Mamma Mia! - Phyllida Lloyd

05.09.2008. Print | Pošalji link

Misli li netko da je glumački posao lagan i da su glumci bezobrazno preplaćeni za svoj rad, grdno se vara.

Dokaz je Pierce Brosnan, budući sindikalni pin-up i bivši agent 007 skromnih mogućnosti i talenta u tragovima, koji je za potrebe mjuzikla “Mamma Mia!” bez imalo srama stao pred kameru i odrevao neke od ABBA-inih zimzelenih hitova. Nije Pierce jedini koji je to napravio: cijela garda graciozno ostarjelih zvijezda pridružila se raspjevanom zboru, no siroti Brosnan toliko nema sluha da je trenutak u kojem pokušava uhvatiti harmonije najslavnijeg švedskog pop-proizvoda jedan od onih koji će ostati trajno zapisani u povijesti filma. I koliko god svima bilo jasno da je ova adaptacija već postojeće kazališne predstave baš namjerno uronjena u pretjerivanje i kič, kemija nagluhog pjevača i ABBA-in notni zapis u takvom su organskom ratu, da se producentima jedino može poručiti: Platite Brosnana više! Ovako spektakularna blamaža zaista ne bi trebala proći nenagrađeno, jer ponosni pjevač nije se povukao u samoizolaciju niti presjekao rodbinske veze, nego i dalje korača po svijetu, misleći kako je camp prekrivač nešto što po automatizmu oprašta sve grijehe.

Naravno da ne, iako su infuzije campa na snimanju mjuzikla “Mamma Mia!” zamijenile konzumaciju svega drugoga, pa je ljetni hit čiji je sadržaj naštrikan kako bi punio one pauze od dvije sekunde na ABBA-inom “Greatest Hits” CD-u, donio zanimljivu košaricu smijeha, zabave i glupiranja, pri čemu je ovo potonje umjerena i diplomatska ocjena. Znajući da je najbolje u takvome filmu računati na čete ABBA-inih fanova koji će pjevušiti znane im songove, i sve to u kič kontekstu koji se ne ispričava za to što jest nego samo uživa, ekipa autora na čelu s Phyllidom Lloyd vjerno je prenijela kazališni izvornik, ali upravo na tom mjestu i stala, što će ovisno o poziciji promatranja nekome biti dovoljno. Drugome pak, možda nekoj duši svjesnoj neograničenih mogućnosti “kampiranja” ABBA-inog nasljeđa, “Mamma Mia!” ostat će tek napola dovršeni kolač. Ovo se ne odnosi na smiješnu natuknicu od scenarija, čija bi analiza bila okrutna kao da osobi oduzetih nogu rođendan čestitate uz “Dodirni mi kolena”, pa čak ni na prizore pjevanja koji oduzimaju dvije trećine ukupnog trajanja, pokušavajući sa sebe otresti dosadnu smetnju od dijaloga. Odnosi se to na glavni postav scene i motiva koji je u datom kontekstu mogao biti i film s pjesmama Novih fosila, pa bi opet sve moglo ostati isto, jer cijela produkcija skriva se iza neobjašnjivo pitome pozadine grčkog otoka na kojemu se radnja zbiva, gdje neke nimalo neobične osobe ljetuju, organiziraju vjenčanje i usput mumljaju ABBA-u.

“Mamma Mia!” kao da je sav svoj pojam kiča i zabave uložila u činjenicu da je Brosnan gluh i da Meryl Streep može relativno živahno plesati, a ostatak vremena valja se diviti ljepotama prirode, iako takvih mjesta na Jadranu ima da ih se može skupljati lopatom. Najveća stavka u nastanku ovog filma vjerojatno je bio catering za ekipu i lokalce, jer ABBA-inog blještavila i šljokica nema sve do odjavne špice, koja je zamišljena kao neobavezujući kraj za publiku koja upravo napušta dvoranu, no zapravo je tužan trenutak u kojemu postaje očito kakav je ovaj film zaista mogao biti. Pjesme u tom dijelu postaju oslobađajuće nepovezane sa sadržajem, što je autorima prije stvaralo prilično glavobolja jer se željelo stvoriti dojam kako su njihovi stihovi uklopljeni u tijek događaja. Negdje doista i jesu, no na dosta osjetljivih scena, ABBA-in tekst, višeglasno pjevanje i vrckava melodija prouzročila bi kompletan potres u kadru, ili bi, naprosto, upropastila i samouništila svoju muzičku podlogu. Zapjevati primjerice “Money, Money” samo zato jer je netko spomenuo novac, ili potrošiti bezvremenski “Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)” na nepotreban dijalog o tome tko je otac mlađahne blondinke, ozbiljan je pop-kulturni promašaj, pa se feministički nastrojen kor žena koje govore kako svoje muško mogu uhvatiti i u poznijim godinama i biti jednako privlačne kao tustije maloljetnice, čini kao nedovoljna zamjena za pravu stvar. Loša fikcija oko samih pjesama ABBA-e, prilika je za zborno pjevanje i neobavezujuću zabavu, pa bi se možda u nekoj od budućih inkarnacija daleko više motiva moglo naći u nekom sočnom dokumentarcu o ABBA-i, gdje u biografiji benda zaista ima više materijala za dorađeni, vrhunski camp, nego kod nekoliko dobrodžećih damica na ljetovanju u Grčkoj. Unatoč svemu tome, “Mamma Mia!”, naći će bez problema svoju publiku i to ne zbog filma, nego zbog ABBA-e.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici