Klopka - Srđan Golubović

19.09.2008. Print | Pošalji link

“Ne znam kako netko može da ubije čovjeka, ja to ne bih mogao!” kaže cinično Miki Manojlović Nebojši Glogovcu i to nakon što je jedan čovjek po njegovoj narudžbi zaista i ubijen.

Premisa “Klopke” Srđana Golubovića, redatelja koji stoji i iza “Apsolutnih sto” te jedne priče “Paket aranžmana”, već je zainteresirala i holivudske meštre, pa će ovaj srbijanski triler uskoro doživjeti i ulašteniju obradu s nekim Tomom Cruiseom ili, ne daj Bože, Nicholasom Cageom u glavnoj ulozi. Kao i obično, razmažena anglosaksonska publika voli svoj jezik i svoja lica, a čitanje titlova pravi je ‘smor’, kako bi se to lijepo reklo u Beogradu. Dobra vijest je da ako netko nešto želi, to onda valjda i nešto vrijedi, a Cage uvijek može proći kao Balkanac iako Glogovcu talentom nije ni za kućnu pomoćnicu. Dok Ameri ne smute svoju verziju, uvijek ostaje ona originalna, koja zasad impresivno kotira po festivalskim krugovima i broji pozitivne ocjene.

Film Srđana Golubovića, međutim, nije bez vidljivih mana, i festivalska oduševljenja uvijek valja uzeti sa zadrškom jer nastaju u kontekstu koji stimulira visoko uzdignute palčeve. Izvan tog konteksta, kad se “Klopka” nađe sama u mraku regularnog repertoara, potrebno joj je držati pažnju za cijelog trajanja i tada se tek vidi što je najslabija karika. Prvo što Golubovićevu inscenaciju romana Nenada Teofilovića čini drugačijim filmom jest pomalo ušminkani ili ulašteni štih europske koprodukcije, što “Klopka” i jest, gdje se očito pomno pazilo da produkcija ne poprimi onaj osobiti folklorni štih u kojem ferceraju čaše, flaše, divlji balkanski seks i turbo-folk. Nazočnost Mikija Manojlovića jest obećavala da će u nekom trenutku kakva lijepa djeva biti bestijalno nabijena na ormar, no to su, izgleda, za jednu dramu ovakve visoke ozbiljnosti, daleko prošla vremena. Srbija o kojoj govori Golubović, postmiloševićevski je pakao nejednakih socijalnih šansi i taj mu je podtekst upravo najvredniji, jer prethodnim ulašćivanjem, zapravo govori i o svim zemljama bliskoga kruga. Da je Beograd u pitanju, označavaju tek Romi koji opsjedaju raskršća i prljavim krpama vozačima brišu prozore, no što se tiče ostaloga, mjesto je jednako tako moglo biti i Sarajevo i Zagreb.

“Klopka” je stoga tek prividno dramatičan obiteljski triler: u priči o ocu koji mora postati plaćeni ubojica da bi platio svom djetetu operaciju u inozemstvu, upravo su najslabiji trenuci iz kućnog života. Klinac, koliko god simpatičan bio, upada u klišej djeteta koje misli da je samo krivo za raspad veze svojih roditelja, dok supruga glavnog lika, manjkavošću karakterizacije, postaje tipično žensko prigovaralo, koje njorga, njorga i njorga, i nikad nije tu kad ju partner na rubu sloma treba. Život “Klopke”, unatoč minutaži koju je Golubović velikodušno dodijelio obiteljskim pitanjima, ipak je u kriminalnom i socijalnom miljeu, no nažalost, nije trilerski, kako mu tepa dobar dio kritike. Nepoznanica u zapletu nema, radnja se odvija prilično zacrtano i ljepota ovog filma jest u njegovoj pozadini i glumačkim bravurama, posebice sporednih likova koji u malo scena zaista kažu sve. Anica Dobra, u europejskoj verziji neke Cece, gestama odrađuje posao manjka svojih rečenica, dok Manojlović, iako nikoga nije nabio uz ormar, opet pokazuje zašto je glumac s kojim redatelji vole raditi. Čovjek zna posao, baš kao i Golubović, koji bi se, da mu je ova klasična tročinka bila sažetije napisana i pravilnije akcentirana, odmaknuo od kanona korektnih televizijskih drama po čijem gledanju nitko nije razočaran, ali ni osobito ushićen.

Jer u određenim minijaturama, ritmom scena i kadriranjem, Golubović pokazuje da nije srednjestrujaški frazer: dvoje ljudi koji sjede u istom autu, a čija se veza raspada, on simbolično razlomljuje u dva odvojena i suprotna kadra, dok trenutak smrti jedne osobe paralelno montira s trenutkom u kojem njegovo dijete opet simbolično udahne novi život. “Klopka” je puna tih dobrih mjesta i zanimljivih rješenja, no oslanjanjem na obiteljsku dramu gubi snagu i već na polovici trajanja postaje previše predvidljiva. Do kraja se izvlači sjajnim glumcima i dorađenom tranzicijskom kulisom u kojoj jedni postaju sve bogatiji, a drugi sve siromašniji. Kriminal cvate i neki dobri ljudi u sebi nalaze materijal da postanu hladnokrvne ubojice. Siromaštvo je opasna stvar i to, može se zaključiti iz “Klopke”, bilo gdje, ne samo u Beogradu.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici