Kao da je bilo nekad - Dušan Vesić

22.10.2008. Print | Pošalji link

Teško da u kategoriji dokumentarnih filmova koji se bave glazbom postoji jedan u kojemu je smrt toliko često spominjana riječ.

«Kao da je bilo nekad», redatelja i povjesničara Dušana Vesića, bavi se usponom, značajem, ali i neizmjerno tužnim usudom legendarne skupine Ekatarina Velika, bendom čija je glazbena ali i fenomenološka ostavština jedna od najzanimljivijih na prostoru bivše Jugoslavije. Kako potentnih, dobro posloženih, pa i istraženih dokumentaraca ovog tipa na domaćim i susjednim prostorima ima vrlo malo, ili ih gotovo i nema, prikazivanje cjelovečernje verzije Vesićevog rada na Zagreb Film Festivalu svakako je jedan o vrhunaca programa. «Kao da je bilo nekad» u izvorniku je četverodijelna serija koju je emitirao beogradski RTS, u kojoj su u polusatnim epizodama razrađene sve one bitne teme koje je samo postojanje Ekatarine Velike doticalo: od nastanka, pa do uzleta i pada novog vala u bivšoj državi, te rata 90-tih koji je temeljito zakopao glazbene i kulturne scene u zaraćenim državama, Dušan Vesić odabrao je svoj unutarnji pogled postaviti kronološki, ali s već spomenutim, zaista mračnim naglaskom.

Dokument o Ekatarini tako je i dokument o umiranju, koji prati pet preminulih članova grupe i uz pomoć brojnih sugovornika, direktno upletenih u tu povijest, iskreno progovara i o možebitnim razlozima tog najprije ljudskog raspada. Također nedavno preminula glumica Sonja Savić već na samome početku dijagnosticira stvar izjavom kako je propast beogradske scene počela onog trenutka kada su njeni akteri shvatili da se heroin može i šmrkati. Uslijedile su tragedije u kojima se zrcalila vječna autorska dvojba, sadržana u pitanju, može li se bitno više kreativno dosegnuti ukoliko ste pod utjecajem narkotika. Odgovor je ponudio jedan od kasnijih suradnika Ekatarine, kazavši kako su isrpljujuće, gotovo cjelodnevne probe benda koji je težio savršenstvu, bile posve neuspješne ukoliko bio dio skupine bio čist, a dio drogiran. Dodavši potom kako nije bilo razlike kad su baš svi bili čisti, ili baš svi pod nekim utjecajem, priča o Ekatarini postaje i naznaka neke drugačije budućnosti, no ona se nije dogodila, upravo zbog toga što, pokazuje se često i u drugim sličnim dijagnozama, heroin ne jamči bolje pjesme, nego zatomljavanje neke osobne tjeskobe i praznine.

Najbolji dijelovi dokumentarca «Kao da je bilo nekad» tiču se i dvoje najslavnijih aktera koji su taj svoj weltschmertz liječili drogom. Rijetki sačuvani snimci Milana Mladenovića i Margite Stefanović odzvanjaju potresnom iskrenošću, i njima je s razlogom posvećen najveći dio minutaže. Mladenovićeva smrt devedesetih, zadnji koncert u Crnoj Gori i izjave prijatelja koji svjedoče kako je u nepunih dva mjeseca od čovjeka u dobroj formi postao leš kojega je izjeo rak pankreasa, nisu, međutim, ništa manje potresni od tragičnog kraja, primjerice, prvog bubnjara Ivice Vdovića Vd-a. Ta prva žrtva AIDS-a u Ekatarini imala je pogreb o kojem se i danas govori: na samome ukopu prevrnuo se njegov lijes, no od okupljenih prijatelja, nitko nije smogao hrabrosti da pomogne vraćanju tijela u raku. Svi su se toliko bojali bolesti da nisu htjeli nikakav kontakt, što je gotovo ista sudbina koja je zadesila i klavijaturisticu Magi, koja je također preminula od iste bolesti, sama, napuštena i u apsolutnom siromaštvu.

Nešto slabiji dio priče «Kao da je bilo nekad» jest onaj koji se bavi današnjom ostavštinom grupe, kada raznorazni tribute bendovi žive od presviravanja njihovog repertoara, ili se pak rade eksperimenti u kojima se originalni Mladenovićev glas komponira zajedno s novim sviračima. Nije spomenut i neizravniji dio utjecaja benda, primjerice postojanje nove beogradske grupe «Margita je mrtva», no u cijelome sadržaju, taj dio filma nije presudan. Dušan Vesić je, nadajmo se, samo tek pokrenuo ideju da se o ključnim imenima ex-yu glazbe govori i na ovakav način, jer doista ima još puno i važnih i zaslužnih. Kako je matica svega televizija, i to RTS, čija je arhiva najveća od svih današnjih televizija s ovog prostora, možda upravo i oni nastave s novovalnom pričom. I u Hrvatskoj bi se dosta toga moglo snimiti, no do tada, ostaje pogledati «Kao da je bilo nekad», bilo na festivalu, bilo u otkupu nekih od ovdašnjih medijskih kuća. Pretvarati se da povijest Ekatarine Velike jest samo povijest beogradske, a ne i ovdašnje glazbene scene, bilo bi, ipak, previše licemjerno.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
91. Decibel - knjiga o riječkom rocku
Riječka rock povijest u jednoj knjizi
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici