Buick Riviera - Goran Rušinović

04.03.2009. Print | Pošalji link

Filmaši mlađe i srednje generacije, oni u potrazi za financijama i oni svjesni nužnosti koprodukcija, imaju manje-više jednaku priču.

Gdje god da se okrenu i nešto ponude, suočeni su s tematskim klišejima koje naprosto moraju ispuniti da bi dobili novac. Iako romantična predodžba umjetničkih sloboda koje vladaju u Europi kaže drukčije, prava je istina poražavajući trend u kojemu će sredstva za neki projekt biti odobrena samo i jedino ukoliko se isti bavi obligatornim motivima kao što su rat i njegove posljedice, međunacionalni odnosi nekad ili sad, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Kako to sve ipak nadgledaju Europejci, potrebno je ubaciti i nešto stranaca, izmjestiti radnju u neku drugu državu, malo proputovati i dodati još koji lik izvan egzotičnog balkanskog kruga kako bi točku gledišta odredio prema moralno superiornoj civilizaciji. I dok su većine lokalnih kinematografija odradile svoj ratni i nacionalni film devedesetih, koprodukcijski novac traži repete, pa svi takozvani hit-filmovi, redom lansirani s jednog festivala koji je postao surogatni Cannes za nas “divljake”, obrću jednu te istu temu, i to na manje načina nego što se misli.

I “Armin” i “Grbavica”, kao i sad “Buick Riviera”,  sve su to slavljeni filmovi koji se ratom i poraćem bave na onaj ili ovaj način, ali tako da budu “čitljivi” strancima. Potonji, rad Gorana Rušinovića, tu je “čitljivost” sveo na čisti minimalizam ali je, da stvar bude začudnija, elemente “euro-pudinga”, kako se nepopularno naziva set europejskih producentskih zahtjeva, zadržao u monolitnom obliku. Likovnjak Rušinović, kojemu je stil i vizura kadra oduvijek imala prednost pred ostalim izražajnim sredstvima, uz pomoć snimatelja Igora Martinovića od “Buick Riviere” složio je zaista lijep film. Snimljen u američkom Fargu i s geometrijskim kompozicijama filma ceste, “Buick” postiže dobar suodnos snježne zabiti i ljudi koji bježe od svoje prošlosti. Vizualno uredan i dorađen, zvučno opremljen bolje od ovdašnjeg prosjeka i s adekvatno odabranim glumcima, posljednji je Rušinovićev rad ujedno i njegov mali karijerni vrhunac, no sadržajno je žrtva tanke i razvučene metafore, nerazrađenih likova i motiva koji kao da su sastavljeni baš prema pravilima zloglasnog “pudinga”.

Sve je na broju: Srbin i Musliman u Americi, tobože integrirani u zapadnu civilizaciju, ali ipak žrtve svojih balkanskih gena i nerazriješenih sukoba. Supruga jednoga je Amerikanka njemačkog porijekla i svi zajedno vrte se oko modela Buicka iz 1963., automobila-fetiša koji simbolizira i američku slobodu i američki san. Tako udaljeni od balkanske matice oni se glože oko toga čiji će taj automobil biti, ali zapravo, po tko zna koji put otvaraju svoj stari balkanski sukob. Rušinoviću i scenaristu mu Miljenku Jergoviću u prilog idu prenesena značenja kojima se koriste, ali glavni nedostatak ujedno jest i da u svemu ne žele otići veliki korak dalje, nego poput pravih holivudskih objašnjavalačkih nasrtaja, odabiru podučavati publiku o čemu se zbilja u ovome filmu radi. Tako se u dvije prilike pojavljuju dramaturgijom ničim potkrijepljeni flashbackovi sukoba, rata i uniformi, jer valjda parabola o modelu Buicka koji je zapravo Bosna nikome ne bi bila jasna. Također, zadnji čin pokušaja kupoprodaje automobila ne prolazi bez eksplikatornih dociranja, gdje stvar ne staje na novcu, nego se nastavlja na tirade tipa “vi Muslimani ste ovakvi i ovakvi” ili “vi Srbi ste onakvi i takvi”. I nažalost, koliko god Jerga i Rušinović nepotrebno crtali bojicama o čemu zbilja govore, toliko festivalska i premijerna publika ima potrebu smijuljiti se nad svakim spomenom nacionalnih klišeja. Koji ne samo nisu smiješni nego su grubo, stereotipno poopćavanje. Tako se iz mikrosvijeta “Buicka Riviere” čita da su Srbi šarmantni i nasrtljivi siledžije, a Muslimani samo šute, gutaju i o ničemu se ne žele izjasniti, da bi na kraju ubili nasrtljivca.

Nacionalni klišeji klimav su i sklizak teren i ne govore baš ništa osim predrasuda kojima autor, ili autori robuju. Bili uslikani u prelijepoj zimskoj idili Farga ili ne, to su još uvijek grube generalizacije, bez obzira za koju su namjenu snimljene – da domaće nasmiju ili da strancima objasne. U filmu koji se sastoji od tri situacije, dva automobila i jednog interijera, a koji djeluje krajnje razvučen i nategnut, iako se radi o svega o 80-tak minuta, one ne idu dublje od tog prvog ključa prema kojemu su nastale. Stereotip kojim se hrane jednostavno je nedovoljan i ne drži pažnju, baš kao što bi bio loš stereotip da netko po završetku kaže – da, Srbi su “siledžije”, Muslimani tihe žrtve, a likovnjaci-režiseri ne znaju ništa o dramaturgiji.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Gran Torino - Clint Eastwood
Dalibor Matanić
Goran Rušinović, laureat Sarajevo Film Festivala
Goran Rušinović: Nastanak 'Buick Riviere' zahvaljujem nizu slučajnosti
Philippe Bober: Filmska remek-djela ne nastaju ako se čeka državna potpora!
Sarajevo Film Festival u završnici
Sarajevo Film Festival bliži se kraju
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici