Zift - Javor Gardev

30.10.2008. Print | Pošalji link

Već je puno teoretskih radova napisano o odnosu muškaraca i žena, ali za razliku od gusto tipkanog teksta i visokoparnih riječi, ništa ga bolje ne opisuje nego klasičan filmski noir.

Prije su to bile zlokobne plavuše koje svoje čari iskoriste kako bi zavele i prevarile svog partnera, a sada to mogu biti i bugarske crnke koje vode dvostruku igru, pa na kraju opet istjeraju svoje, bez obzira na žrtve. Ironičan fokus tog odnosa redovito je u opreci moćnog i snažnog mužjaka i krhke, ali lukave dame, dok žanrovski okvir osigurava uvijek isti ishod: žena redovito pobijedi. Metafora za takvo parenje moglo bi se naći napretek, no sukladno statusu kakvog uživa od kritike već označeni ‘istočnoeuropski radikalni film’, ne čudi što je “Zift”, prvijenac bugarskog redatelja Javora Gardeva, odlučio koristiti onu najekstremniju. Nimalo slučajno, glavni lik ima nadimak Moljac, a njegov je ženski usud postala Bogomoljka. Što pak napaljene bogomoljke čine svojim partnerima poznato je, dok se Javor Gardev pobrinuo da simbolika ne prođe neopaženo.

U strasnoj sceni kopuliranja dvoje likova, bivšeg zatvorenika koji je kaznu služio greškom i baš u promjeni režima, te crne dame iz gradskog polusvijeta, Gardev, redatelj s dugom kazališnom praksom paralelno je montirao dokumentarni materijal o spolnom životu bogomoljki. Popularno vjerovanje kako ženke otkinu glavu mužjaku za vrijeme seksa, valjda zato jer im se tako prohtije ili naprosto vole nastrane igrice, ispravljeno je detaljem u kojemu se objašnjava kako sam čin otkidanja glave mužjaka, njemu, ali i njoj, povećava spolni užitak. Gotovo kao nekrofilna ekstaza iz izgubljene epizode “Opstanka” ili krajnja frojdovska primisao – bez smrti nema ni kvalitetnog orgazma. Naznačavajući taj odnos kao usađen i prirodan, Gardev stari noirovski klišej zaoštrava, baš kako je i cijeli “Zift” izbrusio u paradu žanrovskih, tvrdo kuhanih konvencija. Dolazak ovakvog filma iz Bugarske, zemlje o čijoj kinematografiji čak i najupućeniji malo znaju, sjajan je doprinos kino repertoaru koji grca u skupoj američkoj konfekciji, dok europske naslove ovakve vrste drži tek ekscesom. Mala digresija u percepciji dala bi se povući i na hrvatsku svakodnevicu i opravdano bi se moglo zapitati što bi puk pomislio da se ovdje snimaju naslovi poput mađarske “Taxidermije” ili bugarskog “Zifta”, kad im je i Matanićev lički svinjac previše?

“Zift”, film kakav u Hrvatskoj nikada neće biti snimljen, jer smo jednostavno prefin narod koji ima sjajno mišljenje o sebi, nudi sliku Bugarske koja je sve samo ne uglađena. Najbolji dijelovi filma upravo su sporedni likovi komunističke Sofije, neugodne i mračne tamnice režima pod čiji udar i glavni lik dospije. Od parnih kupelji, sumnjivih noćnih klubova, pa do tamnica u kojima caruje stilizirani sovjetski soc-art, Javor Gardev sastavio je impresivnu nadrealnu i gotovo stripovsku sliku, u kojoj je svjesno žrtvovao uobičajenu karakterizaciju kako bi stvorio totalitarni, istočnoeuropski “Sin City”. Baš tu prazninu likova, koji svi odreda jesu hodajući stereotipi, redatelj mjestimice opterećuje prilično pretencioznom naracijom, no ritam i visoka dinamika “Zifta”, koja je gotovo koreografskim postupcima raspoređena unutar žanrovskih, pa i eksploatacijih 90 minuta, izvlači cijeli film u pozitivni balans.

Crno-bijela fotografija, promjene formata filma od 8 milimetara pa do 35 milimetara ovisno o dobu koji se prikazuje, kao i odlično posloženi casting i zvučna tekstura koja “Zift” izdiže iznad vlastitog niskobudžetnog prosjeka, krajnji su dodatak nečemu što se može gledati i kao alternativni komentar povijesti bugarskog društva, gdje je oslobođenje od jednih okova upravo i utamničenje u drugima. Žanrovski klišeji, potjere, halucinacije i bizarne eskapade likova, upravo su se savršeno uklopili u ono što je Javor Gardev o jednome režimu htio reći, izbjegavši dosadni pristup kakav je u književnosti, primjerice, stvarnosna proza. I Bugari su, da stvar bude sličnija s ovim podnebljem, imali kinematografiju koja je sistematski izbjegavala žanrovski film, ali su ipak shvatili da se može radikalno drugačije. Hrvatima, htjeli-nehtjeli, zaista jako treba jedan domaći “Zift”.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Film - godišnji pregled 2008.
Dalibor Matanić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici