Iza stakla - Zrinko Ogresta

08.11.2008. Print | Pošalji link

Nesumnjivo, Zrinko Ogresta svakim svojim sljedećim filmom postaje sve bolji redatelj, pa je tako i najnoviji «Iza stakla» njegov najbolji film.

Bez gledanja u kristalnu kuglu, također je sigurno kako će sljedeći biti još bolji, a jedina nepoznanica u toj procjeni jest koliko će konkretnih naslova trebati da Ogresta dostigne ono savršenstvo kojemu teži. I jedno malo, ali neizmjerno važno pitanje glasi: kakvo je doista to savršenstvo? Ogresta je autor čvrsto zakopanih i nimalo pomičnih uvjerenja, paraliziran u katoličko-konzervativnom cementu, što je samo po sebi stvar njegova slobodnog odabira. Ogresta pokazuje mikro-želju da taj beton propitkuje, čak i da ga pomalo bode i razmrdava, no taj deran sakriven u odijelu uglednog sveučilišnog profesora ima u sebi ugrađene ograde i neće ih prekoračiti, čak i uz zdušno navijanje. A nije da se Ogrestu ne tetoši i ne podržava: uvijek ga se pohvali, strukovni status mu je besprijekoran, nagrade također ne izmiču. I «Iza stakla» zaista u tom posebnom Ogrestinom svijetu nudi ohrabrenog, oštrog autora. Samo, mali je problem što izvan tog intimnog svijeta, sve ono što Ogresta misli da je oporo i kritično, zapravo je beskrajno dječački naivno.

Takav je i «Iza stakla», stilski vrlo lijepo posložen film, jasno definirane kamere i pristupa, no njegova je idejna potka 2008. godine naprosto smiješna. Dok je većini urbanog puka svaka veza s religioznom srednjom strujom upitna, jer ta je struja odavno izgubila svoj kredibilitet baš uplitanjem u civilna pitanja, Zrinko Ogresta svoju temeljnu motivsku usporedbu gradi u odnosu svojih likova prema pitanjima vjere. Dok se preljubnici dramaturški propituju, kao ogledalo u kojem se zrcale postavljena je Ogrestina konzervativna pozadina, pa će tako dosta minuta biti odvojeno za molitvu, snimke primanja u pričest, kao i okružje žene koja zna da ju muž vara. Njen problem i jest ta okolina, koju primjerice Ogresta ostavlja kao zadanu, pa joj majka savjetuje da šuti i trpi, jer to žene u katoličkim patrijarhatima rade – šute i čekaju da se suprug zasiti ljubavnice. Radila je to njena majka i njena baka, pa zašto ne bi i ona. Htijući još više i metaforičnije začiniti svoj preljubnički trojac, Ogresta priležnicu indirektno uspoređuje s algom koja truje Jadran. U važnoj pričici o morskoj flori, od Matanića ustupljen Krešimir Mikić tako Dariji Lorenci objasni kako tu algu «nitko ne jede, pa onda ona zato guši sve oko sebe». Gđica Lorenci naravno zna da je Mikić rekao nešto jako pametno i da je to priča o njoj.

No, priča o Ogrestinom viđenju preljuba daleko je od čistog mora, jer njegove osobne alge, kad su već na silu ocrnjene kao «druge žene», zapravo su mikro-naleti kritičnosti i nedorasle simbolike. Kako je tronogi pesek imao tešku zadaću odraditi poredbu u «Crvenoj prašini», tako je crna ptičica mrtva skončala na automobilu Leona Lučeva, čime Ogrestin niz životinjsko-biljnih simbola zaista dobiva na pučkoškolskoj mudrosti. U krajnjem pokušaju da mu film ima jaka kontrastna mjesta, preljubnički odnošaj bit će baš namjerno u društvu scene u kojoj Lučev sudjeluje na misi i govori «moj grijeh, moj preveliki grijeh». Zaista, naciju katolika u kojoj nitko ne prakticira ono što propovijeda, zaista će uzdrmati što se muž-prevarant ipak kaje. Ali Ogresta, koji želi postati kritični zloćko, ali ne pravi, nego mikro-zloćko, sugerirat će odvažno u nekom dijalogu korumpirane političare, a Zagrebački holding, kojemu na odjavi zahvaljuje na pomoći, dovest će, opet u fakinskoj simbolici osnovne škole, u odoru «deus ex machine». Umjesto odavanja kraja, koji jest neočekivan jer i nema veze s ničim, samo valja natuknuti da Zagrebačke ceste u castingu zaista nisu najbolje prošle.

Koliko god Ogrestina kritičnost bila na razini nepodopština mladomisnika, ovaj put izabrao je vrlo suvisle glumce, pa čak i dobio ekipu Dalibora Matanića na raspolaganje. Ništa značajno s njima nije napravio, ali je zato dokazao kako ne zna što bi s djecom, ni u scenariju, ni na terenu. Malodobno dijete priča usiljeno književno i majku oslovljava sa «ona», a ne sa «mama» kao što djeca već rade, dok za dolazak brata ili sestre mrtvo ozbiljno oca pita «da li se i ti raduješ bebi». Klinka glumata odraslost i vježba zamjenice na majci, otac joj čita «Za stolom ljubavi i pomirenja», a Ogresta baš taj vjeronaučki udžbenik koristi kako bi rekao da u njegovom trojcu nema ni ljubavi ni pomirenja. Lijepo i naivno, no problematičnije utoliko što zagovara i promovira šuplji, licemjerni sustav konzervativnih vrijednosti. Potvrdu za to potražite na kraju i primjetite tko je jedini za svoje grijehe «kažnjen» smrću: lažljivi bogobojazni muž, histerična zakonita žena ili nezasitna vanbračna ljubavnica? Crkva je jasna po tom pitanju, jasan je i Ogresta. A kako je završio neki od likova uvijek nešto znači.

Željko Luketić       

Pročitajte i ...
Balade Petrice Kerempuha - Franka Perković
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Pula film festival nudi ove godine čak 10 domaćih igranih filmova!
Počinje Pula film festival 2009.
Film - godišnji pregled 2008.
Dalibor Matanić
'Iza stakla' - novi film iza Zrinka Ogreste
'Iza stakla' - film o ljubavnom trokutu
55. Pula: što je zagorjelo u festivalskoj kuhinji?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici