The International - Tom Tykwer

18.03.2009. Print | Pošalji link

U vrijeme propasti neoliberalne ekonomije, opće recesije i krize, bilo je pitanje trenutka kada će filmovi imenovati glavne zlikovce i krenuti u nova razotkrivanja zavjera.

Dosad nezanimljiva bankarska sorta novi je i prilično aktualan format negativca, iako je naslova koji su se bavili gramzivim i beskrupuloznim korporacijama bilo. Ažurirana verzija za 2009. sada se bavi tipom zanimanja koje je uz političare najomraženije, premda iz finih i aseptičnih bankarskih odaja ne izgleda tako. “The International” se već na početku okitio marketinškim besmislicama tipa “James Bond susreće Da Vincijev kod u banci”, no samo je lokacija ovdje točna, dok je ostatak na razini napetosti čajanke na kojoj se zbori o interkalarnim kamatama. Skupe produkcije impresivnih eksterijera i putovnice ovjerene na graničnim prijelazima uzduž i poprijeko Europe, pa sve do američkog muzeja moderne umjetnosti, dohvatio se Tom Tykwer i opet dokazao da najbolje režira dok netko trči, samo što je ovaj puta nedostajala Lola ili barem netko upola karizmatičan.

U trileru koji traje dva sata, Lolino je mjesto zauzeo posve bezizražajni Clive Owen, korporativno momče finoga odijela koje razotkriva gadni običaj banke da novac namakne i lihvarenjem zemalja u dugovima. Labavo inspiriran istinitim slučajem pakistanske banke iz 1991. godine, koja je u dilanju oružja i sprezi s politikom zaduženih državica poput Hrvatske našla svoje crno tržište, “The International” tek načelno osvježava motive u recentne bankarske zakulisne igre koje su i dovele do stanja kojeg danas svi osjete u svojoj lisnici, ma koliko im pojam financijskih špekulacija bio stran. Nažalost, pretrpavši sadržaj prevelikom količinom informacija, zapleta i likova, te sasvim nebuloznih tvrdnji kako bi ogromna svjetska banka za zataškavanje svojih poslova angažirala samo jednog ljupkog starca, Tykwerov se film prekrcao i licima i mjestima, misleći kako jednog ispeglanog Jamesa Bonda čine mjesta na kojima je bio, pridružena mutava družica i prstohvat dodanih scena potjere, bez kojih bi, budimo iskreni, film identično nefunkcionirao. Produkcijski pakao koji je počeo sa “The International” još sredinom 2008. kada je trebao krenuti u kina, ali ga je test-publika i čisti strah financijaša odveo u daljnju doradu, nastavljen je tek ove godine na Berlinaleu i to uz vrlo učtivo čuđenje kritičara i ne baš sjajne dojmove publike.

Vrijeme koje je prošlo, u periodu kojeg je i najneukijima postalo jasno da bankarski sektor svojom pohlepom vodi svijet u nimalo ugodnu korporativnu propast, “The International” nije značajnije iskoristio za svoj račun, jer se prema zlikovcima novog doba ne odnosi ništa dublje nego kao prema klasičnim papirnatim negativcima. Armin Müller-Stahl jedina je natruha slojevitijeg lika i proročanska mudrost njegove rečenice kako bi “fikcija trebala imati smisla”, odzvanja poput najsažetije i najtočnije kritike ovoga filma, greškom umetnute u usta jednog solidnog glumca. Tykwer međutim prelazi olako preko svih mogućnosti koje predložak pruža i publiku gosti, strpljivi su izbrojali, 14-minutnim akcijskim vježbama u kojima skupi objekti budu srušeni, lusteri padaju, ali zato ima mjesta za lakonske ‘zoomove’ skupih umjetnina. Čini se da je redatelj u ovome filmu više bio bankar nego filmaš, pa je kolege brokere pokušao uzdignuti u junake kakvi nisu, zapetljavajući se u očitu zavjeru u kojoj je, poput Da Vincija, impresija Vatikanom jaka kao i impresija nečim što se naziva ‘International Bank For Bussiness And Credit’ iliti IBBC. Beskrvni manekeni u odijelima u ovom slučaju ne čine nikakvog Jamesa Bonda, nego ‘Fantastično Dosadan i Predug Davež’ iliti poticajno bankarski rečeno, FDPD.              

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Zlatne godine kraljice Elizabete - Shekhar Kapur

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici