Tri priče o nespavanju - Tomislav Radić

06.12.2008. Print | Pošalji link

Koncept ‘mladih režisera’ u Hrvatskoj je temeljito uzdrman i izokrenut još devedesetih.

Tada se slavila generacija nadolazećih filmaša s raznolikim dobnim epitetima, od koje na koncu nije bilo ništa – ili su se događali osrednji i loši filmovi, ili se ta mladež uhljebila negdje na birokratski stolac. Posljednjih godina dogodio se međutim još jedan zanimljivi obrat: one gerilske i najslobodnije forme snimanja po nekom nepisanom prirodnom tijeku trebala se dohvatiti mlađarija željna filma, no najimpresivniji rad u tome području, naslova “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, potpisao je Tomislav Radić, redatelj seniorske dobi. Isti taj Radić, dok su drugi tražili državu da im financira tridesetpeticu, prihvatio se jeftinije digitalne videokamere, odrekao glazbe i doživio začudan preporod. Od nekoga tko je potpisao dno dna hrvatske kinematografije, poput “Holdinga” i “Anđele moj dragi”, nastao je filmski zanimljiv ‘mladac’ od čije se iznova pronađene energije mogu posramiti i oni trostruko mlađi.

“Tri priče o nespavanju”, Radićev središnji naslov buduće digitalne trilogije, baš kao i sjajna prethodnica “Iva”, u središte svega opet stavlja mikro-glumu pa i mikro-događaje. Naoko se ne zbiva ništa, nema velikih poruka, ni velikih zapleta i kao da su posrijedi još jedne glumačke stilske 'vježbe  vježbanja radi'. Ipak u toj zanatskoj detaljnosti, ali i osvježavajućoj opsesiji minimalizmom koja se proteže od sadržaja pa do setova, Radić je uspio uhvatiti komadić autentičnosti koju ni ovoga puta nije iznevjerio. U tri priče koje se zaista bave nespavanjem, ali prije razlozima tog nespavanja, konstrukcija filma sada je posve izmijenjena, iako je sindrom bliskog promatrača ostao. Nitko od likova ovaj puta ne nosi kameru sa sobom, pa je estetika kadra ovdje takva da je i snimatelj tu negdje u prostoriji, ali se ne odaje kao subjektivan. Bliskost i dokumentarnost scena omogućili su da se pojedinačne priče upoznaju izbliza, no nažalost ne i toliko blizu kako je Radiću uspjelo s “Ivom”. 
Najviše zamjerki moglo bi se uputiti u takozvani ‘španjolski dio’. Od početka pa do kraja, taj je odnos linearan i ne pomažu mu baš nikakva križanja s drugim dijelovima filma. Rosana Pastor tako većinu vremena provodi u povišenom tonu, prigovarajući Dariju Markoviću životne promašaje, nedostatak normalnosti, izostanak ljubavi – sve je na tapeti i zato histerija te žene, ako je zaista uzrokovana manjkom erekcije njezina partnera, izgleda zaista prenapuhano. Bitno bolji od te priče je segment u kojem izvrsna Žuža Egreny ne može spavati pa noćna bauljanja krati konjakom, tabletama i dementnim monolozima o vlastitom životu. Pola toga što ova bolešću nagrizena penzionerka izgovori, zbog njenog je mumljanja nerazumljivo i tek se u fragmentima može razaznati, dok je njen kraj u kupaonici vrhunac cijelog filma, kojeg čak ni post festum u sljedećoj priči ne nadmašuje. I tu je Radić imao manje koncentracije nego kao u “Ivi”, pa je Žužine tlapnje išao na silu ilustrirati bajkovitim kadrovima zvjezdače na moru, gdje je zbog malo dubiozne metaforičnosti narušio koncept interijera i izišao na obalu kako bi poetizirao sjećanja jedne bakice. Nepotrebno, jer Žuži pomoć nije trebala.

Najdorađeniji pak dio jest priča u kojoj Ecija Ojdanić pokušava smiriti bebu, no ova i dalje uporno plače, želeći svojoj majci pokazati što je to “Eraserhead” i valjda nekim budućim majkama da se u tu avanturu ne upuštaju, jer ih čeka pakao. Naravno u tom ženskom infernu nikad niste sami, čemu pridonose bijesne svekrve, druge ranjene zvijeri, koje i dalje pokušavaju održati dominaciju nad sinovima i u čemu ne biraju sredstva. Borba za prevlast, optužbe, uvrede i mentalno nasilje samo su dodatak na najstrašniji zvuk na svijetu, onaj djeteta koje plače.

U lokalnom, hrvatskom kontekstu, “Tri priče o nespavanju” korektan su i zreo film, no u jednome dijelu i pravi povjetarac liberalnijeg ponašanja, prvenstveno glumaca. Za razliku od malograđanskih diva hrvatskog glumišta devedesetih, koje su valjda mislile da će ako pokažu komad gole kože svi u njihovom sokaku pasti u nesvijest, Radić je od svojih glumaca uspio postići da nagost tretiraju kao normalnu. Uostalom, tu se radi o nesanici, noći, smrti, seksu i karakternom ogoljavanju i bilo bi tragično da se držao ćudorednih navada nekih znanih domaćih tobože-art-redatelja. Koji su k tome još uvijek ‘mladi hrvatski redatelji’.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Film - godišnji pregled 2008.
80 godina djelovanja Kinokluba Zagreb
80 godina Kinokluba Zagreb
Novi film Tomislava Radića - 'Tri priče o nespavanju'
'Tri priče o nespavanju' stižu u kina
55. Pula: što je zagorjelo u festivalskoj kuhinji?
Filmski festival u Puli ponovo jaše
55. Festival igranog filma u Puli
Pjevajte nešto ljubavno
Prljavi Harry i prljava Sally u rokerskom filmu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici