Ničiji sin - Arsen A. Ostojić

10.01.2009. Print | Pošalji link

Čitajući novinsku periodiku proteklih dana, mogli ste uz brojne skijaške doživljaje hrvatskih zvijezda, saznati i još jednu pomalo neobičnu informaciju.

Arsen A. Ostojić pohvalio se da je tako za Božić “nazvao Zvonimira Berkovića i Antu Babaju, posjetio gospođu Vukotić, nazvao umirovljenu profesoricu montaže Radojku Tanhofer, te se javio udovici Tomislava Pintera”. Bio je to Ostojićev krajnji argument na pitanje o tome ima li prijatelje, odnosno, što se implicitno kazalo, zašto u struci baš nije omiljen i rado viđen gost. Prethodna nabrajalica, iako njen autor misli suprotno, upravo savršeno potvrdno objašnjava njegov trenutni društveni status: među pomno pobrojanim primateljima čestitki, nema nikoga njegove dobi. Nema nikoga od generacije koja je po završetku prošlogodišnjeg festivala u Puli sa zgražanjem reagirala na činjenicu da je Ostojić kućio odnio čak šest Zlatnih Arena. “Ničiji sin”, Ostojićev drugi film, po mišljenju je mnogih, bio među najslabijim naslovima tog festivala, no to ga, kako i obično biva u Hrvatskoj, nije spriječilo da postane i službeni državni kandidat za Oscara.

Priča tu ne prestaje. Autor ovog filma mogao bi u budućnosti i sam postati predmet nekog scenarija o modernoj Hrvatskoj, jer on sam živi upravo tipičan lokalni “američki san”. Donedavno tuđinac koji je kratke filmove slao na Dane hrvatskog filma, spektakularno se vratio u kolijevku i režirao “Tu divnu splitsku noć”, ziheraški filmić o tamošnjem narko-životu, koji je javnost ushitio do te mjere da je Ostojić istom nagrađen na sve moguće načine. Sada je predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, pulski laureat i vlasnik kandidata za Oscara. Opet, kolege ga izbjegavaju, umjesto da mu čestitaju. Je li razlog tome činjenica da je ovaj redatelj upravo društvenim dekretima katapultiran nekoliko strukovnih kasti iznad, iako svi vide kako netko tko mlade poučava poslu bi zapravo još i sam morao sjediti u klupici i učiti. Ili je razlog, možda, što se najbolje vidi baš u “Ničijem sinu”, što Ostojićevo preskakanje razreda, donosi ovome kulturnom prostoru retrogradni zadah prošlih vremena?

Baš zato trebalo je ovdje spomenuti kako je Ostojić postao “veliki” redatelj i profesor. Jer “Ničiji sin” potpuni je retro-film, ne na onaj simpatičan način kakve bi nudile 70-te ili 80-te, nego u maniri 90-tih godina, kada je cvala kinematografija koja je svojim simplificiranjem uspjela otjerati publiku iz kina, a filmaše natjerati da odobravanje nalaze u skutima politike. Tako će danas Ostojić bez i malo pardona reći kako se “Ničiji sin” jako sviđa braniteljima, dok ga je zla kritika sasjekla. Ali baš tako glasi i deja vu iz 90-tih kada je Oja Kodar za “Vrijeme za” tupila slično, dok su recenzenti bili osupnuti. Danas pak društveni kritičari pišu kako Hrvatska konačno treba prestati biti žrtva braniteljskih udruga – jer one se nameću kao moralni barometar svemu, od filmova pa do homoseksualnih parada, što naprosto nije normalna pozicija. I što radi Arsen A. Ostojić? Propitkuje suvremenu Hrvatsku? Ne, on mazi i gladi braniteljski mentalitet, kao da nije prošlo 15 godina i kao da je “Ničiji sin” snimljen 1995. godine.

Ne radi se o državotvornoj propagandi kakvu su znali sa puno strasti složiti Oja Kodar i Jakov Sedlar, jer Ostojićev je redateljski habitus mlitav i posve se oslanja na stare soc-realističke trikove u kojima se svaka tobože dramatična sekvenca kao za Pavlovljevog psa podebljava preglasnom muzikom, dramatičnim rezanjem ili flešbekovima. U priči o sisačkom branitelju invalidu, Ostojić se priklanja i tipičnom pamfletnom postupku u kojemu invaliditet junaka ne predstavlja dramaturški motiv ili okidač, nego je on tu da jednostavno izazove žaljenje. Tom čovjeku bez nogu jedina bi još gora stvar u životu bila da se sazna da je Srbin i naravno, Ostojić uz pomoć Mate Matišića, neće ostati gledati na drugu stranu. Sve to bit će pušteno unazad, tako da najjače scene budu na početku, a sve slabije idu prema kraju, između je tek niz koji dinamiku crpi iz sapunice i to na način da kad netko kaže važnu stvar, istom zasvira gong i cijeli zbor tužnih fratara zakmeči sa “to, to gledajte, vidite li kako pati?”. Ta patnja likova vidljiva je i bez klišeja o lošim-dobrim Srbima i Hrvatima koju su Srbi-Hrvati, bez pjevanja pjesama koje jamče smrt ili dječice koja ne shvaćaju da tata i mama imaju problema. Ali izvan klišeja 90-tih narastao je u međuvremenu cijeli novi svijet pametnijih i kritičnijih hrvatskih filmova. Nažalost, Ostojić nije bio ovdje dok se to događalo.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
'Ničiji sin' - novi film Arsena Ostojića
U kino distribuciju kreće 'Ničiji sin' hrvatski kandidat za Oscara
Film - godišnji pregled 2008.
U pohod u kina kreće 'Kino Lika' Dalibora Matanića
'Kino Lika' - film o ljubavi i smrti na lički način
55. Pula: što je zagorjelo u festivalskoj kuhinji?
Gavelline večeri - rezime
Gavelline večeri po 22 put

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici