Sve je bijelo u Barkingu - Marc Isaacs

18.02.2009. Print | Pošalji link

Jedu li Englezi meso s kostima? Smrde li crnci i zašto glođu žilave kravlje papke? I zbog čega bi najtolerantniji britanski Albanac svoga sina oženio za bilo koga, samo za Srpkinju ne?

Dio je ovo nekoliko zasebnih priča, okupljenih pod zajedničkim i višesmislenim naslovom “All White In Barking”, gdje se bjelina ne odnosi na božićni snježni ugođaj jednog londonskog kvarta, nego na boju kože starosjedilaca koji se teško nose s multikulturalnom navalom na svoj grad. Barking je ime te četvrti, ali je u glagolu i “lajanje”, što donekle opisuje civilizirane Engleze kojima nije jasno zašto baš njihovo susjedstvo ima najveću stopu imigranata u državi. Kako se suočavaju s time i koji su načini prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, zanimacija su Marca Isaacsa, kućnog BBC-jevog redatelja, koji je za ovaj dokumentarac već nagrađen od Amnesty Internationala, a prošle godine i od publike ZagrebDoxa.

Festivalske i kataloške natuknice znaju obilovati pretjeranim i napumpanim usporedbama, no ona koja se pojavljuje uz “Sve je bijelo u Barkingu” precizna je i vrlo točna. “Barking” doista jest, kako tvrde ti natpisi, produženje estetike Mikea Leigha u dokumentarni format. Nije to najmanje očekivano skretanje na raskršću, jer Leigh u žanrovskim odrednicama uvijek skreće u dokumentarno i baš je na tome stvorio svoje ime. Isaacs pak iz dokumentarnog skreće u nađenu dramaturgiju ljudskih odnosa, i poput pametnog promatrača pušta ljude da se opuste i sami odrade karakterizaciju svog lika. Jedina razlika na koncu je format intervjua u kojemu se Isaacs i kao kamerman pojavljuje diskretno postavljajući pitanja, što nikad ne narušava osjećaj stvarne situacije, nego je čak i produbljuje. Sažeto trajanje od 70-tak minuta izvuklo je ono najbolje i ponudilo zanimljivu strukturu u kojoj pretapanja četiri odvojene priče ne izgledaju kao mjesta odvajanja, nego suprotno, kao pozicije spajanja.

A spajanje likova koji žive u Barkingu otvorilo je niz tema s kojima se susreću naprednije europske zajednice, i to one u kojima je stupanj useljavanja na takvoj razini da mijenja autentični društveni krajolik. Ljudi, takozvani starosjedioci, nose se s time na mnogobrojne načine, ali im je zajednički strah prema drugome i drugačijem, što rezultira tjeskobom i nezadovoljstvom. Rasizam, barem u slučaju crnih doseljenika, možda je pregruba riječ, jer prije se radi o onom građanskijem stupnju iznad, gdje je netolerancija možda ispravniji termin. Za razliku od etnički čistih država poput Hrvatske, gdje je crnac u tramvaju svjetsko čudo i gdje se lokalni rasisti nefunkcioniranjem sistema vrijednosti potiču na divljanje i nasilje i to od malih nogu, Engleska je uređena zemlja koja takvo ponašanje strogo osuđuje i kažnjava. Desnoj opciji, koja pati za čistim porijeklom i prezire različitost stranaca, ostaju mirne metode djelovanja: grupiranje u stranke, tiskanje pamfleta ili potpisivanje predaje i iseljavanje iz kvarta u neki drugi, etnički čistiji. Pristup Marca Isaacsa svemu ovome međutim, nije nasilan ni smrtno ozbiljan, nego u tim teškim socijalnim pitanjima, ne samo da traži svijetlu i komičnu stranu ljudskih predrasuda, nego i sa šarmom bilježi one koji traže novi i najmanje popularan put.

Taj novi put tiče se onih najhrabrijih koji se odvaže upoznati ono drugo i drugačije. “Sve je bijelo u Barkingu” tako prati i obitelj koja je konačno odlučila posjetiti svoje nigerijske susjede. Susret prolazi donekle uštogljeno, a ksenofobične ograde polako ali sigurno padaju: bijela obitelj zaključi da crnci ne smrde, hrana je jestiva i najvažnije od svega, gostoljubivi su. Na suprotnoj strani, objektiv prati pripadnika Britanske nacionalne stranke koji svoj rasizam naziva “preferencijama” - tamnu kožu ne može vidjeti, ali ipak voli svog unuka koji je mješanac. Lokalni mesar pita se zašto se “oni” ne oblače kao mi, i zašto “oni” ne jedu kao mi, dok stari Židov, kojega njeguje doseljenica iz Ugande, ne želi posjetiti njenu zemlju “jer će ga tamo netko ubiti ili silovati”. “Barking” donosi dobrodušan pogled na shvaćanje različitosti, koje ne prelaze u tranzicijski šovinizam, nego se formiraju kao kulturna etiketa. Bez i najmanjeg Isaacsovog dociranja i sa puno shvaćanja nijansi tog problema, na kraju je jasno kako se otklanja strah od drugog. “Sve je bijelo u Barkingu” mogao bi zato imati još bolji nastavak tako da ga uvrste u program školskog obrazovanja. I to pod: za prolaz godine, gledanje obavezno.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Hrvatska u autobusima za Kumrovec i Bleiburg
'Sretna zemlja' uskoro u kinima
ZagrebDox 2009.
Počinje peto izdanje ZagrebDoxa!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici