Unutarnje carstvo (Inland Empire)

11.06.2007. Print | Pošalji link

Boreći se za mjesto među hollywoodskim nizaljkama koje nose brojeve dva, tri ili više u naslovu, posljednja, trosatna zvijer od novog Davida Lyncha ipak se ugurala u lagani zagrebački repertoar.

Zanimljiva je i posve prikladna mala epizoda koja pokazuje kakav to status još uvijek ima ovaj autor: kupivši karte na blagajni, tri mladca, izgledom nalikujući na klasične pivopije iz Močvare, uputila su se i na šank po obavezne grickalice. Dilemu, jesti kokice uz “Inland Empire” ili ne, presjekao je jedan od njih kratko kazavši, “Ne, ovo nije takav film!”. Baza Lynchovih štovatelja možda se pomlađuje, no vidljivo je i iz prethodnog, svi oni valjda već genetski znaju kako se ponašati dok majstor čeprka po podsvijesti. Nema šuškanja, žvakanja, preživanja, glasnog razgovora i smijuljenja, svi su usredotočeni na ključno pitanje najnovije odiseje: što je autor dovraga htio reći?

Klasičan Lynchov odgovor na ovo pitanje godinama je isti kao i raspon njegovih stilskih postupaka - ‘Go figure!’, odnosno ‘shvatite sami’. Opet očekivan balans mudrosti starog čovjeka koji zna nešto što drugi ne znaju, pa to odbija reći, ili je posrijedi tek sjajan cirkuski blefer, apstraktni hohštapler neosporno velikog šarma. Za Davida Lyncha vrijedi i jedno i drugo, nema smisla usko ga odrediti budući da sada, pojavom “Unutarnjeg carstva”, Lynch definitivno kaže ‘Ne’ mnogim konvencijama i ponajviše naraciji. ‘Lost Highway’ i ‘Mulholland Drive’ koliko kod se činili naprednima u igranju fabulom, prema ovome su filmu lako razlučive zgode u kojima priča slobodno vesla i naprijed i nazad i lijevo i desno, ponekad se usložnjavajući u vlastiti negativ, pa likovi postaju dvostruki i drukčiji, naopako ili koso postavljeni. Za “Inland Empire”, kojega Lynch piše velikim slovima iz samo njemu znanih razloga, navedeni se postupci smatraju gotovima i naučenima, a ulog se prati i diže na još nepristupačniju strukturu. Ovaj put, natruhe narativnog postoje, no slobodno plutaju unutar labilnih sve manjih i manjih okvira, ponekad se dodirujući, a ponekad ostajući izbačene, izostavljene i netaknute. Fragmentarnost “Unutarnjeg carstva” podešena je tako da se sadržaj nazire, no nije presudan i njegovim se prepričavanjem baš ništa ne dobiva.

Snimajući namjerno na digitalnoj DV kameri potrošačkog tipa, dakle izrazito niske rezolucije, Lynch je oduševljeno objavio kako diže ruke od klasičnog celuloida, jer sada može bez visokih troškova snimati duže kadrove. “Unutarnje carstvo” jasno reflektira taj modernistički osjećaj, ali mu i bezpogovorno udvara. U tri sata trajanja mnogo je mjesta koja su se mogla podrezati ili skratiti, pa čak i onih koja prekobrojnom repeticijom postižu svoj efekt. Dojam da je autor dobio novu igračku koja mu je baš sad najdraža, stalno je prisutan, iako iz nove vizualnosti Lynch cijedi maksimalno. Zrnate, prljave i razlivene boje sjajan su odabir za psihotični autorov Id, no trenuci koji su ga davno proslavili, oni koji efektno suprotstavljaju kičastu ljepotu travnjaka u “Plavom baršunu” i pritajeno zlo koje se iz te savršenosti subverzivno nazire, u “Unutarnjem carstvu” vidno nedostaju. Odlukom da sve bude gusto, nerazlučivo i izvan fokusa, Lynch si je, nažalost, uskratio cijeli jedan spektar dvoznačnoga.

Ne poštujući logiku, ali stalno koketirajući s njom u smislu izokretanja, “Unutarnje carstvo” postalo je, pored etikete najapstraktnijeg, ujedno i autorov najhladniji film. Svaki Lynch, počevši od “Eraserheada” naporno se gleda, no nosi neki poseban dio u kojem izmaštano, snoliko i nejasno zajedno postaju bizarna i bliska emocija na koju se reagira posve tjelesno. Takva je scena kad se u klubu Silenzio u Mulholland Driveu izvodi pop klasik “Crying” ili putovanje mračnom cestom bez kraja u “Lost Highway”. Ta transcedencija izgubljenosti, izražena tek kontekstom i atmosferom nešto je do čega “Unutarnje carstvo” žarko želi stići i trudi se jako, možda i previše. Sjajna Laura Dern bespogovorno se predaje, Lynch kameru nikada ne gasi, posiže za metafilmskim trikovima, nudi već poznate izmjene sporo kotrljajućih sekvenci koje se križaju s frenetičnim ispadima histerije, uskaču i apstraktni zečevi te cijeli antički kor raspjevanih prostitutki. Ali tog jednog trenutka u kojemu se sve sile mraka, neugode i drevnih ciganskih kletvi spoje u pamtljiv impuls, jednostavno nema. Kako to već biva s Lynchom, možda je upravo to i htio.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici