Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje - Steven Spielberg

27.05.2008. Print | Pošalji link

Koliko god se mnogi opirali toj poražavajućoj činjenici, osamdesete godine prošlog stoljeća posljednje su značajno pop-kulturno razdoblje.

Ovo naravno nije poraz za to doba, nego za sva ona kasnija koja bezdušno recikliraju umjetničke artefakte desetljeća, upirući se dokazati kako je invencija, pa makar i ona luckasta, koliko-toliko preživjela. Ali nije, svi najjači holivudski ciklusi, danas zanimljivi i po svojoj gerontološkoj pozadini, trude se ostaviti dojam kako su još uvijek u vrhunskoj formi. Rambo i Rocky, Umri muški i Indiana Jones, sve odreda stare perjanice negdašnjih blagajni, imaju nove nastavke, odbijaju umirovljenje i ni na kraj pameti nije im šetanje peseka i uživanje u blagodatima zaslužene mirovine. Stallone je dug život ostvario kroz slobodnu i primijenjenu kemiju, Bruce Willis shvatio je konačno da kosa jednog dana ipak mora otpasti, dok je Harrison Ford najboljeg prijatelja našao u kompjuterskim trikovima Stevena Spielberga. Fordu kostim Indiane Jonesa i dalje dobro stoji, osjeća se kao doma, a kako i ne bi, kad nacrtani mravi ne grizu, kad Marion više i ne pomišlja na seks i kad se svaki scenaristički tjesnac može zažbukati nadnaravnim razlozima.

Nije međutim Harrison Ford taj koji od četvrtog nastavka Indiane Jonesa čini derivativnu sprdnju. Iako odbija ostarjeti dostojanstveno poput Seana Conneryja, Ford se s lakoćom i vlastitim šarmom izvlači iz pitanja fizičke spremnosti, dokazujući da je djedica koji još uvijek zna s bičem, jer sukladno vremenu u kojem sve nastaje, žešći udarci jednostavno više nisu politički korektni. Tatica Spielberg, također u šestom desetljeću života u kojem je religija odjednom važna stvar, a među prijateljima je dobro imati i sposobnog urologa, doktorirao je odavno peglanje svojih materijala do krajnjeg izostanka okusa, boje i mirisa. U ovome nastavku, ambiciozno nazvanome “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje”, međuljudskih odnosa više i nema, nego se slojevi zapleta slažu u akcijski vrtuljak kojemu je jedina namjera podsjetiti zaboravne na slavne momente prethodnika. Poput prave ‘eighties’ zabave, primjenjuje se pravilo ‘najvećih hitova’, pa tako svi zapleti i ključne scene imaju svog blizanca u originalnoj trilogiji. Čak su i sporedni likovi razmješteni kako bi podsjetili na prijašnje, a jedina tema koja istinski biva zatvorena jest Indianin odnos s Marion koji završava brakom.

Spielberg je nepopravljivi romantičar i branitelj familijarnih utvrda, briga njega za internet i alternativne ljudske odnose, što uopće nije problem dokle god je to iskren stav. No Spielberg danas režira iz sigurne udaljenosti, korporativni je menadžer koji scene filma delegira kao zadatke, i često je upitno koliko je on uopće autor naslova koje potpisuje. U kompi sa Lucasom, derištem koji je i od Dartha Vadera uspio napraviti umiljatu dječju igračku, Indiana Jones postaje seansa sjećanja za umirovljenike, susret mlađih naraštaja sa starijima, u kojima ovi potonji starački čangrizavo odbijaju skinuti svoj šešir i priznati da im je vrijeme isteklo. Suprotno od toga, oni i dalje inzistiraju na svome, pri čemu je sve toliko bezopasno postavljeno da se gubi svaki interes za akciju, jer ona je sigurno zamotana u pozitivan ishod. Ali to su nas Spileberg i Lucas već naučili: kad se nekoga ubije, to izgleda sterilno, najčešće nema ni krvi, a čak ni klonovi Marlona Branda u opasnim kožnjacima ne puše, jer to je loše za zdravlje, iako je pedesetih godina, kada se film događa, to bilo uobičajeno. Kad Indiana skače iz jurećeg vozila u ono drugo, naravno da neće pasti, jer bi povrijedio kuk, a to ne želimo. Negativci pak, ključni sadržaj ovakvih filmova, već očekivano postaju stripovske karikature s nakaradnim akcentom. I tako Indiana ide kraju, hipnotizirani majmuni pomažu, izvanzemaljci se pojave i odu jer treba napraviti mjesta za svadbu, a obnavljanje obiteljskih zavjeta ipak je važnije nego objasniti kako su dovraga u jedan film dospjele Maye, Rusi, Marlon Brando, magnetizirani kristali, frižideri koji štite od nuklearnih eksplozija i nimalo spektakularni leteći tanjuri koji bez objašnjenja odlete i ostave publiku na decentnoj svadbi dva penzića.

Ali, na kraju krajeva, klub neuništivih mladića od šest banki zna jedno zlatno pravilo akcijskih serijala osamdesetih – što god napravili i kakvu god glupost od scenarija zamijesili, ljudi jednostavno žele vidjeti novog Indianu Jonesa. Nostalgija je moćni alat prodaje, a Lucas i Spielberg vrlo su sposobni trgovci.     

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Bosanske piramide postoje - ali samo u knjizi Emira Imamovića
Tajna doline piramida

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici