WALL-E – Andrew Stanton

14.08.2008. Print | Pošalji link

Iako u samoj računalnoj animaciji nema apsolutno ništa loše, česta i prečesta upotreba te tehnike dovela je do toga da je se s lakoćom može nazvati i pošast.

Najprije se to odnosi na one brojne holivudske spektakle koji sav teret produkcije bez pardona smjeste svom CGI odjelu, ne mareći baš previše je li u nekom kadru potrebno imati toliko narisanih senzacija, i to samo zato jer se to može, jer je relativno jeftinije od živih ljudi i jer je lako. Stapanjem jednog primarno animacijskog postupka i onog što se naziva živi igrani film, došlo je do sveopće konfuzije, pa tako realistična dramska ostvarenja izgledaju kao dugometražni crtić, dok upravo ti dugometražni crtići, sve više poprimaju obrise živo snimljene akcije. U ovom potonjem slučaju, a najvidljivije je to u ‘WALL-E’, posljednjoj Pixarovoj animaciji dugog metra, animacija svemu paradoksalno dodaje realističan premaz, pa tako doživljaji robota koji je ostavljen sam na Zemlji kako bi počistio ljudske otpatke izgledaju kao da su snimljeni korištenjem fizičkih maketa, a ne klikanjem po tipkovnici računala.

Odmicanjem od zatupljujućeg holivudskog osjećaja da je baš sve umjetno, ‘WALL-E’ premjestio se u posebnu kategoriju dugometražnih crtića. Napuštena planeta i gomile smeća izgledaju vrlo realno i detaljno, baš kao i dva glavna robota, čije udvaranje zauzima najveći dio filma. Da bi stvar bila još odmaknutija, prevladavaju mračni i smeđi tonovi, ništa nije kričavo i fluorescentno veselo, kako smo navikli od klasičnih Disneyjevih saharinskih bombi, nego potpuno prilagođeno postapokaliptičnom sadržaju. Jedino su ljudi, odmetnuti na svemirsku stanicu dok Zemlja opet ne bude nastanjiva, karikirani u gojazne valjuške, atrofiranih udova i uniformirane odjeće, koja nimalo ne prikriva činjenicu kako je budućnost u kojoj sve postaje automatizirano prilično dosadna i, još poraznije, čvrsto obložena salom.

‘WALL-E’, što je zapravo skraćenica za funkciju ‘Waste Allocation Load Lifter’, i to ‘Earth’ klase, osim u svojoj vizualnoj pojavi, ruši još nekoliko standardnih postupaka, pa se tako više oslanja na izlaganje priče mimikom i gestom, a manje na crtićima tako drago brbljanje. U prvih pola sata filma govori se vrlo malo ili gotovo ništa, no, zahvaljujući pametnom scenariju i režiji Andrewa Stantona, glavni lik se i bez teksta upoznaje u svim svojim karakternim nijansama, a njih ima toliko, da se ovaj nacrtani robot čini više živim bićem nego neki ljudi iz domene ozbiljne drame. Sve to postignuto je zadivljujućim gestualnim minijaturama, jer je sam WALL-E robot ograničenih kretnji i prilično jednostavnog i robustnog dizajna, baš kao i družica mu EVE, čiji je raspon pokreta još skučeniji.
 
Stavljajući u centar priče postupno upoznavanje, pa i zavođenje dvoje robota, Pixar je, zapravo i očekivano, prema svojoj šefovskoj kompaniji učinio dosta ustupaka – od jasno definiranog konzervativnog, pa i religijskog stajališta, vidljivog u sugeriranoj rodnoj raspodjeli likova, pa sve do ponešto pamfletskog odnosa prema ekologiji, koji je mjestimice prilično, pa čak i prejako naglašen. Ipak, ‘WALL-E’ toliko je vješto postavljen da ni u jednom trenutku ne docira, te svoje ideje i motive nudi nenametljivo, fokusirajući se u glavnini na jednostavnu ljubavnu priču. Dodani momenti ljudske budućnosti, u kojoj vrsta mora zbog svoje razmetljivosti i proždrljivosti napustiti Zemlju, ostavljajući iza sebe hrpe otpada, sadrže fino utkanu kritiku modernog konzumerizma. Ne treba danas puno mudrosti, pa ni lijeve orijentacije da bi se shvatilo kamo stvar ide, jer će, poput revolucije, i konzumerizam pojesti svoju djecu.

Ovako mračni tonovi jednog dugometražnog crtića koji - nije to u ovom slučaju tek tlapnja - zaista jest za sve od 7 do 77 godina starosti, isprepleteni su s glavnim tijelom filma, ne gubeći svoj primarni plan, koji još uvijek jest ljupka i slatka priča o jednako ljupkim i slatkim likovima. Kako sve to nije niti u jednom trenutku pobjeglo ni u šećernu bolest, ni u bljutavo holivudsko soljenje pameti s visoka, ostaje u dugotrajni kredit cijeloj Pixarovoj ekipi, koja je dokazala kako se može raditi stvari istovremeno i komercijalne i inteligentne, te pritom zadržati i jednu i drugu publiku. 

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici