Gomora - Matteo Garrone

21.01.2009. Print | Pošalji link

Realizam je načelno odlična stvar, otkriva stvari kakvima jesu i ništa ne skriva.

Kad su filmovi u pitanju još uvijek vrijedi prethodno, ali se ponekad valja zapitati koliko duboko u stvarnost treba ići i što se time želi reći. Broji li netko novac, treba li odgledati svaku novčanicu koja prolazi kroz ruku ili ako je onaj tko je broji isprazan, hoćemo li temeljitim bilježenjem njegove dosade dobiti istinitiji dojam o njemu? Teško, baš kao što ni ultimativni film ceste nije onaj koji traje koliko i put sam, koji snima svaku stanicu i koji mučaljivo stoji ispred putnika, prenoseći i put i ispraznost i dosadu. Nešto slično može se reći i za film koji već duže vremena izaziva oduševljenje svjetske kritike i kad se malo bolje pogleda, svoju publiku više fascinira onime što je izvan filma, a ne kako bi trebalo, onime što je u filmu samom.

“Gomora” je tako prvo bila slavna knjiga čiji je autor Roberto Saviano pod stalnom policijskom paskom. Zatim je iz svega nastao hiper-realistični film čiji su autori također pod zaštitom organa reda i mira, jer oni koje su prikazali nisu baš zadovoljni time kako su ispali. Poslušamo li potom nekoga tko je opčinjen naturalizmom “Gomore”, prvo će izdvojiti činjenicu kako talijanska mafija, kojom se film bavi, novac pere čak i u ponovnoj izgradnji Twin Towera. Spomenut će i broj leševa koje je ostavila iza sebe, te toksični otpad kojeg raznosi i tako sudjeluje u porastu oboljenja od raka. I prvo i drugo i treće, međutim, uopće nisu “Gomora”: trivija o posljedicama djelovanja mafije dio je pisanog post festuma filma, pojavljuje se na odjavnoj špici i, možda to nešto govori o dubini koju zahvaća, upravo je taj natipkani tekst najzanimljiviji dio priče. Onaj manje zanimljivi dio “Gomore” zauzima više od dva sata gdje se pet vrlo sličnih i nepovezanih priča nikada ne sretnu. Likovi koje prati nemaju ni karakter ni sloj osobnosti viška, oni su tek lutke u stvarnosnoj igri kojoj je cilj stvarnost sama. Kao da je redatelj Matteo Garrone smatrao kako je tema jednostavno prevažna da bi se podvrgnula bilo kakvoj dramatizaciji, što bi je, moguće, obezvrijedilo. Tako se međutim mislilo i o holokaustu, pa je također jedan Talijan snimio i komediju o tome. Znači može se.

Dobar efekt “Gomore” u deglamurizaciji mafije je neosporan, ali ni ona nije prva u tome. U daleko manjoj mjeri, no ipak kao pravi, nulti početak procesa skidanja pozlate s mafijaša bio je Tony Soprano, koji je odlazio psihijatru, imao problema s kilogramima i vodio život tipičnog predgrađa. Glamur se tada topio lagano, no “Gomora” ga je nožem oljuštila do kraja. Napuljski mafijaši tako i ne izgledaju kao romantični dio Italije, nego kao odbjegla sekta albanskih kriminalaca, zbroj tužne i nezapamtljive socijale koja atraktivnost ne postiže u salonima za tamnjenje i čupanjem obrva, već pukom okrutnošću i istinskim zlom. Većinom su besprizorni i neugodni, ali bez života, što u ovom slučaju nije njihova greška, jer je naprosto nemoguće da se iza i najogavnije ljudske jedinke ne krije zanimljiva sudbinska priča. Prije je to stvar redatelja i scenarista, koji su “Gomoru” odradili kao važan teorijski rad na temu mafije, što u glavnim tezama i uspijevaju reći jer i iza najobjektivnije kamere krije se netko tko tom kamerom s određenom namjerom upravlja. Siromaštvo, bijeda, religiozna zatucanost i neobrazovanost zaista jesu temelj cvjetanja mafije, ali možda zbog toga nije trebalo “Gomoru” dotjerati do razine u kojoj predstavlja životinjske jedinke na znanstvenoj opservaciji. Nema čak ni neke očekivane pozadine koja se mogla odraditi u drugome planu, bez da se naruši dojam strašno potresnog i istinitog dokumenta: ti ljudi nemaju nikakvih obitelji, ne seksaju se i ne ljube nikoga, ne osjećaju ništa. Vrijeme provode radeći za mafiju, dok se “Gomora” brine da taj raspon radnih zadataka vidimo u svoj sjajnoj detaljnosti, kojoj tek nedostaje trenutak u kojemu u automat umetnu tiskanu karticu i tako poslodavcu jave da su započeli smjenu.

“Gomora” je naposljetku, tehnički dobro sastavljen film, što i nije neobično od nečega što ima suspens doktorske disertacije objavljene u godišnjaku za čistu i primijenjenu sociologiju. Da tako misle i ocjenjivači svjedoči jedna zgodna diskrepancija u recenzijama – nakon panegirika u tekstualnom obliku ona rijetko dobije brojčanu potvrdu. Nikad 5/5 ili 10/10. Uvijek manje, samo što se to manje nikad ne spomene. Ipak, glupo je otići u kino i uživati u društvenom značenju teme i kazati “to je težak film”. Vraga težak, postoje samo dobri i loši filmovi.    

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Elitna postrojba - José Padilha

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici