Sumnja - John Patrick Shanley

04.02.2009. Print | Pošalji link

Da je Zemlja okrugla i da katolički svećenici seksualno zlostavljaju djecu odavno je činjenica koja se podrazumijeva.

Jedno recentno istraživanje u Americi donijelo je i konkretne brojke, pa se kaže kako je u posljednjih 50-tak godina samo u toj zemlji čak 4 tisuće popova drpalo maloljetnike, od čega je dobar dio prijavljenih slučajeva neistražen i zataškan. Manje optimistični istraživači tvrde kako je realan broj barem dvostruko veći, jer su u statistiku uvršteni samo oni koji su zlostavljanje prijavili. O europskoj statistici još se manje zna, što i nije čudno, budući da pojedine zemlje, poput primjerice Hrvatske, kotiraju kao vatikanske kolonije u kojima su razni Čučeki lokalni heroji, dok država iz nameta izdašno financira od svjetovnih zakona zaštićeni kler. Nije stoga ni čudno kako upravo ovdje postoji manjak umjetničkih pokušaja govora o toj temi, dok jedan od najzanimljivijih tekstova dolazi iz Amerike, koja se s mračnom stranog svoga klera suočava i na takve je teme senzibilizirana.

Upravo ta osjetljivost na pedofiliju unutar katoličke crkve, okvir je drame “Sumnja” Johna Patricka Shanleya, prvo teksta pa zatim i kazališne predstave koja je prikupila toliko nagrada da je na koncu potrebno spomenuti tek Pulitzera i Tonyja da se dobije dojam o redu veličina. Shanley je inače filmski redatelj i scenarist koji je celuloid napustio nakon kraha s filmom “Joe protiv vulkana”, te se prebacio na kazalište. “Sumnja” je njegova prva režija nakon dugo vremena, ali i očekivan odabir za povratak, jer u drugi medij prebacuje ono što ga je u prethodnome proslavilo. Kako je komad toliko znan da je čak i put do hrvatskog teatra s lakoćom našao, pitanje što je Shanley sa “Sumnjom” napravio na filmu mnoge je zanimalo. Odgovor, ne nužno loš, jest – ništa. Sa drukčijom raspodjelom uloga od one na Broadwayu, redatelj “Sumnje” tek je snimio svoju predstavu, ovaj puta u interijeru koje nije kazalište, ali s estetikom koja ignorira jezik filma naspram onoga iz teatra. Mjestimice se čini kako “Sumnji” na filmu čak i smetaju stvari poput različitih rakursa ili raskadriravanja scena, jer se većina događaja svodi na propovijedi i verbalne okršaje dvoje junaka.

Glumci, ali i scenarij, naposljetku, ipak izvlače “Sumnju” iz svega što je režija propustila učiniti. Nakon što se prevali početna zgroženost s tko-zna-kojim teatralnim pokušajem Meryl Streep da ima tik, govori akcentom i facijalno se grči kako bi pokazala da je stroga opatica koja svog svećenika pokušava uloviti u snubljenju dječaka, “Sumnja” postaje mjesto za kojeg postaje jasno zašto je u svom pisanom obliku zavrijedila Pulitzera. Ambivalencija koju ova priča postiže prema svojim temama dosta je rijetka zvjerka u bilo kojem mediju: nešto što tek na prvi pogled nalikuje osudi crkve, na drugim je razinama i nešto što brani kler od lova na vještice. Istina, oni su se sami tome izvrgli, a i spomenuta istraživanja o pedofiliji govore upravo u prilog generalizaciji, bez da se pomisli, ima li tamo možda i krivo optuženih. Shaneyjev scenarij zapravo majstorski pleše na dva suprotna i jako udaljena mjesta. Nudi se dovoljno ključeva koji bi dali mjesta presudi da Philip Seymour Hoffman u ulozi svećenika okrivljenog za zlostavljanje dječaka jest kriv, ali s druge strane, jednak je broj i mjesta sa strane njegove tužiteljice koja zapravo nema dokaza da nije kriv. Slučaj se odvija u potpuno indirektnom tonu, ništa nije prikazano, nego se gradi postepeno iz aluzije u gadnu optužbu.

Sumnja iz naslova postavljena je kao siva zona u području pravde, koja je pak hladna, racionalna i bezosjećajna. Lik tužiteljice zato je i izveden kao rigidna, nesimpatična opatica koja maltretira sve oko sebe. Međutim, ona istjeruje pravdu, dok je onaj koji je optužen suosjećajan čovjek blagog karaktera. Vrhunac je kad se ti arhetipovi simpatičnog prijestupnika i hladne kuje pravde nađu u neočekivanom zaokretu: majka zlostavljanog dječaka, koji je u svojoj školi odbačen jer je crnac i jer je gay, dok ga kod kuće otac mlati, na moguću vezu maloga i svećenika gleda dobronamjerno. Prestravljenoj opatici ona poruči kako joj je odavno jasno da njen sin treba muškarca koji će paziti na njega, i ako tu ljubav dobiva, ona nema problem s time. Razine u koje “Sumnja” ide zaista su brojne i nimalo crno-bijele, ali što je posebno zanimljivo, ni jedna od njih nije potvrđena i ne donosi ni zaključak ni razrješenje. Filmski je neugledna, ali u svemu drugome, korak ispred.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici