da to film uspijeva žanrovski, upirući prst u sebe i stalno si izmičući vlastitu osovinu, nego to čini i svojoj sadržajnoj ikoni, pitajući se, što ako Bob Dylan zaista jest neugodan i gadan lik koji je svoje pjesme napisao samo da istrese vlastitu frustraciju, a ne da, kako mu zaljubljeni obožavatelji pripisuju, pritom i promijeni svijet. Svetinja koju je Haynes hrabro propustio kroz svoje sito i rešeto pritom izlazi neoštećena, ništa bitno nije jasnije nakon svega ovoga, osim činjenice da je redatelj zaista štuje, dajući joj uzbudljivu minutažu, naličje žene kakva je Cate Blanchett, dušu raspjevanog crnca ili tijelo pokojnog Heatha Ledgera te svega ostalog što čini kompleksno razmišljanje, a ne bljutav hollywoodski instant proizvod u kojemu su mudrosti i zaključci unaprijed servirani. “I’m Not There” nadilazi i zanimanje za Boba Dylana, pa ga treba vidjeti bez obzira na inficiranost tim glazbenim fenomenom: nekome će se zamračiti, nekome rasvijetliti, a netko će možda i prije kraja napustiti dvoranu. U svakom slučaju, bilo koja od ovih reakcija pokazuje da ste nazočni i da sudjelujete. A to je, na koncu, sve što i Todd Haynes i Bob Dylan žele.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Andrzej Stasiuk

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici