Milijunaš s ulice - Danny Boyle

25.02.2009. Print | Pošalji link

Kažu da najbolji filmovi nastaju u najgora vremena i trijumfiraju unatoč svim neprilikama.

Možda prethodno nije opća istina nego tek površna generalizacija, ali zasigurno vrijedi za “Milijunaša s ulice”, koji je iz blata pa do zlata stigao i doslovno i preneseno. Hollywood se filmu Dannyja Boylea poklonio u svom tipično pretjeranom kičastom stilu, razmetao se riječima, revao i dijelio Oscare viška, ali ipak, tko zna kakvim čudom, proniknuo je u nešto čega lako nije ni moglo biti. Bez rasipnog budžeta, sa sponzorima koji su redom uzmicali i tražili uklanjanje svojih imena iz kadrova jer njihov besprijekorni korporativni imidž nije trpio asocijaciju s prikazanim; zatim s producentima koji su planirali potiho ga gurnuti samo u DVD distribuciju, “Slumdog Millionaire” zaista nije bio osuđen na uspjeh. Pridoda li se ovome kako Boyleov film nema glumačkih zvijezda, te usput tjera lijene Amerikance da se muče s titlovima jer engleski nije jedini jezik, kontroverze u zemlji snimanja, koje su najsvježiji dio “Milijunaševe” povijesti, čine se kao najmanji problem.

Ipak, ni produhovljene nacije poput indijske, kako vole misliti zapadni turisti, izgleda nisu cijepljene protiv lijepog mišljenja o sebi. Baš kako je Borat Sagdiyev nervirao Kazahstan, a svinjice u Lici valjda izazivaju erotsku pomamu raspuštenica i starih cura Hrvatica, tako i u Indiji misle da je Danny Boyle pretjerao jer to nije država u kojoj djeci kiselinom uništavaju oči kako bi bolje prosila. Niti je potrebno baciti se u jamu punu izmeta da biste došli do autograma zvijezde, kao što se i u pauzama lokalne verzije kviza “Milijunaš” natjecatelji ne odvode na policijsko ispitivanje strujnim udarima. Naravno, nitko normalan to i ne bi pomislio, osim možda onih koji inzistiraju kako je ono lijepo i prekrasno jedina moguća istina. Kako su takvi zaista nenormalni, Boyle se ne bi trebao uzrujavati: osim što je u konfekcijsku filmsku srednju struju uveo nezavisni senzibilitet, prikazao je stvarnost u svim svojim grubim krajnostima, ne libeći se pritom koristiti klišeje i Hollywooda i Bollywooda. Ono što fascinira u “Milijunašu s ulice” baš je taj sraz tradicijskog i modernog, odnosno bajkovitog i stvarnog.

Iako je u svojoj osnovi Boyleov film Dickensov “Oliver Twist” propušten kroz fenomen današnjih igara na sreću kakav je kviz “Milijunaš”, gdje musava dječica s društvenog dna doživljavaju gotovo izmaštanu razinu nedaća i tragedija, ništa se u ovome filmu ne čini pretjerano. Kombinirajući krajnosti Boyle kroji priču potentnih dramskih vrhunaca, pri čemu izvježbanim i znalačkim korakom u širokom luku zaobilazi sladunjavost, a to zaista nije mala stvar. I Hollywood, vjerojatno i Bollywood, jednostavno ne bi odoljeli da prst gurnu u šećernu vatu i publici ponude dio na oblizivanje, jer “Slumdog Millionaire” upravo je satkan od takvih situacija. Napušteni dječak koji igrom slučaja zna baš sve odgovore na “Milijunašu” i tako se promakne u sretnog siromaha koji je postao bogataš, idealni je eskapistički mamac za ponižene i obespravljene, no ono što je Boyle od svega napravio, zadržavajući dostojanstvo likova, zaista zaslužuje divljenje. U frenetičnom montažnom ritmu, koji podsjeća na one kratke proplamsaje genijalnosti koje je imao Martin Scorsese dok je bio mlad, “Milijunaša” prati ultra-moderna obrada zvuka i slike, dodatno zamućene prototipom netestirane digitalne kamere koju su na Oscarima duhovito nazvali mobitelom. Niska rezolucija i rakursi iz ruke donekle i podsjećaju baš na to, no ono što je najbitnije, jest da praćenju života u najsiromašnijim zabitima Mumbaija takav pristup najviše i pristaje.

Objašnjavajući kako je znao odgovore na sva pitanja iz kviza, glavni lik “Milijunaša” komentira i novo doba globalizirane depresije u kojoj živimo. Ne samo u Mumbaiju, tik do izrazito siromašnih, niču neboderi izrazito bogatih – jedni žele što brže izići iz siromaštva, dok drugi žele one prve zadržati tamo gdje jesu. Da se sredstva ne biraju sjajno se vidi pri samome vrhuncu filma, kada voditelj kviza pomaže i odaje natjecatelju posljednji, točan odgovor. Ono što potom slijedi upravo je najbolja metafora odnosa društvenih klasa, i to u samo jednoj sceni, s vrlo malo riječi. Boyle u odjavi tvrdi kako je sve to bila sudbina, no svemu više u prilog ide ipak znanje, i to ono stečeno na težak način, na ulici. Umjesto da se ljuti, Bollywood, kojega Zapad redovito sprda, trebao bi biti zahvalan na ovako rijetko pametnoj posveti. Pa bila ona snimljena i mobitelom.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici