Dnevnik živih mrtvaca - George A. Romero

19.06.2008. Print | Pošalji link

Treba li svijetu još jedan film o zombijima?

Očito treba, posebno ako ga potpisuje otac ovog nekoć uzbudljivog podžanra, i to nakon dva desetljeća nezadovoljstva radom u okviru studijskog sistema. «Diary Of The Dead» povratak je George A. Romera u nezavisne vode, izvan dometa dokonih hollywoodskih mešetara koji filmove prekrajaju ovisno o zahtjevima tržišta. Industrijalizacija takvih radova dovela je i do druge krajnosti, pa će tako na naslov «Dnevnik živih mrtvaca» netko opravdano primijetiti – «o ne, još jedan zombi-film!». Obje strane su u pravu, do zasićenja i štancerskog fuša odavno je došlo, ali uvijek vrijedi vidjeti i što oni koji su postavili stvar na noge imaju novoga za dodati. Posebice ukoliko se uzme u obzir kako Romero snimajući geganje mrtvaca nikad nije snimao samo to, nego je crvenom bojom i iznutricama natopljen prvi plan redovito otkrivao i onaj manje vidljiviji politički komentar. Izvorna «Noć» pokazala je tako rasističku Ameriku u svom najmračnijem sjaju, «Svitanje» je bila zabavna pljuska konzumerizmu, dok je «Dan» kritizirao vojni aparat, nervozan na okidaču i jednako zakinut kad o akciji valja prije promisliti.

Jednostavnost prvotnih sižeja ciklusa «Živih mrtvaca» naglašena je još više brojnim preradama i citiranjima, pa bi se očekivalo kako će Romero u najnovijoj instanci primijeniti kakav drukčiji pristup. No, čini se kako je ta potreba da živopisno kolinje bude i važan komentar, jer se društveni angažman naprosto od autora očekuje, znatno umanjila onaj akcijski dio koji u segmentu u kojem treba postati očita napetica, sada donekle i profesorski docira, gubeći fokus autentičnog hororca. Film unutar filma, kojega je Romero u «Dnevnik živih mrtvaca» postavio kako bi bio jasan u tezi, trenutak je u kojem repriza «Blair Witch» prosedea postaje zaista suvišna, pa svojim glumljenjem autentičnosti skreće u suprotni smjer, baš prema artificijelnome. Studenti koji prate početak masovne zaraze tako snimaju prvo svoj film, u kojem pak simpatično objašnjavanju kako pravi zombi nikada ne trči, nego se sporo kreće jer bi u suprotnom smrskao svoje krhke raspadajuće udove. Na stranu ovo zgodno iznošenje Romerovog stava o filmovima u kojima mrtvaci trče sprint na 100 metara, jer ono što izjeda taj film unutar filma i cijeli pristup «Dnevnika» jest doslovni detalj, kao da publika nema pojma što znači snimati subjektivno i iz ruke. Ta želja da sve bude kroz oko kamere umjetno je razrađena u brojnim plavim ekranima, koji se kao događaju jer kamera izgubi napon, ili pak, ovlaš guranjima kamere sa strane koja potom snima iz nižeg ili pomaknutijeg rakursa. I sve je to lijepo i promišljeno, ali mrvicu previše, jer zanimljivo, baterije u uređaju nikad ne prestanu raditi usred nečije rečenice ili se kamera bačena na pod, opet čudom, uvijek dočepa ugla iz kojega se kadar još uvijek vidi. Što bi se dogodilo da objektiv ostane zalijepljen za plohu, a glumci izvan njega, rijedak je postupak koji se čak i Romeru čini previše umjetničkim. Šteta, jer pretjeranim namještanjem subjektivnog kadra on postaje sve manje i manje subjektivan.

Drugi trenutak pojašnjavalačkog inzistiranja u iznošenju komentara jest često svraćanje na internet, pa se tako cijela revolucija u svijetu u kojem Vlada taji zarazu zombijevskim virusima, događa na mreži. «Dnevniku» nije međutim dosta jedna adresa, nego mora posjetiti sve važne u svom bookmarku, od blogova, YouTubea, pa čak i do MySpacea. Stalno se vodi briga o tome što je od integralnih snimaka negdje 'uploadano', pa tehnički lingo s vremena na vrijeme podsjeća na one stare filmove o računalima, poput «Trona», kada bi se dijalog opteretio brojnim tehno-referencama, samo da bismo shvatili kako su likovi baš jako upućeni u ono što rade. Zaista nepotrebno, jer konačna Romerova teza nije mreža kao zadnji bastion istinitosti informacija u svijetu kontroliranih medija, nego poražavajuća činjenica da je ta sloboda dovela do devijacije u kojoj ako nešto nije snimljeno, naprosto se i nije dogodilo. Pomoći žrtvi koju upravo proždire zombi? U današnjem svijetu ne, nego dohvatiti kameru i snimiti do najsočnijeg detalja kako je nemam proždire, te sve to poslati redakciji «24 sata» za rubriku «Snimio čitatelj». Romerovi zombiji ne čitaju baš taj časopis, ali to je ono čemu «Dnevnik» ide – konačnom, apokaliptičnom kraju u kojem nitko neće primijetiti da netko pored njega umire jer će biti zauzet snimanjem istog. Ipak, sve to se moglo izreći i žanrovski čistije, bez staračkog dokazivanja kako razumijete medij. Romeru takav postupak nije trebao za «Noć», «Svitanje» i «Dan» jer je teza bez upiranja postala još jasnija. Ovdje se trudi grčevito i previše, pri čemu ne nudi ni spektakl ni osobitu pamet, nego tek dojam da je sve prikazano već odavno viđeno i sada sasvim nepotrebno ponovljeno. Zapravo, niti pogodak, niti promašaj. Skoro pa ništa. 

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Planet terora (Planet Terror)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici