Nije kraj - Vinko Brešan

11.06.2008. Print | Pošalji link

Prvi mačići, htjeli ne htjeli, valjda nekako uvijek u vodi završe, što bi se vrlo lako moglo dogoditi i novome filmu Vinka Brešana.

“Nije kraj”, naravno, nije njegov prvi nego četvrti dugometražni naslov, ali je hrabro zauzeo prvenstvo u dokidanju neobjašnjive navade da se filmovi snimaju, završavaju i potom brižno čuvaju za Pulu. Tamošnji državni festival, koji rastezanjem svog koncepta svake godine pokušava dokazati da jest slavlje filma, a ne sumorna i dotirana priredba kojom se ministar kulture na kraju godine hvali, još od Titovih dana nije svojim nagradama proizveo hit. No svejedno, hrvatski redatelji, navikli svijet gledati ružičastim naočalama, tretiraju ga baš tako. Brešan ove godine odustaje od spektakularnog lansiranja iz oronule Arene, i kreće u distribuciju nadmećući se jednakopravno s hollywoodskim hitovima.

As u rukavu za “Nije kraj” trebao je biti njegov povratak komediji, onoj pravoj narodnoj, na koju puk hrli jer je domaća, a koprodukcijski pomalo i srpska. Potonja suradnja nije bez vraga – Hrvati si trenutno tepaju kako su regionalna filmska sila, a Srbi tradicionalno znaju s humorom i to narod ne zaboravlja. Kako u svakoj legendi i kokoš uspije nakljucati pola istine, tako se onaj dio mita o srpskom humoru i pokazao točnim. U “Nije kraj” upravo i jesu najbolje scene one koje su snimane u Beogradu, pa čak i glumački cast sjaji najjače s imenima na privremenom radu: epizoda Voje Brajovića odlična je minijatura s nažalost premalo vremena obzirom na potencijal, a glavna glumica Nada Šargin, iako jest načelno glavna, također je mogla dati više, no Brešan to nije znao ili htio iskoristiti. Od “Svjedoka” nadalje, a za razliku od prva dva filma, ovaj autor deklarativno se vratio komediji, ali taj povratak opterećen je ozbiljnim i visokim pretenzijama koje nikako ne nalaze mjesto u pučkoj komediji. Sarkazam i crni humor, prisutan kod njega u više-manje stalnom omjeru u “Nije kraj” ne nalazi baš nikakvu ravnotežu, toliko da se uopće ne može govoriti o crnoj komediji, jer novi film sve je samo ne komedija. Nastao prema motivima “Posmrtne trilogije” Mate Matišića, “Nije kraj” izrezuje glavne motive u sažetim i zbrzanim potezima i bez problema se mogao zvati “Posmrtna trilogija ukratko”. Zbrzane i male epizode, poput spomenute Brajovićeve, tako su tek odrađene kako bi se uklopile u tobože veću sliku, no ta veća slika toliko je sumorna da joj ni sprdnja s ovcama, pornografijom i licemjernim postratnim mentalitetom ne pomaže u navlačenju smijeha.

Slični zaokret u krajnjem dojmu imao je svojedobno i dokumentarac “Made in Serbia”, koji se bavio pornografskom industrijom u susjednoj državi. Silio je smiješnu stranu toga nakaradnog balkanskog biznisa i na kraju ispao tragična slika društva u kojem tužni socijalni marginalci snimaju porniće kako bi nabavili ogrjev za zimu. I dok je to za dokumentarni film dodatni sloj koji mu jamči uspjeh, za naslov poput “Nije kraj”, koji se prezentira i najavljuje kao urnebesna zabava s ovcom, Predragom Vušovićem, brbljavim beogradskim prostitutkama i nevjestama koje se kupuju za 35 tisuća eura, to na koncu svakom iole prisebnom gledatelju zamrzne smješak, ako do smješka uopće i dođe. Kao proizvod s krivom etiketom, ili hit iz multipleksa za kojega se namjerno izmišljaju lažne kritike da bi se prodao bolje, tako je i Brešanov film lažno, neispunjeno obećanje. Komentar o recentoj zbilji post-sukoba dvije zemlje, u kojima se sada normalno trguje, ali je još uvijek problem kad Hrvat ljubi Srpkinju, postao je tako još jedna pretenciozna inkarnacija u kojoj kontroverzna tema ima tobože humorni tretman, no taj je humor bojažljiv i doziran.

Scene u kojima se saznaje kako glavni junak namiče novac trgovanjem zemljovidima s ucrtanim grobovima žrtava rata, pokazni je primjer za Brešanov osobni strah od teme – on bi to sve ismijao, ali ne usudi se. Lakše je stoga bilo opteretiti film nebrojenim Vušovićevim komentarima u voice-overu, koji s njim kao likom nemaju veze, nego didaktički i iz nadređene pozicije objašnjavaju scene, e da se nešto ne bi krivo shvatilo. Pritom se iza svake značajne rečenice forsira iritantna glazbena tema, dok prilike za razmetanje stilom kadra Brešan ne propušta, kao da ponovno snima uvod u “Svjedoke” a ne komediju za narod. “Nije kraj” na silu je htio postati zabavni Balkanac, ali uštogljeni Hrvat u njemu nije mu to dopustio, pa je možda i zato Živko Zalar promijenio ime u Franjo Moguš, ne slažući se s onim što je kao snimatelj i koscenarist na kraju vidio. Ili kako to lijepo kažu simpatične beogradske kurve - “bre, kad Hrvat jebe, to ni ne osetiš!”.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Metastaze - Branko Schmidt
Film - godišnji pregled 2008.
'Iza stakla' - novi film iza Zrinka Ogreste
'Iza stakla' - film o ljubavnom trokutu
55. Pula: što je zagorjelo u festivalskoj kuhinji?
Filmski festival u Puli ponovo jaše
55. Festival igranog filma u Puli
Gavelline večeri po 22 put
Pula: festival bez selekcije
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici