Kino Lika - Dalibor Matanić

30.09.2008. Print | Pošalji link

Ponovi li se neka tvrdnja previše puta, ona postaje istina, ili u masovnijem slučaju, kolektivna zabluda.

Jedna od takvih jest i divljenje Hrvata vlastitoj kinematografiji, tepanje filmašima kako su konačno postali regionalna sila koja stvara važne filmove. Ti isti naslovi međutim nikada ne provociraju, nedostaje im bazične hrabrosti pa tako u povijesti tog medija unutar države i imamo specifični hrvatski specijalitet – kontroverzan film, ali bez kontroverze. Od ruskih kurvi koje su se odbijale skinuti, pa do splitskih narkomana čija igla ne dovodi do halucinacije i životnog rasula, hrvatski film gaji uštogljenu finoću kojoj je Europa jako bliska, no Europejci to nikako da shvate. Crta između surovog Balkana i zaostalosti povučena je debelom kredom: oni tamo prijeko psuju, ševe se i divljaju, dok ovdje ugošćujemo kojekakve Armine u bezprašinskim hotelima i finim restoranima kakav je, tragično, McDonalds. Prava smo Europa, što mislimo samo mi, ali ne i ta Europa.

Fast forward dalje i dolazimo do slogana ‘Oš me jebat?’, a zatim i činjenice da se u novom filmu Dalibora Matanića neka žena valjala sa svinjom. “Kino Lika”, taj prvi hrvatski film novijeg datuma koji iza kontroverze zaista ima kontroverzu, još je dalje nategnuo kolektivnu sliku koju Hrvati imaju o sebi: i oni psuju, piju i divljaju, baš kao i ostali Balkanci od kojih se toliko pokušavaju odvojiti. Naravno, stvar pogađa u sridu i cijeli niz društvenih redikula osjeća se prozvan. Katolički klaun Kaćunko, koji vrijeme provodi sa sisatim starletama, zbog čega i je po kazni izmješten sa zagrebačkih zabava u mrklu i sušnu Liku, odjednom se zgraža nad nečim što nije ni gledao. Bizarno društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava, utihnuto kad su se prava u stvarnosti zaista kršila, sada je prvo na braniku lepršavog pojma ravnopravnosti žena. Fina zagrebačka gospoda misle pak da je ‘Oš me jebat?’ prost i nizak slogan koji računa na najgore u ljudima, što on doista i jest, ali namjerno. Zbog toga je “Kino Lika” već napola uspješan film – talasa tamo gdje treba i provocira, ne na jeftin način, nego na način kako to ova okolina zaslužuje. To što je taj način nizak, govori više o okolini, nego o filmu.

A film sam Matanićev je dosad najintimniji i najmračniji rad, nešto što si je ovaj autor mogao dopustiti i nešto što u vlastitoj izvedbi upućuje na vidljivo i vrijedno sazrijevanje. Često karakteriziran kao gradski šminker kojega pomodno zanimaju rubne teme, s “Kinom Lika” riskirao je puno više nego ikad prije, ali zato i dobio više nego ikad prije. Sporog tempa i razvučene priče, s ponekad krivo izmještenim kulminacijama, Matanić je izgradio pravi lički gothic koji se ne boji zakoračiti u svinjac kako bi svoju junakinju pokazao na rubu očaja, dostojanstvenog ali i ljudskog. Sporna scena brižljivo je pripremljena kadrovima prije, kada sjajna Areta Ćurković posjećuje životinje koje uzgaja. Njeno krajnje potonuće, odlično intonirano trenutkom u kojem pada kiša, tužna je, mračna i krajnje humana gesta, za koju će Areta ostati zauvijek upisana kao vrsna i hrabra glumica, jer glumca ne čini samo lijep kostimić i Shakespeareov tekst, nego i sposobnost da se nastupa tijelom. Ovaj izvedbeni čin, primjerice, u kazalištu i na kakvom izdanju Eurokaza ne bi nikoga sablaznio, no film je ovdje, nažalost, puno konzervativnija djelatnost od teatra, a trebalo i moralo bi biti suprotno.

Ostatak likova u ekranizaciji zbirke priča Damira Karakaša, pri čemu ne bi trebalo upasti u zamku usporedbe knjige i filma jer to su različiti mediji, uklapa se u gusto crno tkanje koje pokriva siromašan lički kraj. Otac koji kleči nad svojom žednom obitelji i jedini doživljava donekle pozitivan završetak, tipičan je Matanićev sentimentalni dodatak i kao takav prisutan u različitim formama u svakom njegovom filmu. Njegovo umetanje daje natruhu mogućnosti izlaza, s blagom naznakom kako do iste može doći vlastitom promjenom. Tragičniji dio družbe “Kina Lika” nema tako lakog razrješenja, poput debele djevojke koja ni u svinjcu ne nalazi ljubav, ili talentiranog nogometaša koji se na koncu ubije. Njihovo unutarnje beznađe u dijalogu je sa okolinom, surovom i zaostalom, ali opet posve životnom i autentično prisutnom ne samo u Lici, nego u brojnim ruralnim dijelovima države. To što je Matanić iznio taj mrak na vidjelo, ne znači da se s njime sprda, jer nitko od likova nije ni ismijan ni omalovažen. Baš suprotno. Kad se stišaju oni pravi i stvarni redikuli, “Kino Lika” s vremenom će postati novi klasik, nadajmo se, nekog novog i manje samoobmanjujućeg hrvatskog filma.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Pariz kao 'Sjajno mjesto za nesreću' Damira Karakaša
'Sjajno mjesto za nesreću' otkriva utrobu velegrada
Kenjac - Antonio Nuić
Metastaze - Branko Schmidt
'Ničiji sin' - novi film Arsena Ostojića
U kino distribuciju kreće 'Ničiji sin' hrvatski kandidat za Oscara
Film - godišnji pregled 2008.
Dalibor Matanić
Zift - Javor Gardev
U pohod u kina kreće 'Kino Lika' Dalibora Matanića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici