Iron Man - Jon Fevrau

16.05.2008. Print | Pošalji link

U nekoj čudnoj postmodernoj ironiji, ekranizacije stripova postale su istovremeno i blagoslov i prokletstvo.

Znajući kako je publika tog izvornog medija izuzetno zahvalna za svaki transfer nacrtanih junaka na veliki ekran, holivudska mašinerija ne libi se spiskati novaca kako bi dječačke fantazije dobile konkretan oblik. U slučaju uspjeha, upravo je argument stripa onaj koji će podatno progutati scenarističke nebuloze, jer tu se zaista sve može. Od veranja po stropu u kostimu šišmiša, pljuckanja paučine iz ruku, pa do sjajnog i ušminkanog oklopa “Iron Man”-a koji sadrži mlazne motore sklopive u podrumu za samo dva dana, mašti zaista nema kraja. I tu i jest onaj najbolji dio oživljenih fantastičnih svjetova, u kojima autor sam definira što i kako čini pripadajuću pozornicu. No, što ako taj svijet propada na vlastitim osovinama i nailazi na stršeća mjesta koja se ne uklapaju? Pametan holivudski proizvod na njih ne obraća pažnju, ali najporaznije je, uslijed višegodišnjeg marketinškog treninga, niti publika za takve propuste više ne želi znati.

Općenito i statistički prosječno tijelo te ‘publike’ u ovom je slučaju baza stripaških fanova, osebujan sklop odraslih tinejdžera koji su u stanju satima razglabati o nekoj zgodnoj napravi ili se u privatnim maštarijama zamišljati kako poput “Iron Man”-a lete zrakom i bore se protiv negativaca. Krasno je dotaknuti dijete u sebi i to podžanr filmova o superjunacima njeguje, no dijete u nekom trenutku postaje slijepo privrženo i upregnut će svu silu vokabulara kako bi to opravdalo. Primjerice, najčešće korištena riječ u pojašnjenju uspjeha “Iron Man”-a jest “realizam” – ovog puta korištena istim ambivalentnim žarom kao i “nedostatak realizma” kad drugdje zatreba. Ali to je upravo prije spomenuta stripovska kletva, ista stvar u različitim momentima je i prednost i nedostatak, no u slučaju posljednje Marvelove ekranizacije, popcorn masa odlučila je dignuti palac gore. Bez obzira što su i ‘strip’ i ‘realizam’ kontradikcija u terminima kad se koriste u istoj ravnini, “Iron Man” naišao je na svoje stvarnosno odobravanje kod onih koji se žele samo zabaviti, utući dva sata ili što slično. Izvrstan (5) dodijeljen je navodno točnim fizikalnim zakonima kojih se drži “čovjek od željeza”, iako se s lakoćom mogu srušiti njegove postavke, od količine potiska potrebnog za letenje, slobodnog pada i slično.

Ključni problem upravo ovakvih ekranizacija, iznimno vidljiv baš na primjeru “Iron Man”-a, upravo je u činjenici kako njegova publika i dalje misli kako gleda strip, a ne film. Promatrano kao film, čak i u kontekstu nepretenciozne kokičaste zabave, prolaskom kroz brzinsku “check listu” možemo doći do ne baš visokog stupnja željezne izvrsnosti. Količina napetosti? Nema je baš. Spektakularne scene? Samo jedna i to na kraju. Broj zgodnih napravica s holografskim displejima? Pristojan, zaista se dosta tipka po zraku, što je baš cool. Romansa i broj sisa i guzica? Nedovoljno, tek jedna pusa, a golotinje ništa. Eksplozija po minuti? Prolazno. Razina originalnosti superjunačkih moći? Ne baš visoka, holivudski složenac glasio bi “salonski Robocop susreće lijene Transformere”. Stupanj različitosti od sličnih filmova? Opet prolaz, junak razotkriva svoj identitet na kraju, što najčešće nije slučaj s drugima čiji je identitet tajan, a kostimić čvrsto zaključan u ormaru.

“Iron Man”, zbroji li se ova lista, obljubljen je među stripašima, a kao film i nije nešto neviđeno nego tek korektno: jedno plus drugo plus treće, sve puta “strip faktor” i zaključak: odličan film! To što je Hollywood nekoć radio filmove za odrasle, poput “Robocopa”, pa sve do “Iron Man”-a koji je u osnovi dječji film s dobnom granicom od 13 godina, i to što glavni superheroj izgleda kao Grof Ratkaj nakon tretmana kod Glumičića, pa i činjenica da u dva sata isti od prodavača oružja postane humanitarac, čini se da je nebitno. Rođena je nova i uspješna stripovska franšiza s tipom koji leti u limenci na mlazni pogon i koji će svijet u metalnom kostimu dobre Amerike spasiti od zlih Arapa. Nakon što je vidio rat i pokolj izbliza, progledao je i shvatio kako je oružje zlo. Samo, dok ga je prije prodavao, što je zapravo mislio? Da ljudi kupe razorni projektil kako bi ga držali na polici u dnevnoj sobi? Zaista, s velikom napetošću valja pratiti moralno i intelektualno sazrijevanje ovog superjunaka.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici