Elitna postrojba - José Padilha

27.01.2009. Print | Pošalji link

Ruku pod ruku s valom modernističkog realizma kakav je u posljednje vrijeme 'in' u festivalskim krugovima idu i na obaraču brzi mediji.

Brže se piše nego što se promišljeno zaključuje, društvo spektakla postaje gusto tipkani pisani spektakl, pri čemu je i film jako zanimljiv, sve dok nudi materijala za sočan naslov. Mahom preoduševljeni i senzacionalistički napisi tako će s lakoćom nešto proglasiti najnasilnijim filmom ikad, ili lamentirati nad potresnom istinitošću prikazanog, a sve uz superlative i ne baš odmjerene pridjeve. Recentan primjer je «Gomora», koja iza naslova «autori filma zbog prijetnji su mafije pod stalnom policijskom pratnjom» krije ni po čemu poseban komad realizma, dok je, barem što se domaćeg repertoara tiče, još svježija brazilska «Elitna postrojba». Nasilnija od onomad hvaljenog «Božjeg grada», zavrijedila je i 'caps lock' u bombastičnoj najavi kina u kojem se prikazuje, gdje nimalo smirenim tonom tvrde: «Ovo je jedan od onih filmova koji nikad neće dobiti Oscara jer kopa duboko i bez milosti prikazuje ISTINU.»

Sve što se želi reći, može se kazati i bez vikanja, valjalo bi javiti ljubiteljima velikih slova, baš kao što eksplozivna 'vabila' i najave često svome subjektu nanesu štetu. Pod teretom takvih napisa pokleknut će i «Elitna postrojba», jer po njenom gledanju prvo što odzvanja jest da se ne radi o tako kvantitativno veličanstvenom krvoproliću, niti je količina potresnog nasilja u njemu izvanredno visoka. Ipak, buka se digla, no oko čega? Nekoliko većih okršaja policije razmješteni su u dva sata, dok središnje mjesto zauzima profesionalna obuka specijalnih jedinica i to na «Full Metal Jacket» način. No, nije Kubrick obuku izmislio pa da je njegova fikcija manje vrijedna od rigidne stvarnosti BOPE, kako se naziva najopakiji odred brazilskih posebnih jedinica za borbu protiv narko-miljea. Isto tako, da kamera zaviri u Lučko, štošta bi se moglo vidjeti, jer ni zagrebački specijalci nisu šonje, kako to s ushitom definiraju lijevo orijentirani gradonačelnici, jer i oni vole premlatiti, bez povoda i s previše sile, tek toliko da pokažu kako im testosterona ne manjka. Dakle, naturalizam «Elitne postrojbe» jest žestok, ali nikako nije komparativna vrijednost filma koji se, na sreću, izdiže iznad izvještavalačkog, gotovo novinarskog karaktera jedne «Gomore».

Najvažnije za film Joséa Padilhe jest da ozbiljno i na višeznačan način govori o opasnostima nasilja, ali ne onog slučajnog kakav se prakticira u Zagrebu, nego usmjerenog prema boljitku zajednice. Tako mužjaci iz «Elitne postrojbe» prebijaju i ubijaju dilere iz favela Rio de Janeira htijući očistiti grad od droge, ili što je ovdje još zanimljiviji podtekst, želeći ga tako čistog predati Papi, koji tih dana upravo namjerava posjetiti grad. Očistiti nešto ili nekoga, i to iz pravih vrijednosti, i još većom silom nego je sami kriminalci koriste, bitno je pitanje sveopće militarizacije koja nudi sigurnost čvrste šake, no ta šaka često i zaštićenog opali, onako u velikom zamahu. Gdje to prestaje i valja li na takvo što pristati, «Elitna postrojba» se pita kroz psihologizaciju svojih likova, koji ovaj puta nisu marionete teza svojih redatelja, nego likovi kakvi nikome ne moraju biti simpatični, ali jasno je da postoje. Jedan od njih toliko je ogrezao u dijeljenje pravde da mu je i vlastito zdravlje u pitanju, no sveti ideal čistoga grada vodi ga dalje u desničarski osvijetljenu pobjedu. Drugi pak, razmišlja o životu, školuje se i sa zanimanjem čita filozofe poput Foucaulta, no korupcija unutar sistema i bezidejnost okružja dovodi ga do spoznaje kako sila ipak jamči najbolje rezultate u instaliranju pravih vrijednosti. Sve se to događa u siromašnom društvu, s jakim ekonomskim i klasnim podjelama gdje i kakav Scorseseov «Taksist» može postati heroj dana jer je učinio pravu stvar, ali na krivi način.

Netko je u tim slojevima «Elitne postrojbe» vidio i fašistički manual za ulične borbe, odnosno razvidnu glorifikaciju čvrste ruke koja na kraju pita «biste li i vi to učinili», ali tek nakon što je to već učinila. Upravo u toj dvojnosti «Tropa de Elite» jest krajnje životno zamućena i nejasna, dok bi se značajnijim svrstavanjem prebacila u nezanimljivi pamflet. Ovako, ona nudi rijedak uvid u unutarnji sistem represivnog aparata, koji zaista nabraja i upućuje u tajne zanata, ali pritom i plaši, jer upotrebu istih moguće je prepoznati na svakom koraku. Počne s ljubavlju prema pravdi, a završi u krvoproliću odmetnutih jedinica koje nikome ne odgovaraju. Je li to pravi put, može se vidjeti i bez redateljskog objašnjenja.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici